Miroslav Tuđman: Moći ćemo se okrenuti budućnosti tek kada lijeva opcija osudi komunističke zločine

9

Intervju s povodom: Predstavljanje šest knjiga korespondencije F. Tuđmana u četvrtak u Zagrebu, piše O. Barišić/HKV.hr

Povod ovom razgovoru promocija je šest knjiga korespondencije prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, gdje je prikupljena arhivska građa nastala u vremenskom razdoblju od 1990. do 1999. Ona će se održati će se ovaj četvrtak, 26. veljače, u 18 sati u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, Kaptol 29a, Zagreb. Radi se, dakle, o vrlo opsežnom arhivskom materijalu. Možete li za naše čitatelje izdvojiti neke od posebno značajnih dokumenata, možda manje poznatih, a koji će ovom prilikom biti prvi put predstavljeni široj hrvatskoj javnosti?

Korespondencija prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa stranim državnicima objavljena je u šest svezaka, na 3600 stranica, a sadrži oko 1400 dokumenata. Dokumenti se objavljuju kao faksimili, tj. preslike izvornika. Dokumenti bez kojih je nemoguće proučavati, razumijevati i tumačiti ključne političke događaje. Zato će ta građa biti nezaobilazni izvor za sve domaće i strane istraživače i sve one koje zanima povijest nastanka Hrvatske od 1990. do 1999.

Dvije trećine dokumenata je na hrvatskom jeziku, ali i dvije je trećine na stranim jezicima – što znači da je jedna trećina dokumenata dostupna u prijevodu (manje je poznato da državnici pišu na službenom jeziku svoje zemlje a prijevod se pisma dostavlja „iz uljudnosti”). Najveći dio pisama između 412 korespondenata, prvi se put objavljuje. Svaka knjiga ima tematski predgovor, a u šestoj su knjizi svi ti pregovori objavljeni na engleskom jeziku – pa će ovaj niz od šest knjiga biti od važnosti i za strane istraživače i povjesničare. Predgovore su pisali akademik Davorin Rudolf, dr. Ivo Lučić, dr. Ante Nazor, dr. Nikica Barić i ja.

Tko bi na promociji trebali biti govornici i na što biste Vi stavili naglasak same promocije?

Na promociji će u ime izdavača Hrvatskog instituta za povijest govoriti ravnateljica dr. Jasna Turkalj, a u ime Hrvatske sveučilišne naklade direktorica Anita Šikić. Akademik Davorin Rudolf, dr. Ivo Lučić i Josip Mihaljević govorit će kao pisci predgovora i urednici pojedinih knjiga.

Kao glavni urednik ove edicije govorit ću o motivima objavljivanja ovih dokumenata. Ima simbolike u tome da se Tuđmanov arhiv mogao objaviti tek sada kada se službena politika odrekla „detuđmanizacije”. Lijeva opcija zato što je bila na to prisiljena – oslobađajućim presudama generalima Gotovini i Markaču. Predsjednica Grabar Kitarović već je na inauguraciji najavila da će svoju politiku voditi na temeljima politike predsjednika Tuđmana. Kako sam u predgovoru pisao o načelima i odrednicama nacionalne strategije predsjednika Tuđmana, to ću podsjetiti na nekoliko njegovih prešućivanih i zaboravljenih mirovnih inicijativa koncem 1992. i 1993. – kako bihupozorio na činjenicu da je hrvatska službena politika pribjegavala vojnim operacijama tek onda kada su bile iscrpljene sve političke i diplomatske opcije.

U svezi arhivske građe vezane za prvoga hrvatskog predsjednika, naše bi čitatelje sigurno bi zanimalo i gdje se ona općenito čuva, koliko je adekvatno smještena, tko o njoj vodi brigu, kako se financira i je li u njoj pohranjeno sve što bi trebalo biti pohranjeno?

Kada je 2000. godine Mesić došao na Pantovčak on je dijelio odabranim novinarima dokumente iz arhive svoga prethodnika, kako je sam rekao „da
senzibilizira” javnost o kriminalnoj djelatnosti svojega prethodnika. Tada je po njegovu nalogu bez deklasifikacije i bez evidencije velika količina dokumenata izravno dana haškim istražiteljima i haškome Tužiteljstvu, sve sa ciljem da se podigne optužnica protiv predsjednika Tuđmana i hrvatske politike 1990-ih.

Trebalo je 5-6 godina da Vlada prisili Mesića kako bi arhivska građa Prvoga predsjednika završila u Hrvatskom državnom arhivu. Ako se ne varam u HDA je pohranjeno oko 2000 registratora te građe. Ta je arhivska građa samo iznimno dostupna istraživačima tako da se ne može decidirano tvrditi je li svešto bi trebalo biti tamo i pohranjeno. Nažalost, Hrvatska nema posebni zakon o postupanju s arhivom predsjednika države i o režimu korištenja takve građe.

Bez ikakve dvojbe, može se reći kako je u Hrvatskoj nakon 15 godina detuđmanizacije izborom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović nastupio novi politički trenutak. Međutim, stječe se dojam kako se neki nikako ne mogu pomiriti s izbornim rezultatima, gotovo do razine njihovoga nepriznavanja. Ponašanje pojedinih dužnosnika iz vlasti, pri tome, krajnje je neprimjereno, osudili bismo se reći, na razini ulice. Kako to komentirate?

Politika „detuđmanizacije” koja se provodila od 2000. godine imala je za posljedicu ne samo odbacivanje politike pomirbe – politike koja je bila preduvjet zajedništva u stvaranju i obrani Hrvatske – nego i raskol na političkoj sceni. Paradoks je da su te unutarnje podjele danas očitije nego 1990-ih. To ide tako daleko da predsjednik Vlade otvoreno govori kako se ne želi sastati sa liderima oporbe, a sada ni s novom predsjednicom. Naknadno izlazi na površinu i da se Milanović nije sastajao ni sa Josipovićem.

Takva isključivost i netolerantnost samo potencira političku i gospodarsku krizu u kojoj se nalazimo već niz godina. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ponudila je zajedništvo i domoljublje kao platformu suradnje sa svim političkim čimbenicima, ali očito to je neprihvatljivo aktualnoj koaliciji na vlasti. Ako se takvi odnosi nastave onda ćemo imati još gore odnose na političkoj sceni, slabije izglede za gospodarski oporavak – pa ćemo i dalje stagnirati a živjeti u iščekivanju parlamentarnih izbora kako bi se politička scena uljudila.

Dobar dio podjela u hrvatskom društvu izvodi se u skladu s krivotvorinama iz komunističkih vremena, pri čemu se potpuno krivo izjednačavao Brozov jugokomunistički pokret s hrvatskim antifašizmom. Sami ste nazočili prosvjednima Kruga za Trg, kojima se željelo ukazati na neodrživo stanje po kojem jedan od najljepših zagrebačkih trgova još uvijek nosi ime Josipa Broza Tita. Kako gledate na problem sa simbolima totalitarističkog komunističkog režima u Hrvatskoj? Kako to da netko može i danas, u 21. stoljeću, šutke prelaziti preko masovnih partizanskih/komunističkih zločina pri kraju i nakon 2. svjetskog rata?

Vijeće Europe i Parlament EU usvojili su nekoliko rezolucija o osudi totalitarnih režima, posebno komunističkoga totalitarnog režima. Takve je osude lijeva politička
opcija samo formalno pozdravila, ali nikada ih nije prihvatila a još manje implementirala. Zato se uporno skrivaju iza antifašizma, braneći komunistički režim i Tita. Treba podsjetiti da je Europska unija mogla nastati samo na ideji oprosta. Nema više kolektivnih političkih optužbi Njemačke, Italije, Španjolske za fašizam. To je stvar povijesti i osude totalitarnih ideologija a ne naroda.

Kod nas su još žive podjele iz Drugoga svjetskog rata te proizvodnja kolektivne krivnje, jer je lijeva opcija mentalno još uvijek baštinik svoje komunističke prošlosti. Zato nije spremna osuditi komunističke zločine, a niti priznati da postoji velika razlika između demokratskoga antifašizma i komunističkoga antifašizma. Tek onda kada lijeva opcija bude spremna osuditi komunističke zločine Hrvatska će postati „normalna” zemlja, moći će se okrenuti izazovima budućnosti.

Mediji su opširno izvještavali o odluci nove predsjednice o uklanjanju biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka. Kako komentirate taj njezin potez? Što treba modernoj Hrvatskoj?

Titova bista PantovcakNe znam je li donijeta konačna odluka o uklanjanju biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka. No, očita je polarizacija stavova u medijima o tome gdje je mjesto toj bisti. Lijeva politička opcija inzistira na njezinu ostanku jer da je Tito simbol antifašizma i zaslužan za povratak Istre, primorskih otoka, Zadra u sastav Hrvatske. Desna opcija je protiv biste na Pantovčaku jer traži osudu komunističkih zločina počinjenih nakon rata za vrijeme Tita. Premještaj Titove biste u muzej mogao bi sadržavati poruku da se Tito iz ideološke domene seli u povijest. Ali samo „mogao bi”.

Hrvatski Ustav poziva se i na antifašizam ali i na osudu komunističkog totalitarnog sustava. U Hrvatskoj nema zagovornika fašističke baštine ali ima pobornika komunističke baštine. Kako je izostala osuda komunističkih zločina i komunističkoga režima to je mjesto Titove biste i dalje političko pitanje. Sukob oko mjesta Titove biste bit će i nadalje točka razdora, gdje god ona bila, sve dok i u povijesnim udžbenicima ne bude mjesta za osudu komunizma i komunističkih zločina.

I za kraj, vratimo se još jednom Predsjedničinom pozivu na zajedništvo i jasnom odbijanju pojedinih struktura da do njega dođe. Naime, i pojedini istaknuti mediji objavljivali su komentare s ciljem potpunog relativiziranja njene konstruktivne uloge, manje-više, da Predsjednica može govoriti što god hoće ali da se ništa od toga ne će dogoditi. Time se, zapravo, podupire stanje po kojem bi trebalo biti normalno da iznad demokratskoga poretka u Republici Hrvatskoj postoji još netko. Do kada će sprega ovakvih medija i ovakve politike funkcionirati?

Kada bi bila točna teza da je uloga predsjednice države politički irelevantna – onda vjerojatno ne bi ni postojao problem njezinih susreta sa predsjednikom Vlade i ostalim vladinim dužnosnicima. No, očito tome nije tako.
Predsjednik države ima niz ovlasti u području međunarodnih odnosa, diplomacije, obrane, nacionalne sigurnosti itd. Ne samo na simboličkoj razini.Zbog svojega društvenog položaja i utjecaja predsjednica države djeluje kao integrativni čimbenik na političkoj sceni. Ta integrativna snaga daje joj važnu ulogu, a može u kriznim situacijama biti i presudna.

Nažalost, Milanović a priori odbija ne samo suradnju već i susret s predsjednicom Grabar Kitarović, jer on nije „licemjer”, budući da je „nije želio” za predsjednicu. Usput, davao je potporu Josipoviću u izbornoj kampanji, koji pak – kako se sada vidi – Milanovićanije želio. U tom kolopletu željenih i neželjenih odnosa pokazuje se uskogrudnost i egoističnost vladajuće koalicije, poglavito predsjednika Vlade. Ishodište njegova problema je što ne može priznati da je desna, a ne lijeva, politička opcija izbavila Hrvatsku iz totalitarnog jugoslavenskoga lonca i uvela demokraciju i demokratske standarde u Hrvatsku.

Nažalost, Milanović se ne želi ponašati prema tim standardima. U tome ima potporu mentalnih komunista koji čvrsto drže svoje dobro plaćene pozicije i u nizu medija. Oni mu daju potporu. Ako nekim čitateljima danas ta potpora ne čini sramotnom, za godinu-dvije svi će se čuditi kako je takvo njegovo ponašanje bilo moguće.

[ad id=”40551″]

facebook komentari