Pratite nas

Komentar

Moralni bogalji i invalidi

Objavljeno

na

Po Enciklopedijskom rječniku i Rječniku stranih riječi bogalj u hrvatskom jeziku označava onoga koji ima neki nedostatak ili onoga tko je nesposobna ili glupa osoba. Riječ invalid dolazi od latinske invalidus i označava osobu koja je nejaka, slaba ili nemoćna.

Već nekoliko dana u Savskoj, ispod šatora, na kolicima i štakama sjede ili su naslonjeni hrvatski ratni vojni invalidi, uz njih pokoji branitelj koji se još drži na vlastitim nogama, supruge, djeca, razni ljudi različitih zanimanja i staleža.

Tjelesno najnejači u ovom društvu pokazuju narodu na brutalan način da tjelesna slabost i bolest nisu nikakva isprika da se ne ustane i ne bude spreman za borbu, za istinu i minimalno dostojanstvo čovjeka, posebno invalidnoga, slaboga, nejakoga.
Na drugom kraju grada, na brdima i po elitnim trgovima, stoliče, tjelesno, materijalno i socijalno najjači, oni koji bi ovu dražvu i narod trebali voditi, oni koji se svaki dan zaklinju u poštenje, pravdu, moralnost i brigu za narod i najslabašnije.

Mogli bismo očekivati da će moćnici barem pokušati pomoći onim najslabijima, invalidima. No Hrvatska je zemlja paradoksa, zemlja moralne provalije i zemlja u kojoj je dopušteno sve što bi u kultiviranom svijetu narodu i medijima bilo ogavno. Hrvatska je zemlja u kojoj narod ne seli elite nego se sam iseljava. To je zemlja u kojoj se ne buni protiv svih mogućih parazita i pijavica nego se gleda da i sam postaneš pijavica. Hrvatska je zemlja u kojoj se bivše progonitelje uljudno pozdravlja jer i danas bi mogli nešto učiniti što te može uništiti ili ti koristiti. Hrvatska je zemlja u kojoj se po vlastitoj djeci, očevima i majkama pljuje jer su se borili za slobodu. To je zemlja u kojoj je javno moguće podvaljivati i prozivati vlastite vojnike i invalide, a da se ne javi neki veći bunt. Hrvatska je zemlja u kojoj je najveći doseg ponosa polizat malo prominentnije dupe od susjeda. Hrvatska je zemlja u kojoj djeca nekadašnjih progonitelja i danas slobodno mogu braniti očeve pljujući po žrtvama. To je zemlja u kojoj je dovoljno da imaš funkciju, kupljenu ili ukradenu, zarađenu ili odrađenu, pa da ti se klanjaju. Nitko te ne pita od kuda i kako. Hrvatska je zemlja u kojoj novinari ne postavljaju pitanja nego teze.

Hrvatska je zemlja u kojoj predsjednik države, vlade ili ministar može bez ikakvog straha podgrijavati podjele, razdor i zavist, a da ga nitko ne priupita od kuda mu to pravo.
Zamislite da američki predsjednik javno prozove neke Amerikance, poslovne ljude, bogate i ugledne, da oni potpomažu ratne vojne invalide, borce iz Vijetnamskog rata u nekom njihovom političkom zahtjevu. Zamislite da on iziđe pred kamere i sarkastičnim tonom osmijehom zadovoljnika nakon lijepog užitka kaže da mu je upitno da invalide, slabašne, podupiru ljudi koji nisu ni slabašni ni materijalno tanki, naprotiv da ih podupiru očito neki bogatuni.

Naravno da si to ne možemo ni zamisliti jer to američkom predsjedniku nikada nebi palo na pamet. A ako bi bio toliko bezosjećajan da to izjavi onda bi ga smijenili, sve veteranske udruge i svi novinari bi se upregnuli da ga upitaju za junačko zdravlje.

No, Hrvatska nije Amerika. Hrvatska nije niti najprosječnija demokratska država jer je u Hrvatskoj očito dopustivo da samodopadne elite udaraju po najslabijima političkim toljagama iz kuhinje zla, prezira, bezosjećajnosti i obmane.
Očito naše elite poznaju goebbelsovske modele kako lažima o navodnim privilegijama i pričom o bogatima stvoriti jaz, izazvati zavist i na kraju potjerati eventualne neinvalide da se ne priključe legitimnim zahtjevima za ostavkom, invalidima neprihvatljivog, ministra.

Novinari, koji se uvijek busaju u prsa svojom odgovornošću prema javnosti, niti u primisli da predsjednika upitaju zašto bi bilo neprihvatljivo da invalidi imaju političke zahtjeve, da ih iznose na ulici i da u tome imaju potporu neinvalida. Od kuda predsjedniku pravo da političke zahtjeve u demokratskom društvu proglasi sumnjivima, neprikladnima i nepoštivanjem institucija? Nitko da ga priupita je li ovaj pristup slobodi govora njegov izvodni model razmišljanja ili se radi samo o pogrješci u koracima.
Ne, novinari ga to ne će pitati, oni će se dupelizački dati na posao i sukladno proklamiranoj partijskoj liniji pronaći milijun navodnih privilegija da bi ocrnili one koji su se usudili reći da je dosta.
Kolika količina prijezira mora postojati u duši bogalja kad su spremni u ime navodne pravednosti izrugivati se onim najslabijima? Koliko prijezira mora biti u njima prema onima koji su sve dali za državu? Koliko li samo moraju mrziti ovu državu?

No narod šuti, kao da ga se to ne tiče. Neki će čak povjerovati u podvale iz goebelske kuhinje, a nekima je očito strah u kostima još uvijek prisutan pa će izbjegavati šator da im moralni bogalji nebi slučajno predbacili da su oni zdravi i kao takvi nebi trebali pomagati i podupirati one najslabije.
Koje li moralne i duhovne perverzije u narodu i državi u kojoj je kruh luksuz za povlaštene.

Dok ovu državu vode moralni bogalji i dok narod bude birao duhovne kretene nastavit ćemo ići prema duhovnoj, materijalnoj i socijalnoj provaliji.

Želimo li prihvatiti ovu igru ili smo spremni sami postati pozitivan pomak? Na nama je da se odlučimo:

• ili ćemo čekati da nam oni udjele slobodu i kruh
• ili ćemo stati uz one najslabije – uz invalide u kolicima – te pokazati da hrvatski narod još ima snage za slobodu i pomak prema istinskoj pravednosti.

P.S. Nisam invalid, poslovni sam čovjek, mala firmica, jedva sastavljam kraj s krajem, nosim odijelo i kravatu i podupirem 100% zahtjeve invalida.

P.P.S. Pozivam sve poslovne ljude nek dođu i pokažu invalidima da nisu sami. Obucite najljepše odijelo, svežite kravatu i dođite da vide da nas ima.

Vinko Vukadin

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Jurič: Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Objavio

Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Osim stila visokog letenja i niskog padanja, istog odvjetničkog ureda koji ih brani, radi li se tu o onom surovom hrvatskom primitivizmu, onoj umivenoj i loše prikrivenoj seljačiji?

Ima li tu nekih poremećaja ili dijagnoza koje počinju s riječju narcisoidnost? Sva su trojica vrlo inteligentni ljudi, a doveli se u jednako glupu situaciju.

Sanader se uspeo na vrhove hedonističkog cinizma pa se strmoglavio Čedi Prodanoviću u naručje. Vidošević se spustio u mračne odaje svojega doma, sladostrasno konzumirao sve što je doteklo, a kad je preteklo i on se otkotrljao u naručje Prodanovića, odnosno Jadranke Sloković.

Ivica Todorić se najdulje penjao i najviše uspeo čak do feudalnih Kulmerovih dvora s kojih puca pogled na kmetstvo, ali i njemu je započelo desetogodišnje razdoblje kada će jutra počinjati s Čedom Prodanovićem.

Zašto u Hrvatskoj ljudi ne čitaju malo više, primjerice Ivana Gundulića i njegovog Osmana, gdje kaže: ‘Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje’. Jer kandidata za ovaj klub Čedinih mušterija ima još, samo oni toga, na njihovu žalost, za sada nisu svjesni.

Navodno su rimski cezari nakon vojnih pohoda kada su Rimom prolazili ispod slavoluka pobjede, praćeni ovacijama svjetine u dnu kola imali šaptača koji im je govorio ‘ne zaboravi ti si samo običan čovjek’.

Možda to nije istina, ali je istina da ovi naši hrvatski cezari imaju gomilu šaptača koji ih uvjeravaju da su postali nadljudi, mesije, božanstva, superstari. A kad hrvatski cezari padnu onda hrvatski šaptači postaju USKOK-ovi pokajnici.

Možda je ovo faza prvobitne akumulacije kapitala, možda ono divlje doba pretpovijesti kada se stvaraju plemići. Čini se da to baš ne uspijeva jer do sada se još ni jedan nije stvorio.

Možda zato što tituli plemić prethodi titula vitez, a ona se stječe plemenitim djelima požrtvovnosti i junaštva. Hrvatski nadri plemići preskaču tu fazu. Draža im je metoda glembajevštine koja žrtvenike prepušta junacima.

Marko Jurič: Izgleda da je Agrokorov neboder bio azil za one koji su trebali završiti u Remetincu

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Miro Kovač: Ne vjerujem da je riječ o političkom progonu Ivice Todorića

Objavljeno

na

Objavio

U Studiju 4 gostovao je Miro Kovač, predsjednik saborskog odbora za vanjsku politiku i bivši ministar vanjskih poslova.

Komentirajući akciju Agrokor, istaknuo je da se zalaže za utvrđivanje političke odgovornosti. To je naša dužnost i prema građanima koje zastupamo, i prema državi. Osobno se zalažem za rasvjetljavanje svega onoga što se događalo kad je riječ o Agrokoru, rekao je Kovač. Istaknuo je kako vjeruje da u Hrvatskoj pravosuđe funkcionira neovisno i ne vjeruje da je riječ o političkom progonu Ivice Todorića.

Osvrnuo se i na posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Rusiji. Rekao je da očekuje pomak u odnosima između Hrvatske i Rusije.

Očekujem da ćemo najviše jačati dijalog na području gospodarstva jer postoje sankcije Europske Unije prema Rusiji, ali i Rusije prema Europskoj uniji i zbog toga je Hrvatska trpjela štetu na planu gospodarstva. Ali Rusija ima pravo diskrecije i može propustiti neke tvrtke na svoje tržište.

Da bi se to dogodilo važno je imati dobre prijateljske odnose sa Rusijom i mi to želimo, istaknuo je Kovač.

 

facebook komentari

Nastavi čitati