Mladen Rojnica: PODCJENJENA JE VAŽNOST INSTITUCIJA I IZLASKA NA IZBORE

6

“Autor svojom knjigom “Tržišno gospodarstvo i neokomunizam” ima namjeru objasniti bitna načela i ponašanja kao uvjete za funkcioniranje slobodnoga tržišta, njegovu vezu s etikom, poštovanje individualnih prava na život, slobodu, jednakost pred zakonom te prava na privatno vlasništvo. Zakoni i politika trebaju proširiti navedene forme etičkog ponašanja s individualnog okvira na okvir društva u cjelini. To se ne može postići dok još i danas prevladavaju strukture, filozofija i ponašanja bivše Srboslavije”.

Gospodine Rojnica, u svojoj najnovijoj knjizi spominjete, među ostalim, ustanove i njihovu ulogu. O čemu se radi?
Evolucija od ”primitivnoga”, prirodnoga društva do politički organiziranih i civiliziranih zajednica na Zapadu, bila je duga i prošla je kroz teška stoljetna lutanja, tijekom kojih se dolazilo uvijek do novih ponašanja, spoznaja i pravila. Taj proces kao put potrage uvijek veće sigurnosti i većeg prosperiteta, ponekad je priznavao okvire mirnog i sigurnog suživota, a ponekad je želio postići svoje ciljeve samo krutom dominacijom nad pojedincima ili nad drugim zajednicama. U toj potražnji kroz povijest došlo je do stvaranja država, do sastavljanja zakona, kodeksa i ustava koji trebaju uređivati odnose između građana, te između njih i vladara i država, isto kao i odnose između država. Stvarale su se kroz stoljeća ”institucije”, neke dobre a druge nedostatne, o čijoj kvaliteti ovise, nedvojbeno, politička, ekonomska i socijalna kakvoća života i perspektive svake države, pa prema tome i životni uvjeti populacije.
Ipak, stanovništvo se u glavnom ne zanima institucionalnim temama te, u zabludi, smatra da je dovoljno da netko drugi misli o njima, ili si čak zamišlja da se slabost ili odsutnost institucija značajno ne odražava na životni standard, izobrazbu, sigurnost ili budućnost pojedinaca. Možemo reći da malen broj ljudi dovoljno shvaća važnost institucija ili da prati njihov rad u svijetlu općih i pojedinačnih interesa i prava. Uglavnom, građani ne zapažaju vezu institucija s individualnim pravima na život, na slobodu, na privatno vlasništvo, na slobodu izražavanja i udruživanja, itd.

Što su to “institucije”, kako ih vi vidite? U kojem su odnosu s konkretnim čovjekom i gdje je tu država?
Institucije su osnovna tijela društva i države, koja su mnogo više od skupine ljudi pravno sposobnih sa stanovitim ciljevima i ovlastima, koji postupaju na osnovi nekih propisa, ili udruge osnovane ugovorom. Ugovori stvaraju pravni odnos između strana i trećih osoba koje su involvirane, a institucija je djelotvorna jedino kad posjeduje u sebi zajedničku volju koja ju čini relevantnom i funkcionalnom, i to bez potrebe da se njeni odnosi osnivaju na kontraktualnim obvezama.
Možemo povezati s takvom definicijom državne ustanove, izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu vlast, oružane snage, sigurnosne ustanove – kao i druge institucije, na primjer one vjerske, znanstvene, pa i nevladine organizacije, sindikate, ustanove koje proizlaze iz slobodnoga tržišta, itd. Sve te ustanove imaju svoje specifične uloge koje ne mogu delegirati, a u svom djelovanju mogu biti uspješne ili, nasuprot, uči u tobogan padanja i propasti.

Građani većinski pripadaju mnogim institucijama, od kojih je država samo jedna od kategorija, a nije u stvari najstarija. Prije država postojale su stoljećima druge ustanove. Dapače, mnogi smatraju da država ne bi smjela biti niti najvažnija. Država si ne može prisvajati prava nauštrb nekih drugih institucija, pa prema tome građanin može i mora – kao što je to već u Srednjem vijeku naglašavao Marsilio Padovanski-, ”birati, ispravljati i, kad je to potrebno, smijeniti vladare” kad se oni udalje od izvornog konsenzusa primljenoga od građana, ili kad upadnu u zlouporabu vlasti ili u primjenu zakona ili vladanja suprotnima pravdi. Ovaj kriterij se danas može primijeniti autokratima koji vladaju u Hrvatskoj, s namjerom da se na vlasti održe doživotno preko dogovora između vrhušaka nekoliko stranaka, unutar nekog nepisanog ali moćnog sustava interesa, nagrađivanja i kažnjavanja, koji je sam sebi dodijelio odlike nepogrešivosti.

Ljudska osoba ima prirodnu potrebu da živi u zajednici a ne u izolaciji, pa prema tome fizičke su osobe te koje daju životnu snagu institucijama koje sačinjavaju. Ukratko, institucije se osnivaju na dva elementa: na zakonima i pravilima, te na postupcima članova koji ih sačinjavaju.

Spominjete ljudsku osobu. Što pojedinac može očekivati u žrvnju svakodnevne politike koja ne polazi od načela dostojanstva ljudske osobe?
Švedski ekonomist Knut Wicksell preporučio je koncem XIX stoljeća političkim i gospodarskim savjetnicima tadašnjih moćnika: ‘‘Prestanite nastupati kao da savjetuje nekog blagonaklonog despotu. Političari vas ne će slušati, prema tome nemojte gubiti svoje vrijeme ni uludo trošiti svoje snage. Želite li poboljšati rad vladara, prvo postignute izmjenu pravila koja su na snazi. Nikad ne će postići od političara ništa što ne bi išlo u korist njihovu i njihovoga društva.posebice kad je posrijedi parlamentarna procedura, jer rijetko se izglasavaju zakoni koji su vrijedni. Stanje će se promijeniti tek kad narod shvati da prvo treba promijeniti pravila prema kojima političari djeluju, a to znači: postići da se odluke ne donose običnom većinom nego jednoglasno ili sa 70 posto glasova; da se ukine mogućnost reizbora političara na bilo kojoj poziciji; te kao treće, da fiskalni trošak povlastica i subvencija koje sada primaju neke grupacije, ubuduće bude podmirivan po njima samima, a ne porezima svih obveznika.”
Treba napomenuti da niti približno, niti jedna od tih preporuka nije na snazi u Hrvatskoj, gdje – nasuprot – djeluju političke stranke s čelnicima koji su se pretvorili u autokrate, čiji je cilj za uvijek ostati na svojim položajima u stranci, a isto tako u državi ili javnom sektoru gospodarstva. Uz to, zbog financijsko i političkog podrijetla i povijesti ogromne većine tih ljudi, oni osiguravaju kontinuitet postupcima i umrežavanju starih jugo-komunističkih postupaka, autoritarne, korporativne i korupcijonističke naravi.

Nije li u osnovi riječ o sudaru vlasti i slobode?
Činjenica jest da se u povijesti čovječanstva stalno nadovezuju, na jedan ili drugi način, sporovi između Vlasti (vlada) i slobode, jer države uvijek nastoje proširiti sferu svoga djelovanja, prelazeći granicu osobnih prirodnih prava pojedinaca, prava slobodnih odluka i vlasništva, uzurpirajući slobodu stanovništva. Kroz stoljeća je postojala politička i vojna aristokracija, pa apsolutistička monarhija osnovana na navodnom ”božanskom pravu kraljeva”, zatim apsolutizam jednostranačja, te konačno neka vrsta feudalizma s modernim licem, koji se ipak nameće s jakom dozom državnog intervencijonizma tamo gdje na to nema pravo, stvarajući zastoj prirodnog razvitka u slobodi, s porezima koji guše slobodnu inicijativu i konfiskativno oporezuju plod rada i kreativnosti. Novac se zgrče i emitira po političkim kriterijima manjina, poduzeća se nacionaliziraju ili se privatiziraju protiv zakona i bez obzira na njihove perspektive, a stvaraju se neobjavljeni savezi između vlada, stranaka, nekih sindikata i nekih velikih privilegiranih poduzeća nauštrb prava drugih, i nauštrb cijele zajednice i svakog pojedinca. U slučajevima nekih država se zbog toga ukida obrambena moć istih, a u drugim slučajevima se potiće na militarizam i na rat. Navodna potreba velike i snažne Vlade, s parazitskim birokracijama i sluganskim stavom, sve to sukobljava se s osnovnim pravima i interesima građana, koji postaju sve više marginalizirani i bez utjecaja na odluke.

I opet se moramo vrati nepovredivim pravima ljudske osobe i njezinom dostojanstvu, naime, i u “ustanovama” rade i djeluju osobe. Kad je riječ o političkim strukturama i državnim službama, čini se da je u njima nastupila kriza kvalitetnih osoba.?
Osim potrebe da budu pravedna i efikasna pravila po kojima će se ravnati državne i privatne ustanove, institucijama za njihov dobar rad treba dostojanstvo njihovih članova. To što najviše pogađa hrvatsko društvo u cjelini jest nedostojno ponašanje političkih čelnika. Osnovno je da oni koji predvode i imaju dominantnu ulogu u državnim ustanovama svih razina, mogu djelovati svojim znanjem, svojom spremom i svojim poštenjem na način da rad i razvoj tih ustanova bude uspješan, u skladu s ciljevima, te da oni postanu cijeloj zajednici snažan primjer poštenja i djelotvornosti. Privatni čimbenici bilo gospodarski, kulturološki i ini, djelovat će – snagom primjera ili pod pritiskom eventualnih društvenih sankcija – u tom istom stilu.
Važno je da u državnim institucijama ne prevladaju mediokriteti, odnosno beznačajne osobe koje se slijepo podvrgavaju nepoštenim autokratskim naredbama. Da ne prevladaju lažovi koji iskrivljuju nedavnu i daleku povijest, ni prevaranti koji sipaju obećanja za koja znaju da ne će ispuniti. A tu si i oni nostalgičari starih vremena totalitarizma, koji se osvećuju onima koji su stanje u osnovnim prilikama države promijenili, pa u tu svrhu koriste ovlasti kojih su se dočepali kroz institucije.

Jesu li oni uzeli u svoje ruke previše moći? Tko ih treba nadzirati?
Nažalost, takvi su danas na vlasti u Republici Hrvatskoj, pa pojedinci, nastavnici, liječnici, novinari, poduzetnici, radnici, mladi ljudi, umirovljenici, hrvatski branitelji, i svi slojevi naroda osjećaju nesigurnost što se tiče budućnosti, oskudicu i veliki umor. Loše administrira i loše vlada postojeća ”kakistokracija’‘, to jest mnoštvo kakistoia, onih najgorih (od grčke riječi koja označuje najlošije, najpodlije, nesposobne i štetne). Doista, imamo u Hrvatskoj pravu kakistokraciju, vladavinu takvih, prema terminu kojeg je u traktate o znanosti vladanja unio filozof J. L.García Venturini. Ljudi bez znanja, koji zauzmu bilo koju poziciju samo da je iskoriste u svoje osobne svrhe, pa se tako međusobno izmjenjuju na čelu države spremni na izdaju svega i svakoga, na mutne poslove s bilo kim i bilo kako. Naravno, Sabor i državna tijela zadužena za nadzor, pa i Gospodarska komora, društvo novinara, itd., sudjeluju u toj dugotrajnoj operaciji koja je moralno i ekonomski potkopala društvo. Uvijek su voditelji takvog sistema živjeli od milodara i prijevara na račun države, sad to čine i dalje, ali također teško oštećuju i privatno poduzetništvo.

Ne popravlja li se loše stanje na izborima?
Naravno da je stranom promatraču isto kao i hrvatskim ljudima nezavisnog načina prosuđivanja, teško razumjeti to što dobar dio građanstva, s time što ne izlazi na izbore ili bira ljude i grupacije bez etike, daje vlast najgorim elementima koji postoje u zemlji. Ipak, na drugu stranu treba priznati da takvi elementi su oni koji najbolje lažu, koji lažu umreženo i bez ikakvih granica pri tom laganju, a isto tako da raspolažu s ogromnim financijskim sredstvima, pa nije teško pasti u njihove zamke.
Međutim moguće je na veoma laki način pronaći metodu čišćenja, usred pomutnje koje oni stvaraju. Na dan izbora, birač si treba postaviti nekoliko pitanja:

1. Bi li ja predao tom čovjeku (kandidatu) i njegovim suradnicima, sav svoj novac da njime raspolažu?
2. Bi li ja od tog čovjeka kupio polovni automobil, bez ikakve garancije osim njegovog osmjeha i njegovih tvrdnja da su kola u odličnom stanju?
3. Dopustio sam, bilo svojim glasom bilo s time što nisam glasovao protiv njih, da ovi kandidati i degenerirane stranke, te njihovi ortaci, vladaju Hrvatskom zadnjih devet godina. Je su li se moje materijalno stanje i moje zdravstveno osiguranje, moja fizička sigurnost u gradu ili na cesti, moj radni status i prava na radnom mjestu, moje političko zadovoljstvo, moje osobne perspektive, kroz tih devet godina poboljšale?
4. Rade li ova vlada i njeni kandidati, te oni njihovi fiktivni protivnici koji im omogućavaju nesmetano haranje, uz poneku svađicu, rade li oni za dobrobit Hrvatske i Hrvata?
Nakon odgovora, koje može svatko sam sebi ispovjediti i priznati po savjesti, jednostavno treba postupiti, glasovati u skladu s tim pitanjima i odgovorima.

Što mislite, je li se prosječan Hrvat još ičemu nada, ili je i nada u krizi?
I sada se moramo ponovno vratiti na institucije. Znamo da je bolja budućnost moguća, da Hrvatska ima ljudske i materijalne resurse za odličan razvoj. Ali znamo i to, da institucije u zemlji ne djeluju kako bi trebale, jer je zemlja pod kakistokracijom. Imamo veoma loša pravila i još goru praktičnu primjenu svih pravila, jer su ona pisana, olako mijenjana i primjenjivanja po ljudima, odnosno strankama, koje vladaju nad svim instancijama javnog i gospodarskog života, u svoju vlastitu korist. Razumljivi su zato i apatija i beznađe koji se na svakom koraku opažaju u Hrvatskoj!
Takvo stanje ne može se riješiti lukavštinama ili intrigama, ne može se prebroditi apologijom zločina koje su počinili antifašisti, niti pričanjem glupih viceva po zagrebačkim kavanama u dodiru ”s građanima”, onima koje se pažljivo odabere kako bi došli na sastanak i slavili takve ispade. To se ne rješava ni enigmatičnim sastancima u Veroni ni prikupljanjem skupocjenih satova, ni plovljenjem na jahtama upitnih mogula. Kao što smo rekli, Hrvatskoj trebaju ispravni, moderni i demokratski zakoni i jasna pravila, te pošteni i marljivi ljudi, koji ulijevaju povjerenje građanima, te koji na međunarodnoj sceni nisu percipirani kao prevrtljivi i amoralni likovi, koje se eventualno za nešto može iskoristiti, a koje se nakon toga treba izbjegavati. Pod kraj 2008., zagrebački vlastodršci su upravo već počeli dobivati takav status u inozemstvu, zbrajajući diplomatske i gospodarske poraze.

U svojoj knjizi spominjete razgovore koje vodite s ljudima tijekom vaših dolazaka u Hrvatsku, kakve ste dojmove skupili?
Hrvatska svaki dan ima veću potrebu da njene javne poslove preuzmu ljudi koji će politici dati pravi značaj, te omogućiti svim ljudima da žive i djeluju u slobodi, kao građani suverene i nezavisne države. Hrvatskoj treba autentična elita duha, čiji pergameni ne proizlaze iz udbaške prošlosti, ni novca, ni prikrivenog rada za obnovu Srboslavije. Jedini pergameni koje treba uvažiti su oni pisani talentom, znanjem, voljom služenja svojoj zajednici i napretku svijeta, moralnim primjerom. Hrvatska treba da političari prestanu sprječavati svojim dogovorima i podmuklošću, postojanje čestitih i autentičnih poduzetnika, sudaca, bankara, neovisnih vjerskih dostojanstvenika i sveučilišnih profesora, vojnika zauzetih poslom zbog kojega vojske postoje. Potrebni su našoj zemlji sindikalisti koji će zaista braniti interese zaposlenika, te poslodavci koji će također shvatiti potrebu suradnje između kapitala i rada. Trebamo novinare i medije koji ne će podlijegati ponudama mita od strane vlasti ili drugih moćnika, a koji će javnosti omogućavati provjerene i istinite vijesti, te sa svojim mišljenjima promicati suživot, bez podilaženja niskim strastima jedne manjinske publike koja žutilo i skandal želi pretvoriti u središte života, razmišljanja i razonode.

Zašto ste tako kritični prema vladajućim elitama?
Danas vladaju oni koji su poraženi na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, 30. svibnja 1990., pa 25. lipnja 1991., te u Domovinskom ratu. Vladaju na način kako bi sve razorili, pa tako čak i povezanost i suradnju između Hrvata u matičnoj zemlji s onima koji žive u inozemstvu. Zar ćemo ih ostaviti na položajima, omogućiti im nove varke i dopustiti im da nakon izmanipuliranih izbora doista dovrše svoj strašan projekt uništenja slobode i nezavisnosti Hrvata?

izvor:HIC, Hrvatsko slovo

facebook komentari

  • peppermintt

    Bravo, bravo bravo 🙂

  • peppermintt

    ‘Prestanite nastupati kao da savjetuje nekog blagonaklonog despotu.
    Političari vas ne će slušati, prema tome nemojte gubiti svoje vrijeme ni
    uludo trošiti svoje snage. Želite li poboljšati rad vladara, prvo
    postignute izmjenu pravila koja su na snazi. Nikad ne će postići od
    političara ništa što ne bi išlo u korist njihovu i njihovoga
    društva.posebice kad je posrijedi parlamentarna procedura, jer rijetko
    se izglasavaju zakoni koji su vrijedni. Stanje će se promijeniti tek kad
    narod shvati da prvo treba promijeniti pravila prema kojima političari
    djeluju, a to znači: postići da se odluke ne donose običnom većinom nego
    jednoglasno ili sa 70 posto glasova; da se ukine mogućnost reizbora
    političara na bilo kojoj poziciji; te kao treće, da fiskalni trošak
    povlastica i subvencija koje sada primaju neke grupacije, ubuduće bude
    podmirivan po njima samima, a ne porezima svih obveznika.”

  • peppermintt

    1. Bi li ja predao tom čovjeku (kandidatu) i njegovim suradnicima, sav svoj novac da njime raspolažu?

    2. Bi li ja od tog čovjeka kupio polovni automobil, bez ikakve
    garancije osim njegovog osmjeha i njegovih tvrdnja da su kola u odličnom
    stanju?

    3. Dopustio sam, bilo svojim glasom bilo s time što nisam glasovao
    protiv njih, da ovi kandidati i degenerirane stranke, te njihovi ortaci,
    vladaju Hrvatskom zadnjih devet godina. Je su li se moje materijalno
    stanje i moje zdravstveno osiguranje, moja fizička sigurnost u gradu ili
    na cesti, moj radni status i prava na radnom mjestu, moje političko
    zadovoljstvo, moje osobne perspektive, kroz tih devet godina poboljšale?

    4. Rade li ova vlada i njeni kandidati, te oni njihovi fiktivni
    protivnici koji im omogućavaju nesmetano haranje, uz poneku svađicu,
    rade li oni za dobrobit Hrvatske i Hrvata?

    Nakon odgovora, koje može svatko sam sebi ispovjediti i priznati po
    savjesti, jednostavno treba postupiti, glasovati u skladu s tim
    pitanjima i odgovorima.

  • peppermintt

    Kad čitamo ovo , čini nam se kao neka znanstvena fantastika a nije, zapravo bi naše društvo moralo biti na ovakav način uređeno, a oni koji naprave minus tribali bi taj minus i nadokanditi iz osobne imovine

  • peppermintt

    Lipa Grba Bože mili 🙂

  • Gabro Vuskic

    Svak sebe u ovom članku može pronaći, pa tako sam i ja nešto pronašao, a to je: Da na krovu Crkve sv. Marka u Zagrebu stoji stari hrvatski grb od dvadeset pet (25) polja, gdje je iz daleke daljeine uočljivo da je prvo početno polje bijelo polje, što bi trebalo značiti da bi se trebao vratiti stari naziv za Hrvatski “DRŽAVNI” SABOR i vratiti bijelo prvo polje na naš sveti hrvatski državni grb.