Pratite nas

Mladen Pleše, agent među novinarima

Objavljeno

na

U drugoj polovici 80-tih godina prošloga stoljeća, u vremenu ususret raspadu SFRJ, zahvaljujući podršci koju je dobio iz kruga pripadnika frakcije Mike Špiljka u CK SKH, Mladen Pleše je postavljen za urednika unutarnje političke rubrike ‘Vjesnika’.

[dropcap]P[/dropcap]rema pravomoćnoj presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu kojom je suradnik Udbe Krunoslav Prates osuđen na kaznu doživotnog zatvora, naručitelj ubojstva političkog emigranta Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. bio je Mika Špiljak (Oberlandesgericht München, Presuda protiv Krunoslava Pratesa – poslovni broj: 6 St 005/05-2, 3 BJs 27/04-2-6 3, StE 2/05-2-2). Mika Špiljak je u trenutku Đurekovićeva ubojstva obnašao dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ. Prema spomenutoj presudi, Špiljkov motiv za narudžbu Đurekovićeva ubojstva bio je dvostruk: 1) eliminacija Đurekovića kao mogućeg svjedoka kriminalnih aktivnosti Mikina sina Vanje Špiljka u upravi Ine kako bi se otklonila opasnost kompromitacije njega samoga; 2) odmazda prema Đurekoviću zbog iznošenja niza komptomitirajućih detalja u romanima koje je objavio u emigraciji o pripadnicima jugoslavenske komunističke nomeklature.

Posljednji ispraćaj “narodnog heroja”

Mika Špiljak nije dočekao kraj suđenja Pratesu koji je osuđen 16. srpnja 2008. (presuda je postala pravomoćna 10. veljače 2009.). Naime, Mika Špiljak je umro 18. svibnja 2007., dok je suđenje Pratesu bilo u tijeku. Nešto manje od godinu danaa kasnije, 8. travnja 2008., trebao je svjedočiti Mikin sin, Vanja Špiljak. No, ignorirao je poziv njemačkog suda, pa su švicarske vlasti promptno reagirale – ili će dobrovoljno otići na suđenje ili će biti prisilno prepraćen! Stoga se odazvao na novi poziv i 20. svibnja 2008. ukazao se u Münchenu. Dakako, opovrgnuo je bilo kakvu svoju ili očevu povezanost s Đurekovićevim, ali sudsko vijeće – eksplicitno piše u presudi – nije mu povjerovalo.

Dodjela nagrada Jutarnjeg lista

Novinar Željko Peratović objavio je 23. svibnja 2007. na svom blogu reportažu s pogreba Mike Špiljka: “Kada sam danas oko 13 sati dolazio na Mirogoj zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i kandidat za predsjednika SDP-a odlazio je s Krematorija prethodno izrazivši sućut obitelji Špiljak. Nisam uspio snimiti Bandića i Veljka Bulajića kao ni Hrvoja Šarinića koji je došao nešto kasnije, a 2000-e mi je kazao da je pokojni predsjednik Franjo Tuđman znao poslati službeni automobil Ureda Predsjednika po Miku Špiljka kada ga je trebalo hitno prevesti liječniku”

Peratović navodi još nekoliko zanimljivih osoba na pogrebu: “Izaslanik predsjednika Stjepana Mesića, Budimir Lončar. Zajednički prijatelj Tuđmana i Špiljka, Josip Manolić. Poslovni partner Vanje Špiljka, bivši hrvatski premijer Nikica Valentić. Mlađi partijski drug Ivo Družić. General u mirovini Anton Tus. Ginekolog Asim Kurjak. Izaslanstvo SDP-a, Tonino Picula i Gordana Grbić. Pokojnikove ratne drugarice i drugovi. Na kraju reda akademik Dušan Bilandžić”. Obitelj Špiljak predvođena Mikinim sinom Vanjom dala je objaviti osmrtnice u kojima je posebno istaknuto da je pokojnik bio “narodni heroj”. Naime, Mika Špiljak – rođen 28. studenog 1916. u Odri pokraj Siska – pristupio je Komunističkoj partiji s nepune 22 godine. Svjedoci govore o brojnim zločinima koje je počinio u partizanima. Među ostalim, 20. siječnja 1943. iz zasjede je ubio redarstvenog oružnika Miju Špišića u selu Kobilićima pokraj Velike Gorice (žrtvin sin Zvonimir Špišić postat će jedan od utemeljitelja HDZ-a u tom gradu i saborski zastupnik nakon prvih višestranačkih izbora).

Jugoslavenske i hrvatske “elite”

Savezna centrala Udbe u Beogradu pokrenula je još 1980. veliku akciju sa zadaćom da se prikupe podaci o kriminalnim aktivnostima jugo-direktora koji su vodili ključne trgovinske poslove s inozemstvom, posebice one vezane za trgovinu naftom. Akcija je dobila kodno ime “Lugano” po imenu švicarskog grada u kojem je boravio glavnoosumnjičeni akter te afere Vojko Santrić. Iz početka je “Lugano” i izgledao kao klasična obavještajno-policijska akcija protiv kriminala u višim gospodarskim sferama – izgledao sve dok istraga nije došla do doista zvučnih imena, Vanje Špiljka i Titova sina Aleksandra Miše Broza. Potvrda o tome može se naći i u elaboratu nekadašnjih visokih dužnosnika Udbe Josipa Perkovića i Jana Gabriša –

Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH (Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske – op. a.) u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990. U tom elaboratu kojega su izradili u lipnju 1997. po nalogu ravnatelja “Hrvatske informativne službe” (HIS) Miroslava Tuđmana, Perković i Gabriš među ostalim pišu: “Operativna akcija „Lugano” – republička akcija na otkrivanju kriminalnih radnji u firmi INA Trade u sprezi s inozemnim partnerima (obuhvaćeni su bili Vojko Santrić, Petar Badurina, Branko Srenger, Mato Vekić, Vanja Špiljak, Mišo Broz i drugi”).

Naime, Vanja Špiljak je od 1. siječnja 1980. do 31. kolovoza 1981. bio direktor organizacijskog odjela Ine za vanjsku trgovinu, a od 1. rujna 1981. do 14. srpnja 1983. pomoćnik direktora za cijeli sektor vanjske trgovine. Pojednostavljeno rečeno, u inkriminiranom je razdoblju nadzirao cjelokupnu trgovina nafte za Inine potrebe. Savezna Udba sumnjičila je Špiljka juniora da je iskoristio svoj položaj za nezakonito osobno bogaćenje, a do njega je došla istražujući već spomenutog Santrića, tj. njegovo milansko poduzeće Eurofintrade Italia S.R.L. Navodno je šef Inina uvoza, kad bi kupovao sirovu naftu na slobodnom tržištu, u dogovoru s prodavateljima određeni dodani iznos prikazivao kao sastavni dio kupoprodajne cijene, a oni bi ga pak isplaćivali kao proviziju na račune u inozemstvu – dio samome Špiljku, dio posredniku Santriću.

Ovaj feljton se dobrim dijelom temelji na već više puta citiranoj izjavi nekadašnjeg službenika CK SKH Radenka Radojčića, koju je svojedobno objavio Slobodan Praljak na svom portalu “www.slobodanpraljak.com”. Radojčić je razotkrio brojna imena pripadnika jugoslavenske političke, ekonomske i društvene elite, koji su bili suradnici KOS-a, a danas su pripadnici vladajuće političke i, posebice, ekonomske kaste u Hrvatskoj. Njihova suradnja s KOS-om JNA, vjerojatno stoji u pozadini njihova današnjeg političkog i društvenog utjecaja, ali i njihova kapitala stečenog posredstvom jugoslavenskog obavještajno-kriminalnog podzemlja. Radojčić je među njima posebno istaknuo upravo, u međuvremenu pokojnoga Vojka Santrića (umro 21. studenoga 2000. u Luganu): “Vojislav Santrić – biznismen iz Zagreba. O njemu znam, najviše po Malobabićevom kazivanju, i to u jednom duljem vremenskom razdoblju. Iz tog pričanja znadem, da Santrić u Luganu posjeduje firmu ‘Bemex’. U nekoliko navrata Malobabić je iznio, da je Santrić Vojislav, suradnik vojne obavještajne službe, te da im je u toj suradnji vrlo bitan, i da održava kontake sa visokim oficirima te službe”(www.slobodanpraljak.com/LABRADOR_F.htm).

Naravno, Radojčić je govorio i o Vanji Špiljku kao suradniku KOS-a: “Vanja Špiljak – djelatnik INE iz Zagreba. Ja sam osobno, također posredstvom Slavka Malobabića poznao Vanju Špiljka, kada je Špiljak bio na visokom položaju u INI. Vanja i Malobabić su vrlo bliski i dugogodišnji prijatelji. Čak je otac Vanje Špiljka, Mika Špiljak, bio kum na vjenčanju Slavka Malobabića. Otud vrlo otvoreno i dugogodišnje prijateljstvo. U nekoliko navrata, tijekom mog rada s Malobabićem, o Vanji Špiljaku, Malobabić je iznosio, da je u vezi s vojnim službama sigurnosti, obavještajnom upravom JNA, s naznakom da je to uobičajeno, čak da Vanja ima visoki čin pričuvnog oficira vojne obavještajne službe. Malobabić je u tim kazivanjima ukazivao i na vezu Vanje sa odelenjem bezbednosti V. armijske oblasti, konkretno s puk Budimirom Divljakovićem”.

Prijatelj Mladen

Nedavno je “Večernji list” objavio dijelove stenograma iz razgovora Vanje Špiljka s predsjednikom RH Franjom Tuđmanom 4. veljače 1999. u njegovom uredu na Pantovčaku. Prema tom stenogramu, Vanja Špiljak se pred Tuđmanom referirao i na glasine da je surađivao s KOS-om: “Nisam radio za KOS, ali ja sam surađivao s KOS-om, jer sve izvoze koje je imao KOS, mi smo kao INA izvozili naftu. Prema tome, ja nisam bio suradnik KOS-a, ili jesam, ali sve ono što su oni izvozili oružje, mi smo uvozili naftu i oni su svaki brod znali, sve. Oni su bili u mom uredu u Ini svaki tjedan…” (Marko Biočina i Marko Špoljar: “Tuđman i Špiljak, simboli odnosa jugoslavenske i nove hrvatske političke elite”, “Večernji list” – “Obzor”, 18. siječnja 2014.).

Željko Peratović je zabilježio da je na pogrebu Mike Špiljka bio “prijatelj Vanje Špiljka i Vojka Santrića, glavni urednik Slobodne Dalmacije, Mladen Pleše”. Spomenuti Radojčić je o Plešeu rekao: “Još u Zagrebu, čuo sam govorenja, da je na vezi s SDS RH, Centar Zagreb. Međutim, tijekom 1989. g., u našu tzv. Analitičku grupu pri Kabinetu Slavka Malobabića, došao je materijal SDB-a SSUP-a. Ovo je bio radni materijal, izvaninstitucionalno dobiven. Provjerom nekih činjenica iz materijala, što sam učinio posredstvom nekih novinara, utvrdio sam da je autor tog teksta Mladen Pleše. Na osnovi ovakvih materijala, zaključujem da je Mladen Pleše bio na vezi nekome iz SDB-a SSUP-a”.

Mladen Pleše, zvan “Pilaš”, rođen je 2. srpnja 1946. u Zagrebu. Njegov otac Nikola bio je podrijetlom iz mjesta Kupjak kod Delnica. Početkom II. svjetskog rata odmetnuo se u partizane, da bi kraj rata dočekao kao pripadnik Ozne. Poslije rata je raspoređen u zagrebački centar Udbe na Zrinjevcu gdje je dočekao i mirovinu. Nikola Pleše je iskoristio prijateljske odnose s vodećim udbašima u Zagrebu – poput Josipa Manolića, Zlatka Lackovića, Josipa Drpića, Svetislava Bilušića itd. -, pa je praktički cijelu obitelj egistencijalno vezao uz Udbu. Starijeg sina je zaposlio u Udbi, a kćer u Državnom arhivu gdje je bila zadužena za nadzor tajnih fondova, upravo onih koji su nastali u Ozni i Udbi. Sina Mladena, dok je studirao pravo, kako bi zaradio “džeparac”, dao je na vezu svojim kolegama na Zrinjenvcu. Nekoliko godina kasnije, uz preporuku poznatog zagrebačkog udbaša Zlatka Lackovića, Mladen Pleše se zaposlio kao reporter u magazinu “Start”. Nevjestu Sonju, Mladenovu suprugu, djevojačkog prezimena Borojević, uz pomoć Svete Bilušića, također su zaposlili u Udbu – u prislušni centar na Zrinjevcu 7. U preporuci za njeno zaposlenje je pisalo da je njen surpug Mladen “kvalitetan i odan suradnik Službe” te da potjeće iz udbaške obitelji. Čak se u zagrebačkim udbaškim krugovima širila pošalica da cijela obitelj Pleše radi u Udbi, a da samo majka radi za Udbu – kuha, čisti, pere…

Mikinovci locirali Pilaša

Pored Udbe, karijeru Mladena Plešea obilježio je rad u “Startu” gdje je u početku pomagao redakcijskom specijalisti za pornografiju Vladi Duiću. Dok je učio zanat kod Duića znao je napisati poneki člančić o “ljepoticama” kojega bi potpisivao pseudonimom “B. Pilaš”. Novinrski uzlet Mladena Plešea – Pilaša uslijedio je nakon dolaska Seada Saračevića za glavnog urednika “Starta”. Saračević je svojedobno bio pripadnik KNOJ-a, a tada suradnik Centra SDS Zagreb. Duić i Pleše su zajednički radili na medijskom profilitanju “estradnih zvijezda”, poput Mice Trofrtaljke, Neda Arnelić, Bebe Lončar, Nede Ukraden i dr., a neke od njih su “nabacivali” Saračeviću. Stoga se on odužio Plešeu instalirajući ga za sekretara “OO SKH ‘Start'”, te kasnije na funkciju koordinirajućeg sekretara cjelokupnog SKH “Vjesnika”. Pleše je, nakon Titove smrti u svibnju 1980., uredio “Vjesnikovu” monografiju “Bilo je časno živjeti s Titom”. Potom je odlikovan “Ordenom zasluga za narod sa srebrenim vijencem” te je krajem 1980., nakon imenovanja Saračevića za direktora OOUR-a Informativno-revijalnih izdanja “Vjesnika”, postavljen na mjesto glavnog urednika “Starta”. Na toj funkciji je ostao do 1987. (iz tog razdoblja datira i njegova suradnja s Ivom Sanaderom).

U drugoj polovici 80-tih godina prošloga stoljeća, u vremenu ususret raspadu SFRJ, zahvaljujući podršci koju je dobio iz kruga pripadnika frakcije Mike Špiljka u CK SKH, Mladen Pleše je postavljen za urednika unutarnje političke rubrike “Vjesnika”. Tako je iz čisto pornografsko-konfindentskog miljea zakoračio u novinarsko-političke krugove. Samo godinu dana kasnije postavljen je za zamjenika glavnog urednika “Vjesnika” te je postao gotovo svakodnevni gost na brifiranju kod jednog od izvršnih sekretara CK SKH, Rade Murića, i šefa kabineta predsjednika CK SKH Stanka Stojčevića, Slavka Malobabića. Kod njih je upoznao generale KOS-a Jeru Grubišića i Ljubomira Bearu (kasnije glavnog “bezbednjaka” Ratka Mladića, u međuvremenu osuđenog na kaznu doživotnog zatvora u Haagu), te pukovnike KOS-a Budu Divljakovića, glavnog “bezbednjaka” V. armijske oblasti, i Milana Damjanovića, šefa kabineta jugoslavenskog ministra obrane Branka Mamule (ranije vojnog atešea SFRJ u Londonu).

Pleše je preko Damjanovića, inače Schulkollege kasnijeg direktora Ine Nikice Valentića, upoznao Vojka Santrića. Ubrzo su se sprijateljili – Pleše je Santrića upoznavao s “noćnim djevojkama” u Zagrebu, a Santrić je častio Plešea i njegovu suprugu Sonju s ljetovanjima u Luganu. Pored toga, Sonja je Santriću prevodila neke tekstove s ruskog na hrvatski. Ruski je naučila, prije zaposlenja u prislušnoj tehnici Centra SDS-a Zagreb, na postdiplomskom studiju u Moskvi gdje je bila podstanarka jednog generala KGB-a.

 

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

IMAJU LI KURDI PRAVO NA DRŽAVU?

Objavljeno

na

Objavio

Kurdistan se može promatrati i kao potencijalni model rješenja tzv. Blisko-istočnog pitanja, a pojam “rješenja” u tom području mnogima ne odgovara.

Od 3.000 god. pr. Kr. do danas opstao je narod možda najvećih ratnika antike na Bliskom istoku, narod Su ili Karda, danas Kurda kojih na manje-više istom području ima oko 30, a ukupno u svijetu oko 45 milijuna.

Narodu koji je 5.000 godina opstao među svjetskim silama, preživio Sumer, Perziju, Rimsko carstvo, Otomansko carstvo i Tursku, reći da nema pravo na državu zahtijeva snažan i konkluzivan argument, ali treba biti oprezan. Čak i ako bi takav argument bio valjan, moglo bi ga se primijeniti na mnoge postojeće države čije postojanje nitko od onih koji su spremni uputiti takav argument nije spreman na njih primijeniti i posumnjati u njihov međunarodni legitimitet i suverenost.

Turska zasigurno nema povijesno pravo glasa jer su u vrijeme vladavine Kurda bili hrpa raštrkanih divljih plemena po pustopoljinama Anatolije, dok Irak i Iran primjerice imaju neko povijesno pravo glasa, ali u to vrijeme Kurdi su bili dio Sumerskog carstva koje je opstalo (4.500-1.900 god. pr. Kr.) dobrim dijelom zahvaljujući kurdskim vojnicima. Uz to, do konca Srednjeg vijeka Kurdi su bili zoroastristi, tj. vjerovali su u Ahuru Mazdu (vrhovnog duha), a islamizacija je nastupila začuđujuće kasno i sporo (možda su zbog toga, a i sklonosti sinkretizmu u Kurdistanu paralelno opstale zajednice zoroastrista, židova, kršćana i muslimana). Kurdistan se može promatrati i kao potencijalni model rješenja tzv. Blisko-istočnog pitanja, a pojam “rješenja” u tom području mnogima ne odgovara.

Izv.prof.dr.Kristijan Krkač

facebook komentari

Nastavi čitati

Magazin

Bujanec: Zaustavljanjem Thompsona žele spriječiti hrvatsko zajedništvo

Objavljeno

na

Objavio

Ima li ijedna tema koja već godinama intrigira hrvatsku javnost i služi kao svojevrsna dijagnoza našeg društva od fenomena Thompsona?

On je figura oko koje se odvija ključna podjela u Hrvatskoj, na ove i na one, na jedne i na druge, na lijeve i na desne, gornje i donje

U nedjeljnjoj epizodi Božanstvene komedije na Laudato TV-u gostovao je poznati novinar s liberalne strane političkog spektra Jurica Pavičić i, kao njegov antipod s desne strane, Velimir Bujanec prenosi direktno.hr

U prvom je prilogu gostovao Jurica Pavičić, pisac i novinar. Na pitanje što mu sve smeta kod Thompsona, odgovorio je: “Jako učestalo koristi nacistički pozdrav kao priziv u svojoj pjesmi, to je temeljni razlog”.

“Tekstovi su impregnirani nacionalističkom mistikom koja je po mojem mišljenju zapravo poganska”, nastavio je, razgovarajući s novinarom katoličke televizije Laudato.

Kao proučavatelj kulture, rekao je, više voli gledište po kojemu se “prava ideologija vidi u stilu, a ne u tekstu”.

Ono što mu je posebno zanimljivo kod Thompsona jest, tvrdi Pavičić, što je “po svojem muzičkom idiomu najjugoslavenskiji glazbenik koji postoji”, pa mu je zato “na paradoksalan način drago da Thompsonova muzika postoji, jer pokazuje da postjugoslavenski nacionalizmi izviru iz istog jugoslavenskog supstrata”.

Priznajući da je opći društveni kontekst ranih 1990-ih bio ratni, Pavičić je ustanovio kako su mu zapravo i najsimpatičnije Thompsonove pjesme iz tih godina, a ne one “kolonijalne i molećive” kao “Stop the War in Croatia”.

Kao problem koji se javlja kasnije Pavičić je istaknuo “konstrukciju ideološke mistike koja se pojavljuje u kasnijim pjesmama, paravjersko djelovanje s mačem kao u kralja Arthura te neukusno korištenje benediktinskih oznaka”.

Bujanec: Zaustavljanjem Thompsona žele spriječiti hrvatsko zajedništvo

Završni gost Božanstvene komedije bio je urednik i voditelj emisije Bujica Velimir Bujanec.

Na početku priloga, Bujanec se osvrnuo na Thompsonov nedavni koncert na Šalati i novinare jednog portala koji su “obrijali svoje neuredne brade, istuširali se i okupali” i došli u ono za što su mislili da je VIP loža. Napisali su da tamo nisu vidjeli nikakve poznate osobe.

No očito su, nastavio je Bujanec, pogriješili mjesto, jer u toj svojoj VIP loži vidjeli ni Joea Šimunića, ni Željka Glasnovića, ni Željku Markić, ni Brunu Esih,.

Govoreći o medijskom praćenju Thompsonovih nastupa, Bujanec je rekao kako su ti novinari o koncertu na Šalati izvijestili “kao da su vidjeli Crnu legiju na ulazu u Staljingrad, krvavih očiju i čeljusti kao u vampira iz Sumrak sage”, a zapravo je riječ o “tisućama mladih koji su tri sata pjevali s Thompsonom i nisu željeli da napusti pozornicu”.

Na voditeljev upit zašto se u medijima stalno vrti jedna te ista priča, Bujanec je ustvrdio da je to zato jer se želi spriječiti “hrvatsko zajedništvo koje demonstrira Marko Perković Thompson”.

“To dolazi iz medija i udruga plaćanih iz hrvatskog državnog proračuna”, nastavio je, “koji se nikad nisu pomirili s nastankom suvremene demokratske hrvatske države, i koji nikada Marku Perkoviću Thompsonu neće oprostiti devedesete”.

O Thompsonu možemo govoriti na dva načina

Osporavaju HOS-ov pozdrav s jednakim žarom kao i kunu ranih devedesetih godina, a nju je osobno odobrio dr. Franjo Tuđman, dodao je.

“Možemo o Thompsonu govoriti na dva načina”, nastavio je Bujanec. “O svjetonazoru koji promiče, ali i o najkvalitetnijoj produkcijskoj razini, od bine i razglasa do rasvjete. Odite na koncert Rammsteina i vidjet ćete produkciju možda i nižu od Thompsonove”, rekao je.

To iritira ljevičare, jer oni bi željeli da se ništa ne čuje i da kvaliteta bude loša, zaključuje Bujanec. “Hrvatima je teško oprostiti uspjeh, čak i unutar same ljevice”, dodao je.

“Ja kupim svaki Thompsonov koncert, ne skidam ga s interneta jer želim pokazati da ga cijenim”, rekao je voditelj Bujice. “Koncert na Šalati je bio komercijalan, a lijevi izvođači imaju firme koje otkupljuju ulaznice i onda ih dijele svojim zaposlenicima”.

Thompson je čovjek koji na hrvatskoj glazbenoj sceni najviše puni proračun, poentirao je.

Snimajući prilog u kafiću na Šalati, voditelj i Bujanec našalili su se kako sjede baš na crnim stolcima. “Nadam se da nećemo završiti u Pupovčevom biltenu i izvješću State Departmenta”, rekao je Bujanec.

‘Thompsonov poster vjerojatno gađaju strelicama’

Na pitanje koketira li Thompson ipak malo s ustaštvom, Bujanec je odgovorio: “Mislim da promovira pozitivne hrvatske vrijednosti iz Domovinskog rata 1990-ih, koji je temelj hrvatske države”.

“Riječ je o ljudima koje žalim jer su 1990. godine izgubili svoju državu, koja se zvala Jugoslavija, i sada moraju pronaći krivca. Vjerojatno doma imaju Thompsonov poster i gađaju ga strelicama”, našalio se.

Na pitanje zašto Thompson ne prizna da je pjevao pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara” ako je to doista istina, Bujanec je odvratio kako poznaje Thompsonov životni i profesionalni put, te kako je ta pjesma namontirana u emisiji Latinica, gdje je Denis Latin djelovao sukladno svojim političkim uvjerenjima, i pustio audio verziju za koju nikad nije dokazano da reproducira Markov glas. “Riječ je o podvali, što je on već i demantirao”, dodao je.

“Interesantno je kako je to problem, a nije problem kada ministri iz Milanovićeve bivše Vlade pjevaju ‘od Vinkovci do Pakraca nema više pravoslavca’, ili kada Stipe Mesić u Australiji pjeva ustaške pjesme, ili kada Drago Pilsel baca kamenje na sinagoge u Argentini. Ali zašto je njima to oprošteno? Ako izdaš Hrvatsku i primiš 30 srebrnjaka, sve ti je oprošteno, a ako ostaneš na hrvatskom putu onda ti ništa neće biti oprošteno”, rekao je Bujanec.

Mi smo svi žrtve onoga što Trump u svojim istupima zove “fake news”, istaknuo je.

“U Slunju sam bio svjedok kad je policajac procijenio da je na koncertu 50 000 ljudi, a kasnije se ispričao Thompsonu u backstageu, da su na nalog iz Karlovca morali objaviti da ih je bilo samo 15 000”, prisjetio se Bujanec.

Je li Hasanbegovićev poklon marcipanska ploča?

Ne želim opet uvaliti Bernardića kao s čestitkom za svadbu, rekao je Bujanec, “ali znam mnogo ljevičara i liberala koji vole Thompsonove pjesme. Glazba nema politički predznak”.

Na voditeljevo pitanje o tome kakv je Thompson osobno, Bujanec se prisjetio svoje nedavne svadbe.

Ustvrdio je da je to što mu je Thompson pjevao na svadbi možda i najveći dar njegovoj ženi, kojoj su dva strica poginula u Vukovaru, a borili su se s HOS-ovim pozdravom “Za dom spremni” i Thompsonovom pjesmom “Bojna Čavoglave”.

“I meni je to bio najljepši dar, uz ploču koju mi je poklonio dr. Zlatko Hasanbegović, iako neću reći je bila od marcipana ili nije”, našalio se.

Što se tiče Thompsonove osobnosti, Bujanec se prisjetio anegdote sa svojeg vjenčanja gdje su za istim stolom sjedili Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, Ivo Banac i njegova supruga Andrea Feldman, koja je često percipirana kao osoba liberalne orijentacije, i koja je ostala šokirana nakon što je upoznala Thompsona, ustvrdivši da on uopće nije onakav kakvim ga prikazuju lijevi mediji, nego topla osoba koja zrači ljudskom, domoljubnom i kršćanskom energijom.

Na pitanje o najdražoj pjesmi Bujanec je odgovorio da mu je to “Ljutu travu na ljutu ranu”, a na molbu da zapjeva je odgovorio:

“Ja se u životu mislim baviti samo novinarskim poslom, a to bi bila potpuna antireklama. I Dante bi se zgrozio kada bih zapjevao”, zaključio je, pokazujući na sliku Dantea Alighierija, maskote emisije.

 

facebook komentari

Nastavi čitati