Pratite nas

Kolumne

Mladen Pavković: Čudno. Svi znaju za Jasenovac, a nitko za Staru Gradišku

Objavljeno

na

O ustaškom logoru Jasenovac svako se malo nešto govori i piše, pa se stječe dojam da  drugih logora, primjerice srbijanskih četnika i komunističkih zločinaca, uopće i nije bilo. A bilo je. Itekako!

Jedan od najgorih, i u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (djelovao od 1991.-1993.), bio je i logor Stara Gradiška, koji je znan i kao  posljednji komunistički logor u Europi. I danas je na svojem mjestu i propada – sam od sebe! Namjerno. Tu je među ostalim  robijalo na tisuće ljudi, među kojima su bili Marko Veselica, Zlatko Tomičić, Hrvoje Šošić, Vladimir Šeks, Dražen Budiša, Vlado Gotovac, Zvonimir Červenko, Stjepan Sulimanac, Petar Šale, Đuro Perica, Đuro Srnec, Stjepan Mesić, Kaja Pereković, Mate Marčinko, Dobroslav Paraga, Adem Demaqi, Branimir Donat i brojni drugi nepoznati nevini Hrvati. Jedan dio njih već je objavio svoju priču, a one su manje – više iste.

Uglavnom se svode na tri riječi: krv, znoj i suze. I stoga, kad se danas povede razgovor o ovoj zloglasnoj robijašnici, koja je bila konjušnica Marije Terezije, većina odmahuje rukom, kao, pa sve smo to već čuli i o tome već sve  znamo! Kaznionica je zatvorena odlukom Vlade  Republike Hrvatske u veljači 1991., ali nakon toga ponovno su je «otvorili» srpski agresori i u nju zatvarali hrvatske branitelje.

Na to, na ulazu u napuštene i oronule zgrade, podsjeća i spomen ploča koju su postavili članovi Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, a na kojoj je uklesano: «Na ovom su mjestu tijekom 1991. godine bili zatočeni, mučeni i ubijani hrvatski branitelji, žene i starci». Zatočenici su dovođeni od listopada 1991. pa sve do srpnja 1993.

Logorom su upravljali vojnici JNA i «četnici sa kokardama», članovi TO Plitvice, SAO milicije i Beli orlovi. U najvećem broju tu su uglavnom bili nevini hrvatski branitelji i civili. Dovođeni su iz logora Bučje, Slunja, Okučana, Grđevica, Ključa i drugih mjesta. Tih dana dobro se sjeća i stradalnik Domovinskoga rata dr. Vladimir Solar, koji je također jedno vrijeme proveo u Staroj Gradiški, koja je tada bila okupirana. Kaže: «Zatočenici su smješteni u ćelije 5 X 6 metara, po 50 u jednu. Spavali su na golom betonu i to na smjene, jer nije bilo mjesta. Redovno su odvođeni na «ispitivanja» i mučeni. Najbrutalniji su bili Beli orlovi.

Mučili su strujom i vodom. Bacili bi zatočenike na mokri pod ili u vodu i puštali struju. Na 24 zatočenika išla je kila kruha. Dobivali su i malo vode, a  bojali su se tražiti više. Bilo kakve zahtjeve čuvari su smatrali pobunom nakon koje su zatočenici bili brutalno kažnjavani» – istaknuo je.

Za razliku od logora Jasenovac, koji se nalazi nedaleko Stare Gradiške, o ovom logoru nitko ne brine, kao da netko namjerno želi da se što prije  raspadne (sam od sebe), odnosno da nestane kao da ga nikad nije ni bilo. To je vrlo čudno, tim prije što su neki  koje smo nabrojali bili na ili oko vlasti u Hrvatskoj.

Bivši žalosni predsjednik Republike Stjepan Mesić vrlo rado pomaže čuvanju uspomena na Jasenovac, baš kao i Vladimir Šeks, bivši predsjednik Hrvatskog Sabora, ali iz kojih razloga jedan dio baš tih koji su najpozvaniji da nešto kažu o Staroj Gradiški danas zaobilaze, prešućuju i marginaliziraju ovo mjesto u kojem su svojedobno mogli i živote izgubiti? Oni, hvala Bogu nisu, ali tisuće i tisuće drugih jesu.

Hrvatski književnik Tomičić je ovdje godinama bio  zatvaran i ponižavan samo iz razloga što je osnovao «Hrvatski književni list», što je pisao domoljubne pjesme, Šošića su pak zatvorili jer je još početkom sedamdesetih predložio da se Hrvatsku primi u Ujedinjene narode, Veselica je bio vrlo opasan za Tita i partiju, Paragin je bio grijeh  što je želio slobodu za sve tadašnje političke zatvorenike, Perica je nastradao jer su mu podmetnuli da je htio izvršiti atentat na Tita, Marčinka su također uhitili i mučili jer je pod pseudonimom objavio pjesmu «Hrvatska molitva» (tko je još i gdje zbog «molitve» godinu dana robijao kao on?) itd. i tako redom. A što se tamo još može vidjeti, osim oronulih zidova, praznih soba ili pak velikog dvorišta zaraslog u travu, grmlje i drveće? Baš ništa! Sve je zapušteno.

Nitko ne zna što će s tim objektom. Gdje su se izgubile one priče kako će ovdje biti memorijalni muzej? Obilazeći logor, posjetili smo i nekadašnje samice ili tzv. mračare. Logoraši su nam pričali kako je u te prostorije znala prodrijeti voda i kako se tu uopće nije dalo živjeti. Kako je bilo onda, tako je i sada. Samice su pune vode i mračne, kao nekada!

Dr. Šošić nam je u vrijeme života pričao  da su žabe znale izlaziti ispod drvenoga poda! U zapisu Ivana Dilbera čitamo i ovo: «Samice su se nalazile na 2. odjelu u prizemlju i podrumu. Mala prostorija, nekoliko kvadratnih metara. Većina je imala, valjda namjerno, razbijeno staklo na prozoru. Ćelije prema hodniku imale su mali prozor iznad vrata. U uglu mala kanta za vršenje nužde. One blažega tipa imale su dasku za spavanje, druge samo beton. One u podrumu bile su pune vlage.

Neke su imale okove s kuglama koje su se zaključavale na noge. Od kugli do nogu i oko nogu lanci. Kad je jednom mladiću istekla kazna koju je većinom odslužio u samici prvo su mu nogu morali amputirati u zatvorskoj bolnici. Nakon toga su ga pustili van i takvoga ostavili pred zatvorskim zidinama.

Netko mu se smilovao i konjskom zapregom preveo ga do Okučana i smjestio u vlak za Zagreb». Na ulazu u te prostorije nalazi se još jedna spomen – ploča. Postavilo ju je 1996. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, a na njoj piše: «Tisuće žena, muževa i mladeži hrvatskih rodoljuba, u kraljevskoj i komunističkoj Jugoslaviji robijali su u KPD Stara Gradiška. Prisilni rad, studen i žega, glad i batine, samice i okovi, smrt i ubojstva bili su im sudbina. Snagom svijesti i ponosa nadjačali su bol i patnju. Njima u čast i slavu Hrvatskoj  i svijetu na sjećanje». Treba li ovome još nešto dodati? Jedan dio kaznionice bio je pretvoren  u proizvođački pogon.

Tu se navodno nije  radilo  prisilno nego dobrovoljno. Katolička crkva se, nakon 1945., nalazila izvan zidina robijašnice, ne jednoj čistini. Da,  tu je bila katolička crkva, ali su je komunisti još 1948. srušili! (Sada je ipak izgrađena nova!) Neka mjesta danas imaju i po dvije ili tri crkve, a Stara Gradiška, gdje su  brojni nedužni ljudi bili zatvarani, ponižavani i mučeni, sve do nedavno ni jednu! Za one koji ne znaju ili su zaboravili (!) treba reći kako je  nakon II. svjetskog rata zatvor Stara Gradiška  bio i „svećenički zatvor“, a u kojem su komunističke vlasti, prema nekim statistikama, smjestile više od tri stotine svećenika iz svih hrvatskih krajeva. Njih su Brozovi komunisti natjerali da  sami sruše Katoličku crkvu!

«Nakon  rušenja crkve, svećenike su ovdje zaposlili da čiste opeke. Prolazeći tuda, približio sam se nekim svećenicima da vidim njihov posao. Sjedili su na hrpi opeka i udarcima obijali žbuku. Nije tu bilo čekića, nego su radili nekim šiljastim metalnim komadima. Većinom je to bila «klampfa». Tuče po opeci, obija žbuku… Kad je žbuka otpala tukli su i dalje dok je nisu zdrobili u komade. Raditi se moralo, a stražari su izmišljali kakavgod rad, samo da se nešto radi»- sjeća se jedan bivši logoraš.

Kad su nekog zatvorenika ubili ili je sam umro u ovoj robijašnici, sahranili su ga na mjesnom groblju Uskoci, svega nekoliko stotina metara od zidina logora. Ni jednoga nisu sahranili dostojanstveno, već su ga poput životinje i bez lijesa bacili u iskopanu jamu. Ako je sahranjen prije isteka kazne, nitko ga nije mogao iskopati i sahraniti negdje drugdje prije nego li mu je prošla kazna! Međutim, danas na groblju Uskoci nema ništa što bi podsjećalo na sahranu bilo kojeg osuđenika! Netko se pobrinuo da tamo gdje su ih pokopali već dugo raste trava!

S obzirom da je ova robijašnica, kao što smo već rekli, službeno prestala djelovati početkom 1991., zna li tko gdje je popis svih stražara i zapovjednika, a poglavito naredbodavaca ovog posljednjeg i najstrašnijeg komunističkog logora u Europi? Ako postoji takav popis vrijedno ga je i objaviti. Na taj bi način među ostalim  saznali gdje su danas i što rade ljudi (koji nisu bili ljudi) koji su učinili velike nepravde nevinim Hrvatima.

I još nešto: ako je postojao Jasenovac, a jeste, onda gospodo i gospođe, drugovi i drugarice postojala je i Stara Gradiška. U Jasenovcu je izgrađen Memorijalni muzej i postavljen spomenik – kameni cvijet o kojem je njegov autor, inž. Bogdan Bogdanović rekao da «sugeriše ideju prevladavanja patnji i ludila», onda tko to brani, prešućuje, omalovažava i marginalizira «patnje i ludila» koja su se događala  u Staroj Gradiški, gdje danas ne postoji ni muzej ni nikakvo sjećanje na ovo strašno mjesto?

Stoga, Staru Gradišku treba pod hitno revitalizirati kao spomen – područje i muzej najvećeg logora za likvidaciju i mučenje protivnika Srbije,  jugoslavenskog komunizma i Brozove strahovlade, ali treba istražiti i razotkriti i sve one koji su odgovorni za masovne i pojedinačne zločine učinjene u ovome paklu, kakav se jedino može usporediti s onim u Sibiru?

Čudi nas da oni koji se zalažu za ostanak imena Trga maršala Tita u Zagrebu ne posjete ovo, ali i druga slična mjesta, pa da se uvjere kakav je Tito bio čovjek ili bolje rečeno kakav je to bio monstrum, od krvi i mesa?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati