Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

MLADEN PAVKOVIĆ: Istine i laži o uspostavi NDH

Objavljeno

na

slavko kvaternik

Mnogo se danas govori i piše o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske (NDH), ali je veliko pitanje koliko tu ima istine, a koliko laži.

[ad id=”93788″]

Činjenica je da je NDH već bila uspostavljena 7. travnja 1941. u Čakovcu, dan kasnije u Bjelovaru, a 10. travnja u Crikvenici i Zagrebu. Službena uspostava smatra se ona u Zagrebu, koju je u ime Poglavnika dr. Ante Pavelića izvršio umirovljeni pukovnik Slavko Kvaternik, kao njegov opunomoćeni zamjenik.

Zašto se govori o uspostavi, a ne o osnutku NDH-a? Pa, riječ je o tome da NDH nije bila nova država, već nastavak 16 stoljeća stare Države Hrvatske  iza Karpata i na Jadranu (626-1918). Ona je bila izravni pravni nasljednik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koja je postojala sve do prevarnog „ujedinjenja“ sa Srbijom 1. prosinca 1918. Zbog toga se i govori o uspostavi.

Pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je 10. travnja 1941. uspostavu NDH preko Radio Zagreba u 16 sati, a njemačke čete započele su ulaziti u Grad Zagreb  sat kasnije. Tu činjenicu svjedoči na desetke tisuća Zagrepčana koji su na ulicama grada oduševljeno slavili uspostavu NDH, što opisuju čak i komunistički svjedoci. Međutim, unatoč ovoj činjenici tadašnji sekretar Komunističke partije Jugoslavije Josip Broz Tito je govorio da su „ustaše  već 9. travnja preuzimale vlast u Zagrebu“ te da su im „mačekovci dragovoljno predavali tu vlast u ruke“ (Politički izvještaj V. kongresa KPJ, Beograd 1948., str. 35.).

A kako je tekla uspostava NDH? Pukovnik Slavko Kvaternik zamolio je dr. Vladka Mačeka da proglasi uspostavu NDH, kao zakoniti vođa hrvatskog naroda na temelju izborne pobjede 1938. Maček je odgovorio: „Pukovniče, moja politička koncepcija je doživjela slom. Proglasi Ti Hrvatsku Državu“. Nakon toga, Maček je na zamolbu pukovnika Kvaternika pročitao proglas preko Radio Zagreba, a koji je zatim bio tiskan u izvanrednom izdanju dnevnika „Hrvatski narod“ 10. travnja 1941.

„Hrvatski narode! Pukovnik g. Slavko Kvaternik, vođa nacionalista u zemlji, proglasio je danas slobodnu i samostalnu Nezavisnu Hrvatsku Državu na cijelom teritoriju hrvatskog naroda te je današnjim danom preuzeo vlast u svoje ruke. Pozivam sve Hrvate da se novoj vlasti pokore. Sve članove HSS molim, a kotarske poglavare pozivam da ostanu na svojim mjestima i da surađuju s novim vlastima. Dano u Zagrebu dne. 10. travnja 1941.“.

Nakon toga je dr. Maček položio ostavku na vodstvo hrvatskog naroda, ali ne i u predsjedništvu Hrvatske seljačke stranke. Istog dana predstojnik  Odjela za pravosuđe Banovine Hrvatske (samoupravnog dijela Kraljevine Jugoslavije, sa svega 66.000 č.km i 4,732.000 stanovnika  1939.-1941.) dr. Franjo Žilić formalno je predao vlast zamjeniku Poglavnika pukovniku Slavku Kvaterniku, u Banskim dvorima. Narodni zastupnici HSS-a Janko  Tortić i dr. Marko Lamešić već su uoči rata postrojili tajnu Organizaciju za oslobođenje i borbu (OZOIB) u redovima HSS-e i zajedno s predstavnicima Ustaškog pokreta u zemlji izradili nacrt za uspostavu Države Hrvatske.

U NDH su imenovane tri vlade: prva na čelu s dr. Antom  Pavelićem 17. travnja 1941., druga također pod njegovim predsjedništvom 10. listopada 1942., a treća na čelu s dr. Nikolom Mandićem 11. listopada 1943. NDH je od 1941.-1945. bila  priznata od 17 suverenih i nezavisnih država (tada ih je bilo svega šezdesetak u svijetu). Bile su to: Kraljevina Madžarska, Njemački Reich, Kraljevina Italija, Slovačka Republika, Carevina Bugarska, Kraljevina Rumunjska, Carevina Japan, Španjolska, Finska Republika, Kraljevina Danska, Carevina Mandžurija, Kraljevina Tailand, Nacionalna Kina, Država Burma, Talijanska Socijalna Republika, Filipinska Republika i Slobodna Indija. Osim toga, NDH je imala s Vatikanskom Državom, Francuskom i Švicarskom odnose koji su imali značaj stvarnog priznanja: duhovna i trgovinska izaslanstva, odnosno opunomoćene ministre. Kraljevina Švedska je priznavala putovnice NDH.

Za vrijeme NDH preminuli su ministri dr. Anton Filipančić i dr. Ljudevit Šolc, žrtvom neodgovornih osveta pali su razriješeni ministri dr. Mladen Lorković i krilnik vitez Vokić u Lepoglavi 1945. Zapadni saveznici izručili su 1945.-47. komunističkoj Jugoslaviji ministre dr. Mehmeda Alajbegovića, dr. Milu Budaka, dr. Vladimira Košaka, vojskovođu viteza Slavka Kvaternika, dr. Julija pl. Makanca, general poručnika Miroslava Navratila, dr. Mirka Puka i doadmirala viteza Nikolu Steinfla, koji su zajedno  s Živanom Kuveždićem osuđeni i pogubljeni. Dr. Andrija Artuković bio je izručen 1987. iz SAD na temelju lažnih optužbi, osuđen na smrt, ali umro je u bolničkom zatvoru u Zagrebu. Ostali su umrli u izbjeglištvu od 1946.-1990.

Zanimljivo je da je NDH bila primljena u Međunarodni crveni križ, Međunarodnu poštansku uniju (UPU) te da je pristupila Ženevskim konvencijama o poboljšanju postupka s ratnim zarobljenicima i ranjenicima na bojnom polju. Sudjelovala je i kao ravnopravni  član u Savezu europskih književnika, pravnika, novinara, mladeži, filma, željeznica itd., a u tim savezima su sudjelovale i nezaraćene europske države. Sudjelovala je i u raznim trgovinskim međunarodnim ugovorima, zajedno s neutralnim državama.

Dr. Ante Pavelić, Poglavnik NDH, ponovno je uspostavio Hrvatski državni sabor 23. veljače 1942., kojeg je još 1919 ukinuo srbijanski kralj Aleksandar Karađorđević. Prigodom svečanog uspostavljanja Sabora Pavelić je u svojoj poslanici rekao:“… Sazvao sam Hrvatski državni sabor u glavni državni grad Zagreb, uspostavljajući tako u život prastaru hrvatsku narodnu ustanovu i prastari hrvatski  ustavni čimbenik, u kome su naši pređi začeli prve začetke postrojenoga narodnoga života, u kome su udarili prve temelje i dali oblik najsavršenijoj zajednici naroda, državi…“. Time je ispunio svoje obećanje da će se hrvatski narod upravljati u svojoj vlastitoj državi prema svojim tradicijama slobodnog i suverenog naroda.

Partizani, u II. svjetskom ratu, a poglavito nakon njegova završetka, nikada nisu priznali svoje zločine, kao što ih i ne priznaju srpski i ini agresori u hrvatskom Domovinskome ratu. No, ostaje činjenica da su od 1941.-45. ubili ukupno 387 hrvatska svećenika te gotovo 80 posto novinara koji su pisali za NDH (ostale su protjerali), itd. i tome slično.

Kad je zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac 1946. bio izveden pred tzv. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske i optužen zbog suradnje s oblastima NDH i ustašama, uz ostalo je rekao:

„…Hrvatski se narod plebiscitarno  izjasnio za hrvatsku državu, i ja bih bio ništarija, kad ne bih bio osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“.

No, kako god okrenuli, činjenica je i to da je svatko onaj tko u to vrijeme nije bio za četničku ili komunističku Jugoslaviju, a za hrvatsku državu – bio je proglašavan od jugosrpske, a često nažalost i od savezničke promidžbe „fašistom, nacistom, kvislingom, slugom okupatora i pristašom marionetske vladavine Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati