Pratite nas

Reagiranja

Mogu li prijetnje poništiti spremnost za svoj Dom?

Objavljeno

na

NE SMETA NJIMA DANAS PAVELIĆ, VEĆ HRVATSKA SAMOSVIJEST!

[ad id=”68099″]

VIŠE OD 3100 POTPISA

Pismo Predsjednici RH i predsjedniku HDZ-a već ima više o 3100 potpisnika. Kao što je poznato potpisuje se na portalu kamenjar.com i Krešimir Kraljević mi je 20. 08. 2015. napisao:

Očito postoji određeni pritisak, par ljudi mi se javilo da ih uklonim s popisa!

O kakvim pritiscima se radi postaje očito kada se vidi naslov intervjua Mladog Jastreba u tjedniku 7Dnevno, 21. 08. 2015.: Prijete mi ubojstvom zbog prijedloga da ‘Za dom’ BUDE SLUŽBENI POZDRAV U OS RH.

Evo tog dijela interevjua:

Zbog čega ste na facebooku promovirali pozdrav ‘Za dom spremni’? Nije li Hrvatska već imala previše problema zbog tog pozdrava?

– Ne vidim zašto Hrvatske ima problem s tim pozdravom. Zar samo zato što nam nabijaju kompleks Ante Pavelića? I Tito i Pavelić bili su totalitaristi, a iza niti jednoga od njih nije bila većina hrvatskog naroda. Oni su ‘rođeni’ nakon što je Stjepana Radića ubio predstavnik Srbije. Na sve ono pozitivno što je Radić stvorio, oni su udarili negativan pečat. Pacifist sam, sljednik nauka braće Radić i vjernik, što znači da ne mrzim i ne posežem za tuđim. U pozdravu ‘Za dom spremni’ ne postoji ništa sporno. Ako budemo gledali podsjeća li nešto nekoga na Pavelića ili Tita, onda bi trebali ukinuti cijeli hrvatski narod. Ne samo stari hrvatski pozdrav. Taj pozdrav nema veze s Pavelićem. Zrak, voda, hrana, odjeća i dom su temeljna ljudska prava koja čovjek stječe rođenjem. Protubožje i protuprirodno je to nekome oduzimati. No, u Hrvatskoj su nam sve oduzeli osim zraka, a sada gledaju kako bi i to oteli. Ni dom, kao ustavna kategorija, nije im svet. Kada kažem ‘za dom’, brinem se za svoje, a ne za tuđe. Nema tu ništa neprimjereno. Zar ćemo zabraniti riječ ‘spremni’, kao što su zabranjivali slovo ‘u’, jer je to nekome smetalo, pa su umjesto Univerzijada, pisali Yniverzijada? ‘Dom’ je, osim toga, bio naziv glasila HSS-a još od 1905. godine, dakle davno prije Pavelića. Onima kojima taj pozdrav smeta, savjetujem da potraže pomoć psihijatra Vojislava Stanimirovića.’

Ostajete pri prijedlogu da ‘Za dom spremni’ bude službeni pozdrav u Oružanim snagama, te pri tvrdnji da bi taj pozdrav s vremenom postao opće prihvaćen, kao što je i kuna postala opće prihvaćena hrvatska valuta?

– Ostajem kod svega što sam napisao na Facebooku.

Jesu li vas napadali zbog te inicijative, koja je imala dosta veliki odjek?

– Itekako. Dobivao sam prijetnje i iz Hrvatske i iz Srbije. Prijetnje iz Hrvatske bile su puno žešće od onih iz Srbije. Prijetili su mi Hrvati. Poručivali su da će me noć progutati. To najbolje govori dokle je dovela ta histerija. Ipak, ostajem kod svog stava. Važno je napokon se suprotstaviti nabijanju kompleksa Hrvatima. Kada pođemo kopati jame oko Jasenovca da napokon utvrdimo koliko je točno tamo ljudi stradalo, odmah smo ustaše. Nigdje nema tijela, pa se pitam gdje je tih 700.000 navodno ubijenih Srba? Pitam se, zašto hrvatski političari stalno u Jasenovac idu s obranaškim stavom? Tamo su stradali prije svega Hrvati. Poznato je da je i Vladko Maček 1941. završio u Jasenovcu kao ideološki protivnik režima Ante Pavelića. I nakon rata tamo su stradavali Hrvati. No, u današnjoj Hrvatskoj ne dopuštaju znanstvenicima da to napokon istraže! Tobožnji hrvatski povjesničari napadaju svakoga tko poželi doznati istinu o Jasenovcu. A kada nema znanstvenih istraživanja uz pomoć kojih bi se doznala istina, ostaju krivotvorine i mit. Navodni povjesničari (Goldstein, Jakovina, Klasić) koji se rugaju onima koji žele razbiti mit o Jasenovcu, trebali bi potražiti pomoć u ordinaciji dr. Vojislava Stanimirovića. Pitanje je kako su uopće došli do svojih diploma.

Naravno, nitko i ne očekuje da će prijetnje uplašiti posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara. Znamo koliku je ulogu pozdrav Za dom spremni odigrao u Domovinskom ratu. Zapravo svi oni koji nastoje taj pozdrav isključivo vezati za Drugi svjetski rat, samo pokazuju svoj odnos prema Domovinskom ratu. Naime, tome znaju nasjesti i mnogi naši ljudi tvrdeći kako je ta krilatica u ovakvom obliku ostala upamćena prvenstveno kao ustaški pozdrav (vidjeti npr. tekst Ivana Hrstića u Prilozima). Ja nemam toliko godina da se sjećam Drugog svjetskog rata, pa ni onog razdoblja poslije njega kada su masovno ubijane ustaše (čitaj: svi Hrvati koji su bili za neovisnu hrvatsku državu). S druge strane srpski pozdrav s uzdignuta tri pozdrav je nastao u Domovinskom ratu kao simbol srpskih pobjeda i slavlja kada su za protivnika imali razoružanu hrvatsku vojsku. Ali kada je nedavno u slučaju progona našeg Josipa Šimunića dana takova usporedba Srbi su se digli na noge tvrdeći kako nacionalni pozdrav može i napredovati, hoće reći mijenjati se. Tako je i njihov od tri skupljena prsta u Miloševićevo vrijeme, dakle u vremenu kojega sve svi sjećamo, napredova u tri raširena prsta (vidi ostale priloge koji su prenijeti iz moje knjige HRVATSKI GENOCID: NAPRAVILI ZEČEVE OD SRBA, Zagreb, 2014.).

Zato mi je drago što je Mladi Jastreb i u ovom intervjuu ponovio i tvrdnju o starom hrvatskom pozdravu. Inače, znamo da je Mladi Jastreb sjajno ukazao na  analogan napad na Tuđmana i hrvatsku državu zbog uvođenja kune. Hristić u svom tekstu daje duhoviti komentar:

No, gle apsurda, kakvo bi to bilo licemjerje zakonodavstva koje traži da se kazna za ZDS plaća u – kunama?

Zapravo, s Mladim Jastrebom smo o prijedlogu da ZA DOM SPREMNI bude službeni pozdrav u Hrvatskoj vojsci razgovarali dr. sc. Josip Stjepandić i ja u Kninu. Na Thompsonovom koncertu smo se našli i s Josipom Šimunićem i govorili smo mu o tom prijedlogu koji je on odmah podržao. I Šimunić i mi došli smo dobrih sat vremena prije početka koncerta. Teško je bilo i popričati s njim jer su svi htjeli fotografirati se s njim. Naravno, drago nam je što je Šimunić jedan od prvih potpisnika našeg pisma.

Sjetimo se i nedavne provokacije Milorada Pupovca na N1 Televiziji:

“Predsjednica države dužna je štititi od poklika “Za dom spremni” i “Ubij Srbina” koji se uzvikuju na stadionima”,

(Što mu je Predsjednica odgovorila možete vidjeti na: Poveznici Ovdje)

Hrstić i povezivanje ova dva poklika izvrsno komentirao u svom tekstu. Zapravo je Pupovčevo izjednačavanje ta dva pozdrava strašna optužba protiv njega i njegovog naroda. Naime, Hrvati viču kako će braniti svoj dom i domovinu, a Pupovac kaže kako se to odnosi na Srbe jer će oni opet napasti Hrvatsku. A Pupovac zna da mogu pobijediti samo ako se Hrvati ne brane, zar ne?

Zapravo za nekoliko dana ćemo završiti s prikupljanjem potpisa i pismo poslati Predsjednici RH i Predshjedniku HDZ-a. Na neki način na to nas upućuje najnoviji tekst prof. dr. sc. Zdravka Tomca, Knin i Sinj pokazali su da je ‘kukuriku politici’ vrijeme iscurili, 7Dnevno, 21. 08. 2015. u kome on kaže:

Najprije su htjeli sudski goniti Thompsona zbog pjesme Čavoglave, a onda kada su vidjeli da bi se našli na istoj poziciji kao četnici i velikosrbi onda su morali od toga odustati, pa su se morali zadovoljiti medijskim napadima. Stotinu tisuća ljudi na koncertu Marka Perkoviča Thompsona, koji se odvijao po istom scenariju kao i svake godine, ali sada ne u Čavoglavu nego u Kninu, bio je završni udarac Kukuriku koaliciji i njihov definitivni politički poraz.

Josip Pečarić/Kamenjar.com

PRILOZI:

Što je gore – Smrt fašizmu ili Za dom spremni?

Je li itko ozbiljno očekivao da Thompson svoj koncert u Kninu neće početi svojom ratnom budnicom iz Čavoglava i uzvikom „Za dom spremni“, da se među kojekakvim hrvatskim zastavama neće mahati i HOS-ovskim stijegovima s istovjetnim sloganom? Zasigurno nisu oni koji su tamo otišli samo zato da bi snimili dokaze za “ustaški dernek” i zgražajući se izvijestili o tome hrvatsku i svjetsku javnost. (Vidi: INDEX novinarstvo u potrazi za ‘Ustašama’)

Što god netko mislio o Thompsonovoj ikonografiji, bi li pjesma koja je tako životno najavila hrvatski ratni trijumf, a u posljednjih četvrt stoljeća bila nesmetano izvođena uzduž i poprijeko Lijepe naše, danas trebala biti zabranjena? Za neke nema dvojbe. Vele da bi Thompson trebao biti i strogo kažnjen zbog “Za dom spremni”. Pojedini pak to ultimativno zahtijevaju, ne navodeći pri tom po kojem to zakonu, umislivši valjda da i u hrvatskom pravosuđu vladaju već diskrecijska pravila UEFA-e.

Da ne bude zabune, smatram da je priča o „starom hrvatskom pozdravu“ uglavnom neuvjerljiva mimikrija lažnih obožavatelja opere, jer nedvojbeno je da je ta krilatica u ovakvom obliku ostala upamćena prvenstveno kao ustaški pozdrav. Jasno, sama činjenica da je to bila krilatica države koja je provodila rasne zakone za mnoge je s potpunim pravom dovoljan razlog da se suzdrže od njezinog uzvikivanja. No, sam slogan nema nikakvog izravnog spornog sadržaja i nemoguće je naći neosporivu zakonsku osnovu za njegovu zabranu, iako će se naći onih koji ne žele ni čuti da mu značenje može biti bilo što drugo doli poziv na ubijanje Srba. Činjenica da su mnogi hrvatski vojnici s tim riječima na usnama oslobađali Hrvatsku u Domovinskom ratu, njima je samo dodatni dokaz za te tvrdnje.
No, gle apsurda, kakvo bi to bilo licemjerje zakonodavstva koje traži da se kazna za ZDS plaća u – kunama? Do NDH nikad nije postojala valuta koja se tako zvala, a pozdrav “Za dom” nedvojbeno jest. Na to neki odgovaraju da “Za dom!” nije isto što i “Za dom spremni!”, pa na koncu ispada da je sporan – samo odziv “Spremni!”. Dotjerajmo onda apsurd do vrhunca, pa kompromisno kriminalizirajmo samo – „Spremni!“. Tako bi, eto, i nesretni Joe Šimunić tehnički ispao svima sasvim čist, jer je izgovarao samo prvi dio slogana, čekajući da mu stadionska masa „spremno“ odgovori.

Ako je rat nastavak politike drugim sredstvima, onda je nogomet tradicionalno nastavak rata drugim sredstvima. UEFA je danas spremna primijeniti mrkvu, ali i batinu, odnosno sva sredstva represije koja joj stoje na raspolaganju, kako bi se takva predodžba promijenila, i u tome je u posljednjih desetljeća umnogome uspjela, no kod nas to još uvijek ne daje željeni učinak. Doista, bilo je lako navijački pacifizirati one narode koji u tom razdoblju nisu vodili stvarni krvavi rat, za razliku od nas ovdje. Nama je ipak objektivno nešto malo teže lišiti se bojnih pokliča, koliko god se oni danas mnogima opravdano činili kao opterećujući relikt prošlosti. Kako na utakmicama, tako i na prigodničarskim koncertima. Pogotovo kad pod pritiskom to postane iskaz urođenog inata i građanskog neposluha.

Daleko stvarniji problem od ZDS jest kad se na stadionima čuje zborno „Ubij!“. To je onaj trenutak kad svi moramo zaustaviti dah. Nažalost, ni „Ubi, ubi, Srbina“ nimalo ne iznenađuje u zemlji u kojoj tvrdoglavo opstaju pojedinci koji s jednakim žarom uzvikuju „Ubij tovara!“ ili „Ubij purgera“.  Ništa čudno u zemlji u kojoj baš nitko ne reagira kad visoki državni dužnosnici prvo javno svoje političke oponente prstom prebrojavaju kao fašiste, a zatim isto tako javno uzvikuju „Smrt fašizmu!“. Jer – učili su nas pola stoljeća, pa valjda mora da je tako – posve je prirodno, jel’te, da fašista možeš likvidirati kao muhu. I tako lako! Ne, ne namjeravam dati odgovor na pitanje iz naslova ove kolumne, ali ću reći: sasvim sigurno od ZDS ne može biti benigniji nedvosmisleni poziv na nečiju smrt. I nemojte mi reći da se sa „Smrt fašizmu!“ zapravo obećava smrt nekakvoj ideologiji, a ne ljudima, jer svi znamo da to nije istina.

Živi li itko u iluziji da je ZDS razlog zato što je srpski predsjednik Nikolić na hrvatski Dan pobjede izjavio da Hrvati „slave obnovu države koja je bila priznata samo od Hitlera“? Da četnički vojvoda u suprotnom ne bi javno izjednačavao RH i NDH? Taj dio njegove izjave na nacionalnoj televiziji nije ni spomenut. A ako to nije razlog za (ne)diplomatsku reakciju hrvatske Vlade, onda ne znam što jest. Svaka država koja drži do sebe na takav agresivni ispad reagirala bi odgovarajućim diplomatskim notama, ako ne i povlačenjem veleposlanika na konzultacije. Hrvatska ni riječi.

Nakon takve izjave, još licemjernije zvuči poziv srpskog premijera da susjedi zajednički obilježavaju dan žalosti za svim žrtvama proteklog rata. Hrvati i Bošnjaci doista bi bili naivni kad bi povjerovali u iskrenost pružene „ruke pomirenja“ dvojice ratnih huškača koji se svoje prošlosti i dalje ne odriču. Hrvatskoj ne treba ni poseban dan kada bi oplakivala srpske žrtve, ali itekako treba odati počast svim svojim državljanima stradalima u masovnim zločinima. Pokloniti se na svim takvim mjestima. Možemo odmah početi i u Varivodama, zašto ne.

Ako su u Srbiji iskreni, ni njih ništa ne sprečava da uz srpske žrtve odmah počnu oplakivati i hrvatske žrtve u Vukovaru, bošnjačke u Srebrenici, desetke tisuća pobijenih u beskonačnom nizu svih drugih gradova u kojima su planski provodili zločine. A jednog dana, kad zločinci budu kažnjeni, a u Srbiji na vlasti više ne budu četničke vojvode ni njihovi šegrti, možda ćemo doći u priliku da zajedno stanemo s rukom na srcu i iskreno izgovorimo: Da se više ne ponovi.   ( Ivan Hrstić, Večernji list, 13. 08. 2015.)

HRVATSKI BESKIČMENJACI

Ivicu Marijačića (Hrvatski tjednik, 26. prosinca 2013., Portal HKV-a, 27. prosinca 2013.) je slučaj Josipa Šimunića natjerao da progovori o hrvatskim beskičmenjacima:

Joe Šimunić otputovao je kući u Australiju, više ogorčen hrvatskim kukavičlukom nego Fifinom zabranom da igra na deset utakmica hrvatske nogometne reprezentacije zbog povika “Za dom, spremni” za koji su Željko Jovanović i Zoran Stevanović rekli da je ustaški.

Izbornik Niko Kovač tražio je od Šimunića da se ispriča. Šimunić nije htio. Odgovorio je otprilike da bi on dao krv za Hrvatsku, a mislio je, i za Niku Kovača. Ali Niko Kovač i mnogi drugi beskičmenjaci, koji su licemjerno tvrdili da je Joe dobar čovjek koji se malo zaletio, a ne da uopće ni za što nije kriv, krv bi eventualno dali jedino za svoje egoizme.

Za razliku od njih, Šimunić je tip hrvatskoga čovjeka koji trpi, ali koji nadživljuje sve nehrvatske i neljudske sustave koje stvaraju takvi beskičmenjaci u Hrvatskoj. U tomu je tragedija svih tih likova, od Josipovića i Milanovića do Nike Kovača i Davora Šukera.

Doista je nevjerojatno kako se neki hrvatski sportaši, koji su bili ponos svom narodu, mogu pokazati takovim beskičmenjacima. Ne zaboravimo da su iz HNS-a odlučili udovoljiti zahtjevu Fifinog delegata i uklonili veliku hrvatsku zastavu na kojoj je pisalo VUKOVAR. Već to je dovoljno da ih definira kao hrvatske beskičmenjake, a kada se zna da se radi o hrvatskoj svetinji to ih definira i kao hrvatsku sramotu. Pogotovu stoga što je u Beogradu, kada je gostovala hrvatska nogometna (fudbalska?) reprezentacija sve vrijeme bila ogromna srpska zastava na kojoj je pisalo BYKOBAP.

Pri tome ih ne opravdava činjenica što to nije izazvalo nikakvo reagiranje od strane nazočnih hrvatskih političara koji ni tada ni poslije ni jednom jedinom riječi nisu pokazali da im smeta takav Fifin zahtjev. Dapače, hajku na Šimunića poveo je ministar Jovanović, onaj isti ministar kojemu nije smetala spomenuta srpska zastava u Beogradu koja simbolizira velikosrpske pretenzije na Vukovar (a tamo se događalo još štošta drugoga, sjetimo se samo kako je spaljena hrvatska zastava). Zapravo, Jovanovića i njegove sunarodnjake čovjek može i razumjeti, jer ipak je Hrvatska vojska u Oluji od Srba, da parafraziramo Slobodana Miloševića, napravila zečeve. Njima je doista svaki melem na ranu dobrodošao. Mnogo gore trebamo misliti o ostalim članovima vlasti koji znaju da su hrvatski sudovi konstatirali da je ZA DOM SPREMNI stari hrvatski pozdrav, a ne nekakav ustaški pozdrav. Svojim nereagiranjem na kaznu Šimuniću, samo su pokazali da ne poštuju ni hrvatske zakone, ni one koji ih provode, tj. da doista samo provode velikosrpski Memorandum SANU 2. A Šimuniću nisu naštetili, jer su od njega napravili simbol hrvatstva. Njih će narod prezreti, a o Šimuniću već pjesme pjevaju.

Zapravo, ne smije nam samo biti problem u Jovanoviću i ostalim u vlastima, pa ni u Fifi, kojoj ništa ne znači što su imali stručno mišljenje o pozdravu ZA DOM SPREMNI hrvatskog povjesničara prof. dr. sc. Josipa Jurčevića.

Problem su naši beskičmenjaci (tu po meni ne spada ni Josipović ni Milanović). Zato sam im napisao jedno pismo. Poslao sam ga dvojici kolega iz Akademije s upitom što misle o nečem takovom. Kolega Popović ga je odmah i supotpisao:

Otvoreno pismo HOO-u, HNS-u, i drugim športskim savezima u RH

Poštovani,

pozivamo vas da zatražite osudu svih športaša iz Republike Srbije i Republike Srpske koji svoje pobjede proslavljaju s uzdignuta tri prsta (npr. Novak Đoković i mnogi drugi).

Naime, pripadnici velikosrpske soldateske i tzv. JNA su tijekom ratova 1990-tih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu s tri uzdignuta prsta proslavljali masovna zvjerstva, ubojstva, silovanja, terorizam i razbojstva što se po međunarodnom pravu smatra elementima genocida, kulturocida i urbocida.

Napominjemo kako su prije Drugoga svjetskog rata Srbi polagali prisegu s tri podignuta prsta, ali spojena. Međutim, tri raširena prsta kakva danas podiže i Đoković i mnogi drugi pojavio se tek 1988., u vrijeme kada je već počela vladavina Slobodana Miloševića.

Mi smo svi živi svjedoci takvoga proslavljanja, nespojivoga s civilizacijskim normama.

Podsjetit ćemo vas samo što su na taj način sve oni proslavljali u   agresiji i terorizmu u RH:

Prije svega genocid!

Agresor je u kratkom roku zauzeo trećinu Hrvatske protjeravši iz svojih domova 384 000 stanovnika hrvatske i drugih nesrpskih nacionalnosti te da je krajem 1991. u Hrvatskoj bilo više od 550 000 prognanih i izbjeglica, a krajem 1992. broj izbjeglica i prognanih prešao je 660000!

U agresiji na Hrvatsku ubijeno je 7263 civila i 6891 vojnika! Od ukupnog broja ubijenih civila gotovo je polovica starijih od 60 godina! Agresor je ubio 3182 žene, ranio 3560 žena, s tim da su stradale žene bile civilne osobe! Masovno ubijanje žena i staraca od 60 i više godina gotovo je školski primjer genocidnog karaktera srpske agresije na Hrvatsku. Agresor je, osim toga, ubio 345 djece s tim što je 108 djece ostalo trajnim invalidima! Bez jednog roditelja je ostalo 4285 djece, a bez oba njih 54. Među zatočenicima srpskih logora bilo je čak i 219 djece, a kao nestale se još uvijek vodi 15 djece. U ratu je ranjeno 1184 djece, odnosno čak 12 % svih ranjenih bila su djeca! Srpsko crnogorski agresor sustavno je uništavao više od 500 hrvatskih gradova i sela, a samo tijekom 1991. i 1992. izvedeno je više od            30 000 topničkih i zračnih napada po najgušće naseljenim hrvatskim područjima. To je doista bilo prekomjerno granatiranje cijeloga niza hrvatskih gradova.

Srbi su u ratu zvjerski masakrirali 840 hrvatskih vojnika te još 1096 civila. Za ilustraciju ratnih zvjerstava srpske strane ilustrativan je primjer Saborskog. Tamo je vojska ušla sa 40 tenkova i s oko 800 vojnika i ubila tog dana 28 civila pred svjedocima. Od toga je 14 ustrijeljeno, sedam živo zapaljeno, četiri zaklano nožem, dvoje obješeno i jedan poginuo od granate. Od tog broja je bilo 11 žena!

Dodajmo i:

  •   granatiranje glavnoga grada Hrvatske – Zagreba
  •   hirošimsko barbarsko granatiranje grada Vukovara i Vukovarske bolnice
  •   masovni pokolj tri stotine ranjenika na Ovčari i u okolici Vukovara;
  •   barbarsko uništavanje grada Dubrovnika, spomenika svjetske baštine
  •   granatiranje grada Šibenika i uništavanje katedrale Sv. Jakova, spomenika svjetske baštine
  •   granatiranje gradova Zadar, Slavonski Brod, Osijek, Gospić…;
  •   pucanje po stanovnicima zagrebačkih naselja Utrina, Travno i Dugave strojnicama i topovima iz vojarne ‘Maršal Tito’
  •   spaljivanje hrvatskoga sela Ćelije, koje je zajedno s crkvom sravnjeno sa zemljom
  •   pokolj dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu
  •   organizirani transport više tisuća Hrvata u koncentracijske logore u Srbiji, njihovo ubijanje, psihološko maltretiranje i silovanje
  •   progon stotina tisuća Hrvata
  •   pokolj osamdeset četiri civila i branitelja u Škabrnji
  •   miniranje brane hidroelektrane ‘Peruča’ s trideset tona eksploziva
  •   rušenje mostova u RH, paljenje i rušenje desetaka tisuća hrvatskih kuća
  •   rušenje više od tisuću hrvatskih katoličkih crkava
  •   postavljanje brojnih minskih polja
  •   pljačku stoke i žita, drvne građe, tehnike i svega vrijednoga i odvoz u Srbiju
  •   pljačku hrvatskih umjetnina i uništavanje hrvatske kulturne baštine
  •   uništavanje hrvatskih nacionalnih parkova i parkova prirode…

Vlasti RH nisu za ta zvjerstva zatražili ratnu odštetu, nisu podnijele tužbu protiv niza kolovođa velikosrpske soldateske i tzv. JNA, a razmišljaju o povlačenju tužbe RH protiv Srbije za genocid podnesene Međunarodnom sudu pravde, koji se proglasio nadležnim za tu tužbu.

Sjetimo se još genocida u Srebrenici i planiranog još većeg genocida u Bihaću, kada je u okruženju bilo 160 000 do 180 000 ljudi koje je spasila Hrvatska vojska!

Drugi kolega iz Akademije mi je odgovorio:

Hvala Ti na poruci. Pročitao sam pismo. Ako si pitao bih li i ja potpisao, nadam se da nećeš zamjeriti, ali ja ovaj puta ne bih bio potpisnik.

Ja ne pratim srpske športaše, i skoro da mi uopće nije važno kako se oni ponašaju. Puno me više muče naše sramotne vlasti i oni oko njih, i na akcije vezane uz to možeš naravno i ubuduće na mene računati.

Zapravo me podsjetio na moj dolazak u Zagreb krajem 1987. Kada sam govorio o fašizmu u Srbiji i o ratu koji nas čeka – svi su me blijedo gledali, Vjerojatno su me smještali u Vrapče. Brat mi je objasnio:

Ovdje Ti nikoga ne zanima niti zna što se događa u Srbiji. Ja znam samo zbog toga što si Ti živio tamo pa sam pratio situaciji tamo.

I zapravo nisam im mogao ništa zamjeriti, jer sam slično reagiranje doživio u Beogradu od nekih tamošnjih Hrvata. Poslije godinu dana zovnu me oni i kažu:

Josipe, sjećaš li se kada si nam prošle godine rekao: Pa zar vi ne vidite što se ovdje sprema? I da znaš – gore je o toga!

Zapravo, gornje je pismo ponajmanje o srpskim športašima. Ono govori o hrvatskim beskičmenjacima. Nitko ne očekuju da bi oni i poslali bilo kome ovakav zahtjev. Ono ih samo treba podsjetiti da svojim beskičmenjaštvom vrijeđaju uspomenu na ono najvrjednije što imamo.

Pozivam čitatelje da supotpišu gornje pismo i pošalju ga bilo onima na koje je naslovljeno, bilo vlastima (i/ili stranim veleposlanstvima). Pokažimo im da svojim postupcima, kako bi rekli Vukovarci (i mi s njima), vrijeđaju uspomenu na bolje od nas! (Dnevno.hr, 7. 1. 2014. 7Dnevno, 10. 01. 2014.)

Vlastima ne smeta Miloševićev pozdrav UZDIGNUTA TRI PRSTA!

Ilija Vučemilović Šimunović, predsjednik Udruge gardijskih brigada i član Stožera za obranu hrvatskog Vukovara pri kraju emisije “Oluja” osvrnuo se i na pozdrav ZA DOM SPREMNI, kazavši:

Mi smo s poklikom ZA DOM išli u smrt!

Doista i ono SPREMNI je skraćeno od SPREMNI UMRIJETI!

I to je osnova napada na ovaj pozdrav!

Vladajući znaju da ne mogu uništiti Hrvatsku ni Hrvate dok god su oni spremni umrijeti za svoj narod i svoju državu! Pogledajte tekst iz Dnevno.hr

Što to čini hrvatska policija? Uhićuje za visoko podignutu ruku, ali prašta onoj na kojoj su pokazana tri prsta! (VIDI)

Jasno je da se poklič s kojim su hrvatski branitelji odlazili u smrt nije mogao napadati Tuđmanovoj Hrvatskoj. Tada su obrana i stvaranje Hrvatske bilo nešto veličanstveni.

Međutim, od 2000. imamo vlast kojoj je stvaranje hrvatske države – zločin!

Zato se i napada pozdrav ZA DOM SPREMNI!

To što je to stari hrvatski domoljubni pozdrav – to gore po njega.

Zato je gornja paralela s UZDIGNUTA TRI PRSTA zapravo strašna optužba onih koji mrze Hrvatsku i hrvatski narod.

Zašto? Podsjetit ću vas na tekst, koji sam vam već poslao, iz Dnevno.hr 8. 12. 2013. u kome je dano POVIJESNO OBJAŠNJENJE KAKO JE POZDRAV S TRI PRSTA VEZAN ZA SRPSKI GENOCID U OVOM RATU:

Srbe razljutila usporedba Đokovića koji pobjede slavi s tri prsta sa Šimunićevim ‘Za dom’

Srbe je razljutila izjava jednog europskog sportaša koji je stavio znak jednakosti između pozdrava hrvatskog nogometaša Josipa Šimunića ‘Za dom’ i podignuta tri prsta Novaka Đokovića. Tim pozdravom tenisač proslavlja pobjedu. Večernje novosti zatražile su od povjesničara Dragana Petrovića da im objasni značenje tog Đokovićeva pozdrava. Povjesničar je objasnio kako su nekada, prije Drugog svjetskog rata, Srbi polagali prisegu s tri podignuta prsta, ali spojena. Međutim, tri prsta kakva podiže i Đoković, raširena pojavio se tek 80-ih godina.

Petrović se poziva na fotografije snimljene prije Drugog svjetskog rata gdje Srbi prisežu sa tri spojena prsta. Tri raširena prsta simbolična su za vojnike u nacističkoj Njemačkoj, ali i ustaše u NDH. Povjesničar smatra da bilo koji nacionalni pozdrav može biti njegovanje tradicije, ali može i napredovati. “Tako je bilo i sa srpskim pozdravom. Tri rastavljena prsta, kao naš suvremeni pozdrav, patentiran je 1988., u vrijeme okupljanja Srba iz Srijema, Banata, Kosova i Metohije, koji su zahtijevali promjenu Ustava Srbije. To je bio odgovor probuđenog naroda na provokacije Albanaca, Hrvata i Slovenaca, koji su prkosili s dva prsta, što je anglosaksonska viktorija. Srbi su tada počeli pozdravljati s visoko uzdignuta raširena tri prsta, obično s obje ruke i visoko iznad glave”, rekao je Petrović. Vuk Drašković, prema njegovim riječima, nije autor toga pozdrava već zasluge za tri prsta pripadaju Mirku Joviću i osnivaču Srpske demokratske stranke u Hrvatskoj Jovanu Raškoviću.

Kao što vidite, srpski povjesničar potvrđuje da je ovakav srpski pozdrav, koji ne smeta hrvatskim vlastima, nastao godinu dana po dolasku BALKANSKOG KRVNIKA Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji! Te godine stranaka u Hrvatskoj nije ni bilo, a pogotovu ne HDZ-a. Povjesničar pokušava opravdati taj zločinački pozdrav povijesnim razlozima. To je dovoljno obrazloženje za sve one koje mrze hrvatski narod i hrvatsku državu. Jer njihove gazde Srbi imaju pravo opravdavati pozdrav nastao u Miloševićevo vrijeme kojim su se slavili svi srpski zločini i genocidi, ali činjenica da je ZA DOM SPREMNI starohrvatski pozdrav ništa im ne znači. Pa koristili su ga Hrvati i u II. Svjetskom ratu i u Domovinskom ratu! A zločin je njima i jedno i drugo, zar ne? Uostalom, kao što im je lijepa i petokraka zvijezda pod kojom su i u Domovinskom ratu ubijani Hrvati!  (Glas Brotnja, 14. prosinca 2013.)

Josip Pečarić/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Odgovor predsjednika Vlade Plenkovića slovenskom premijeru Ceraru

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković odgovorio je predsjedniku Vlade Republike Slovenije Miri Ceraru te zahvalio na pismu upućenom 16. listopada ove godine.

U odgovoru predsjednika Vlade Plenkovića navodi se:

“U pismu potvrđenu privrženost  Slovenije dobrosusjedskim odnosima i dijalogu s Hrvatskom, što u potpunosti zrcali i već poznata hrvatska stajališta, vidim kao dobar temelj za nastavak našeg dijaloga započetog prigodom susreta u Ljubljani 12. srpnja ove godine.

Koristim stoga ovu prigodu ponovno Vas pozvati u Zagreb, kako bismo, slijedom već ranije obavljenih priprema, održali naš idući sastanak u terminu koji bi nam zajednički odgovarao.

Slovenska stajališta o arbitražnom postupku i arbitražnoj odluci dobro su mi poznata kao što sam siguran da su Vama poznata hrvatska stajališta o tome.

No, razlika u polaznim stajalištima ne bi nas trebala priječiti da u konstruktivnom ozračju, u duhu partnerstva i međusobnog razumijevanja, pronađemo konkretna rješenja koja bi bila u interesu i na korist naših dviju država i naša dva naroda.

Predlažem stoga da na našem sastanku raspravimo sva otvorena pitanja između naših dviju država, uključujući i pitanje granice”, stoji u odgovoru predsjednika Vlade Republike Hrvatske  slovenskom kolegi.

Cerar u pismu Plenkoviću predložio osnivanje povjerenstva za demarkaciju granice

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

HASANBEGOVIĆ O ODLUCI USTAVNOG SUDA: ‘Ova odluka je povratak cenzure iz vremena komunizma’

Objavljeno

na

Objavio

“NDH bila nacistička i fašistička tvorevina”: Ustavni sud donio važnu i dalekosežnu odluku.

Hoće li se sada zabraniti knjige u kojima se iznose povijesne interpretacije suprostavljene odluci Ustavnog suda? Hoće li one biti proglašene protuustavnom literaturom, pita Hasanbegović

Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima još nije dalo preporuke za tretman tih režima, a Ustavni sud već je jasno definirao NDH kao negaciju temeljnih vrednota ustavnog poretka Hrvatske.

Stoga je teško očekivati da bi Vijeće svojim preporukama, koje Vlada namjerava pretočiti u zakon, moglo ići ispod razine odluke Ustavnog suda kojom je poništena odluka Općinskog vijeća Čačinaca od 11. travnja 1997., a kojom je jedna ulica dobila naziv 10. travnja. Izdvojeno je mišljenje imao sudac Miroslav Šumanović, izabran prošle godine kao kandidat HDZ-a, koji smatra da nije na Ustavnom sudu da određuje povijesne istine i da ne postoji društveni konsenzus o karakteru NDH.

Prije desetak dana skupina povjesničara, među kojima je i Zlatko Hasanbegović, uputila je apel protiv propisivanja službene istine. Njega je dosad online potpisalo preko tisuću ljudi. Hasanbegović ističe da su htjeli upozoriti upravo na stvari kakva je odluka Ustavnog suda.

– Značajan dio ozbiljne srednjostrujaške historiografije krši tu odluku. Hoće li se sada zabraniti knjige u kojima se iznose povijesne interpretacije suprostavljene odluci Ustavnog suda? Hoće li one biti proglašene protuustavnom literaturom?

Ova odluka predstavlja poziv na povratak cenzure iz vremena komunizma. Moj bi stav bio jednak i da je Ustavni sud, skupina nekompetentnih ljudi izabranih temeljem političke trgovine, procjenjivao jugoslavenski komunizam. Pozivam premijera Plenkovića da raspusti Vijeće, jer je Ustavni sud već dao pravorijek, rekao nam je Hasanbegović.

Dakle, podizanje (vraćanje) biste Ive Lole Ribara i crvena zvijezda petokraka sukladne su ustavnim vrednotama hrvatske države. Za Dom spremni i Ulica 10. travnja nisu.
Još malo pa će i svi Hrvati koji su rođeni 10. travnja biti proglašeni protuustavnom kategorijom. Jadni smo, da jadniji ne možemo biti.

facebook komentari

Nastavi čitati