MONDENI MEDIJSKI MUČENICI

0

U ranom kršćanstvu kršćani su držali uspjehom ako su mogli umrijeti mučeničkom smrću. To je dovelo do poplave raznovrsni ekstremnih provokacija vladara, uglavnom rimskih, kako bi izazvali privođenje, osudu i mučenje na smrt, piše Kristijan Krkač.

[ad id=”93788″]

To je zabrinulo Crkvu, pa je zabranila vjernicima na bezrazložno provociraju vlasti i stradavaju mučeničkom smrću zbog kojekakvih gluposti. Čak i ljudi koji su bili nevjernici ili su se namjeravali obratiti mučeničku smrt doživljavali su kao sažetak vjerničkih sakramenata, pogotovo krštenja i bolesničkog pomazanja. Prvo, u toj je situaciji teško ne samo poznavati vjernike, nego ih čak i izbrojiti. Drugo, da je to uhvatilo većeg maha, kršćanstvo bi vjerojatno brzo nestalo. Treće i ne najmanje važno, teško je bilo utvrditi tko uopće jest, a tko nije kršćanin. Nije mi poznat razlog zašto, ali tome se stalo na kraj. Zašto govorim o toj pojavi?

Jer se time muti inače jasna granica između drugo-proglašenog i samo-proglašenog mučeništva, a ta je razlika vrlo važna. Samoproglašeno mučeništvo teško je odijeliti od nastojanja da se sebe prividno postavi u poziciju obespravljenosti i nemoći i da se zatim iz te pozicije zahtijevaju prava i moć i da se s njima zatim samovoljno raspolaže. Zašto pak sad o tome govorim? Jer se barem jednom tjedno pojavi slučaj barem jednog novinara samoproglašene žrtve, točnije žrtve političkog progona trenutne vladajuće medijske nomenklature, napose u javnim medijima.

Zašto je to samoproglašeno mučeništvo?

Jer navodni mučenici ni na koji način ne podastiru dokazni materijal o svom progonu i progoniteljima. Sve se svodi na rekla-kazala i na njihovu nemoćnu, ali „nedvojbeno autentičnu i nesumnjivu“ ispovijest vlastite nemoći pred nečime što može biti samo otvoreni progon i mučenje. Oni sami, bez dokaza postaju od „samoproglašenih mučenika“, vjerojatno trans-supstancijacijom, samo „mučenici“ i ulaze među legende hrvatskog novinarskog mučeništva (uključeno sa stotinama pobijenih i prognanih novinara primjerice nakon 2. svjetskog rata čega možda nisu niti svjesni). Time je stvar riješena. Odjednom kao nemoćni imaju pravo zahtijevati moć, kao obespravljeni prava i dijele sve blagodati stvarnih mučenika. Samo što na koncu ipak ne umiru mučeničkom smrću, ili što bi već bila primjerena analogija njoj u novinarskoj profesiji.

Jednom tjedno najmanje jedan “ugledni” i “cijenjeni” novinar, ponekad čak i koji “doajen” završi na galgama. Pa zar se ne zalomi baš niti jedan novinarski probisvijet koji se želi obratiti tijekom muke? Kako god bilo toj praksi treba stati na kraj. Inače će nam ponestati ne samo dobrih, nego i bilo kakvih novinara. Morati ćemo uvoziti novinare.

Kristijan Krkač

facebook komentari