Mladen Pavković: Srbi ne dozvoljavaju ni posjet Veljku Mariću, a hrvatska politika pere ruke i šuti

0

Dok se ovih dana bavimo skandalom “slučaj Šešelj” ne smijemo zaboraviti ni slučaj hrvatskog branitelja Veljka Marića, iako kako godine idu ovaj čovjek sve više pada u zaborav. Naime, ratni zločinac Vojislav Šešelj u Srbiji je i dalje “narodni heroj”, čak ga je neopravdano i Haaški sud pustio na privremenu slobodu, koju mu sada ipak nastoje uskratiti. Ali, kako je Veljku Mariću, koji je osuđen u Beogradu čak na 12 godina robije, to se ne zna, tim više što malo ljudi zna da ga ne može posjetiti nitko osim najužih članova njegove obitelji (supruga i djeca). Njemu u posjetu ne mogu ni zastupnici u Europskom parlamentu (!), poput Marijane Petir, koja ovaj slučaj sve više nastoji podići na “europsku razinu”. Zanimljivo je da su Marića htjele posjetiti i predstavnice “Bedema ljubavi” na čelu s njihovom predsjednicom Ljerkom Pavić. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske umjesto da se izbori da Marića još netko osim najužih članova njegove obitelji može posjetiti, vidjeti i čuti kako mu je u srpskom zatvoru, uz ostalo je odgovorilo “Bedemu ljubavi”:

  • …”U vezi posjete g. Mariću, Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Republici Srbiji primilo je notom odgovor u kojem se navodi da Ministarstvo pravosuđa Republike Srbije nije suglasno (sic!) da predstavnice udruženja “Bedem ljubavi 1991.” iz Zagreba posjete osuđenog Veljka Marića.”

Također su nadodali da ga može posjetiti netko od predstavnika diplomatske misije/konzularnog ureda države čiji su državljani, odnosno države koja štiti njegove interese.

U ovom slučaju, na žalost, Marića ne štiti – nitko!

Veljko maricMeđutim, za mnoge je i dalje slučaj hrvatskog branitelja Veljka Marića teško razumljiv, to je naprosto dobro smišljena politička igra, u kojoj, kao u nekom filmu, stradava neki mali čovjek, ni kriv ni dužan. S druge pak strane, ovaj namješteni i čisto politički proces, nekima (npr. Documenti) služi kao dokaz da je ratnih zločina bilo s jedne i druge strane, što ima za cilj ušutkati zahtjeve za odštetom Hrvatske, izjednačiti krivnju i tome slično.

Zanimljivo je također da se o ovom slučaju šuti, odnosno da ga se marginalizira. Mediji ne iznose detalje, (tek tu i tamo na nekim portalima), a ni oni koji su trenutačno na vlasti ne pokazuju gotovo nikakvog zanimanja da se oslobodi čovjek koji je branio i obranio svoju Domovinu. Stječe se dojam da većina i dalje pere ruke, da se prave gluhi i slijepi, iako se radi o hrvatskom vojniku, nevino osuđenom na teških 12 godina robije i to usred Srbije, koja je uz Crnu Goru, zločinačku JNA i domaće izdajice bila agresor na Republiku Hrvatsku.

Marićeva optužnica i presuda napisana je na ćirilici. Optužili su ga da je kao hrvatski vojnik, pripadnik 77. samostalnog bataljuna Grubišno Polje u regularnoj vojnoj akciji (!), prigodom “čišćenja” sela Rastovac prekršio pravila međunarodnog prava. Srpski tužitelj je čak naglasio da tada, 1991. taj sukob između Srbije i Hrvatske nije imao karakter međunarodnog sukoba (sic!), što drugim riječima znači da se tada kad se dogodio navodni zločin (31. listopada 1991.) za koji je optužen Marić, na teritoriji Republike Hrvatske borio Hrvat protiv Hrvata te da o nikakvoj srpskoj i inoj agresiji nije bilo ni govora! Smiješno i žalosno, istodobno. U optužnici se u više navrata spominju i takve nebuloze, da su, primjerice, u listopadu 1991. na području Grubišnog Polja, s jedne strane ratovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga, ZNG-a i MUP-a, a s druge, da ti pamet stane, pripadnici Teritorijalne obrane Grubišno Polje!? A svi znamo da smo ratovali protiv srpskih četnika, od kojih se jedan ovih dana i vratio iz Haaga u Beograd. Zatim se u optužnici navodi da je Marić kao hrvatski branitelj rafalno pucao u žrtvu, srpskog civila, a već na drugoj stranici iste optužnice, citiramo, ističe se i ovo: “Iz zapisnika o ekshumaciji i obdukciji pok. Slijepčević Petra obavljenog 2010. godine, proizlazi da je mrtvo tijelo pokojnika potpuno skeletirano i da je bez imalo ostataka nekih tkiva i organa” te se dalje navodi “da na nađenim kostima nema znakova streljnih povreda ni tragova mehaničkih ozljeda, tako da je uzrok smrti – nepoznat!” – to, crno na bijelo, stoji u optužnici. Međutim, nakon dostave neprovjerenih i nedokazanih dokaza koje su i više (!) nego je trebalo u Srbiju poslali hrvatski organi gonjenja, i to nakon uhićenja ili bolje rečeno otmice ovog bivšeg hrvatskog vojnika na bugarsko-srpskoj granici (za njim nije bila raspisana ni tjeralica), Marić je osuđen – bez pravovaljanih i nikakvih dokaza. Pogledajte optužnicu i presudu i vrlo lako ćete se u to i sami uvjeriti. Srbi su još u Marićevoj optužnici napomenuli (čujte sad ovo!) da su tijekom rujna i listopada 1991. hrvatski vojnici na području šireg Grubišnog Polja opljačkali i zapalili više od 30 sela!

Neshvatljivo je, prije svega, da je u slučaju Marić izostala bilo kakva jača reakcija s hrvatske strane, a poglavito politike. Izraelcima ili Amerikancima nikako se ne bi moglo dogoditi da im neka druga država otme nekog njihovog vojnika i da ga sude poglavito za nešto što nije napravio izvan njihovih zemalja, a osobito u oslobodilačkom ratu, u kojem smo mi Hrvati bili žrtve, a Srbi agresori.

Pokazalo se uzaludnim što je netko iz hrvatske Vlade ili pravosuđa pisao srpskom pravosuđu ili njihovoj Vladi da barem omogući Mariću da odsluži kaznu, neopravdanu, u Hrvatskoj. Ministar branitelja Predrag Matić jednom je izjavio da se on prigodom boravka u Beogradu uspio izboriti da se Marića premjesti u drugi srpski zatvor te da mu je sada (čujte sad pak ovo!) kao u “Intercontinentalu”!

Marića, kao hrvatskog vojnika, ako ništa drugo, onda treba pod hitno zamijeniti za neke srpske četnike koji se nalaze u hrvatskim zatvorima, ili netko iz hrvatske Vlade ili ministarstva mora otići u Beograd i ne vraćati se bez Marića, kojem sada, samo ga ni privremeno ne puste, namještaju novu igru.

Ako Srbi žele suditi ratne zločince eto imi Šešelja, kojeg ne da ne sprečavaju da i dalje vodi ratnu politiku, politiku agresije, već ga na ovaj ili onaj način štite.

Gdje je naposljetku optužnica i tko je kažnjen od srpskog i inog okupatora za rušenje, ubijanje, klanje, pljačkanje Vukovara, Škabrnje, Knina, Voćina i mnogih drugih gradova i mjesta?

To, očito, za razliku od slučaja Marić, nikoga ne zanima.

No, treba citirati i ono što je nesretni Marić napisao, a moja malenkost objavila na naslovnoj stranici knjige “Nisam kriv-Veljko Marić”:

  • Što mi rade, čine nepravdu, a hrvatske institucije ništa ne poduzimaju… Ja, kao hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskoga rata, nisam zaslužio takav postupak. Umjesto da mi se pomogne, mene se trpa i gura u provaliju.”…

Zbog svega toga je potrebno da se slučaj Veljka Marića uzdigne i na međunarodnu razinu (tim više što je Marić već i teže obolio u srpskom zatvoru) te u svezi toga iznimno je dobro došla inicijativa zastupnice u Europskom parlamentu Marijane Petir da se i u ovoj instituciji počne govoriti i o ovakvim stvarima, koje bacaju blato na Hrvatsku, a zamagljuju srpske i ine ratne zločine.

Mladen Pavković

facebook komentari