Moj grijeh, moj grijeh

0

Bogu nikada ne bi lako s čovjekom. Na samom početku pripusti ga u svoje kraljevstvo. Dao mu je potpunu slobodu, tek nije smio dirati u drvo spoznaje dobra i zla. Ali pali anđeo ga prevari, dirnu i sad nam je ovako kako je. Tješi nas samo da je moguć novi početak, tamo na kraju našega života, odnosno kad bude posljednji sud.

molitvaOvako mi vjernici govorimo. A bezbožnici odmahuju rukom i pokušavaju priču ispričati na drugi način. Jednoga dana nastao je veliki prasak i mi smo uronili u povijest. Sada ganjaju i neku Božju česticu u moćnim strojevima u Švicarskoj, a što će izganjati ni sami ne znaju. Dotle umjetnici još uvijek onu prijevaru zla prikazuju ugrizom u jabuku. Jednima je to što rekosmo, a drugima spasonosni ugriz. Čovjeku se otvorile oči. O tome najviše pripovijedaju raznorazna tajna društva koja malo-malo pa izrone na površinu iz svoje tame. Čovjek može ponovo zagristi ili nastaviti svojim putem.

     Zanimljivo je sve ovo promatrati na primjeru odlaska zapadnih mladića na stranu ISIL-a u brutalnim borbama koje su se rasplamsale diljem islamskog svijeta, a prijete preliti se i u druga društva. U Francuskoj su se potrudili i spoznali da njihovi mladići koji nisu rasli u muslimanskom okružju i koji se preobraćaju na radikalni islam 80% dolaze iz bezbožničkih obitelji. Možemo odmah zaključiti da nije nikakvo čudo da je to tako, ali se možemo i upitati zbog čega se ta mladež ne obraća na kršćanstvo? Neugodno pitanje. Nakon što promislimo kakvo je kršćanstvo općenito na Zapadu onda možda nešto i shvatimo. Nagriženo je bezboštvom, daje drukčiju sliku od onih kršćana koji su živjeli to svoje kršćanstvo u svojoj svakidašnjici i imali uvijek snage reći moj grijeh, moj grijeh. Rekosmo, kršćanstvo je nagriženo, nije u zalazu kako ti isti govore raznoraznim rječnikom, pa i onim teološkim. Spasiti ga može samo povratak izvorima, otvorenost srca prema snazi koja proistječe iz njegove nutrine. Drugog puta jednostavno nema.

     Znam da nadobudni teolozi ovo ne prihvaćaju, kao što ni nadobudni političari ne prihvaćaju jednostavnu istinu o Vukovaru. Njima je draža ona istina koja nastoji nagristi tu jednostavnu istinu. Ponovno smo to vidjeli ove godine. Trenutni hrvatski neokomunistički političari, zajedno s određenim medijima na svojoj strani, uprli su sve svoje snage da taj Vukovar konačno postane kamen temeljac za gradnju »regiona«. Kakva hrvatska država, kakvi branitelji s krunicom oko vrata, trebaju nam macho tipovi za nova ujedinjenja. I onda se razvezla priča o koloni sjećanja. Hoće li biti jedna dvije, tri, ovako, onako. A priče o žrtvi ne bi, priče o napadaču ne bi, priče o uskrsloj hrvatskoj državi ne bi, priče… Mislim na onu priču koju u svojim rukama drže trenutne vlasti i njihove sluge. Puk je svoju priču čuvao i ona je probijala kroz ovu prvu. Nisu je mogli skriti i zbog toga su bili bijesni pa su pobjegli na ručak sa sv. mise zadušnice za pobijene na vukovarskom ozemlju i sve pobijene u Domovinskom ratu. Spomenimo predvodnike: Josipović, Milanović… Našemu puku pridružiše se Žene u crnom čiju su djecu nesmiljeno slali na Vukovar i na druge hrvatske krajeve. Progovoriše jasno i glasno, uz neodobravanje naših trenutnih neokomunističkih vlastodržaca. Priznaše velikosrpski grijeh i poručiše da se pomirenje mora temeljiti na kajanju. Da, bilo je logora, silovanja, ubijanja, točno se zna čiji je metak ispaljen u hrvatsko biće. Nisu to bile kavanske tučnjave negdje tamo u predgrađu. Ne bi nas smjelo zavesti to što vladajući u Hrvatskoj naizgled galame na Vojislava Šešelja kojega izguraše iz haaške tamnice. Sjetimo se da su se probudili nakon neopravdanog odmaka. U Haagu Šešelja ne žele osuditi jer bi time osudili napadača a to nekim igračima iz sjene, poglavito britanskima, nikako ne odgovara. I natovariše našima nevolju na vrat. Kvari im Vojo uznapredovalu suradnju sa Srbijom, uznapredovalu gradnju »regiona«. To treba spriječiti i pokušati prodati pod brigu za hrvatsku državu. Bez kajanja za svoj zli put.

     Žestoku igru vodi i Marijan Hanžeković, kažu ugledni hrvatski odvjetnik. Moram reći da nisam znao za njega dok mi neki ne pokazaše dopis s prijetnjom za ovrhu. Trebaju platiti HRT-u silne novce na ime pretplate u razdoblju dok su zapravo radili u inozemstvu i tamo bili prijavljeni. Dug utjeruje Hanžekovićev odvjetnički ured. Nedavno dotični izbroji i 15-ak milijuna kuna da bi se zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića pustilo na slobodu. Osim što mu je ovaj odvjetnik na sudu, kakve veze imaju njih dvojica zaista ne znam. Ali dotični uredno izbroji iznos. I onda neki otkriše da zarađuje silan novac ovrhama nad sirotinjom. Eto ti ga sad. A on je ugledan. Isto tako nedavno uđe u većinsko vlasništvo novinskog izdavača Europapress Holdinga (EPH). Neki znalci ne budi lijeni otkriše i da osim što je povezan s 23 gospodarska subjekta, ujedno je mason najvišeg, 33. stupnja. Taj stupanj je, prema knjigama o masoneriji, duhovna inicijacija u kojoj osoba izravno komunicira sa sotonom. Naravno to govore njoj suprotne knjige, one njezine govore o dobrotvornom radu, o humanizmu i sličnome. Onako kao što to rade Rotary i Lions klubovi. Tko je, dakle, zapravo Marijan Hanžeković, što je zapravo hrvatsko sudstvo, tko su zapravo ti ljudi koji se u svemu tome motaju?

     Teški upiti, teški odgovori, ali odgovoriti se mora, kao što se mora odgovoriti i na tzv. monetizaciju hrvatskih auto-cesta. Ta monetizacija se brani velikim riječima i pojmovima, a napada jednostavnom logikom. Ako prodamo te auto-ceste, hoćemo li se njima voziti jeftinije ili skuplje, hoće li biti sigurnije ili nesigurnije, hoćemo li ih produžavati sve tamo do Dubrovnika i onda spojiti s onima što dolaze tamo od Grčke, što se naziva jadransko-jonskom trasom, ili ćemo možda s njima otići prema drugoj trasi, onoj koju čuva zajednička rusko-srpska sila? To zacijelo ne ćemo odlučivati mi, nego onaj tko upravlja našim auto-cestama. Možemo i skratiti: Zapad ili Balkan. Znam što bi vesna Pusić izabrala, ona koju nazivaju hrvatskom ministricom vanjskih poslova, a mnogi kažu da zapravo vodi velikosrpsku ili britansku politku, što nam je draže.

     Dok odmatam ovaj film u svojoj glavi, gledam u tekst o pogrebu žrtava negdašnjeg Dana ustanka u BiH i Hrvatskoj. Bi to 27. srpnja 1941. Toga dana, te nedjelje, župnik don Waldemar Maximilijan Nestor vraćao se s 14 župljana iz svetišta Sv. Ane kod Knina. Zaustavljeni su u željezničkoj postaji Vaganj i nemilosrdno pobijeni. Komunisti započeše slavlje svoje »ustaničke puške«. Ne pokajaše se za to ni danas. Oni malobrojni, jer jednostavno ih nema više, što se okupiše na banjalučkom katoličkom groblju oprostiše, ali ne zaboraviše. Slične puške u Domovinskom ratu pucale su i po njima te mnoge rastjerale diljem kugle zemaljske. Trebamo li i mi oprostiti? Očito trebamo i očito ne smijemo zaboravljati. Pustimo isprazne priče o suživotu, humanizmu. Te priče su dobrodošle tek onda kada znamo pravu istinu o svemu što se dogodilo. Kriv je zaborav uvjetovan određenim novčanim iznosom, pa makar on bio i za izgradnju crkve ili nekog drugog opravdanog objekta. Kad su ubijene, žrtve nisu prestale govoriti. One preispituju našu savjest i mole nas da ih ne zaboravimo, da se ne osvećujemo, da postupamo ispravno. To je priznavanje svojih grijeha, kajanje, suočavanje sa svojom prošlošću.

Miljenko Stojić/Hrsvijet

facebook komentari