Pratite nas

Kolumne

Mogu li Hrvati prisegom Donalda Trumpa očekivati novu eru Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Naprasit odlazak Tomislava Karamarka s mjesta prvog potpredsjednika Vlade RH, a zatim s mjesta predsjednika HDZ-a značio je početak kraja Hrvatske od centra prema desno temeljen na pobjedničkoj platformi “Domoljubne koalicije”.

Dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a “Domoljubna koalicija” u potpunosti se raspala, zatim je desni birački spektar podijeljen u dva bloka gdje smo sa jedne strane imali vječite protivnike Danijela Srba, dok sa druge strane Ante Džapića što je rezultiralo time da u Hrvatskom saboru nema predstavnika pravaških opcija, a pod čvrstom rukom Tomislava Karamarka imali su potpredsjednika Hrvatskog sabora kao i tri predstavnika u Hrvatskom saboru.

Pravaška opcija dodatno je oslabljenja političkim transferima iz HSP AS poput onog Ivana Kirina uoči samih parlamentarnih izbora u HDZ ili kada se prilikom sastavljanja listi postavilo Brunu Esih kao nezavisnu kandidatkinju na listu HDZ-a, Stevu Culeja predstavnika braniteljske populacije koji se nalazio poput Brune iza 10-tog mjesta na listi koje nije jamčilo ulaz u Hrvatski sabor, te Zlatka Hasanbegovića i Mire Kovača koji su ne nakon odlaska Tomislava Karamarka isprofilirali ikonama hrvatske desnice unutar HDZ-a, a od kojih je članstvo HDZ-a očekivalo kandidaturu za predsjednika HDZ-a nakon Karamarkova odlaska koje su na kraju ipak izostale radi jedinstva stranke. Razmišljaju li danas tako?

Dalo bi se navesti još pojedinaca poput imena Antona Klimana koji je ušao sa posljednjeg

14-tog mjesta u Hrvatski sabor putem preferencijalnih glasova, a potom je degradiran iako je imao izvrstan rezultat kao ministar turizma na kraju turističke sezone poput Zlatka Hasanbegovića koji je od ministarstva kulture učinio ono što do sada nisu uspjeli svi prethodni ministri.

Mogli bi istaknuti ministra branitelja Tomu Medveda koji je opravdao svoju poziciju kao i Milijana Brkića koji je također ušao sa posljednjeg 14-tog mjesta, a od nekada miljenika nacije postao je predmet vrijeđanja na društvenim mrežama nakon što je okrenuo leđa Tomislavu Karamarku, podržao izbor Obuljen i suradnju s Pupovcem, a zatim skinuo imunitet svome suborcu Stevi Culeju za razliku od drugih predstavnika braniteljske populacije poput Petra Škorića, Anđelka Stričaka i Mire Bulja ili pak Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih koji su napustili Sabor u društvu bivšeg HDZ-ova Željka Glasnovića.

HDZ je pod vodstvom  Andreja Plenkovića koji je došao na već ustrojenu platformu mukotrpnim radom Tomislava Karamarka i članova na terenu tijekom četiri godine što je rezultiralo 5 pobjeda u nizu izgubio 75 tisuća glasova uza sve gafove Zorana Milanovića, a da su birači znali da će se zahvaliti istaknutim bivšim ministrima poput Zatka Hasanbegovića, Mire Kovača ili Antona Klimana, te iskoristiti Brunu Esih, Stevu Culeja, Zlatka Tomašića i dr. kandidate koji nam dolaze sa spektra desnice unutar stranke izgubio bi izbore barem za 200.000 glasova u odnosu na rezultat Tomislava Karamarka što ne znači da neće lokalne izbore nakon što su birači vlastite stranke prevareni.

Koliko bi tek izgubio na vrijednosti da im je istaknuo suradnju s Miloradom Pupovcem te zbrinjavanje njegovih kadrova uz vlastitu vojsku nezaposlenih članova koji su prisiljeni emigrirati kao i mnogi pošteni Hrvati koji su otišli trbuhom za kruhom.

Kako se tek članovi osjećaju nakon što su pojedinci nagrađeni saborskim mandatima i ministarskim pozicijama u Vladi RH, a činili su sve da HDZ ne uspije dobiti parlamentarne izbore svojim programiranim izlascima iz stranke da bi ekspresno bili vraćeni ili ulaskom u Vladu RH čekaju povratak u stranku. Postavite si pitanje kakva bi hajka bila izvršena na Tomislava Karamarka da je činio takva kadrovska rješenja ili prevario birače sa Pupovcem nakon izbora?

Iako su nam u počecima prezentirali snagu zajedništva temeljenu na 91 potpisu mogli smo vidjeti kako su ti temelji postavljeni na lažnoj platformi što sam oduvijek tvrdio budući da nije prirodna, a najbolje se vidjelo kada su za izglasavanje nepovjerenja Stevi Culeju natpolovičnu većinu od 77 glasova ZA spašavali SDP, HNS i SDSS, a drugi neuspjeli test bio je prilikom izglasavanja proračuna kada se moglo vidjeti da 81 ruka ZA nije isto što i 91 potpis.

Ako uzmemo u obzir veliki broj spavača postavlja se pitanje koliko je uopće stabilna Plenkovićeva vlada i hoće li mu se dogoditi u budućnosti scenarij kojeg su u lipnju ove godine orkestrirano priredili Tomislavu Karamarku putem političkog establishmenta i mainstream medija koji nisu bili skloni Tomislavu Karamarku, kao i Donaldu Trumpu uoči predsjedničkih izbora u Americi, a ujedno mu pojedinci iz vlastitih redova nisu htjeli potpisati preslagivanje Vlade RH? Ako uzmemo u obzir izjavu Vladimira Šeksa  koji je izjavio u RTL-ovoj “Noći odluke” kako vjeruje da stvarna moć nije u rukama parlamenta, već kako se “Politička moć u cijeloj Europi odvija u neformalnim grupama gremija koje donose stvarne političke odluke koje se onda samo provode u parlamentu.

Sumrak parlamentarne demokracije već je dugo u Europi, pa tako i u Hrvatskoj”, tada se postavlja pitanje da li je Andreja Plenkovića postavio Brussels ili Obamina administracija putem Kolinde Grabar Kitarović koja je doživjela krah političkog establishmenta predvođena porazom Hillary Clinton?

Tomislav Karamarko doživio je sličnu nepravdu i pad temeljen na političkim odlukama iza kojeg se kasnije uzdigao nakon što je pokrenuo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća prve istrage protiv gospodarskog kriminala u Hrvatskoj, zbog čega nailazi na kritike dijela svojih kolega u HDZ-u, te se privremeno stranački distancirao 1995. godine što možemo usporediti sa padom u 2016. godini, jer najavio je borbu sa organiziranim kriminalom i lustraciju iako je stranka pod njegovim vodstvom doživjela procvat od 5 pobjeda u nizu.

Rušenje pod presedanom Tomislava Karamarka djelovalo mi je kako mora otići po hitnom postupku prije nego li se uspostavi Trumpova administracija, a on prisegne, jer za očekivati je da bi nakon prisege u Bijeloj kući Donald Trump zatražio da se sastane sa “šefovima” zemalja, tj. vlada koje su mu svjetonazorski bliske, od Poljske, Mađarske do Hrvatske za vrijeme Karamarkove vladavine kako bi dogovorio suradnju i investicijska ulaganja.

Nije tajna da je Donald Trump htio svojevremeno uložiti dio svog bogatstva u golf terene i hotele na Brijunima, ali tada je bilo uslijedilo Sanaderovo povijesno NE! Ostankom Tomislava Karamarka u sada već bivšoj Vladi RH ne bi bila spriječena lustracija, a pojedinci danas ne bi predsjedavali Uredom predsjednika Vlade RH ili mu bili savjetnici, stoga je njegov pad kristalno jasan svima koji su imalo politički pismeni.

Da nije otišao u potpunosti mogli smo vidjeti poruku iz Vukovara uoči obilježavanja obljetnice pada Vukovara kada je odao počast sam dan ranije kako bi 18.11.2016. mogao biti na suđenju sa Josipom Manolićem koji ga je optuživao kako je radio za UDBU. Mogli smo vidjeti kako mu je SOA srušila optužbe kada je potvrdila da Tomislav Karamarko nikada nije radio za UDBU, a čije su optužbe uoči parlamentarnih izbora štetile kako ugledu stranke tako i samom Tomislavu Karamarku. Zamislite samo unaprijed režiran scenarij kada Tomislav Karamarko nije mogao biti sa svojim narodom u koloni Sjećanja u Vukovaru, već u sudnici sa Josipom Manolićem. Bol za svakog istinskog domoljuba.

Također, ako uzmemo u obzir izjavu Andrije Hebranga koji je izjavio “Karamarka je smijenila velika svjetska sila, a ne beznačajna afera njegove žene” postavlja se retoričko pitanje hoće li Granićeve učenike nakon prisege Donalda Trumpa smijeniti Trumpova administracija, a time ojačati hrvatsku desnicu predvođenu Tomislavom Karamarkom na platformi od 5 pobjeda u nizu “Domoljubne koalicije”  koja se je imala namjeru obračunati sa korupcijom u Hrvatskoj kao što se Donald Trump ima namjeru obračunati sa korupcijom krenuvši od Bijele kuće?

Da ne govorim da je lustracija blaža varijanta u odnosu na planiranu Trumpovu politiku prema migrantima i stanovnicima koji posjeduju dosje-e radi kriminala, droge i pljačke, te one bez dokumenata koje planira deportirati ili čak podizanje zida na granici prema Meksiku.

U prošlosti nikada nismo mislili da ćemo biti svjedoci odlaska Ive Sanadera na vrhuncu političke moći, ne tako davno odlaska Tomislava Karamarka pod presedanom koji traži pravdu na suđenju sa Josipom Manolićem na Općinskom sudu u Zagrebu te na Upravnom sudu u slučaju “Konzultantica” radi odluke Povjerenstva o sukobu interesa koje je imenovao SDP saborskom većinom, a koje  danas zatvara oči kada s jedne strane na sastanku u Vladi imamo potpredsjednicu Vlade RH Martinu Dalić, a s druge strane ispred INE njezinog muža.

Do prisege Donalda Trumpa pratiti ćemo rasplet gospodarskih odnosa Plenkovićeve vlade i Rusije, rasplet salmonele koja se pokrenula tek nakon što se otrovalo i umrlo petogodišnje djete kao da se do sada nije znalo da se uvozi smeće od mesa, podizanje PDV-a ugostiteljima sa  12 na 25%, te izviždavanje resornog ministarstva i masovno napuštanje Kongresa od strane ugostitelja u Splitu, uživanje političke elite uz masoneriju na utakmicama reprezentacije, gubitak vjerodostojnosti temeljene na presumpciji nevinosti iako su podignute dvije optužnice protiv Božidara Kalmete, zabrinutost  Plenkovićeve vlade radi napada Nacionala koja nije bila empatična prema bivšem prvom potpredsjedniku Vlade kada je isti list služio za rušenje Tomislava Karamarka, a postavljanje Andreja Plenkovića, plesanje saborske većine na rubu kvoruma uz potporu MOST-a dok Božo Petrov predsjedava Hrvatskim saborom, dok kasnije će biti sve opcije otvorene kako bi MOST sačuvao vlastitu indetitet.

U Novoj godini biti će sve karte otvorene, a hoće li nastupiti nova era Tomislava Karamarka nakon dokazane pravde ispred hrvatskih sudova u hrvatskoj politici pod okriljem promjene svjetske politike ili će se isprofilirati nova osoba temeljena na suočavanju sa prošlosti bez koje nema bolje budućnosti i opravdati vjerodostojnost Karamarkove ideje o lustraciji ostaje nam tek za vidjeti, iako sam uvjeren da društvo u Hrvatskoj ne može dugoročno funkcionirati na izokrenutim vrijednostima radi kojih mnogi pošteni, moralni, obrazovani i domoljubni građani stradavaju jer su iz ljubavi prema istoj pružili svoj doprinos u borbi za bolju Hrvatsku, već mora doći do temeljitih korijenskih promjena.

Ako su Simpsoni uspjeli predvidjeti prije više od desetljeća “Trumpa za predsjednike Amerike” biti će zanimljivo vidjeti hoće li u bliskoj budućnosti hrvatski redatelji uz pomoć političkih analitičara u rangu Žarka Puhovskog uspjeti režirati za sada još nedovršeni film “Tomo se vraća kući” koji će zasjeniti proslavljene hrvatske redatelja Vinka i Ivu Brešana koji su ostali upamćeni po filmu Kako je počeo rat na mome otoku (1996.).

Sanjin Baković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati