Pratite nas

“MOJ BOG, MOJA DOMOVINA, MOJA OBITELJ!” (prvi (1) dio)

Objavljeno

na

Piše: general DRINJANIN
13. studenog 1963.

Dragi Ante! (Ante Kršinić (1917-1995) Korčulanac, generalov suradnik, mo.)
Šaljem ti ovo s molbom da učineš što je u Tvojoj snazi! Poslao sam i Šoli (Filip Šola iz San Jose i Bošković iz Los Angelesa, mo) u Californiju. Za Božić dolaze Erić (Rudi Erić Pročelnik Vanjskog Fronta Hrvatskog Narodnog Odpora, Ivan Precela Pročelnik Bleiburškog Odbora za istraživanje bleiburških zločina, napisao knjigu na engleskom OPERATION SLAUGHTERHOUSE, prevedena na hrvatski HRVATSKI HOLOKAUST II, Zagreb 2005, mo.) i Prcela ovamo na sastanak, gdje ćemo odlučiti početak borbe. Ako si u stanju platiti put, dodji, ako ne pomozi bar nešto Rudiju i daj mu Tvoje mišljenje za taj sastanak. Grli te Tvoj Maks.

(Napomena: Ovo je napisano rukom gore na desnom uglu pisma prve stranice. Kako se vidi po datumu 13, studenoga 1963., a zna se da se je prof. Ivan Prcela oženio sa Španjolkom drugi dan Božića, tj. 26 prosinca 1963., a za vjenčanog kuma bio mu je Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin. Ja ću u ovom kao i u drugim pismima nadodati neka pojašnjenja kako bi izvukao iz zaborava neke nepoznanice koje smatram da bi mogle nadolazećim hrvatskim pokoljenjima pomoći za bolje razumijevanje ovog pisma. Hvala na razumijevanju. Otporaš.)

Dragi brate!

[dropcap]O[/dropcap]vakovo pismo šaljem na najuži krug naših povjerenika, kojima se ima zahvaliti, da imamo tiskaru i da smo mogli u zadnje godinu i pol dana izdati jednu vojničku reviju, kakvu nema ni mnogo slobodna i jaka zemlja, a sigurno ni jedna emigrantska skupina. Osim milijune letaka, koji su došli u svaki kraj zemlje i domovine, tiskali smo i list “Obrana” (Novina, Glavno glasilo HNO “OBRANA” prvi broj je izišao na Novu Godinu 1963., mio) kad se za to ukazala bezuvjetna potreba, a to je nakon atentata u Bonu. (Za podsjetiti je da je jedna skupina Hrvata, njih 26, u Mehlmu, Njemačka, razbila jednu skupini jugoslavenskih Udbaških agenata, koji su se krili pod pokroviteljstvom “Jugoslavenske Trgovačke Misije” pri Švicerskom konzulatu, jer tada, u to doba, Njemačka nije imala diplomatske odnose sa Jugoslavijom, mo.) Htjeli smo braniti naše ljude, jer smo razumijeli, da pred svjetskim javnim mnijenjem treba branite te ljude i Hrvatsku. U zadnjoj “Obrani”, a i u “Danici”, izišao je popis darovatelja, a i osim toga jedan prilog od 500 dolara, koji nije izišao i još jedan ček od 300 dolara, kojeg je brat Stipe Šego meni poslao, a ja ga poslao Batušiću, (Krunoslav Batušić pukovnik HOS-a i istaknuti član HSS-a, uski i iskreni generalov suradnik, mo) iz čega ste mogli zaključiti, da je krug prijatelja “Drine” sve u svemu doprinio dva **** više u sredstvima, nego sve ostale hrvatske grupe, stranke, odbori i organizacije skupa. (Novina “Obrana” br. 7-8, srpanj-kolovoz 1963., st. 4 donosi taj doprinos ovako: ” radi velikog broja obtuženih, njih 26 na broju, morali smo uzeti petoricu branitelja.Prema službenim troškovniku pripada im honorar od 20.000 DM svakom pojedincu ili 100.000 za svu petoricu. To je golema svota, koje Zajednički Odbor nema na raspolaganju. Ustanovljeno je, da su do sada stavljeni na raspolaganje Zajedničkom Odboru, izravno odvjetnicima, ovi iznosi:
Krug prijatelja Drine… 10.500 DM
HOP. Domobran (dr. Kukolja, A. Kovačević, L. Rukavina 4.000 DM
UHNj. (M. Rukavina, N. Kulenović )… 2.000 DM
Hrvatska Socijalnma Služba 2.100 DM
Hrvatsko Križarsko bratstvo 2.000 DM
HNO (dr. Branko Jelić) 450 DM
————–
Ukupno 21.450 DM
Moja opaska, Otporaš)

[dropcap]N[/dropcap]e treba vam nikome reći, da smo mi, t.j. ljudi “Odpora” kadri izvesti mnogo toga, zahvaljujući eliti, jer sve što smo napravili, samo je i jedino djelo vlastitih snaga. To su problemi koje mi ne možemo iznositi masi, koja vjeruje, da nas financira ovaj ili onaj saveznik ili, možda, da negdje ima neki nepresušivi izvor, odakle grabimo. Eno Rajić, (Vlaho Rajić, istaknuti član HSS, napisao knjigu SAVEZNICI I N.D.H, dokumenti iz Švicarske, Buenos Aires 1960., mo) u svojoj “Slobodnoj Riječi” piše, da general Drinjanin raspolaže s ogromnim navčanim sredstvima. Ja vjerujem, da ste svi vi suglasni samnom, da je bolje da svi oni vjeruju onako, kao što to izgleda, da smo moćni i da se spremamo za velike dogadjaje, nego da kažemo, da samo nas nekoliko držimo dušu u svemu tome svojim vlastitim primjerom i žrtvom. Kad je brat prcela i drugi koji su prije ili poslije njega došli, vidjeli našu malu tiskaru, rekli su, da je to čudo, da smo uopće mogli napraviti ono što smo napravili. Da, bilo je čudo jedne šake ljudi, gdje je svaki učinio više, nego je možda mogao i smio.

Nisam još odlučio, da vam dadem podpunu sliku pozadine svega onoga, što se u Australiji i savezno s onih 9 uhićenih u domovini dogodilo, (Ovdje se radi o Akciji “Oblak/Tolić” i devet hrvata koji su u lipnju 1963. godine došli iz Australije u tadašnju Jugoslaviju dizati ustanaki i revoluciju. Na svu žalost da nije uspijelo. Mo. Otporaš) ali ću to učiniti u vrlo kratko vrijeme. Još jednom se je dokazalo, da smo bili na pravom putu, jer niti smo se začaurili u političko i stranačko izživljavanje, čekajući kako vele bolja vremena, a niti smo nasjeli udbinim agentima da nas odpremaju pod vješala pod glup i nepotreban način. Dokazalo se, da je moja ideja o školi gdje treba odgajati voditelje revolucije, bila jedino ispravna i danas mi to priznaju i oni, koji to još jučer nisu htjeli priznati. Bezuvjetno je potrebno suprostaviti se komunističkoj i jugoslavenskoj tvorevini našom revolucijom hrvatskom i zato se je potrebno spremati. Uhvatiti se u koštac sa organizacijom kakova je komunistička partija, znači odgojiti nove kadrove, koji će se sastojati od rijetkih preživjelih od stare garniture i od novih, ali na ozbiljnoj, stručnoj i profesionalnoj bazi. To je jedini način, ako se nećemo izgubiti kao magare u magli, čekajući bolja vremena ili milost Božiju. A da se to može dogoditi treba mnogo tona novog papira napuniti sa zdravim idejama i sa dobrim ciljem.

To se pak ne može iz jedne tiskare. Posjeti mnogobrojnih hrvatskih javnih radnika ovog ljeta i jeseni sve do najnovijih, o kojima ću vam isto posebno pisati, dokazuju, da je elita hrvatske emigracije nas shvatila i smao u nama vidi riješenje. Brat D. (Po mojem osobnom mišljenju ovaj brat “D” bi mogao biti dr. Dabo Peranić, jer mi je poznato da je on bio više javnosti i među Hrvatima poznat kao Dabo Peranić, nego kao dr. Miljenko dabo Peranić, mo. Otporaš) o čemu ću vam posebno pisati, posjetio je u Evropi ili skoro sve što se može posjetiti medju Hrvatima i taj veli, da je kod naših protivnika našao povjerenje, da su samo naše ideje solidna baza za sprovesti hrvatski ustanak. To su rekli i oni, koji inače lupaju po nama kao po staroj kanti ali u 4 oka priznaju, da smo pošteni, svjestni, pozvani. Takova je situacija i sa strancima. Zadnji ugovori izmedju Amerike i Španjolske u izrazito protivkomunističkoj Francovoj Španjolskoj pojačavaju našu poziciju. Trebalo je dakle ili razvijati se ili ići natrag i umrijeti. Oni koji su se radovali, da ćemo se umoriti i ugušiti u našim mukama, u našem znoju i poteškoćama, prevarili su se, jer mi smo odlučili tek sada poći jasno u dva paralelna pravca, ali s novom dinamikom i sa iskustvom sa australskom grupom. Tako:

1.)  Sprovesti bezuvjetno moj stari plan o školi, za što imam sve uvjete. Treba izobraziti nove profesionalne revolucionarce i predvodnike, koji će se znati odhrvati Udbinim i drugim organizacijama. Sačekati plodove, koje će nam ovdje bezuvjetno dati nova španjolska situacija i naše veze s borbenim islamskim protukomunističkim organizacijama u svijetu. (Ovdje treba, nakon punih 51 godinu od kada je ovo Okružno Pismo pisano, nešto pojasniti, a to je da je 1962. godine kraljevina Jordan priznala Hrvatsku Državu Dekretom Njegovog Veličanstva kralja Hasimijske Jordanske Kraljevine HUSEINA l., brojem 1404/10/12. od rujna 1962. godine, kojim je priznato pravo hrvatskog naroda na slobodu, nezavisnost i vrhovničtvo u svim svojim povijestnim i narodnosnim granicama. Vidi DRINA br. 7-9 1962., koja je posvećena Kralju Jordana Huseinu l., mo. Otporaš) Ako Amerika neće pomagati hrvatsku revoluciju, nije potrebno da budemo neprijatelji Amerike, ali nije potrebno ni da pokleknemo pred raznim varijantama internacionalnog komunizma. Mi imamo konkretna obećanja, nećemo reći nekih država, jer su države sastavljene od raznih tendencija, nego ćemo reći od elemenata u raznim državama, koje nas hoće i mogu pomoći. Zato je potrebno, da pred te prijatelje i hrvatski narod idemo s jednom vodstvenom ekipom, koja neće raditi ono što su radili dosadašnji amateri iz Rima, (po svoj prilici se misli na Miroslava Varoša I Krunoslava Draganovića, jer su oni tada uveliko mutili redove hrvatske emigracije sa svojom, tj. njihovom organizacijom hrvatski Demokratski Odbor, skraćeno, HDO, mo. Otporaš) Munstera (grad u Njemačkoj gdje je djelovala jedna skupina sumnjivih Hrvata, mo.) Sydneya i t.d. Ja nisam mogao prije javno osuditi sve te pokušaje, ali sada mogu. Ja ću vas o svemu tome posebno obavijestiti i tražiti od vas glas povjerenja radi onih u Odporu, koji ne htjednu poslušati razumni i energični stav, negu budu nasjedali agentima Udbe, koji im pričaju, kako ih narod jedva čeka i da samo treba baciti šibicu, pa da će goriti sva Hrvatska. Ja ću tražiti od vas glas povjerenja, jer onakvim odporašima nema medju nama mjesta, jer onog časa kad se uhvatimo ukoštac s Udbom, pogriješke će se plaćati glavom.

2.)  Ne samo da naša tiskara predstavlja jednu od glavnih točaka i izhodnica za našu borbu u budućnosti i da ju ne treba likvidirati kako su neki naši vatreni odporaši pred kratko vrijeme govorili, nego baš sada ja sam odlučio nakon savjesnog dogovora sa mnogim od vas, da pojačamo potencijal tiskare. Samo preko tiskare možemo doći do naše slite u emigraciji i domovini, samo preko nje možemo izgraditi nove borbene i nove državotvorne kadrove i samo preko tiskare možemo doći do svjetskog javnog mnijenja. Mnogi ste vidjeli šta je u svijetu napravila jedna bleiburška knjiga i šta znaši jedna “La Croatie”, (Novina na francuskom jeziku koju je pokrenuo dr. Miljenko Dabo Peranić u ime HNO. Igor, sada pok, Buljan i ja smo mu u tom napornom i nezavidnom poslu mnogo pomagali u prijevodu i drugim potrebama. Mislim da je izišlo samo 6 brojeva i usljed pomanjkanja sredstava, ta jedina i vrijedna naovina na fransuskom jeziku je prestala izlaziti, mo,) kadaje dobiju 119 diplomatskih predstavnika svih zemalja svijeta. Bez obzira na to šta misli časovita američka administracija, dokazalo se je, da smo ipak doprli u sve krajeve svijeta sa našim optužbama protiv Tita. Mogu vam samo reći, da smo dobili službeno odobrenej ovdje, da možemo ići sa Hrvatskim Crvenim križem i danas svakom od vas šaljem jedan primjerak lista “El Espanol”, da vidite kako taj list, kojeg tiska španjolsko ministarstvo za propagandu, misli i piše o Titu. Nećete svi znati španjolski, ali je doboljno pročitati naslov preko cijele stranice tog službenog španjolskog lista, kako Tito financira onu lopovsku rabotu u Rimu i to sa milijunima dolara, koje je on od Amerike izvukao tobože za pomaganje sirotinje unapredjenje ekonomije. Dokazuje to još i to, da ovdje koegzistencija nije uhvatila maha, (Baš u to vrijeme i tih godina vladala je jedna velika utrka oko takozvane političke koegzistencije, što će reći uzajmne suradnje država sa protivnim osnovnim pogledima na državno uređenje između kapitalističkih i socijalističkih, čitaj komunističkih zemalja; kao što je danas utrka protiv terorizma i Al Quad-e, mo. Otporaš.) nego da je time general Franco navijestio rat Titu.

Sada je na nama, da na 6 glavnih jezika svijeta i u okviru medjunarodnog Crvenog Križa dignemo optužbu protiv Tita i dokažemo svijetu, da smo mi Hrvati državotvoran i dostojan narod. Dosta bi bilo vidjeti ono što je dr. Jelić govorio na hamburškoj televiziji o nama ili što HOP i drugi još danas govore i pišu o nama, pa da nam bude jasno, da moramo imati svoj tisak. Da smo počeli jednu ozbiljnu borbu, bili bi prvi Hrvati, koji bi nam zabili nož u ledja u stranom svijetu. Dosta je da vam kažem, da u Njemačkoj ima već oko sto tisuća Hrvata, koji su otrovani ili titovskim ili hrvatskim stranačkim tiskom, pa de se uvjerite, da pred te ljude moramo izići s poštenom propagandom, jer tih sto tisuća ljudi mogu ne samo biti odsudni za naš opstanak, nego dobiveni za hrvatsku stvar i mogu sutra predstavljati 10 hrvatskih divizija, mogu biti i naša popundbena rezerva za izobrazbu profesionalne ekipe revolucionaraca. Opasnost je, da ti ljudi budu izgubljeni za Hrvatsku zato, jer im hrvatska emigracija nije mogla dati ni bratske riječi ni pametne ideje.

Eto zato smo odlučili, da rad naše tiskare pojačamo i kupili smo novi tiskarski stroj, čija je potencija 4 puta jača nego one dosadašnje. Kupili smo i nova slova. Mašina je već instalirana i sada specijalni radnik vrši probne vježbe. Preko te nove mašine i novih slova doći ćemo putem jednih popularnih i borbenih novina i putem masovne propagande, a onda ćemo oslanjajući se na tu dobivenu masu moći ići korak dalje. U tu svrhu već je predvidjena i ekipa mladih na čelu s Bebekem, uzima stvar u Njemačkoj u svoje ruke, a to će značiti korak naprijed u našim planovima. Mi nismo sanjari i nećemo se dati varati smicalicama, kako 9.90 ili 900 ljudi iz Australije ili odakle drugdje može podići revoluciju. To je polagana, požrtvovana i svakidašnja krvava borba, koja će jednog dana dati rezultat. A dotle ostaje na nama starima i ta briga i ta čast, da održimo i podignemo ono, što smo do sada stvorili.

Zadnji dogadjaji su dokazali, da su sve naše ideje bile ispravne i da su naši ljudi na ključnim položajima bili dorasli situaciji. još jednom moramo se mašiti u vlastite džepove i poniziti se pred onima, kojima smo i do sada išli, jer ovog časa nemamo drugog riješenja. Ja znam, da je mnogima od vas dosta svega toga. Moga bih reći i ja to vama svima, ali ako smo svjesni toga, da radimo za budućnost i da se žrtvujemo jedinstveno u jednoj ekipi suradnika, moramo svaki na svojem mjestu izvršiti ono, što nam je moguće. Jedni će dati obol u krvi, drugi u svojim intelektualnim i fizičkim naporima, a treći u dolarima. Tražiti dolare je vulgarna stvar i do sada su to mnogi činili s manje ili više uspjeha, ali one dolare, koje je nas nekoliko uložilo u stvar “Drine”, nisu izgubljeni ni duhovno ni materijalno. Oni se nalaze uloženi ovdje, a dali su hrvatskoj emigraciji i hrvatskom narodu jedini pravac u slobodu.

Brat Crnički u USA i brat Vlado (Šimunac iz Toronta, mo.) u Kanadi imaju već pakete dionica u posjedu. Treba, draga braćo, još jednom pokušati medju ljudima i pokucati na vrata. Jedni su razočarani, ali nisu svi. Drugi su umorni, ali nisu svi. kada naše ideje dodju do izražaja, a to će biti skoro, onda će biti mnogo pripadnika Odpora. Ali ako još netko hoće živjeti dostojno i ostaviti kosti u emigraciji u uvjerenju. da je učinio što je mogao za Hrvatsku, taj će nas pomoći. To su riječi Ante Došena, (Ante Došen je sin prvog predsjednika Hrvatske Državne Vlade NDH Marka Došen, mo.) a i mnogih drugih u zadnja vremena. Ja vjerujem, da će iz onog našeg odanog kruga Odporaša niknuti sredstva i za novu mašinu, koja skupa sa novim slovima i instalacijom vrijedi oko 3.000 dolara. Nije potrebno platiti sve odjednom, ali jest jedan znatan dio. Ne tražimo, dakle, milodare, nego da se odkupe dionice. To je novac uložen u nešta stvarnoga, što je tu i što uvijek predstavlja jednu relativnu vrijednost. Brat prcela, Crnički, Vlado, Erić i ostali imaju dionice od po 10 dolara. Stavite se s njima u vezu i neka vam pošalju koliko želite, ali ako hoćete mi smo na zahjev jednoga našega prijatelja tiskali nekoliko takozvanih VELIKIH DIONICA, čija je vrijednost 100 dolara. Nekoliko takovih dionica poslat ćemo vama nekolicinih i naravna stvar bez ikakove obligacije za vas, a vi onda ponudite prijateljima, koji mogu odkupiti ovakove velike ili pokušajte još jednom s dionicama od 10 dolara kod onih, kojima ovo pišem, pa kome je baš želja, može i sa nama izravno obaviti tu stvar. Glavno je ovog časa, da pokušate odmah, jer prispjele rate treba platiti i treba uložiti nešto u samo podržavanje tiskare – papir, marke, tinta i t.d. Kako i sami znate približava se Božić i Nova Godina i tada će biti još teže dobiti nešto, a prema iskustvu znademo, da je još gore poslije Nove Godine, kad ljudi još odplaćuju dugove slavlja.

U isto vrijeme mogu se obaviti izmjene privremenih dionica. treba biti oprezan pri toj stvari, jer je bilo,nažalost, nekoliko povjerenika, koji su prodavali dionice, a nikada ih nama ni ikome obračunali nisu, pa se treba na razuman način uvjeriti o kome se radi i da ne bi mi sami legalizirali ovakove lopovluke manipulacije. Vi se medju sobom uglavnom poznate, pa će biti dobro, da se prekontrolira izmjena privremenih dionica.

Mi za Božić imamo sastanak predstavnika Odpora sa raznih strana, i ako nrtko od vas može platiti putne troškove, taj neka javi pa ćemo se posavjetovati o našoj svestranoj akciji, koju nakon Božića punom parom provodimo na svim terenima. Drvo koje ne raste, osudjeno je na umiranje, a to se dogadja i sa organizacijama. Mi smo rekli, da smo prešli u “Drugo Korak” i u tom koraku ima mnogo toga za ispuniti. Ni u našim koracima nećemo preskakati tarabe, nećemo se ni opajati sa nadama o jurišanju na Beograd, nego ćemo kao savjestni i sredjeni vojnici pripremati bitku, izgraditi plan na bazi onoga, što imamo. Ja vjerujem, da ću imati u rukama sve potrebne elemente, da vam do Božića mognem kazati naš definitivni plan. Nova “Drina” je gotova i vjerujem, da će za Božić stići na neka mjesta. vama ću poslati avionski s molbom, da ju nikome vani ne pokazujete i ne dozvolite, da ide od ruke do ruke, jer znadete, da je onda kasnije neće biti moguće prodati. cijena novoj “Drini” je jedan dolar i ima 220 stranica i 110 novih klišeja. One velike “Drine” prema mišljenju većine vas nisu se mogle prodavati po 2 dolara, osim iznimaka, koje samo potvrdjuju pravilo. Nas ne vode komercijalni interesi i ne želimo, da nam “Drina” leži neprodana.

Adresa Crničkog: Barbara Wajdich, 13314 Sherry Ave. Cleveland, 35, Ohio USA.

To toliko za ovaj čas.

Odani Vam Vaš Maks.

otporas/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Bakir Izetbegović: Moj otac Alija je pred smrt ostavio BiH Erdoganu u amanet, da skrbi o njoj

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović ponovo je u četvrtak eksploatirao problematičnu tezu po kojoj je njegov pokojni otac Alija prije smrti sadašnjem predsjedniku Turske Recepy Tayyipu Erdoganu povjerio ulogu svojevrsnog skrbnika nad BiH.

Sudjelujući u obilježavanju četrnaeste obljetnice smrti Alije Izetbegovića koji je bio prvim predsjednikom Predsjedništva BiH kao samostalne države, njegov sin je novinarima u Sarajevu kazao kako je veza između njegova oca i sadašnjeg turskog predsjednika bila veoma važna, a o tome svjedoči kako je Erdogan bio jedna od posljednjih osoba s kojom je razgovarao prije smrti.

“On (Alija) je u njemu je prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu u amanet brigu za BiH. Ja mislim da Erdogan itekako dobro nosi taj amanet”, kazao je Bakir Izetbegović.

Na reakcije u povodu konstatacije o Erdoganu kao osobi kojoj je BiH ostavljena na skrb nije trebao dugo čekati a prvi je to učinio Izetbegovićev ogorčeni politički protivnik Milorad Dodik.

Kazao je kako je ta izjava “skandalozna i opasna” poručivši kako Bakir Izetbegović Erdoganu može dati na čuvanje samo ono što je katastarsko vlasništvo njegove obitelji.

“U BiH žive dva kršćanska naroda u čije ime Alija nikada nije govorio niti je imao mandat govoriti”, kazao je Dodik.

Sam Bakir Izetbegović u stalnim je kontaktima s Erdoganom, a jedan drugoga redovito oslovljavaju s “brate”. Zbog tako bliske suradnje Izetbegović je često izložen kritikama i optužbama da BiH dovodi u poziciju turskog vazala na Balkanu.

Turska se posredstvom svog veleposlanstva u Sarajevu izravno uključila u obilježavanje ovogodišnje obljetnice smrti Alije Izetbegovića i to ponudivši u četvrtak sarajevskoj publici premijeru turskog televizijskog dokumentarca pod naslovom “Alija, posljednji bedem islama”.

U filmu se veliča lik i djelo pokojnog bošnjačkog lidera, no čak je i njegovu sinu koji je nazočio projekciji zasmetao naslov koji je ocijenio “malo pretencioznim i jednodimenzionalnim”.

“Alija je naravno čovjek koji je borac za obranu islama na ovim prostorima, ali je bio i borac za demokraciju, slobodu, uvođenje višestranačkog sustava te obranu multietične supstance u BiH”, kazao je Bakir Izetbegović komentirajući film.

Začudio se ipak što se nitko u BiH nije sjetio snimiti film o njegovu ocu pa su to morali učiniti Turci koji su otišli i korak dalje jer njihova državna televizija TRT producira igrani serijal o Aliji Izetbegloviću koji se još snima.

Višnja Starešina: Pomozimo Bakiru vidjeti mudžahedine

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati