Moj Dom – Silvije Strahimir Kranjčević

    0

    Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
    I brda joj i dol;
    Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
    I… gutam svoju bol!

    I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
    Njen rug je i moj rug;
    Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
    I ne vraćaju dug.

    Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
    Ko žića zadnji dah;
    I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
    Ja past ću utoma.

    Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
    A spasoh u tom sve,
    U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
    Kroz čarne, mlade sne!

    Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
    Ja obraz pronijeh njen;
    Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
    I ljubim njenu sjen.

    I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
    Svih pradjedova prah,
    Nepogažene gore i šaren-đulistane
    I morske vile dah.

    … Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
    I bježat moram svijet;
    U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
    Al’ ovaj nije cvijet.

    On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mukom
    Na javi i u snu,
    I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
    O, je li jošte tu?!

    Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
    Ah, ponajljepši san;
    I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
    I pozdravlja joj dan.

    U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
    I krunidbeni pir,
    I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
    U pola mora šir!

    Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
    Posvećuje mi grud;
    Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
    I… lutam kojekud.

    Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
    Zaorit ću ko grom:
    O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
    To moj je, moj je dom!

    kamenjar.com

    facebook komentari