Pratite nas

Mons. Celli pravoslavnim biskupima u Beogradu: Nije nam potreban internet da bismo pronašli Boga

Objavljeno

na

Ima li Boga na internetu? Možemo li preživjeti jedan dan bez Facebooka? Znamo li ‘komunicirati tišinom’ ili živimo sa slušalicama na ušima i mobitelom u rukama, provjeravajući svako malo jesmo li primili novu poruku dok istovremeno šaljemo SMS? O svojem susretu i razgovoru s pravoslavnim biskupima o ovim i sličnim pitanjima, progovorio je za srbijanski tjednik i portal Novi magazin mons. Claudio Maria Celli.

Promjene u načinu komunikacije postale su izazov i za Crkvu koja u novim tehnologijama vidi veliku priliku – osobito u pristupu mladima.
„Društvene mreže natjerale su nas na novi način komuniciranja s mladima. Pogledajte interaktivnost društvenih mreža, brza pitanja i odgovore. To je novost za Katoličku crkvu, osobito u smislu autoriteta“ – rekao je predsjednik Papinskoga vijeća za sredstva društvene komunikacije.

Kao što i sami možemo primijetiti, velika većina mladih najviše vremena provodi na internetu, osobito na društvenim mrežama. Dan bez mobitela i interneta postao je nezamisliv. Ova pojava za mons. Cellija s jedne strane odražava potrebu mladih za komunikacijom, ali s druge strane ukazuje na njihovu duboku osamljenost.
„Jeste li se zapitali zašto mladi šalju toliko mnogo poruka svakog dana? Prema nekim statistikama mladi ljudi, djeca, pošalju do 60 poruka dnevno. Zašto? Oni imaju potrebu osjetiti povezanost s ljudima, boje se biti sami… To je jedan od najvećih problema u našoj kulturnoj situaciji u Europi“ – smatra mons. Celli.
No, upravo u internetu i društvenim mrežama on istovremeno vidi i veliku priliku i mogućnost za Crkvu, da mladim ljudima pomogne shvatiti prave vrijednosti – istinske, kršćanske vrijednosti – ljubav i prijateljstvo.

Odgovarajući na pitanje može li se na internetu pronaći Boga, mons. Celli odgovara:
„Ne treba vam internet da biste pronašli Boga, jer on vas sam traži! Ali internet je koristan u otkrivanju nekih vrijednosti. Postoje dobre stranice sa molitvama i biblijskim razmatranjima, ali internet ne može riješiti vaše probleme. On može pomoći.“
Ipak, duhovni život ne može se ostvariti samo na internetu – neophodna je stvarna zajednica i konkretni ljudi, istaknuo je mons. Claudio Maria Celli.
Razvoj suvremenih načina komunikacije izazvao je još jedan moderni problem, a to je nedostatak tišine. Svatko tko se vozio tramvajem, autobusom ili hodao gradom, može primijetiti kako većinom mladi ljudi u ušima skoro uvijek imaju slušalice, u rukama drže mobilne telefone, te svaki čas provjeravaju što se događa na Facebooku ili ostalim društvenim mrežama. Na prvi pogled čini se kako je tišina nešto suprotno komuniciranju, ali mons. Celli ne misli tako.

„Tišina nije negacija komunikacije, ona je njezin sastavni dio… Komunikacija nisu samo riječi već i geste. Tišina mojim riječima daje smisao. Ako nisam čovjek tišine, moje riječi postaju potpuno prazne. Naše je da pozovemo na tišinu, jer ljudi nemaju vremena pogledati svoj život i rekapitulirati temeljne životne vrijednosti“ – zaključio je mons. Celli.

 

Govoreći o razlici između nekadašnjih oblika komunikacije i današnjih digitalnih medija, bivši vatikanski diplomat izjavio je kako su u prošlosti mediji bili instrumenti, a danas nove tehnologije kreiraju milje, mjesto gdje ljudi žive.

„Facebook je, na primjer, kao jedan veliki kontinent. Više od jedne milijarde ljudi živi na Facebooku Oni ne koriste Facebook kao instrument komuniciranja, već su ga doslovno naselili“ – kaže mons. Celli, a unatoč svim problemima koje izazivaju suvremeni oblici komunikacije razmišlja optimistično, te u svemu vidi priliku i izazov.

„Crkva mora biti otvorena svim oblicima dijaloga i biti u mogućnosti shvatiti probleme mladih, njihovu potragu za istinom i smislom života“ naglasio je mons. Celli, inače i doktor kanonskog prava.
„Želim biti ondje gdje je moje stado, gdje su moji ljudi. Ako ljudi govore s tog trga, onda mi je ondje mjesto, jedino tako možemo ostvariti dijalog s njima“ – riječi su pape emeritusa Benedikta XVI. prigodom otvorenja YouTube kanala Svete Stolice kojih se prisjetio i mons. Celli, te naglasio kako je u bivšem papi prepoznao uzor i primjer kako razgovarati s ljudima i kako da taj dijalog bude pun poštovanja i obzira prema svima koji su u potrazi za istinom.

Susret mons. Cellija sa patrijarhom Irinejom i biskupima Srpske pravoslavne crkve s kojima je podijelio svoja iskustva na polju suvremenih oblika društvene komunikacije, a u želji da im pomogne u razmišljanju što trebaju učiniti i kako komunicirati s mladima – kako im se obratiti te shvatiti njihove probleme i potragu za istinom i smislom života, imao je i veliko značenje u razvoju ekumenskog dijaloga, te razvijanju sve otvorenijih i srdačnijih odnosa između Svete Stolice i Republike Srbije.

Miodrag Vojvodić – Bitno.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Željko Glasnović: Titoslavija je od 1945. bila na infuziji

Objavljeno

na

Objavio

Titoslavija je od 1945. bila na infuziji.

Živjela je od zapadnih kredita, njemačke ratne odštete i novac od većinom hrvatskih gastarbajtera.

Dok je trošila milijarde dolara na naoružanje nije mogla ni proizvesti toaster koji je mogao konkurirati na otvorenom tržištu.

Vodili su je crveni guzičari i balkanci koji su odgajali piliće u klaviru oduzetih stanova.

Nasljednici te privilegirane klase su nas ogulili do 1990. To se također prešućuje. SFRJ je bankrotirala prije pada Berlinskoga zida.

Željko Glasnović: Što će vam zakoni, kada nitko to ne provodi

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati