MLADEN PAVKOVIĆ: Saborsko – otvorena rana Domovinskoga rata

1

U kojim se školama uči, ili bolje rečeno, spominje pokolj u Saborskom, koji se dogodio 12. studenoga 1991., dakle prije 25 godina? Riječ je o ratnom zločinu koji su počinili Srbi nad Hrvatima u ovome selu. Obično se na dan tragedije okupe preživjeli mještani, dođe i netko od gostiju, zapale se svijeće, polože vijenci i minutom tišine oda se počast onima koji stradali ni krivi ni dužni, samo za to što su bili Hrvati. Međutim, o Saborskom i stotinama drugih mjesta treba se govoriti i pisati svakodnevno – da se ne zaborave. Ono što je još tužnije je činjenica da nitko nije odgovarao kako treba za te zločine, a prema svemu sudeći i ne će. Mediji su puni izjava nekakvog Pupovca, ali ne i žrtava iz Saborskog, o kojima bi trebalo snimati i filmove.

[ad id=”93788″]

Pa, što se to tako strašno dogodilo u ovom malom hrvatskom mjestu, kojeg nitko i ne spominje?

Samo i isključivo zbog toga što se u njemu hrvatski disalo (i diše) od 6. rujna, pa do 12. studenoga 1991., dakle nešto prije okupacije Grada Vukovara, srpski četnici su ubili 51 osobu, od kojih se još uvije devet vode kao – nestali. Pretežno su to bili starije žene i muškarci. Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba!

Što mislite, kako su ih sahranili? Poput divljih životinja zatrpali su ih u jamu, tako da je danas i Saborsko na „karti“ masovnih grobnica iz oslobodilačkog Domovinskoga rata.  Na ovom se mjestu  nalazi jedna od 145 dosad pronađenih masovnih grobnica, ali na žalost bit će ih i više.

Tamošnji preživjeli hrvatski branitelji, predstavnici Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, općinske i ine strukture, a najviše obitelji poginulih i nestalih ne će i ne mogu nikada zaboraviti te strašne zločine.

Je li moguće da za njih još nikoga nije stigla zaslužena kazna? Neki su srpski zločinci, istina, i optuženi za ovaj stravičan pokolj nad Hrvatima, na „ustaško uporište“, ali ti su osuđeni u odsutnosti, ni jedan nije u hrvatskom zatvoru,  znači da im mogu staviti „soli na rep“. (Pojeo vuk magare!).

Hrvatski branitelj Veljko Marić prije šest godina uhićen je u Srbiji i na tamošnjem tzv. ratnom sudu osuđen na drastičnu kaznu od 12 godina, iako nije bilo baš nikakvih dokaza da je počinio ratni zločin nad jednim srpskim civilom, kao hrvatski vojnik u Vojno-redarstvenoj akciji Otkos. Osim njega, još je niz Hrvata, branitelja, po zatvorima, od onih koji su imali veze s logorima Lora i Kerestinec, pa do Hrastova iz Karlovca, Glavaša u Osijeku, i do časnih branitelja-specijalaca koje su okrivili za navodne zločine u Gruborima.

Ako je istina, a nije, da svatko mora odgovarati za dokazani zločin, onda što je sa svim ovim što se dogodilo u Saborskom? Zašto je muk i magla prekrilo to mjesto?

U Srbiji ne priznaju ni da su na njihovim područjima postojali i koncentracijski logori u kojima su ubijali i mučili Hrvate, ali ni to da su oni, da oni, bili agresori na Republiku Hrvatsku, BiH, Sloveniju i Kosovo.  Čak ne priznaju ni to da su sve ratove izgubili, da su iz Knina, pred početak Vojno-redarstvene operacije Oluja, pobjegli kao zečevi, kako je lijepo za njih svojedobno rekao i balkanski krvnik Slobodan Milošević, kojeg bi također neprestano trebalo spominjati, kao partizani Hitlera.

Dakle, pitamo još jednom: što se to tako strašno dogodilo u Saborskom, selu smještenom nedaleko Plitvičkih jezera, za koje vjerojatno pusićkina bratija nikada nije ni čula?

Kao prvo, treba reći da su u to doba na ovo malo mjesto svom snagom navalili pripadnici tzv. Jugoslavenske narodne armije (JNA), zločinačke vojske, o kojoj se u školama uglavnom uči da su oslobodili – Jugoslaviju, i to pod vodstvom (ratnog i inog) zločinca Josipa Broza Tita. Pomagali su im domaći Srbi, sve do jučer njihove „komšije“.

Plan im je bio etnički očistiti tamošnje područje od Hrvata i inog nesrpskog stanovništva, sve u cilju  postizavanja etnički čiste tzv. Republike Srpske Krajine.

Ovo mjesto, naravno, nije moglo pružiti neki žestoki otpor, što su srpski i ini zločinci znali, ali su unatoč toga upotrijebili svu silu naoružanja, tako da od Saborskog ne ostane ni kamen.

Najžešći napad dogodio se 12. studenoga 1991. Zločincima je trebalo čak desetak vojnih zrakoplova, blizu pedesetak tenkova, desetak haubica i VBR-ova te oko tisuću vojnika ili bolje rečeno zločinaca, da probiju obrambene crte sela, koje u to vrijeme nije imalo ni toliko stanovnika. Kad su uspjeli probiti crte obrane, poput vampira, navalili su na sve što je ostalo. Išli su od kuće do kuće i ubijali nevine ljude, žene, djecu, starce. Vodili su se „parolom“ da samo mrtva usta ne govore, a to su i te kako naučili i nakon II. svjetskog rata. Samo toga dana ubili su (masakrirali) iznimno veliki broj mještana, koji nisu htjeli napustiti selo, svoje domove i svoju obitelj.

E, kad nećete, govorili su četnici, bit će krvi do koljena. I što im je bilo na umu to su i učinili. Ubijali su i klali, a uzgred i pljačkali. Čak su i Katoličku Crkvu digli u zrak, a groblje „preorali“. Banda stvarno nije imala milosti.

Oni koji su uspjeli preživjeti pakao, nekoliko su se dana provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH, odakle su se pretežno ranjeni i nikakvi uspjeli vratiti u Hrvatsku, kao izbjeglice.

Da, to je Saborsko o kojem se ne pišu reportaže, ne snimaju filmovi i emisije, o kojem se ne govori  na radiju. A kad se govori i piše većina se pravi da taj vapaj ne čuje.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

facebook komentari

  • Krugoval

    Da, to je Saborsko o kojem se ne pišu reportaže, ne snimaju filmovi i emisije, o kojem se ne govori na radiju.

    O Saborskom i brojnim drugim hrvatskim stradalničkim mjestima pisat će se reportaže, snimati filmovi i emisije, govoriti na krugovalu kada u Hrvatskoj na vlasti budu hrvatske stranke, kada Hrvati budu imali
    svoje institucie, svoje medie.

    Trenutačno nemamo ništa od toga, osim nekoliko medjumrežnih portala.