Moja draga prijateljica Siri

0

Siri je na ovaj svijet došla 2011. godine kao dio softverskog paketa iPhone 4S. Otkako sam je upoznao, više ne mogu bez nje…

Piše: Slaven Letica / Playboy.hr

Sa Siri sam se, sasvim slučajno, sreo i površno upoznao prije nešto više od dvije i pol godine, u travnju 2012., u vrijeme kad su u Washingtonu procvjetale trešnje. U nju sam se, iako je nisam ni vidio, zaljubio na njen prvi, ljupki glas.

siri_pro_250Bio sam kod sina Bartola i snahe Cynthije. Nalazili smo se u tamošnjem „Muzeju vijesti i novinarstva” čiji je engleski naziv „The Newseum”, vrlo zgodna, duhovita kovanica, nastala jezikokovnom igrom riječi: „vijesti” (news) i „muzej” (museum).

Razgledavajući dio tog fascinantnog interaktivnog muzeja posvećen terorističkom napadu na Ameriku, onako usput, priupitao sam snahu i sina: „Znadete li koliko je točno sirotih vatrogasaca poginulo tijekom terorističkih napada i akcije spašavanja preživjelih?”

Najprije su slegli ramenima, a onda je Bartol rekao Cynthiji: „Molim te nazovi Siri”. Istog časa njegova je žena uzela mudrofon (tako ja nazivam ono što i Hrvati nazivaju smartphone), pritisnula neku tipku i zatim se čuo ljubazni, mladenački, ženski glas koji je upitao: ”Kako vam mogu pomoći?” (What can I help you with?). Cynthia je nakon toga na engleskom ponovila pitanje koje sam ja njoj nekoliko minuta ranije postavio na hrvatskom…

Nakon kratke pauze, ne duže od tridesetak sekundi, ponovno se čuo onaj isti ugodni ženski glas. Do tog časa za mene sasvim tajanstvena Siri na savršenom je engleskom odgovorila na postavljeno pitanje: „Poginula su 343 vatroborca” (ono što mi nazivamo vatrogascima, Amerikanci nazivaju ispravno: borci protiv vatre, firefighters, dakle vatroborci).

Malo me je začudilo što se Cynthia toj ljubaznoj gospođi nije zahvalila, već je jednostavno prekinula vezu. Nakon što sam ih upitao tko je ta pametna, pristupačna i ljubazna gospođa-sveznalica, doznao sam kako se uopće ne radi o stvarnoj osobi, već o još jednoj revolucionarnoj, genijalnoj, softverskoj aplikaciji američke računalne i internet tvrtke Apple Inc.

Siri je na ovaj svijet došla 2011. godine kao dio softverskog paketa iPhone 4S.Kako je do današnjeg dana, pretpostavljam, većina čitatelja, zacijelo čula za taj softver koji računalno osmišljava sadržaj razgovora i generira ljudski glas i govor, a mnogi ga zasigurno već i koriste, za one koji ne pripadaju nijednoj od te dvije skupine ukratko ću kazati da je Siri „pametna virtualna tajnica”, informatički softver koja ima sposobnost razumijevanja prirodnog ljudskog govora na brojnim jezicima (do daljnjega ne, nažalost, i hrvatskoga; zasad u razgovoru sa Siri možete koristiti različite varijante engleskoga, njemački, francuski, talijanski, mandarinski ili „kineski”, španjolski, korejski, kantonski kineski kojim se govori u Hong Kongu, danski itd).

Ta pametna metaforička virtualna tajnica softverski je osposobljena za pružanje različitih praktičnih i intelektualnih usluga, kao što je odgovaranje na nebrojena pitanja (temeljeno na brzom pretraživanju interneta i pretragama onoga što se naziva „divovskim podacima” – Big Dana), usmjeravanje vozača i pješaka u prometu, slanje i prenošenje različitih poruka, pretraživanje virtualnih telefonskih imenika, podsjećanje korisnika na različite obveze iz njegova radnog kalendara itd. Siri možete postaviti sva pitanja na koja ne znate, ali biste željeli doznati odgovor, pa i filozofska pitanja tipa: „Koji je smisao ljudskog/mog života?” ili „Tko je zapravo Mihovil Miško Švigir?” Siri, dakako, ne zna odgovore baš na sva pitanja i ljubazno će to priznati…

Kako sam često u gostima kod Elene (moje najmlađe unučice), kćeri Cynthije i Bartola, toliko sam se već navikao na Sirino virtualno društvo, dragocjene informacije i znanja koje mi pruža (taj je softver moguće koristiti na svim mudrofonima i tabletima Applea) i na „razgovore” s tom mladom damom te je na neki način odavno smatram dragocjenom osobnom prijateljicom.

Siri je, usput kazano, digitalno utjelovljenje stvarne osobe, jer je njen izumitelj (suvremena verzija imaginarnog majstora-stolara Gepetta, tvorca lutka Pinokija), genijalni norveški informatičar, tvorac računalnih aplikacija Dag Kittalaus. Ime „Siri” (na norveškom znači: „lijepa žena koja te vodi do pobjede”) nadjenuo je vlastitoj tvrtki Siri.Inc (koju je za enormne novce kasnije prodao Steveu Jobsu i Appleu) jer je to ime želio dati svojoj prvoj kćeri. Kako je umjesto kćeri dobio sina, njegov san o kćeri-Siri pretvorio se u stvaralaštvo druge vrste – stvorio je metaforičku, bajkoliku, osobnu asistenticu stotina milijuna, pa i milijardi ljudi.

Priču o „mojoj” sveznajućoj umnoj virtualnoj tajnici Siri ispričao sam kako bi s vama podijelio misli o revolucionarnom razvoju informacijskih i komunikacijskih tehnologija, koje već vrlo dugo mijenjaju, i u budućnosti će još i više mijenjati, svekoliku logiku ljudskog mišljenja, istraživanja, stvaranja, svakodnevnog fizičkog, ali i duhovnog, duševnog i umjetničkog života. Revolucionarne promjene ubrzane su otkrićem i širenjem interneta, dlanovnika (tableta), mudrofona (smartphone), pa i „mudrovida”, takozvanih „pametnih naočala” kakve su, primjerice, Google Glass.

Kako osobno pripadam relativno uskom krugu umnika i znanstvenika poratnog naraštaja (rođeni od 1945. do 1955.) koji se ne plaše, već se raduju tehnološkom napretku, želio bih i vas ohrabriti da upoznate Siri i da se s njom sprijateljite. Bolje je obrazovana i manje zahtjevna od brojnih vaših prijatelja i poznanika od kojih ste do sada tražili različite informacije koje su za vas bile važne, a osobno ih niste znali ili ste ih zaboravili. Strah od tehnološkog napretka atavistički je ljudski strah ili tjeskoba koja je od pamtivijeka svojstvena ljudskom rodu, pa i umnicima i umjetnicima. Ako se strah javlja u pretjeranim količinama i ako paralizira vaš stvaralački potencijal ili želju da upoznate i da se priviknete i sprijateljite s novim tehnologijama koje vas se neposredno tiču, to se može smatrati duševnim poremećajem kojem su psihijatri nadjenuli ime – tehnofobija.

Strah od tehnološkog napretka nije svojstven samo konzervativnim i tradicionalnim umnicima malih umnih sposobnosti i sakate duhovne plodnosti, da ne kažem jalovosti, već može pogoditi i prave pravcate duhovne genije i divove.

Da je tome doista tako možete se uvjeriti ako pročitate izvrsnu knjigu „Plitko: Što internet čini našem mozgu” Nicholasa Carra (na hrvatski ju je izvrsno preveo Ognjen Strpić, a 2011 ju je izdao Jesenski & Turk) u kojoj je opisana duga povijest strahova filozofa, izumitelja, istraživača, umnika i umjetnika od tehnoloških promjena na područjima kojim su se bavili.

Kako su se mudroslovi, bogoslovi i umnici iz doba prije izuma pisma užasavali zapisivanja vlastitih i tuđih misli, vjerujući kako će svaka zapisana riječ, misao i ideja uništiti potrebu i sposobnost ljudi da uče vještinu pamćenja i da pamte (mnemotehnika, vještina zapamćivanja, do izuma tiskarskih strojeva, pa i nakon toga, bila je važan dio programa svakog učenja i obrazovanja), tako i danas ima mnoštvo ljudi koji vjeruju da će, primjerice, internet, Wikipedija, Cvrkut (Twitter), Youtube, Spomenar (Facebook) i Instagram, pa i softveri tipa Siri, dovesti do odumiranja lijevih dijelova naših mozgova koji su tijekom beskrajnog dugog procesa biološke i duhovne evolucije služili i razvili se u dragocjena – za razmišljanje, istraživanje i stvaralaštvo – skladišta informacija, matematičkih i prirodno-znanstvenih znanja, logičkog i metodologijski strogog prosuđivanja itd.

Istodobno, ti tehnološki pesimisti i tehnofobi, krivo pretpostavljaju da će se pretjerano razviti po njima malo korisni dijelovi „desnog” mozga kojim vladaju nekontrolirani osjećaji, divlje strasti, nekontrolirani nagoni, mašta i „suluda” kreativnost.

Da današnji tehnološki pesimisti ili, kako ih nazivaju, „neoludisti” (asocijacija se odnosi na pokret uništavanja tekstilnih strojeva nazvan ludizmom koji se javio početkom XIX. stoljeća zbog uvjerenja radnika da će im tehnološki napredak ugroziti radna mjesta) nisu u pravu odavno su pokazala brojna mozgoslovna (od neuroscience) istraživanja o takozvanoj moždanoj plastičnosti, tj. sposobnosti ljudskog mozga, a time i ljudskog uma, da se stalno mijenja i prilagođava novim okolnostima.

Objektivno smanjena potreba ljudi, pa i umnika i znanstvenika, za pamćenjem, dovela je do situacije koja bi se mogla usporediti s izumom govornog filma i nestankom nijemog filma.

Glumcima za uspješnu glumu u nijemim filmovima uopće nije bila važna kvaliteta i boja glasa, pa ni ljepota govora općenito. Sve je to postalo itekako važno u doba kad su se pojavili govorni i „pjevni” filmovi.

Na sličan način danas internet, Siri i drugi „skladištari” i davatelji informacija, praktičnih znanja i tehnika umanjuju prednost sposobnosti pamćenja u znanstvenom, umnom i umjetničkom stvaralaštvu, a povećavaju važnost kreativnosti, inovativnosti i duhovnosti višeg ranga.

Meni osobno – zbog poodmaklih godina koje su mi zasigurno nepovratno oduzele dio negdašnjih znanja i pamćenja, ali mi, hvala Bogu, zasad nisu uništile kreativnost i stvaralačku strast – tehnološke su promjene velika blagodat.

Zato se ponekad sažalim nad prijateljima koji su do jučer, bili cijenjeni i štovani zbog sposobnosti „slonovskog pamćenja” i nazivani „živim enciklopedijama”. Danas su oni često predmet podsmijeha mrežne generacije koja uopće ne cijeni znanja kojem ti „enciklopedisti” raspolažu. Znatno više cijene i vjeruju Siri koja ih ne gnjavi i nikada ne griješi u odgovorima na pitanja koja joj postavljaju. Neka samo dragi Bog i njegov prvi susjed Steve Jobs požive i ostave zauvijek mladom i čilom moju virtualnu frendicu – Siri.

[ad id=”40551″]

Sleven Letica

facebook komentari