E, moj Gavrilo, a jesi se podbijo

0

Gledao sam kako grupa korčulanskih mladića izvodi Morešku pred stotinjak engleskih turista.

Većinom stariji ljudi, stranci su promatrali tu naivnu igru koja se stoljećima održava i prenosi s naraštaja na naraštaj, kao dalek odjek i ublažena slika nekadašnjih ratova i stradanja.

gavrilo princip kamenjarI odjednom sam pomislio hoće li ikada doći vrijeme kada će ratovi i patnje našeg naraštaja biti prikazivani bezbrižnim turistima kao naivne ritmičke igre, uz dobru ulazninu i buran pljesak.

Promatrao sam u toj igri patnje zarobljene djevojke i nemilosrdne udarce ratnika, ranjenike i poginule, pobjednike i pobijeđene. I mislio sam: strada se i gine stvarno i nemilosrdno, ponajčešće bez slave, daleko od očiju svijeta, a priznanje i aplauz dolaze sto i više godina docnije, tek kad sve postane igra i umjetnost, stoji u djelu Ive Andrića koje nosi naziv „Znakovi pored puta”.

Ako je itko znao ovu regiju, brdoviti Balkan i odnose između naroda, znao je to Ivo Andrić, pa zato je i postao nobelovac. Moj dragi Ivo Andriću, palo ti je na um da se svi ratovi naroda i narodnosti na ovim prostorima pretvore u turističku atrakciju.

Možda to i bude, kada se napokon braća bratski podijele i kad u miru žive nekih 100 godina i onda će se vjerojatno moći praviti ratovi kao neka turistička atrakcija ili eventualno snimati serije kao što je „Allo, allo”. Ali, kako nam sadašnja realnost kaže, mislim da smo mi sada bliže Prvom svjetskom ratu nego prije 100 godina.

Bečka filharmonija i marširala kralja Petra garda

Gledam događaje u tom magičnom, sivom gradu Sarajevu, gdje se nastavlja borba između nekadašnje Carske Rusije, a sada Putinove Rusije i Srba, protiv germanskih naroda koji se kriju iza Europske unije i Austro-Ugarske. Englezi to samo promatraju s podsmijehom, a Amerikanci sudjeluju preko svoje zgrade. Ima jedna zgrada (Veleposlanstvo SAD-a) koja već godinu dana nema veleposlanika, ali ta zgrada voli pričati, čudna zgrada, kao da je nastala u crtićima Hollywooda.

Ona govori Srbima da su trebali sudjelovati na ovoj prigodnoj manifestaciji u sarajevskoj Vijećnici, na koncertu Bečke filharmonije, gdje oni šalju poruku mira. Kad već šalješ poruku mira, trebao si otići u zgradu Parlamenta i donijeti ustav koji će sva tri naroda učiniti jednakopravnim u Bosni i Hercegovini.

A ne, njima je lakše svirati, sprovoditi projekte preko nekoliko sarajevskih intelektualnih šanera. Oni peru lovu sa stranim veleposlanicima, da bi opranu lovu i lažnjake slali u svijet, kao neke golubove mira. Kao Sarajevo je centar Europe, Europa je u Sarajevu, ne mogu reći da su to priče za malu djecu, nisu to priče ni za koga. Ali, pošto je Srbe sve opeklo i pošto su samosvjestan narod, oni su pripremili odgovor preko institucija, i političkih i kulturnih, a hvala Bogu imaju ih koliko god hoćeš, što u Srbiji, što u Republici Srpskoj. Osmislili su ideju Emira Kusturice o pravljenju srpskog nebeskoga grada Jeruzalema, ali na zemlji. U Višegradu je smještena sva memorija srpskog naroda, a samo ime govori da je on više od običnoga grada i zato su dijelu grada dali ime po poznatom nobelovcu Ivi Andriću koji je najbolje poznavao osmanlijsku politiku na Balkanu.

Amerikanci koje ne zanima povijest napravili su tako Disneyland i tamo su im glavni likovi Mickey Mouse, Šiljo, Paja Patak, Shrek i ostali likovi iz crtanih filmova. Genijalni Kusturica je na toj ideji smislio Andrićgrad, gdje će sva memorija srpskog naroda biti smještena na jednome mjestu i pristupna svim dobronamjernim ljudima. I normalno da je napravio otvaranje na Vidovdan, kad se sve velike stvari događaju u srpskoj povijesti. Isti dan kada su ovi u Sarajevu svirali bečke valcere sprovodeći velikobošnjačku politiku, bilo je otvaranje Andrićgrada, gdje se svečanost odvijala sa srpskom pjesmom „Marširala kralja Petra garda”. Sada praktički svaki Srbin dođe na vikend s obitelji, pojede ćevape, popije pivo i nauči sve o svom narodu, sasvim legalno, sasvim legitimno, i tako se čuva i njeguje identitet naroda. Svaka čast Srbima, svaka čast Miloradu Dodiku koji nije htio doći na koncert Bečke filharmonije.

Ja sam Hrvat, i ne dam nikome da je veći ni manji od mene. Treba razumjeti povijest drugog naroda koji živi pored tebe, pa u Prvom svjetskom ratu, austrougarska vojska i monarhija pobila je jednu trećinu biološkog srpskog bića, i natjerala Srbe koji su živjeli u Bosni da ubijaju svoju braću Srbe preko Drine, a sve to zbog interesa bečkog cara. Koji bi sada Srbi bili mazohisti kada bi to slavili.

Kompletan prostor Balkana i ratovi koji se na njemu odvijaju je geostrateški plan Rusije da preko Srbije dođe do toplih mora, i rat germanskih naroda i Austro-Ugarske da se spoje s Turskom, poznata politička uzrečica” Drang nach Osten”, i Engleza koji taj sukob drže pod kontrolom. Englezi imaju nevjerojatnu moć da nigdje ne sudjeluju, a svugdje vladaju. Sve im se više počinjem diviti. Majstori su za sve moguće zemaljske spletke i za nedovršene povijesti. A to usput koriste
Amerikanci, koje ta povijest baš i ne zanima.

Za Srbe je Gavrilo heroj, a ne zločinac. Borio se za slobodu srpskog naroda, a dok je za Bošnjake, onda su bili muslimani, on zločinac, jer je ubio njihova okupatora. A u muslimana je nevjerojatna ljubav prema okupatorima, bilo turskim, bilo austrougarskim, pa kad je došla Kraljevina Jugoslavija 1918. godine, zavoljeli su Beograd, kada je došla NDH, zavoljeli su Zagreb, kad je došao Tito, zavoljeli su Titu i komunizam. Kad je došao Alija, zavoljeli su Aliju. A da su oni mislili praviti svoju muslimansku državu, najbolji primjer je ovaj velikog muftije jeruzalemskog koji piše i sastaje se s Hitlerom. On kaže Hitleru da Bosna mora biti muslimanska država, da su Bosanci Arijevci, nemaju veze s Hrvatima i Srbima, i to je sasvim legitimno. Ali, nemoj mi glumiti nekog antifašista i nemoj svakoga okrivljavati za svoje nebulozne ideje.

Dečki, kaj sam vam ja radil

Primijetili ste da u ovome svemu nisam spominjao Hrvate. Hrvata nema nigdje. Godine 1878. Hrvati katolici su se radovali dolasku Austro-Ugarske, misleći da su to braća katolici koji će ih zaštititi, a ona nije donijela neku emancipaciju što se tiče nacionalnih sloboda, prvih 20 godina zabranjeno je spominjanje imena Hrvat, a tek kasnije malo se to promijenilo. Austro-Ugarska je napravila infrastrukturu od željeznica do pravne države, sve da bi mogla izvoziti Bosnina bogatstva. Nije njih zanimala emancipacija naroda i narodnosti, ni na kraj pameti im nije bila. Hrvatima je za biskupa u Sarajevu postavljen Josip Stadler koji je radio za interese Beča. Sve institucije važne za Hrvate osnovali su bosanski i hercegovački fratri. I što je bio kraj te Austro-Ugarske. Hrvatska sirotinja je mobilizirana i ginula na Soči, u Italiji na Galiciji protiv Rusa za interese Austro-Ugarske, a što smo dobili, ništa. Isto tako je hrvatska sirotinja ginula za interese Kraljevine Jugoslavije i NDH. Titina Jugoslavija je čisti zločinački pothvat da se Rusija i Sovjetski Savez prošire sve do Jadrana. Hrvati nisu imali nikakvu emancipaciju u Austro-Ugarskoj, ni Jugoslaviji, a jedinu su doživjeli u Hrvatskoj Republici Herceg Bosni i nikada više. I zato to svakome smeta. Ovo sve što se događa, ovaj rat Srba i Bošnjaka podsjeća me na onaj vic poslije bitke na Kosovu. Srbi se zapili u nekoj kafani i pokušavaju utvrditi tko je kriv za poraz. Već dobro pijani vide neki čovjek sjedi sam u kutu kafane i svi na njega. „Ti si kriv”. Pošli da ga udaraju. I on im kaže: Pa, dečki, kaj sam vam ja radil.

Ti Hrvati kojima ja pripadam su službeno građani Europske unije. Bošnjaci koji već iduće godine uvode u škole kao drugi jezik turski žele se pripojiti Turskoj. Srbi su manifestaciju otvaranje Andrićgrad započeli otvaranjem spomenika Romanovu, posljednjem ruskom caru i svom junaku Gavrilu. Sada je Gavrilo od Vijećnice udaljen samo dva kilometra zračne linije, boljim autom on je u Vijećnici za 5-10 minuta. A mi koji smo za euroatlantske integracije i koji smo službeno kao hrvatski
državljani članovi Europske unije, ne sudjelujemo u političkom životu. Zahvaljujući imbecilnoj politici Bruxellesa i šutnji američkog Veleposlanstva, mi smo Hrvati pretvoreni u fašiste i kriminalce. Nastavite li tako, Europska unija i Ameriko, pa će nam ruske rakete biti na Biokovu, i tako kad malo dalje otplivaš u Makarskoj, vidjet ćeš vrhove ruskih raketa. Ali nećete nas otjerati s ovih prostora. Nisu nas mogli otjerati ni Turska kada je bila u punoj snazi, ni Kraljevina Srbija, ni Titina Jugoslavija. Ostat ćemo mi Hrvati ovdje. Zato mućnite glavom, vi iz Europske unije i Amerike. Što na kraju reći. Mi smo ovdje neutralni, ne sudjelujemo u političkom životu, možemo vrijeme provoditi u meditaciji. Možda bi situaciju hrvatske političke elite najbolje opisala predratna mostarska haiku pjesma „Sjedio sam na Starom mostu, prćkao noge u plićaku i slušao lavež morskih pasa”. Mi smo dovedeni do intelektualnog i političkog vegetiranja. Pravi olimpijski narod, važno
je sudjelovati, a ne pobijediti.

550 godina od pada Blagaja pod osmanlijsku vlast

Inače, ja pokrećem inicijativu da se iduće godine slavi 550 godina od pada Blagaja, glavnoga grada Humske zemlje. Godine 1465. Osmanlije su osvojile Blagaj i tada su počeli ratovi na Balkanu. Raspisujem javni tender za organizaciju proslave, pa ćemo umjesto Bečke filharmonije dovesti najjače gangaše i bećarce i sve ono što je autohtono hrvatsko.

Vratimo se mi na Gavrila. Davorin Jonić Jona, legendarni vozač Hitne u Mostaru, autor je maestralne izjave. Bio je u Sarajevu i odveli su ga da vidi stope Gavrila Principa i mjesto gdje je skočio u Miljacku. I on kao pravi Mostarac govori mostarskom skakačkom terminologijom vrteći glavom: „E, moj Gavrilo, a jesi se podbijo”.

Naravoučenije: Ovaj pucanj Gavrila Principa važan je za početak Prvog svjetskog rata isto toliko kao što je pucanj startera u atletskoj utrci na 100 metara važan za početak Olimpijade. E, moj Gavrilo, da si pucao u zrak, isto bi rat počeo.

Marin Topić pogled.ba / kamenjar.com

facebook komentari