MISIJA U HRVATSKOJ I “PRO DOMO SUA”

    47

    Dr. GIUSEPPE MASUCCI, O.S.B., bivši tajnik izaslanstva Svete Stolice kod hrvatskog Episkopata.

    MISIJA U HRVATSKOJ

    D N E V N I K

    od 1. kolovoza 1941. do 28 ožujka 1946.

    Piše general Luburić:

    Gosp. Marijan Mikac, koji je sredio i za tisak spremio ovaj dnevnik o Masucci, moli me, da bi uz knjigu napisao jedan “snažan komentar i ocjenu”. On je uvjeren da će sama knjiga MISIJA U HRVATSKOJ s time dobiti već i zato, jer sam bio jedan od oni koji su imali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odgovorne položaje i time bio i sudionik u godadjajima o kojima knjiga govori.

    Podijelio sam odgovornost tu sa mladim hrvatskim povjesničarom prof. Dr. Miljenokm Dabo-Peranićem, koji je dobro poznat po svojim radovima u našim publikacijama “DRINE” i “OBRANE”, a i inače po svojim radovima na proučavanju najstarije hrvatske vojničke povijesti. On daje pod bilježkom br. 1. analizu povijestne vrijednosti knjige MISIJA U HRVATSKOJ. Meni ostaje da po “pravu spomenutog” (vidi str. 194, 197 i 198.) [i](Iz dnevnika na str. 194: 23. travnja 1945. stoji: U 11 sati me je posjetio šef redarstva. Poslije podne je došao general Luburić, kojem sam preporučio, da bude manje okrutan. Str. 197 u dnevniku stoji: 8 svibnja 1945. U 12 sati smo otišli s nadbiskupom Stepincom njemačkom generalu, da mu kažemo naka preda grad, ne pružajući otpor. U 13 sati smo poslije velikih poteškoća uvjerili generala o razboritosti našeg savjeta i on je popustio (84).

    (Ali sam se morao veoma mnogo boriti, da odvratim generala Luburića od njegove ludjačke namjere, da pruža otpor do posljednjeg čovjeka. On je položio bombe ispod glavnih zgrada, da ih razori [i](prelazim na str. 198, mo) prije ulaska Titovaca. Uvjeravao me ljutito, da će se vratiti makar morao otići, Ali Tito će morati krčiti sebi put kroz gomile ruševina. Kada su sve moje molbe i preporuke bile uzaludne, poslužio sam se ovom lukavštinom:

    “Generale, vi kažete, da se morate bezuvjetno vratiti! Vrlo dobro! Ako dignete u zrak čitav grad, u što ćete ući? U gomile ruševina? Nije li razboritije ostaviti grad nedirnutim, tako da ćete ga naći u najbolje stanju, kad ćete se vratiti Božijom pomoći?”)[/i]

    reknem nešto u vezi dogadjaja koje o. Masucci spominje. Zato i stavljam ovoj mojoj bilježci naslov “PRO DOMO SUA” što znači govoriti “sebi u prilog” i “o sebi”.

    Nisam htio davati sud o dogadjajima u kojima sam bio jedan od protagonista, ali mi je pravo i dužnost da reknem koju o dogadjajima u vezi s mojom osobom. Budući sam uvjeren da će biti ljudi koji će mi i ovo zamjeriti (ne zato, jer ne bi bila istina što pišem, nego zato, “jer sam kriv što sam živ”), nastojim u ovom malom uvodu objasniti najprije razloge koji me sile da prihvaćam ponudu gosp. Mikaca.

    U prvom redu vjerujem da sve što se piše čini se sa stanovitim ciljem. Posebno to stoji kada se radi o biografijama, memoarima i dnevnicima. Ovima je uglavnom cilj istaći ono što smo činili dobro ili opravdati ono što mislimo da nije dobro.

    Ni o. Masucci nije mogao uza svu svoju hrabrost i korektnost oteti se gornjem. Njega se svi rado sjećamo i priznajemo mu dobru volju, plemenite osjećaje, pa i ljubav za Hrvatsku. Ali on sam priznaje, a povijestničari će, jednom kad budu imali u rukama sve niti, reći, kao što smo mi to tvrdili, da je bio skoro od prvih dana svog dolaska u Hrvatsku bio okružen komunistima! Nezamjera nitko o. Masucci-u da nije prozreo nastojanja onih, koji su mu dolazili. Nisu se tu snašli ni mnogi od onih, koji su trebali i morali po svojoj dužnosti i funkcijama, biti na visini. Tehniku komunističke penetracije, zaokruživanja čovjeka, iskorišćavanja situacije itd. proučava se od kada je komunizam postao jednom od poluga koje pokreću svijet i prouzročavaju “vjetrove povijesti”, kako se to danas zna kazati. O. Masucci kao i svaki drugi čovjek; on sam i njegova cirkunstancija (njegova okolina, okolnost, mo). On je pobožni, učeni i mirni redovnik, i njegova je cirkunstancija Opatija Montevergine i Gospa, svetište, mir i meditacija, a ne partizani, ustaše, četnici, fašisti, SSovci, policija , logori, komunisti i tehnika napada i obrane u jednom dvostrukom ratu i dvostrukoj revoluciji.

    On pošteno priznaje svoje zablude, odnosno ne opravdava činjenice, koje su ga otrijeznule. To ga je valjda tjeralo da za života tiska svoje uspomene, svoj dnevnik. Gospodin Marijan Mikac je dobio bio mig i za prijevod na engleski i vjeruje da jedan engleski primjerak ili jedan primjerak talijansko-hrvatskog originala ima i jedna druga osoba, vjerojatno jedan svećenik u emigraciji. Kasnije je mu je bilo “savjetovano” da ne tiska svoj dnevnik. Nu on je ipak ostavio iza sebe i mi tiskama njegov dnevnik onako i kakvog ga je ostevio sa svim njegovim ocjenama, kritikama i sudu, koji je napisao o mnogima od nas, pa i o meni samome. Odatle moje pravo, da govorim o sebi “pro domo sua” i odatle moja dužnost, da reknem nešto o onima, koje je o. Masucci tako težko ocjenjivao, a posebno Eugena Kvaternika (Didu) i pukovnika Erika Lisaka, Glavne Ravnatelje za Javni Red i Sigurnost. Oni su bili oni koji su trebali zatvarati neprijatelje HRVATSKE DRŽAVE, tj. one za koje su dobri i zli intervenirali, i za koje je danomice zalagao sav svoj trud, svoje biće i prestiž o. Masucci.

    Za o. Masucci-a postajala je samo vlast, koja je zatvorala, internirala i streljala, i postojali su na drugoj strani progonjeni, zatvarani i streljani. Ipak on je bio veoma inteligentan čovjek i nije mogao zatvoriti oči pred činjenicom, da se ne može na probleme naše revolucije gledati sa očima isposnika (pustinjaka, mo)i redovnika iz opatije Monteverginie. Montevergine je jedan samostan na jednom brdu srednje Italije, također poznat kao Partenio ili Monti di Avella. U tom samostanu su se “čeličili” talijanski svećenici. Mo) I nije ih zatvarao (oči, mo), jer to svjedoči samo njegovo priznanje, da je u “šumu stigla kopija njegova izvješća o ustaškim logorima”. (Vidi str. 243. i 244.) On dakle nije bio naivan, bezazelen, nego je bio diplomatski predstavnik, koji je htio djelovati kao branitelj ugroženih. On je to činio i kasnije za vrijeme dolaska na vlast komunista. O tome će se moći imati jasna slika tek onda kada se jednom saznaju podatci njegovih izvješća i šifra, koje je slao Državnom Tajništvu u Vatikan. Pokojni Antun Wurster, bivši tajnik našeg predstavništva u Vatikanu u više mi je navrata govorio o tim depešama, nu to već ne spada u okvir onoga što trebam pisati. Pišem “pro domo sua” a Dido i Lisak su bili moji i meni je dužnost u tom pravcu reći koju, a ne ograničiti se samo na svoju osobu. Dužnost mi je to pred onim hrvatskim borcima koji nisu stvarali DRINAPRESS zato, unutar knjiga koje tiska pišu optužbe na one koji su časno i težko vršili svoju dužnost na mjestima, koja su bila neugodna, ali isto tako potrebna za obstanak Države, kao redarstvo i institucije za obranu Države.

    Ne znači gornje da ćemo braniti i opravdavati svaki čin i svaku osobu, ali naši su Neroni branili Hrvatsku Državu, a talijanski Neroni su pomagali, stvarali i vodili ubojice hrvatskog puka iz svojih imperijalističkih i podlih razloga. Tako sam to i rekao o. Masucci.u ne jednom. Ostaje za ustanoviti da li stoji njegova tvrdnja, da je on u svojim depešama Vatikanu govorio o tome. Pukovnik Cvitanović je naime bio zadužen s tim, da o. Masucci-a opskrbi sa vijestima u tom pravcu. Pukovnik Dr. Šime Cvitanović, koji je bio poznat ne samo kao liječnik i kirurg, nego i stari nacionalni borac i praktični katolički muž sa jako dobrim vezama na Kaptolu. On je bio neka vrsta moje veze sa tim Kaptolom, uračunavajući u Kaptol sve vjerske katoličke ustanove.

    Pukovnik Cvitanović je i sam bio iz Dalmacije i jedna od njegovih dužnosti kao Glavara Pozadinskog Stpžera Obrane bila je i skupljanje vijesti o zločinima Talijana i četnika na području, koje je bilo okupirano po ovima ili partizanima. Jednom sam sreo u uredu puk. Šime Cvitanovića ocu Masucci-a (vidi str. 183.) i tom prigodom mi je rekao, da će dobiveni materijal poslati u Vatikan.

    U pogledu veza sa o. Masucci-jom u zadnja vremena, koja isti spominje, radi se o slijedećem: još u doba pripremanog puča Vokić – Lorković dobio sam bio od Poglavnika nalog, da unutar Obrane stvorim jedno posebno tijelo za obranu grada Zagreba. Ta zadaća je bila povjerena ZAPOVJEDNIŠTVU OBRANBENIH ZDRUGOVA, i u Draškovićevoj ulici, gdje su isti imali Središnji Gospodarski Ured, bila je postrojena ta posebna služba. Zadaća je bila komplicirana. Trebalo je predvidjeti 3 slučaja: obrana od Nijemaca, obrana od konspiracije jedne hrvatske snage protiv Vlade, i treće od napada iz vana, tj. od četnika ili partizana. Logično je, da je trebalo misliti i na razne zgrade i institucije, koje su pripadale Crkvi. Nu ja sam to delikatno pitanje obavio putem pukovnika Cvitanovića i bez većih problema. Kako su i neki privatni stanovi bili utvrdjeni i providjeni sa streljivom i oružjem, to je pri likvidaciji tih kamufliranih bunkera na jednom mjestu došlo do eksplozije. Zato su i nadbiskup Stepinac i Opat Marcone i o. Masucci intervenirali da bi se na nekim mjestima uklonili takovi bunkeri prije ulaska partizana u grad, što je naša posebna služba činila i iz vlastite inivijative. Nu naglašujem da ni jedan jedini crkveni objek, tj. tornjevi, crkva itd. nisu bili u te svrhe upotrebljeni, nego samo u blizini nekih imali smo takove kamuflirane bunkere, misleći više na borbe iznutra, nego na napad iz vana. (“…misleći više na borbe iznutra, nego na napad iz vana”, ovdje se može podrazumijevati napad puča Vokić – Lorković više nego na napad iz vana, tj. partizana. Mo)

    U pogledu pak samih završnih vojničkih operacija logično je bilo da su i nadbiskup Stepinac i drugi crkveni dostojanstvenici intervenirali i molili da se iz blizine Crkava i drugih objekata odstrane bunkeri, stanovite vojničke baze i skladišta municije. Mi smo to činili još i osmog svibnja 1945. ujutro.

    Bilo je i drugih kontakta vojničke prirode. O tome se je govorilo na procesu nadbiskupu Stepincu i pukovniku Lisaku, kad je vršen pritisak na nadbiskupa Stepinca, da se ogradi od tadašnjih zapovjednika HOS-a, koje partizani naravno zovu koljačima, slugama nacifašizma itd. Nu junački nadbiskup je odbijao davati bilo kakove izjave, koje bi štetile ugledu, imenu i časti hrvatskih zapovjednika. Posebno je rekao da se nema čega stidjeti, kada su ga pitali, dali se stidi svojih veza sa generalom Luburićem.

    Malo je pisano o jednom planu, ali vjerujem da će Poglavnik to u svojoj političkoj ostavštini iznijeti. On je, naime, imao namjeru da se prije povlačenja Hrvatskih Oružanih Snaga sva vlast preda ZAGREBAČKOM NADBISKUPU. On je o tome govorio i na zadnjim sastancima GLAVNOG STANA POGLAVNIKA, a vjerojatno se je i Hrvatska Vlada bavila tim problemima, pa će možda biti uputno, da koji od tadašnjih ministara o tome napiše svoje shvaćanje. To je bio razlog, da su arhive hrvatskog državnog kormila bile pohranjene u Nadbiskupski Dvor. Poglavnik je bio pravnik i on je rado u zadnja vremena govorio o jednoj staroj hrvatskoj praksi, koja je bila vršena u izvanrednim prilikama, kada je zagrebački nadbiskup bio neke vrsti “VRHOVNIŠTVA DO SREDJENJA PRILIKA.”

    O. Masucci i o svom sudjelovanju u planiranju hrvatske budućnosti i njegovom odlasku do Engleza, koju misiju su kasnije izvršili hrvatski ministar V. Vrančić i kapetan bojnog broda Vrklja. Planovi su bili stvarani, mjenjani i do zadnjeg časa nitko osim Poglavnika nije znao sigurno, da li će se pružiti odpor, da li će se voditi borba, da li će se braniti “Zvonimirova Linija”, grad Zagreb, ili će se ići u šumu. ili u emigraciju, tj. do linija zapadnih saveznika. Svakako je vjerojatno ono što je htio, ali je i unutar toga postojala jasna grupacija, tj. jedni za odlazak do saveznika i drugi za Krbavsku Bitku. Na zadnjoj sjednici Glavnog Stana Poglavnika, kojoj je od sada živih prisustvovao kapetan bojnog broda Ante (mislim da mu je bilo ime Andrija, mo) zrakoplovni general Rupčić, general Ivo Herenčić i ja. Kada je generalu Rupčiću netko rekao da pesimistički gleda na stvar, on je rekao od prilike slijedeće: “idem na zapad ako mi se zapovjedi, idem s Maksom u šumu, ako mi se da na volju, iako znam da je Krbavska bitka bila izgubljena” (Čitao sam negdje a ne mogu sada pronaći, a misliom da je u Hrvatskoj Reviji, Dr. Stjepan Buć napisao oko prilike ovako: Bio sam na stepenicama kada su izišli sa posljednje sjednice Glavnog Stana Poglavnika. Čuo sam generala Rupčića reći: kao vojnik moram slušati šta mi Poglavar zapovjedi, a ako bih se mene pitalo, radije bih pošao u šumu sa generalom Luburićem. Mo)

    Mene se još u Sisku na par dana prije povlačenja u zapovjedništvu II. Ustaškog Zbora, kojim sam zapovjedao, posjetili ministar Vrančić i Vinko Nikolić, gdje smo u kući Štirmerovoj još govorili o mogućnsti, da se ide u šumu. Ministar Vrančić je bio došao obučen u vojničku uniformu i donio je bio plan Vlade, da se svakom višem vojničkom zapovjedništvu doda nekoliko predstavnika Vlade i drugih osoba. Moje je zapovjedništvo bilo u Sisku i ja sam bio koncetrirao jedinice, da provalimo u ledja glavnim snagama partizana, koje su nadirale prema Zagrebu.

    I na kraju, na I. V. 1945. bilo je na sastanku Glavnog Stana saopćeno da se ima povlačiti prema linijama zapadnih saveznika i tamo se predati. U tu svrhu bio je odredjen general Moškov kao zapovjednik I. Zbora da se brine za evakuaciju ranjenika, vodstva itd. i da predvodi povlačenje, dok je meni kao zapovjedniku II. Zbora bila zadaća osigurati povlačenje odzada i na bokovima, a onda da priberem sve što se mogne i pošaljem prema zapadnim saveznicima i u kolonu, likvidirajući sasma svaki organizirani masovni odpor iza linija nadirućih partizana. To jest upravo obratno od onog, što sam imao zadaću organizirati u vrijeme kada sam bio poslat na Ivan Planinu u ožujku 1945. godine.

    Zadnja zapovjed Poglavnika bila je, da sam imenovan zadnjim zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga u Domovini sa tužnom zadaćom, da se izbjegne svaki masovni odpor, a vojska prikupi i pošalje “za kolonom”. Predao sam tada, pred Zidanim Mostom, zapovjedništvo Zbora mom prvom pomoćniku generalu Junusu Ajanoviću, koji je primio zapovjedništvo II. Zbora i uvrstio se u kolonu. Ja sam se nakon izvršene misije povratio u Hrvatsku. Poglavniku sam izričito rekao da se ne mislim nikome predati, ni sada ni poslije, i da ću kod kuće čekati, da li će se ostvariti ono u što je Poglavnik vjerovao, tj. da će Amerika obnoviti Hrvatsku i pomoći naše Oružane Snage.

    Ja sam izvršio i zadnju zapovjed, i ostao dok me rana pod kraj 1947. nije prisilila na put na zapad. Gornje sam rekao i na zadnjem zasjedanju Glavnog Stana, kao i nadbiskupu Stepincu i njemačkom vrhovnom zapovjedniku feldmaršalu Lehru u kući pok. Mile Budaka i u društvu ministra ing. Ivice Frkovića, koji to može potvrditi. Maršal Lehr je već tada bio u vezi sa partizanima i oborio je glavu, kada sam mu to rekao u lice.

    Da li je bilo ludjački ili ne stvarati plan za obranu grada Zagreba ili ne, to je drugo pitanje. Ja sam kao general dobio zapovjed da organiziram snage za odpor pa i grada Zagreba, i stvorio sam više planova i jedan od njih je, kao što je logično, bio i borba za svaku kuću i svaki ugao i do zadnje kapi krvi. Povijest će suditi o tim dogadjajima i reći pravi sud, a ne mi, koji smo te planove stvarali i rastvarali. Nisam bio prvi ni zadnji general, koji je takav plan stvorio i koji bi ga bio i izvršio i onda, ako je neka crkvena zgrada trebali biti za to upotrebljena.

    Da li se branioce Varšave može zvati ludjacima? Da li se napadače Monte Cassina ili njegove branioce može zvati ludjacima? A što da reknemo o onima koji su zapalili Hamburg ili Coventry? (grad u Engleskoj kojeg je 1940. njemački Luftwaffe porušio, usprkos vrlo poznatoj katedrali iz 13 stoljeća, mo) Da li je bilo uopće ludjački braniti se od partizana, tj. od snaga komunističke revolucije? Da li su bili ludjaci prvi kršćani i svi oni, koji su se u obrani vjere dali ubijati? Da li uopće netko zna sigurnu granicu izmedju savjesti i zakona, koji sili vojnika kao i redovnika na poslušnost? Zna li uopće netko granicu izmedju razuma ili ludjačva danas, u doba atomske strategije i što će povijest i Bog reći o genijama – učenjacima – stratezima – političarima i državnicima koji su u jedan mah ubili u Hirošimi 200.000 ljudi ili ako to sutra učine sa sto puta jačim efektom? Jedno je sigurno: vojnici naroda kad izgube rat su ludjaci, a pobjedničkih narodi su geniji. Ostanimo pri tome.

    Ovom dokumentu prilažemo izvadak iz komunističkih vrela, koji govore o predmetu. Otac Masucci i drug “Marko” Ranković su dva pola, dva svijeta. Obadva svjedoče da sam i na Ivan Planini i pred Zagrebom htio braniti HRVATSKU DRŽAVU.

    O. Masucci nam ostavlja još jedan vrijedan dokumenat: on piše o tome kako je skupa sa Kumičićem sudjelovao u čekanju partizana, dok oni vole partizani i takozvani današnji hrvatski antifašisti, mo)govoriti o borbama za Zagreb, koje su bile kao i borbe talijanske vojske, kad su ulazili u sela i gradove Dalmacije 1941. godine, nakon što se je Jugoslavenska Vojska našla razoružana po hrvatskim ljudima diljem cijele Domovine. Nu borbe za Zagreb nije bilo, jer smo se mi povukli, a moje zaostale jedinice imale su zadaću, ne da pružaju zajednički odpor, nego da skupe zaostale i odvojene jedinice i uvrste ih u kolonu. Neće biti na odmet ovom prilikom zabilježiti da je Zapovjedništvo Grada Zagreba (general Servatzy) dalo puške, mislim 500, za naoružanje GRADSKE ZAŠTITE, koja je sastavljena od politički ne kompromitiranih gradjana i dijelom od kompromitiranih radi komunizma, koje smo pustili iz zatvora i dali im puške, da se spriječi pljačka i nered prije ulazka partizana. Hrvatska Država je i s tim zadnjim aktom dokazala svoju odgovornost i smisao za red i zakon. Drugo je pitanje ono političke prirode, kao i načelno o tome, da li se je ili ne trebalo povlačiti, ali je gornje dokaz više da Hrvatska Vojska, nije bila ni vojnički pobjedjena, a još manje iz Zagreba istjerana snagom oružja.

    Povijest će kazati da li sam u obrani Države trebao biti “manje okrutan”, kako je to želio o. Masucci, i da li je trebalo braniti Državu ili ići na Bleiburg? I da li je bio ludjački plan borbe “kuću po kuću”.

    O. Masucci-u neka bude medju namna ugodna uspomena.

    general Vjekoslav Luburić.

    [divider]

    Eto, dragi moji Hrvati, šta general Luburić piše o zadnjim odlukama Hrvatske Državne Vlade u obrani Hrvatske Države. Bilo bih mi drago da se zainteresirani jave sa svojim komentarima na ovu temu.

    (Prikupio i za Kamenjar.info priredio Mile Baban, Otporaš.)

    facebook komentari

    • Eto, dragi moji Hrvati, šta general
      Luburić piše o zadnjim odlukama Hrvatske Državne Vlade u obrani Hrvatske
      Države. Bilo bih mi drago da se zainteresirani jave sa svojim
      komentarima na ovu temu.

      (Prikupio i za Kamenjar.info priredio Mile Baban, Otporaš.)

    • Herc.Križar

      …’gornje je dokaz više da Hrvatska Vojska, nije bila ni vojnički pobjedjena, a još manje iz Zagreba istjerana snagom oružja.’ … posebno je zanimljiva obrana Odžaka .. još dugo nakon ‘službenog’ prestanka rata

      • Istina je dragi moj Herc.Križar što si sada napisao. Hrvati su uvijek u borbama bitke dobivali, ali politikom su ratove gubili. Obrana Odžaka je jedna svijetla strana u analima hrvatskog obranbenog rata NDH.

        • Ovdje moramo spomenuti Petra Rajkovačića… junaka

          • Molim te Lilith iznesi sve što znaš o njemu, sada je vrijeme. Ja sam nešto čuo o njemu, ali istini za volje ne znam mnogo. Na tebi je red. Zasuči rukave i nastavi. Očekujem. Pozdrav.

            • Hoću.. evo zamolit ću uredništvo da objave članak o toj zadnjoj bitci… do zadnjeg! Nema Predaje!

            • evo dio kako je napisao onda NIN: a i Petrova slika je u prilogu.. sjedi na suvozačevu mjestu, naprijed desno!…

              Kako je sredinom 1945. godine uništen ustaški Alkazar u Bosni.” objavljenom u NIN-u 1. juna 1975. godine doslovno ovako piše:

              “U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (zloglasni KNOJ, primjedba NF) energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među kojima i Spaso Mićić, komandant 16. brigade 27. divizije, koga je nakon Mićićeve pogibije zamijenio Omer Dedić. Ustaše su ovoj brigadi uništili celi jedan bataljon. Naše snage su od naoružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samo jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno.”

            • Ova slika mi je poznata. Vidio sam je toliko puta u raznim hrvatskim opisima. Nikada nisam znao tko je na ovoj sliki. Trebalo bi ovo nadopuniti i ispod slike staviti, po mogućnosti, da se zna tko je tko. Dakle slika uz šofera na prednjem sjedalu je slika Petra Rajkovačića. Ako je tako dragi Lilith, potvrdi to slijedećim kometarom, i pomogućnosati ako znaš imena ostalih, bilo bi ih dobro ovdje staviti. Pozdrav. Milan.

            • HRSmoock

              Imam negdje, jer prije par godina je ova fotografija bila uzrok spora na jednom portalu oko priče kako je ovaj Schwimmwagen sa još nekim vozilima preuzet od “Handžara”. Ostala su mi u sjećanju prezimena Jakšič i Čulina, moram potražiti tekst.

            • Glavni zapovjednik odbrane Odžaka bio je ustaški logornik Petar Rajkovačić, tada star samo 26 godina, inače iz sela Bijele Bare kod Odžaka. Uz Petra obranu su organizirali i vodili Pavelićevi vitezovi, ustaški pukovnik Avdaga Hasić, inače kotarski predstojnik NDH iz Kladnja, i ustaški pukovnik Ibrahim Pjanić iz Gračanice. Pomoćnik Petra Rajkovca bio je Ivan Čaušić, ustaški tabornik iz Odžaka. Od ustaških časnika bili su tu i poznati Perković, Mrkanjić, Špiger i Špicer.

            • HRSmoock

              Uvijek neki Perković. :)) Elem akteri polako umiru, retko ko je zainteresiran uzeti iskaz od njih. Dragocene fotografije umjesto u muzejima završavaju na buvljoj pijaci i Evil-bayu. Potomci često samo pokupe fotografije i proslijede ih u kantu.

            • i …disi bio šta si radio… odnila maca meso, ujeo vuk kenjca, tko bi doli i sad je doli…

            • Lilith hvala ti na ovoj informaciji. Sada kada sam ovo pročitao, sjećam se svega što si ovdje opisao. Mislim da ima i knjiga o tome izdata. Također mislim da je Petar Rajkovačić ima i brata uz sebe koji je pogunuo ili slično tome. Potraži pa iznesi. Pozdrav. Milan.

            • imao je starijeg brata.. Ivan (Ivo) Rajkovačić rođen je i kršten 10. ožujka 1916. i stariji je od svoga brata Petra.Tjelesno bio je plav, zgodan, krupniji, ali niži od brata, po naravi eksplozivniji i opasniji. U vojsci je bio izniman borac, hrabar, nepopustljiv i odlučan. Bio je oženjen i otac dvoje djece.Njegovu smrt Vukoja datira na početak svibnja 1945., kada su on i još dva časnika Jakov Pušelja i Ivica Rodin obilazili svoje isturene položaje. Tvrdi se da su upali u partizansku zasjedu na njivi Andrićki u Žabarima i da su tu pokošeni mitraljezom. Kad je stigla pomoć suboraca još je samo Ivo Rajkovačić pružao otpor, ali nedugo potom i on je preminuo. Umro je na rukama svojih prijatelja hrvatskih bojovnika, a prema kazivanjima zadnje su mu riječi bile: «Sve vas volim, a posebno svog brata Petra!» Nakon bratove pogibije Petar prema nekim kazivanjima više nije osjećao samilosti prema zarobljenim partizanima, od kojih je tražio da se prekriže, a ako ovi to nisu znali, odmah bi bili ubijeni. Od tri zapovjednika odžačke obrane najduže je poživio Ivan Čalušić o čijem se kraju zna nešto više i pouzdanije nego o završetku dva prethodno spominjana brata Petra i Ivana Rajkovačića.

            • kvot

              Plav?
              Avatar!

            • kvot

              vitezovi:
              -avdaga
              -mali ibrodirkanaš…
              ha ha ha ha ha ha ha

            • Vitezovi, nego šta!

            • Je je.. To je slavni Petar Rajkovačić!

            • HRSmoock

              Ustaški Alcázar….Hahahahah, nenadhebivo. Kakva nadahnutost. Držim da je autor isti kao i onaj koji je pisao o kilometrima ustaških tunela u Vukovaru iskopanih 15 godina prije rata.
              Arhiv “NIN”-a je pun ovih bisera. A tek “Borba”…

            • Biseri i iskrivljivanje podataka.. pa tako kako bi događaje u Odžaku i odžačkoj Posavini sakrila i izbrisala s povijesne scene i iz sjećanja naroda komunistička vlast je za dan «oslobođenja» Odžaka u svojim službenim spisima navela datum 14. travnja 1945., a ne 25. svibnja kada Odžak uistinu i pada u partizanske ruke.

            • HRSmoock

              Izreka “Pobijednik piše-briše istoriju” vrijedi do određenog stupnja. Par dana tamo ovamo, nekoliko stotina tisuća umorenih manje, više, ali i kod te rabote postoje granice. Fizičke. Ovi su zagazili u ludilo i ezoteriju. Vidiš da ne valja imati previše pjesnika u rukovodstvu. Lako se zanesu…
              Da bi danas došao do istine moraš da kopaš kroz slojeve gnusnih laži, falsifikata, bolesne mržnje i mitomanije. I zato valjda većinu istraživača brzo prože volja. Osjećaj mučnine ubija.
              No ipak se čuvaju arhive KNOJ, OZNA i JA. Nekad su običan papir, dnevna zapovijed ili “trebovanje” streljiva, hrane i sl. Dragoceni. Recimo izvješće o organiziranju transporta 78 ranjenika svijedoči o žestokim borbama. Problem je što gotovo niko ne može dobiti dozvolu da zaviri u arhivu.

            • nešto je procurilo… ali procurit će još mnogo vremena dok se razjasne mnoge stvari..

            • HRSmoock

              Znaš kako, suština je jasna. Pametnim ljudima je lako napraviti otklon od onoga što je bilo prije 70 i više godina. Ili prije 22 godine. Ali uvijek ima onih koji ne prihvataju činjenice. To je jedna filozofska škola česta na ovim prostorima i poznata je kao “Realnosti, odjebi”. Jean-Paul Sartre je to zvao seljačkim, provincijalskim nihilizmom (Ima lijep opis u L’âge de raison) ali ovdje je to davno ušlo u novu dimenziju ludila.

              Elem, pada kiša…Mrzi me da izađem. Imam super kopiju
              Jacques Audiardovog Un héros très discret. A self made hero. Kako lako zaboravljamo svoje stare i od sebe pravimo heroje. :))
              U prvi čas priča deprimira, a onda vidiš ono što gledaš oko sebe i to čitavog života. Besramne laži i mimikriju. Krađu tuđeg života. Mislim da je to film i za Milana, on je suvremenik gomile tih događaja. A i do sada se navikao na Francuze. Neće se deprimirati. Pozdrav momci i ne naprežite se. Samo opušteno.

            • također.. imam osjećaj da ću i ja nešto pogledat.. možda neku debilnu sitcom seriju

            • peppermintt

              bazinga :)))

            • peppermintt

              prava istina uvik živi u narodu

    • Sve vas toplo pozdravlja Milan iz Texasa sa Croatia Ranch-a

      • HRSmoock

        Milane, ako te put nanese na severozapad države u South Planes ili Llano Estacado i to kroz centar Lubbocka pored Tabernacle Baptist Church, svrati i zapali svijeću za nikad prežaljenog Charlesa Hardina Holley, širom svijeta znanog kao Buddy Holly, najvećeg Teksašanina svih vremena. Poslijednji put sam iz Odesse išao autom za El Paso i dalje ka San Dijegu i saputnici nisu bili voljni da skrenemo na sjever da bih obišao Lubbock. Ne vole svi rock’n’roll

        Pozdrav, High Plains Drifter H.R. Smoock

        • Interesantno! Ja sam živio u Midland-Odessa nekoliko godina. Tu sam napravio 85 kuća. U Lubback-u sam bio mnogo puta. Taj kraj mi je poznat. Ako me i kada put nanese tim krajem, navrat ću se i posjetiti to mjesto.
          Pozdrav.

          • HRSmoock

            To mi je way back na sjeveru. Rođak mi živi u Beaumontu. To je i najviše što sam vidio od Texasa. Išao sam autom od Beaumonta preko Galvestona do Corpus Christija. Mogao bih živjeti u Texasu. Sviđa mi se mentalitet. Pozdrav.

            • Bio sam u svim tim mjestima, i poslovno i na odmorima. Sada živim u glavnom gradu Texasa Austinu. Pozdrav.

            • kvot

              Šteta što si se izvukao s Bleiburga.
              Crvu ustaški.

            • Lijepo od tebe Bogme!… koda te je tito ‘pravio’ :))

            • kvot

              On ja VAaaŠ….
              Sa tim zločincem nemam veze.
              Za mene je k’o pavelić,
              razlika je u boji.

              A šta da poželim deklarisanom ustaši?
              Izvukao se u yayima ćaćinim…

            • Zamolio bih uredništvo cijenjenog portala kamenjar,herc info da adekvatno kazni kvota za vrijeđanje i priželjkivanje smrti jednog korisnika na ovom portalu. Poznato je da su partizani ubijali sve one državotvorne Hrvati na Bleiburgu i zato je Bleiburg poznat po tim partizanskim zločinama. Dakle kvot direktno preko Bleiburga želi ubiti jednog korisnika na ovom portalu. To je velika uvrijeda priželjkivanja smrti poštenom i slobodnom čovjeku.

              Ponavljam da se kvota adekvatno kazni!

            • kvot

              Kvot, Ipak si pretjerao! Posljednje upozorenje prije negoli ti se onemogući komentiranje na određeno vrijeme!

      • peppermintt

        pozdrav Milane 🙂

    • HRSmoock

      To mi je way back na sjeveru. Rođak mi živi u Beaumontu. To je i najviše što sam vidio od Texasa. Išao sam autom od Beaumonta preko Galvestona do Corpus Christija. Mogao bih živjeti u Texasu. Sviđa mi se mentalitet. Pozdrav.

      • Bio sam u svim tim mjestima, i poslovno i na odmorima. Sada živim u glavnom gradu Texasa Austinu. Pozdrav.

        • kvot

          Šteta što si se izvukao s Bleiburga.
          Crvu ustaški.

          • Lijepo od tebe Bogme!… koda te je tito ‘pravio’ :))

            • kvot

              On ja VAaaŠ….
              Sa tim zločincem nemam veze.
              Za mene je k’o pavelić,
              razlika je u boji.

              A šta da poželim deklarisanom ustaši?
              Izvukao se u yayima ćaćinim…

          • Zamolio bih uredništvo cijenjenog portala kamenjar,herc info da adekvatno kazni kvota za vrijeđanje i priželjkivanje smrti jednog korisnika na ovom portalu. Poznato je da su partizani ubijali sve one državotvorne Hrvati na Bleiburgu i zato je Bleiburg poznat po tim partizanskim zločinama. Dakle kvot direktno preko Bleiburga želi ubiti jednog korisnika na ovom portalu. To je velika uvrijeda priželjkivanja smrti poštenom i slobodnom čovjeku.

            Ponavljam da se kvota adekvatno kazni!

            • kvot

              ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha…
              Ti si za sanatorijum spreman…..

              Igraš se moderatora,
              a, mali domobrančiću??!

    • kvot

      vitezovi:
      -avdaga
      -mali ibrodirkanaš…
      ha ha ha ha ha ha ha

    • kvot

      Plav?
      Avatar!