I nakon 25 godina od početka srbijanske i ine agresije na Republiku Hrvatsku još se uvijek vode polemike: je li ovaj grad trebao pasati, odnosno biti okupiran 18. studenoga 1991., tim više što je bio simbol obrane naše države?

Naime, sada se javljaju i ovi i oni, pišu, analiziraju, govore, slikaju se… Međutim, Branko Borković- Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara o tome je govorio, jasno, konkretno i otvoreno, još 1995.! Tu i tamo netko ga spominje, a još manje citira njegove riječi.

Mnogi se prave kao da su on i Mile Dedaković-  Jastreb bili tek epizoda u ovoj teškoj hrvatskoj tragediji, ali i junačkoj borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Jednom riječju, reklo bi se- kad nema mačaka, miševi kolo vode!

Nisam jednom rekao Borkoviću i Dedakoviću da javno demantiraju laži, marginaliziranja, prešućivanja i falsificiranja pojedinih tzv. hrvatskih i inih povjesničara, ali i današnjih „velikih“ branitelja ovoga grada. Na to bi samo odmahnuli i rekli: Neka im je, neka se i oni malo kite! Osim toga, baš od tih pojedinih tzv. „velikih“ branitelja  neće čuti ni riječi kako su nakon okupacije grada prošli Borković, Dedaković, Nikola Toth-Fenix, Ivo Šoljić i drugi koji su bili istinski junaci hrvatskog obrambenoga Domovinskoga rata.

Čak većina tzv. „uglednih“ vukovarskih branitelja ništa je ili malo  dosad napravila za jednog od istinskih najvećih vukovarskih boraca Marka Babića (posvećen mu je neki nogometni turnir!), iako bi Babić i Šoljić u Vukovaru  već odavno trebali imati spomenike, ili bi se neke ulice ili trgovi trebali zvati po njihovim imenima. Da ih Vukovarci ističu kako treba (i ne samo njih) to bi se i dogodilo.

U knjizi Branka Borkovića- Mladog Jastreba s nazivom „Rušitelj ustavnog poretka“ (Zagreb, 1995.), a koju sam uredio i priredio, a koja bez lažne skromnosti može biti i „školski udžbenik“, i koja je naravno prešućena, Borković (str. 24.-25.) među ostalim ovako opisuje što se događalo prije okupacije Grada – junaka – Vukovara:

-„Za Vukovar se moglo očekivati da će pasti od onog trenutka kad su prekinute pupčane veze sa Zagrebom, s ostalim dijelovima Hrvatske. (Slično bi se moglo reći i za bosansku Posavinu, tim prije što sam tamo bio na ratištu i o tome također objavio knjigu, op.a.). Često su mi telefonski znali  govoriti  da će nas osloboditi. Mi i nismo bili zarobljeni, trebalo nas je priključiti  Hrvatskoj, deblokirati. Ovako, Vukovar se mogao braniti nekoliko dana više ili manje. Ljudi su bili iscrpljeni, a oružja i streljiva nije bilo“.

Borković dalje ističe (što se inače „nigdje“ ne može čuti ni pročitati!) da je bilo „ključno u obrani grada da mi nismo znali  da je Zagreb digao ruke od nas. Stalno su govorili: „Mi dolazimo, izdrži još malo“. Mogli su nam reći da Hrvatska nema snage, da iznalazimo unutarnje rezerve, da se snalazimo kako najbolje znamo. To su, kao vojnici, bili dužni napraviti. Umjesto toga, u Zagrebu je procijenjeno  kako bi u proboju za Vukovar poginulo pet tisuća hrvatskih vojnika.  Za tu procjenu saznao sam nekoliko mjeseci nakon pada Vukovara“.

Posljednji ratni zapovjednik obrane Vukovara potom nastavlja da je žalosno što je nešto takvoga urađeno.

  • „Kao prvo – veli on- procjena je rađena u Zagrebu, odakle se ne vidi dobro Vukovar.  Zatim u toj procjeni  nije uzeta u obzir moja prosudba iz Vukovara u kojoj su bili podaci o uništenim snagama protivnika, o njegovoj brojnosti , motivaciji i moralu. U to doba naš je protivnik bježao, bili su u panici, nisu bili u stanju osvojiti taj prostor. A u Zagrebu su računali da neprijatelj nije izgubio ni jednog vojnika, niti jedan oklop, da je potpuno spreman za borbu.  Procjena je donesena na temelju stanja neprijatelja iz kolovoza i početkom rujna, a ne na osnovu njegova stanja iz studenog 1991. A razlika je ogromna. Ta gospoda, naime, u svojoj procjeni nisu uzeli u obzir 300 do 500 uništenih oklopnjaka, 6000 do 7000 mrtvih neprijateljskih vojnika (moja tadašnja prosudba, a kasnije se pokazalo da su neprijateljski gubici znatno veći, negdje između 12 i 15 tisuća poginulih), 24 srušena zrakoplova, nisu uzeli u obzir niti opće stanje u Srbiji, pobunu rezervista u Pančevu, slične pobune u Valjevu i Kragujevcu…Čudim se kako su se uopće usudili donijeti bilo kakvu procjenu.“

Borković, inače Junak hrvatskog Domovinskoga rata, bez dlake na jeziku nastavlja, pa kaže:“Renomirani vojnici, koji su donosili procjenu o Vukovaru, morali su pravilno procijeniti situaciju, znati snagu naše vojske, ali i snagu i moć agresora. Da su samo objektivno procijenili situaciju sve bi danas drugačije izgledalo. Da su tada došli, ne u Vukovar, nego u Vinkovce, ocjena stvarnog stanja bila bi realna, a ni danas mi nije jasno jesu li ti ljudi uopće vidjeli bojište. Sa samo jednom brigadom  mogli smo pokupiti svu tehniku rasutu po slavonskim poljima i krenuti u protunapad kojim bismo dotukli srpsku vojsku i svesrpstvo, kao rušilački pokret, za sva vremena. Sa samo malo više htjenja  moglo se obraniti Vukovar, i stvarno i kao simbol. Vukovar je bio mobilizirajući faktor za hrvatsku naciju, a da smo taj grad spasili uništenja, riješili bismo probleme kompletne Hrvatske, a time i rata u BiH i probleme na širem prostoru. Bili bismo pobjednici!“ – govorio je i govori Borković, ali ga malo tko (namjerno) čuje.

Mladen Pavković

Evo zbog čega se mora demistificirati tzv. ‘Manolićeva komisija’

facebook komentari

  • Bobo Mostarac

    Kad je Jastreb dolazio u Zgb, traziti pomoc, imao je ne dostojan docek kod Manolica, a evo i sad pod stare dane i bolest, nastavak – strpali ga u zatvor! Sramota i kriminal!

  • kostresh

    a kome je bilo u interesu sto se moze…?

  • Sharp Shooter

    Svi pokušaji deblokade Vukovara bili su sabotirani s najviših razina tadašnje hrvatske vlasti i Glavnog stožera HV. Za takvu sabotažu bilo je dovoljno par suradnika srpskih i vojnih tajnih službi koji su samo trebali prikazati krive podatke i zastupati defetističke stavove – sve to palo je na plodno tlo među nekim klimavcima u tadašnjem državnom i vojnom vodstvu zemlje. Da je izdaje bilo i da je ista bila potpuna već sam sumnjao u listopadu i studenom ’91., a sve mi je postalo jasno nakon 2000. i otvorenog antihrvatskog djelovanja Mesića, Manolića, Boljkovca, Perkovića i još mnogih drugih iz “bivšeg” sustava.
    Naši vojnici su ušli u Marince, četnici su se razbježali, ali tada stiže zapovjed za povlačenje, gubi se dragocjeno vrijeme, neprijatelj se stiže pribrati i u tom prisilnom povlačenju pod topničkom i minobacačkom vatrom pogiba najviše branitelja. Da li je do zapovjedi za povlačenje došlo zbog državno-vojnom vrhu namjerno plasiranih dezinformacija i tko je izvor istih nikada se nije ni pokušalo otkriti.. Ili jeste, ali u tišini i bez znanja javnosti jer bi bilo kakav trag o tome pokazao do koje mjere je sabotirana obrana. Nakon potpuno krive zapovjedi za povlačenje stiže još nerazumnija; cestom prema Marincima nastupaju naši tenkovi iako se sa desne strane ceste, na poljoprivrednom dobru “Henrikovci” udaljenom otprilike 600 metara, nalazi vidljivih 6 ukopanih neprijateljskih tenkova M-84, a koji zbog konfiguracije terena nisu bili prijetnja pješaštvu, ali jesu našim tenkovima jer je cesta kojom su nastupali na vrhu laganog uzvišenja, te su zbog te idiotske zapovjedi koja nije donešena od nekoga ili prema savjetu nekoga prisutnog na terenu pogođena četiri naša tenka čiji dio posada gine ili biva ranjen. Previše katastrofalnih odluka da bi se radilo o nekompetenciji ili lošoj prosudbi..