Pratite nas

Kolumne

Misle iz Occupy Croatia: ‘Šatoraši su mobilni i opasni. Imaju borna kolica i naoružani su opasnim štakama’

Objavljeno

na

Kažu Croatia Occupatori da su oni mislili otići u Split, ali je vrijeme bilo loše. No, dobro kažu nabrijani članovi Occupya, mi nemamo ništa protiv branitelja kao što su Zoran Erceg, Zoran Šangut, Fred Matić, Bojan Glavašević koji je postao branitelj braneći Freda. Ali “šatoraše” ćemo deložirati. Neće im pomoći ni Živi zid.

Hrvatskim ljevičarima, antifašistima i ostalim progresivnim snagama očito je prekipjelo. Dosta je bilo dvogodišnjeg izbornog pušenja i ponižavanja. Sad je i njima napokon sinulo da nas “križari” iz Savske žele vratiti u devedesete. “No pasaran!” kako je lijepo rekao svojedobno naš premijer za referendum o ćirilici. Legendarna Dolores Ibarruri uzviknula je na slovenskom “Ne bodo prodrli!” Probajte pogoditi jesu li frankisti u Španjolskom građanskom ratu prodrli ili ne? Demokratske snage pod vodstvom pokreta Occupy Croatia krenule su protiv “šatoraša”. Direktni razlog “hrvatske direktne akcije” dogodio se dan ranije. Ogorčeni i nezaposleni građanin na istočnoj strani Savske uzvikivao je parole. Došla murja i privela nezadovoljnog građanina da im objasni zbog čega je on to nezadovoljan te mogu li mu oni nešto pomoći. Čovjek se pozvao na čl. 38 Ustava RH i policija ga pustila. Ali Occupy Croatia ne može samo tako prijeći preko tog privođenja. “Vratit ćemo se u devedesete!” kažu oni. U ta mračna vremena privodilo se napredne omladince. Recimo iz grupe “Labrador”. Privodilo se po Karlovcu i Sisku nevine snajperiste koji su se popeli na krovove da malo vežbaju.

Zagreb, 21.02.2015 - Sudionici prosvjeda Stop teroru satorasa pokusali probiti policijski kordonProtestirali bi za svakog tko zbog slobode govora i izražavanja završi na policiji. Recimo, prije početka predsjedničkih izbora, pet šest mladih Splićana privedeno je jer su lijepili i izvikivali parole protiv ljubitelja “lijepe kape sa crvenom zvijezdom”. “Protestant” iz Savske ulice pušten je odmah uz ispriku i najavu Ministra da će se taj slučaj ispitati itd. Provokatori u Splitu ostali su u buksi desetak sati ili čak više. Kažu Croatia Occupatori da su oni mislili otići u Split, ali je vrijeme bilo loše. No, dobro kažu nabrijani članovi Occupya, mi nemamo ništa protiv branitelja kao što su Zoran Erceg, Zoran Šangut, Fred Matić, Bojan Glavašević koji je postao branitelj braneći Freda. Ali “šatoraše” ćemo deložirati. Neće im pomoći ni Živi zid. Krenuše tako s njihovog Trga republike svjesni opasnosti koja vreba. Šatoraši su mobilni i opasni. Imaju borna kolica i naoružani su opasnim štakama. Križari, koji se u kolicima i naoružani invalidskim štakama, spremaju na Banske dvore – kako .je to lijepo nedavno skužio u 24 sata Tomislav Klauški.

No, naš Tomislav je trenutno tako zgrožen primitivnom pastoralom nove Predsjednice da je prosto šlagiran te ne sudjeluje aktivno u opasnoj operaciji Occupatora protiv mobilnih “križara”. Došli tako hrabri potomci Save Kovačevića pred Savsku 66, kad među njih skoči poremećeni tip i zadere se “Smrdljivi Jugoslaveni!”. Policija ga je odmah privela. Navodno će pred suca za prekršaje zbog onog “smrdljivi”. Imam blagi dojam da će narodna vlast, uz pomoć napredne omladine, mladih i starih antifšista te svih progresivnih snaga, reći invalidima “šlus!”. Gotovo je! Vidite da se narod digao na noge. Vi se u najboljem slučaju možete dići samo na jednu nogu. Tko vam je kriv. Na kraju, jedno jednostavno pitanje: što bi bilo da policija nije uspjela spriječiti “hrabre borce protiv invalida” da ne prodru u šator? Da se autobusni promet prema Zagrebu naglo i extremno pojačao? Razmišlja li netko u tom pravcu? Jugići posprdno nazivaju branitelje “šatorašima” jer protestiraju u šatoru. Oni protestiraju na ulici. Možd bi njih trebalo nazvati “uličari”, politički uličari…

Na vijest da je Kolinda dobila 52 % glasova, Elizabeta Gojan je izjavila: “Ovo je podvala! Ja ne čujem nikakve glasove!”

Iskreno sam tronut autorskim člankom Josipa Juratovića, zastupnika Socijaldemokratske stranke Njemačke u Večernjaku od 20.veljače 2015g. Naslov: “Jedini je izbor suradnja Hrvatske i Srbije. Bez toga gube svi u regiji.” Lijepo je saznati da imamo tako pamene i uspješne ljude u inozemstvu koji su dotjerali do parlamentarnih zastupnika. Takvi onda mogu slati mudre i izbalansirane poruke svima u regiji. Uvaženi zastupnik jako je zabrinut za regiju. Za Hrvatsku znatno manje. On je oduševljen kraljevskom gestom premijera Vučića “iznenadnim posjetom” radi poboljšanja hrvatsko-srpskih odnosa, “a koji su posjet”, misli Jura, “pozdravile sve političke strane u zemlji i regiji”. Osobito četnici Vojislava Šešelja! Poštovani zastupnik nije preciznije pokazao koje su to strane sretne Vučićevim posjetom. On Kaže: “Ali posjet srbijanskog premijera Zagrebu s najvećim oduševljenjem pozdravili su predstavnici hrvatske manjine u Srbiji za koje je to ohrabrujuća vijest nakon svih problema i negativnih interpretacija u Srbiji vezanih za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović.” Gdje je naš dobričina iz Socijaldemokratske stranke vidio i osjetio to oduševljeno pozdravljanje Hrvata u Srbiji? Možda su se ponadali da bi se kao Nikolićevi Bunjevci mogli nazivati Hrvatima. Kaže uvaženi Jura da bi Hrvatska i Srbija trebale napraviti zajedničku povijesnu knjigu po ugledu na Francusku i Njemačku kako bi buduće generacije mogle izvući pouku da ne nasjedaju na zločince i profitere kao što je to bilo u prošlosti.

srbija-zenitJura kuži povijest. Zna iz nje da je Francuska napadala na Njemačku, a kao pravi socijaldemokrata zna da su Njemci napali Francuze i ušli u Pariz. Bravo Jura! Pitanje je jedino kad su to Hrvati napali Srbiju, srušili Zemun, raketirali Bele dvore, osvojile Šabac i pobili srpske ranjenike na njihovoj Ovčari. Jura misli (da li zaista misli): “To je važno i zbog situacije u regiji i mnoštva mladih nezaposlenih ljudi koji odlaze u tuđinu…” Jura je u pravu. Treba što prije napisati povijesnu knjigu. Sa srpske strane koautor može biti Vojvoda Šešelj, a sa hrvatske – Milorad Pupovac ili Savo Štrbac. Čim takva knjiga izađe iz tiska mladi više neće odlaziti u tuđinu. Nakon izlaska ove sjajne knjige više neće biti “problema i negativnih interpretacija vezanih za pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović.” Uglavnom, ljubitelj regija i svih naroda i narodnosti ima pravo na svoj socijaldemokratski stav. Senzibilan je i sklon uopćenim parolama. Ni slučajno se iz njegova šmarna ne može razaznati tko je započeo rat, tko je bio agresor, tko je kome okupirao 1/3 teritorija itd. On je za potpunu amneziju pa kaže: “Društvo koje stalno živi u neraščišćenoj prošlosti gubi osjećaj za stvarnost i napredak.” Recimo, dobar primjer za tu veleumnu tvrdnju je Izrael. Oni su ostvarili ogromni tehnološki napredak, gospodarstveni i vojni. Stvorili socijalnu i respektabilnu državu samo zato jer su namjerno zaboravili I ostavili po strani tu glupu prošlost kao što su holokaust, logori smrti itd. Čuli su samo usput za postojanje “ustaške zmije”. Možda bi nam Jura mogao poslati šleper seruma protiv zmijskog otrova kojem je davno istekao rok trajanja. U Večernjem su nas, nakon sjajnog intervjua sa Radom Šerbedžijom, počastili nepročešljanim mislima Josipa Juratovića. Čekam nestrpljivo Savu Štrbca ili Olivera Frljića. No, nemojte se nadati da ću vas prestati kupovati. Svaki dan u godini.

Zadnje agencijske vijesti iz Slovenije: svaka od tridesetak slovenskih stranaka obećava biračima cjeloviti Piranski zaljev, a u koaliciji i cjeloviti Jadran.

Jedan od problema između Hrvatske i Srbije je povrat tzv. kulturnog blaga. Taj je problem zamjetio čak i Josip Juratović. Srećom tu su stvari krenule nabolje. Doduše, komšije ne vraćaju ništa osim reprinta predratnog Zenita koji nas reklamira kao mješance majmuna i papige. Bojim se, često s pravom! Ali krenulo nas je u Madridu. Ne mislim na Pavelićev grob nego na veliku izložbu o Nikoli Tesli u zgradi Telefonica u središtu Madrida. Svojevremeno je postignut dogovor između Srbije i Hrvatske – potvrdili su to u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova – da Tesla uvjek bude predstavljen uz sudjelovanje obje zemlje. No, nećete vjerovati da je Srbija ovaj puta prekršila dogovor i isključila Hrvatsku sa izložbe. Što više, inventivni komšije na ulazu u izložbeni prostor napisale su: “Nikola Tesla rodio se 1856.g., u Smiljanu, srpskom selu u Austrijskom carstvu.” Zašto bi Španci, misle organizatori, morali znati da je selo Smiljani u ustašoidnoj Hrvatskoj. Prije dvije godine Srbija je organizirala opet u Madridu veliku izložbu o nobelovcu Ivi Andriću. Za Srbiju i tu nema ništa sporno. Pa recite molit ću lepo što Hrvatska i BIH imaju s Ivom Andrićem? Pojma nemam! Možda bi trebalo zapitati Josipa Juratovića. On sve zna! Usput rečeno, drago mi je da je Dositej Obradović rođen u Turskoj. Kao i Vuk Karađić.

U procesu zbližavanja sa Srbima počela je prva prijateljska ofanziva.

sasa brozKolinda miče Titovu bistu sa Pantovčaka. Nenad Stazić se nada da će je smjestiti u Visoku ulicu gdje će uskoro stolovati. Usput, duhovit kakvim ga je Bog stvorio, zahvaljuje Kolindi da “Starom” nije dala čekićem razbiti glavu. I to je bolje nego da ga je zaklala! Dobro, to s bistom još nije definitivno. Ne zna se kako će na to reagirati napredne snage na čelus Occupaty Croatia. Što če reći Elizabeta Gojan, Jelena Lovrić, Ante Tomić i dr. Našeg Antu spalilo u Prološcu. Ne daj Bože da je ozbiljno! Tko bi to poželio. Spalilo u Istri i Davora Šukera. Dobro, Šukerje tzv. sitna riba! Najbolji strijelac Svjetskog prvenstva, igrao u Realu, Arsenalu, predsjednik mrskog HNS. Ne onog Pusićkinog! Da su ga i živog spalili ne bi se javio Inoslav Bešker iz Rima. Bivši drugovi. Jedan iz partije, a drugi iz podoficirske škole, znaju oni kako stvarati lažne mitove. Kaže Ino: “Ante Tomić po prodaji i po odjeku najpopularniji pisac u Hrvatskoj…” S tim bi se složila samo Jagna Pogačnik. Mamica koja je stvorila i Tomića i Jergovića, Pavičića I druge lijeve korifeje. Književne homo balkanicuse. K’o što Bojana Radović kao pčelica radi na promoviranju lika i djela Olivera Frljića. K’o si još razbija glavu s Slobodanom Novakom, Ivanom Aralicom, Krešimirom Dolenčićem I takvim beezveznjacima? Lijeva medijska falanga stvara svoju progresivnu nomenklaturu. Mali problem je recimo Nives Celzijus. I po prodaji i po odjeku ona je najpopularnija u Hrvatskoj. K tome niti će joj tko izliti kantu na glavu niti je zapaliti. Ali će se većina zapalit na nju!

Titova unuka, šarmantna redateljica Saša Broz, kaže da joj ime Saša nikada nije koristilo u karijeri. Ja joj vjerujem.

[ad id=”40551″]

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati