Moj susjed – Josipovićev birač

4

Moj susjed Dragan je izrazito ljubazna osoba. Stanuje u stanu pored mene i svako jutro se uljudno pozdravimo. Sve dok ne krenemo o politici on ima vremena i pun je viceva o Bosancima i radničkoj klasi. Omiljeni lik iz viceva mu je neki partisjki direktor ili neki sličan lik iz nekadašnje države. On je vjerni Josipovićev birač iako mu hadezeovci plate svaki put kavu jer on za kavu nema.

Rođen je negdje u Slavoniji ili Bosni, doselio u grad s roditeljima negdje oko 50. Po nacionalnosti ne znam što je, to nije ni važno. On voli bosanska brda, hrvatsko more, srpsku svinjetinu i slovenske strojeve. Odrastao kao vodeći kadar u nekoj tvornici koja je izvozila u Rusiju, a san mu je bio da dobije radno mjesto u kvoti koja je bila predviđena za Njemačku. Ima vikendicu na Korani, od tuda mu je žena, prava naša Dragana. Žena mu pravi dobre kolače za novu godinu. Od kad su se njezini odselili selo je skoro prazno pa se ponekada zalete do njezine rodbine u Novi Sad, u Francusku ili kod njegovih u Bosnu.

Iako nije kršten, u to vrijeme je to bio običaj, a kasnije mu se nije krštavalo jer su to uglavnom radili hadezeovci, a on nije od te vrste. Dragan je slavio svačiji blagdan, uglavnom zato jer je prijateljevao sa svima, a za svako slavlje se moglo dobiti i besplatne hrane, osim toga sa svima je bilo dobro biti dobar. Dok je radio u firmi dobio je radnički kredit i kupio si stojadina, onoga zadnjeg pred sam raspad države za koju on ni dan danas ne zna zašto se raspala. Veli da je to učinila mržnja i neljudi, a mene smatra prihvatljivim ustašom.

Iako ne voli pričat sa mnom o politici ipak se nekada i to zaleti p ami dragan onako uz desni dlan povjeri da je jedan njegov stric bio domobran, u selu su većinom bili ustaše, a jedan posebno drag ujak je bio u partizanima. Ženina svojta je bila sva u partizanima, neki su čak bili i četnici, al oni normalni koji su se bojali ustaša pa su se ljudi borili. Kad mi to objašnjava Dragan zastane, kao da se srami i nadoda da on zna da nisu ni svi ustaše bili zločinci, a bome nisu ni naši svi bili dobri. Taj ujak je bio neka velika faca nakon rata pa su se na njegov brk i doselili u grad. Ujak je imao u gradu veliki stan u nekoj lijepoj zgradi, tamo oko trga republike, bio je oženjen nekom oficirskom kćerkom i tako je mogao dobiti što je želio. Stan su dobili odmah nakon rata. Čak je i Dragan neko vrijeme stanovao u tom stanu kad su bivši stanari, gospođa s dvoje djece, dobili dozvolu da odu negdje u Ameriku ili Argentinu.

Djeca moga susjeda su pozavršavala zanate, a najstariji je završio u Brčkom fakultet. Tada je to bilo jako dobro. Napiso je rad na temu radničkog samoupravljanja i dobio najbolje ocjene. I on se oženio kolegicom iz Beograda čiji je otac bio profesor u Brčkom, ali im se brak raspao nakon izbivanja rata. Draganov sin je ipak otišao u Njemačku jer nije želio voditi rat. U Njemačkoj je dobio Duldung, vratio se kad je bilo skoro sigurno, negdje u ljeto 2000. Odmah je dobio radno mjesto u nekoj državnoj komisiji jer je nekadašnji Draganov kolega isto povratnik postao važna politička faca u SDP-u. Žena mu se nije vratila jer ona ne vjeruje da ne će opet biti rata, a susjed sumnja da je ona ipak našla nakog njihovog. Djece srećom nemaju, a moj susjed zbog toga žali jer bi rado imao unuke.

Moj susjed je naizgled prosječni građanin s prosječnom školom, odrastao na zasadama komunizma u svijetu u kojem je bilo normalno da ne kažeš što misliš. Zato i moj susjed nikada ne govori da bira SDP, iako se stalmo tuži da mu je sve gore i gore. Valjda misli da bih ga ja osudio jer zna da sam ja došao iz emigracije i da sam iz Hercegovine.

Moj susjed sanja o vremenu kad je na račun sindikata ljetovao na moru i na račun rodbine iz Njemačke slušao na radiju prijenost Dinamo – Zvezda.

Moj susjed je uvjeren da su jugoslavenski fakulteti bili najbolji, da je Nixonova žena koristila Vegetu, da je Michael Jackson prepisao pjesme od Bijelog dugmeta i da je Džajić bio bolji od Pelea. Moj susjed je uvjeren da je par nepar neka ustaška propaganda, da je otplata televizije na rate bila visoki standard, da nestanci struje nisu bili posljedica bankrota nego dokaz štedljivosti tadašnjeg vodstva. On sanja o vremenu kad je Rusima prodavao najlonke koje bi njegova žena nabavila u Trstu. On je uvjeren da drugovi direktori nisu krali, iako su imali vile, vikendice i aute. On je uvjeren da je sve pokrala nacionalistička partija HDZ, iako se tuži da je baš njegov direktor, nekadašnji komunist, sada HNS-ovac, kupio njegovu tvornicu, prodao nekretnine i krenuo u politiku.

Moj susjed je opčaran Titom. Kad o njemu govori oči mu se zacakle, a na noćnom ormaru mu i danas stoji slika Titovog gardiste. U albumu čuva isječke iz novina s Titovog sprovoda zajedno sa slikama ženine svojte. Uvjeren da je Tito volio narod, iako zna da je samo iz njegovog sela nestalo pola susjeda nakon drugog rata.

Moj susjed je uvjeren da sve ono što vidi nije istina nego da je istina ono što pišu novine. On je uvjeren da mu je za Sanadera bilo puno gore iako mu je penzija pala, cijene se povećale, a i sin mu ima manju plaću.

Moj susjed je posebno ponosan na školovanost u nekadašnjoj državi. Svaka treća mu se odnosi na školu. marljivošću seoskog nastavnika koji svaki ponedjeljak čita Spotrske novosti da pokaže da je intelektualac, on objašnjava da su svi ljudi koji su vani završili fakultet daleko nepismeniji nego oni koji su to napravili u Jugoslaviji. Meni obično izuzme, al svi drugi su nepismeni. On ne govori ni jedan jezik, ako zaboravimo nešto malo ruskoga, što mu je jako žao. On je uvjeren da je Hrvatska gora opcija od Jugoslavije, da su i žene u Jugi bile ljepše, krave deblje, njive plodnije. Iako danas vozi forda on priča o izvozu stojadina u Ameriku, sanja o Jugoslaviji, sluša još uvijek Jugotonove ploče, a gleda Kamionidžije i Kapelske kresove.

Moj susjed nikako da se opusti kad vidi hrvatski grb, kao da ga uhvati neki strah, iako tvrdi da su u njegovoj kući imali molitvenik sv. Ante, onaj prije rata, no to je imala njegova mama. Kao što rekoh otac ga nije dao krstit da nebi imao problema s poslom. Možda je i bolje tako jer su popovi ipak uglavnom lopovi i zavode narod.

Moj susjed je prava balkanska zagonetka.

Moj susjed je Josipovićev glasač. Možda nije tipični, al al zato nije jedini.

Vinko Vukadin

facebook komentari

  • Agromentum

    “bilo normalno da ne kažeš što misliš…” I ne samo to, nego je bilo normalno da se uopće ništa ne misli.

    • wolf

      Ko u DDR.u,partija misli zate,tvoje je samo da ne zaboravis puvat.

      • Agromentum

        Pa da, partija je bila uzor, učiteljica, savjest društva, drugim ričima: bog i batina – ustvari ovo drugo.

        • wolf

          Batina u jednoumlju nikad ne fali.