Moralnost po hrvatski

0

Od tuđmanove smrti pa do današnjega dana hrvatski mediji su prepuni negativnih vijesti, uglavnom se govori o korupciji, lopovluku, prijevarama. Skoro da nema medija i dana, a da ne čitamo o “moralu”. U svojem poslovnom životu se susrećem s mnogim ljudima iz različitih tvrtki i staleža. Kad počnemo razmatrati neki gospodarski problem najveći dio sudionika će u prvi plan za nekoliko minuta ubaciti pitanje “moralnosti” nečega ili nekoga. Skoro svaka javna akcija se odvija u ime nekog morala, navodnog domoljublja, brige za narod, branitelje, sirotinju itd.

Piše: Vinko Vukadin
Piše: Vinko Vukadin

Usporedbom na osnovu reprezentativnog uzorka dolazim međutim do potpuno drugačijih rezulatata od očekivanih. Najveći broj političara, onih koji trube o moralu vlastite partije, a pljuju po onoj drugoj, su ponikli ili iz bivše partizansko komunističke zločinačke kuhinje ili su taman iskočili iz seljačkih opanaka, proleterskih fićeka ili nečeg drugog što ih ili ideološki ili imovinski svrstava u onu skupinu koja bi o moralnosti morala šutjeti ili sam pogled na imovinsku karticu pokazuje da je bilo nemoguće uz načela morala i njihovu prosječnu plaću dostići takav standard.

Očito je hrvatski narod “zaražen” potrebom za moralom i to onim moralom koji smo dobili serviran u našim partisjkim kolijevkama ili na crkvenim vjeronaucima.

Poveznica ova dva moralistička učenja je često nevidljiva, ali je ipak prisutna.
Komunistička moralnost se sastojala u opravdavanju masovnih ubojstava, krađe, lopovluka i totalne bijede naroda u ime partije, Tita i Jugoslavije. Svi oni to znaju, ali kao djeca SS stražara u konc logoru oni nam i danas pričaju o moralnosti njihovih očeva i blagostanju koje je postojalo u vrijeme te nakaze od sustava, a njima i dan danas moralno ideološkog uzora.

Vjersko katolička moralnost se odlikuje autoritetom koji je iznad nas, Bogom. On je more, a savjest je neka vrsta kompasa. Tako smo naučili da se savjest izgrađuje, da je svaki čovjek griješan, ali da Bog uvijek oprašta. katolici su tako naučili svake nedjelje, nadam se, uzviknuti “mea culpa, mea culpa” i evo ih čistih kao od majke rođenih. Uz to odu na ispovijed znajući, ali ne htijući, da će opet griješiti, te su opet spremni na nove moralne zahtjeve, uglavnom prema drugima.

Narod koji je nakon 1848. postao slobodan, nakon toga uletio u različite diktature i ratove, nije imao prigode izgrađivati društveno odgovornu moralnost, kritičnost i odgovornost pojedinca za svoje postupke. Jednostavno smo predugo bili izloženi neupitnim idejama, ideologijama i naucima da bismo kao pojedinci uspjeli postavljati jednostavna pitanja i ostaviti moralnost tamo gdje joj je mjesto, odnosno moral smatrati okosnicom života, a ne ispraznicom za poukovanje.

U takvom okruženju je nažalost moguće da svaki dan čitamo o zatavaranjima i lopovluku, a da se pobornici svaki dan pitaju kako to da nije uhapšena ona druga ekipa ili se boje da su uskoro oni na redu.

U takvom okruženju je normalno da institucije države u ime navodnog morala zatvaraju lopove i provizionare na račun narodnog novca, ali je nemoguće da te iste institucije zatvore one koji su ne samo materijalno nego i moralno, ideološki i narodnosno uništili svaku nadu i osjećaj za izvorni moral.

Umjesto obične pravednosti mi imamo novu pravednost, pravednost elita izraslih na idejama očeva koji bijahu glavni usmjerivači pečata na osudama onih kojima je moral, dom i sloboda bio više od partijske ili vjerske pripadnosti.
Zato se ne veselim parcijalnim ćelijama za političare radi korupcije. Političari su nas više uništili svojim zakonima i ideologijom nego korupcijom. Više su nam oduzeli osjećaja za moral veličanjem okupatora i zločinaca nego li nam itko ikada može ukrasti na proviziji.

Čovjek ne živi samo od materijalnoga nego i od duhovnoga, a naša moralnost se svela na puku materijalnost i trgovinu.

Vinko Vukadin

facebook komentari