Moramo dignuti glas protiv velikoga zla i zločina pobačaja

    0

    lila grace roseNjezina borba za dostojanstvo ljudskoga života nadahnjuje mnoge. Djeluje već deset godina, a tek joj je 25 godina. Lila Grace Rose – potiče ne samo zato što je postala društveno aktivna već s petnaest godina, već i zato što je za svoje istraživačke kampanje koristila nekonvencionalna sredstva.

    Pokazala je da je kamera snažno oružje, snimke »skrivenom« kamerom mlade Amerikanke i njezina tima otkrile su mnoge prijevare i zloupotrebe u industriji pobačaja te privlačile pozornost brojnih ljudi – i zagovaratelja života, ali i njezinih protivnika. Na njezin moderan stil ostali su »nijemi« i »pro-choice« aktivisti…

    Razgovor: Lila Grace Rose, „pro life” aktivistica i predsjednica druge „Djelo za život” – prenosimo iz Glasa Koncila

    »Moramo dignuti glas protiv velikoga zla i zločina pobačaja, ali i zagovarati ljepotu i veće dobro. Pokažimo neustrašivost«, poručila je s nedavno održanoga »Kul festa« Lila Rose, magistrica povijesti koju su mediji svrstali među 25 najutjecajnijih žena u Washingtonu. Tom se prigodom rado odazvala na razgovor za Glas Koncila. Baš je tih dana u Ljetopisu Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo objavljen broj pobačaja u 2013. godini: prijavljeno ih je 10 965, što je rast u odnosu na prijašnje godine. Podatci otkrivaju da su prekid trudnoće tražile najviše žene u dobi između 30 i 39 godina, a to pokazuje da se pobačaj i ubijanje djece i dalje koristi kao sredstvo kontracepcije.

    Predsjednica ste udruge »Djelo za život« (Live Action). Možete li nam približiti rad te neprofitne udruge. Što je vaš cilj djelovanja?

    »Djelo za život« pokrenuto je kao program za edukaciju mladih u San Joseu u Kaliforiniji po protestantskim i katoličkim crkvama. U prezentacijama smo objašnjavali što je pobačaj, upoznavali mlade s rizicima koje nosi za ženu, zašto je nepravedan i zašto je to nepravda na koju kao kršćani moramo reagirati. U posljednjih deset godina organizacija je prerasla iz nacionalne u internacionalnu usmjeravajući svoj rad na obrazovane kampanje s ciljem informiranja mladih i istraživanja industrije pobačaja te zaštite najnezaštićenijih u društvu od političara. Svakodnevno radimo s volonterima koje formiramo da i u svojim zajednicama budu promicatelji kulture života, što će, vjerujemo, dovesti korak bliže našem cilju zaustavljanja pobačaja i prihvaćanja ljudskoga dostojanstva na svim razinama.

    Posebnost udruge jest u tome što ste provodili istraživačke kampanje i tajno snimali filmove kako biste razotkrili manipulacije. Što ste sve tako otkrili?

    Kamera je oružje. Kamera može dokumentirati i otkriti laži i zloupotrebe koje su skrivene od društva i njihovih očiju. Kada smo tajnim snimanjem i istragama otkrili neke nepravilnosti, u javnosti se stvorilo raspoloženje za zakonodavne promjene, uključujući i smanjivanje priljeva državnoga novca klinikama za pobačaje. Vidjeli smo reakcije zdravstvenih djelatnika i zakonodavnih stručnjaka, kao i izvještavanje dominantnih medija o različitim prekršajima kao rezultat našega istraživačkoga rada.

    Primili smo mnogo podrške, ali pojavila se i uzrujanost kod onih koji pobačaj predstavljaju kao pravo žene. Bilo je prijetnji s njihove strane, ali našim se djelovanjem pokazalo njihovo pravo lice, koje ljudi zapravo ne vide i misle da se ništa ne događa.

    Čin nasilja, ne liječenja

    Aktualna kampanja koju provodite, »Inhuman«, posvećena je »kasnim« pobačajima. Kakve posljedice ostavlja abortus – ponajprije na ženu, ali i na cijelo društvo? Što je istina o pobačaju?

    Pobačaj je razarajući za ženu, nema žene koja se odlazeći pobaciti osjeća snažnom i sretnom. Ona ulaskom u kliniku za pobačaje osjeća odbačenost i strah. Pobačaj je najgori zločin protiv djeteta, no isto tako je razarajući za ženu. Presudno je da se ljudi educiraju o štetnim posljedicama koje pobačaj nanosi ženi – na fizičkoj, emocionalnoj, psihološkoj i, naravno, duhovnoj razini. Prije svega, postupak je sam po sebi opasan jer se koriste jake sisaljke u prvom tromjesečju pa ako se maternica, koja je poput velike arterije, ošteti, može doći do unutarnjega krvarenja. Postoji i mogućnosti da zaostanu dijelovi djeteta u tijelu, što može uzrokovati infekcije. To su tjelesni problemi. Žene koje su proživjele pobačaj imaju viši postotak samoubojstva, ali i druge zdravstvene probleme poput karcinoma, potencijalne neplodnosti. Javljaju se i emocionalni problemi zbog ubojstva djeteta. A društvo često govori: dijete zapravo nije dijete pa ne biste trebali žalovati. Tim ženama nije dopušteno da žale za gubitkom djeteta. Tu su i duhovne teškoće jer je ipak riječ o ubojstvu ljudskoga bića – oni su djeca, a one su još uvijek majke, ali sada mrtvoga djeteta; otac je još uvijek otac, ali je sada otac mrtvoga djeteta. Posebice vjernicama koje su pobacile savjest govori da to nije u redu i one u srcu znaju da to nije ispravno, njima je važno shvatiti težinu grijeha te u kajanju primiti oproštenje i olakšanje boli nastale zbog ranjenosti pobačajem.

    O tome se ne želi govoriti u javnosti jer bi to značilo propast za kulturu smrti. Medicinska struka zagušena je lažima kako je pobačaj medicinsko pitanje, ali riječ je o ubojstvu jer ubojstvo djeteta čin je nasilja, a ne liječenja. Zbog prakticiranja toga nasilja istina o štetnosti pobačaja za ženu i društvo stavljena je na stranu i skrivena od mnogih. Mnogo je razloga za to, ponajprije činjenica da se pokušava zaštititi tzv. pravo na pobačaj koje zakoni nazivaju ograničavanjem rađanja. Važno je pogledati u prošlost i zapitati se zašto je i kako došlo do tih stvari: realnost je da su zavjera šutnje i laži oko nas.

    Vaše gostovanje u Hrvatskoj bilo je zamišljeno kao debata između konzervativnih i liberalnih svjetonazora, no »druga strana« odbila je sudjelovati. Putujete mnogo svijetom: je li uobičajeno da nema dijaloga, je li vas iznenadila šutnja u Hrvatskoj?

    Ne čini se da su tihi, osim kada ih netko želi pozvati na debatu. Oni se ne boje širiti laži u medijima, spolnim odgojem utjecati na odgoj djece i vršiti pritisak na političare. Ali kada se suoče sa stvarnim dijalogom, boje se upustiti u njega jer kada bi bili prozvani pred ljudima, javnost bi prepoznala njihove laži. U Sjedinjenim Američkim Državama postoje smjernice udruge »Planned Parenthood« – najveće klinike za pobačaje, koja svake godine učini tristo tisuća pobačaja – da ne debatira sa mnom, kojim drugim pro-life liderom ili našim aktivistima koji često mole ispred abortivnih klinika.

    Zatvoreni su za dijalog jer znaju koliko je štetan za njih ako se dopusti da istina iziđe na vidjelo. Zato i nisam iznenađena situacijom u Hrvatskoj… Znaju da je njihov zahtjev nerazuman, manjkav i usmjeren protiv ljudskoga srca, razuma i ljubavi. I kada se brani dostojanstvo ljudske osobe pred nekim tko izaziva lažima, njihovi argumenti padaju kao kule od karata.

    Profit industrije koja »liječi« plodnost

    U kojoj mjeri lobiji farmaceutske industrije utječu na industriju pobačaja?

    Farmaceutska industrija zarađuje mnogo novca od abortivnih i kontracepcijskih pilula i hormonskih terapija, najpopularnijega oblika kontracepcije budući da se može koristiti kao pilula, flaster ili injekcija koji remete ženinu prirodnu hormonalnu ravnotežu i tako je mogu učiniti neplodnom. To su, dakle, lijekovi koji liječe zdravu ženu smatrajući njenu plodnost bolešću. Vrlo su opasni jer uzrokuju smrt, rak, srčane i moždane udare, a međunarodne farmaceutske tvrtke – koje zarađuju milijarde na tim lijekovima – ženama ih predstavljaju kao bezopasne. S tim su povezane i abortivne pilule za dan poslije koje su preplavile američko tržište. Te tablete, zbog hormona koji se unose u ženino tijelo, u prvom tromjesečju uzrokuju pobačaj i izbacivanje začetoga djeteta iz majčina tijela.

    Prepoznati »život unutar života«

    Možete li ukratko usporediti stanje s pobačajima u Hrvatskoj, Europi i SAD-u? Koliko zakonodavni okviri štite pravo na život, gdje je snažniji utjecaj liberalnih ideja i odbacivanja vrijednosti?

    I Hrvatska i Sjedinjene Američke Države imaju zakone iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća koje su donijele nepravedne vlade – u Hrvatskoj komunisti, a u Americi vrhovni sud koji je donio potpuno nepravednu odluku kako bi ozakonio pobačaj. U SAD-u se izvrši više od milijun pobačaja godišnje, a u Hrvatskoj ih je deset tisuća. Važno je spomenuti da je u svakom od tih pobačaja žena podvrgnuta nasilnom činu, dijete je raskomadano, a otac gubi sina ili kćer. Svi planovi i talenti koje je Bog pripremio za to dijete bit će neostvareni. To bi bio dragocjen život za Hrvatsku. Samo jedan uništen život velika je nepravda i tragedija, pa bi to svakoga trebalo potaknuti da kaže: Dosta je, trebamo nešto učiniti.

    Sramim se američke kulture smrti i činjenice da promoviramo i »izvozimo« takve ideje u zemlje diljem svijeta. Grupe koje primaju novac od američke vlade aktivne su u Ujedinjenim narodima, Europskoj uniji kako bi promovirale kulturu smrti i pobačaj kao rješenje i osnovno ljudsko pravo, kako bi promicali tzv. seksualna prava djece, seksualizaciju male djece, masturbaciju, kontracepciju, devijantno i opasno seksualno ponašanje djece. Često govore i ponavljaju da ne postoji definicija naravnoga braka, da dijete ne treba majku i otca, da su muškost i ženskost promjenjive i da nemaju nikakva značenja.

    To su stvari koje dolaze iz SAD-a i koje se nameću drugim zemljama svijeta. Zato tražim oproštenje drugih nacija za ono što moja zemlja širi na međunarodnoj sceni. I cilj svega što mi u udruzi »Djelo za život« činimo jest obnoviti pravdu i istinu jer su počinjeni veliki zločini. I u tome smo bili uspješni jer svi zakoni koji promiču ljudski život u posljednje tri godine direktno su bili povezani s edukacijskim nastojanjima kampanja koje provodi naša udruga.

    U raspravama o pobačaju često se govori o sukobu dvaju prava: prava na život i prava žene. Kako odgovarate na argument da je pravo žene upravljati vlastitim tijelom?

    U potpunosti vjerujem u prava žena, žena sam i smatram se katoličkom feministicom te smatram da žene imaju pravo na svoje tijelo. Ali moja prava staju tamo gdje počinju nečija druga prava – i tu je pravo djeteta u mojem tijelu. To je samostalno i jedinstveno ljudsko biće u tijelu žene kojem treba vremena i nježnosti da bi se razvilo. Zato trebamo prepoznati »život unutar života« i poštivati prava toga djeteta. Trebali bismo poštovati oba prava – i ženino i djetetovo. Ali nikad nije ni ženino ni čovjekovo ni ičije pravo ubiti drugu osobu.

    Ne mislim da je tu riječ o sukobu dvaju prava. Pokret koji promovira pobačaj govori da su ženska prava ugrožena djetetom, što je laž. Te grupacije žele uništiti obitelj, unijeti neslogu i razdor u najintimniji ljudski odnos. Umjesto da doživljavamo dijete kao dar, na njega se gleda kao na prijetnju ili uljeza, a trudnoća se smatra bolešću ili problemom umjesto darom zajednici koja nas okružuje.

    Kako gledate na buđenje pro-life scene u Hrvatskoj? Što biste poručili aktivistima u našoj zemlji – koji je put najbolje slijediti u borbi za život?

    Za mene je uzbudljivo naučiti nešto od drugih pokreta za život. Za pokret koji se događa ovdje u Hrvatskoj, posebice među mladima, kao npr. molitvena inicijativa »40 dana za život« koja ih je okupila na molitvu ispred bolnice u kojoj se obavljaju pobačaji, imam samo riječi hvale. To je zasigurno ono što treba činiti po cijeloj Hrvatskoj, ali i internacionalno. Ključna je svakodnevna molitva protiv pobačaja, ali svoju molitvu moramo staviti u akciju, svoju ljubav moramo učiniti djelotvornom – izići na ulice, organizirati marševe, javne molitve, edukativne kampanje.

    Djelovati možemo i na izborima – glasanjem za one koji podržavaju život, kroz medije – pišući pisma, putem interneta – informiranjem i predočavanjem činjenica, kao i aktiviranjem u našim crkvama. Sva ta okupljanja i aktivnosti pomoći će u osmišljavanju strategije privlačenja pozornosti u pozitivnom smislu i upozoravanja na pobačaj kao velik problem u Hrvatskoj.

    Novac nije ključan

    Osim što pobačaj izaziva mnoge moralne dileme, vaš istraživački rad pokazao je da je često riječ i o protuzakonitom ponašanju industrije pobačaja u američkim klinikama za pobačaj. Možete li nas upoznati s detaljima?

    Trebali bi mi mjeseci da ispričam o svim zlouporabama i ilegalnim aktivnostima u industriji pobačaja. U Americi ima na stotine klinika za pobačaje, to je industrija vrijedna više milijardi dolara, a više od milijun djece ubije se svake godine. U pobačaju jednoga djeteta – osim ubojstva – vidljive su i druge ilegalne radnje, pa govorimo o tisućama kriminalnih djela koji se događaju pod trenutačno važećim zakonima. Mi smo dokumentirali različite prekršaje: neprijavljivanje seksualnoga zlostavljanja maloljetnica, trgovinu ljudima zbog prostitucije, a to je velik problem jer se pobačaji žena žrtava prostitucije ne registriraju.

    Pobačaj koji se čini zbog izbora spola u nekim je zemljama nelegalan; ne možete ubiti djevojčicu samo zato što je djevojčica, a za to se zalaže »Planned Parenthood«. Događa se da dijete preživi pobačaj, a onda ga se ubije izvan ženina tijela. To su sve primjeri gdje se krši zakon, a povrh svega tu je i velika prijevara. Država trenutačno ne bi smjela izravno plaćati za pobačaj u SAD-u, ali se novac zapravo usmjerava u industriju pobačaja ulaganjima u abortivne centre i tako se indirektno financira pobačaj. Za svoje usluge – ako ih se tako može nazvati – uzimaju novac od dviju strana: od države, ali i od žena – oni zarađuju dvostruko.

    U posljednje se vrijeme susrećemo s fenomenom da velike korporacije u sklopu svojega društveno-odgovornoga poslovanja financiraju udruge koje rade na projektima »kontrole rađanja«. Nedavno se u tom kontekstu pojavio, primjerice, i Bill Gates sa suprugom. Riječ je, dakle, o ljudima s velikom količinom novca. Može li druga strana, s daleko manjim proračunima, konkurirati takvim projektima?

    Svakako. Čini se obeshrabrujućim jer grupacije poput onih Billa i Melinde Gates te Warrena Buffetta financiraju milijunima dolara »Planned Parenthood« i druge povezane udruge. Istina je na našoj strani, a ona duboko odjekuje među ljudima, oslobađa ih i kada dođe do jedne osobe, ona se širi dalje. To je nešto što ni najbogatiji milijarder ne može ušutkati! Oni mogu pokušati, ali na kraju na nama je da tu istinu širimo.

    Osim toga, što je najbolje za društvo? Za društvo je najbolje ne ubijati djecu. Jer događa se demografska zima i u Europi i u SAD-u, ako ne gledamo imigrante. I naše je gospodarstvo u opasnosti jer ubijamo svoju djecu. To utječe na svakoga, na svaki aspekt društvenoga i javnoga života. Politike koje zagovaraju udruge poput »Zaklade Gates« rade s vladama promičući kontracepcijske pilule i pobačaj te se zatvara začarani krug koji šteti i ne će pridonijeti zdravom društvu, nego će samo stvoriti nove probleme.

    Mi se financiramo privatnim donacijama. Naš je proračun manji od 0,1 posto prihoda »Planned Parenthooda«. A na Facebooku imamo više prijatelja od njih. Njihov tim za nove medije i društvene mreže ima 20 ljudi, a naš ima »pola čovjeka«, no mi imamo više sljedbenika jer se ljudi više identificiraju i zalažu za zaštitu djece, a ne za ubijanje. U toj borbi novac nije najvažnija stvar, on pomaže, no nije potreban da bi se krenulo s aktivizmom i razotkrivanjem teške istine o pobačaju.

    Vašu tinejdžersku dob označio je aktivizam. Počeli ste djelovati već sa 15 godina. Što vas je kao mladu djevojku potaknulo da krenete u borbu za život?

    Prvi sam se put susrela s pobačajem kada sam bila djevojčica, bilo mi je oko devet godina. Odgojena sam u kršćanskoj obitelji, ali kao dijete nisam bila upoznata s time što je pobačaj. Jednoga dana u svom domu u Kaliforniji tražila sam štivo za čitanje, a na polici sam pronašla knjigu koja se zvala »Priručnik o pobačaju«. Interesiralo me kakva je to knjiga i kada sam je izvukla, pala je na pod i otvorila se na sredini gdje su bile fotografije. Bila sam zgrožena, isti tren sam zatvorila knjigu jer jednostavno nisam htjela gledati te slike.

    Ono što sam vidjela bilo je sićušno dijete od tek deset tjedana: mogle su se jasno vidjeti male ručice i nožice, čak i lice toga djeteta koje je postalo žrtvom pobačaja u prvom tromjesečju. A to je zapravo ono što se zakonito događa u Hrvatskoj i SAD-u od 1970-ih. I dok sam gledala, srce mi se rasparalo i pitala sam se događa li se takvo što uistinu. Počela sam istraživati i saznala za više od milijun pobačaja koji se godišnje obavljaju u SAD-u. Uspjela sam dobiti informaciju da je jedna takva klinika za pobačaje svega 15 kilometara od mjesta gdje sam živjela.

    Iako sam imala samo devet godina, shvaćala sam da je to kriva stvar, moja savjest mi je to govorila, zakon zapisan u srcu svakoga čovjeka govorio mi je da je pogrješno ubiti dijete. Tako sam počela proučavati područje ljudskih prava, upoznavati vjeru… Shvatila sam da ako ugrožavamo i kršimo ljudska prava onih najslabijih koji su sastavni dio našega društva, onda ne možemo graditi ni mir ni pravdu. Kao tinejdžerica odlučila sam i opredijelila se da ću život posvetiti dokidanju te nepravde.

    Razum na prekrasan način služi vjeri

    Prije pet godina prešli ste s protestantizma na katoličanstvo. Zašto ste odlučili učiniti taj korak, što vas oduševljava u Katoličkoj Crkvi?

    Za mene je to bilo rezultat studiranja i istraživanja. Čitala sam učenja crkvenih otaca i naučitelja te počela shvaćati što su sakramenti i razumijevati vrijednost tradicije i potrebu nasljedovanja onoga što nam je u Svetom pismu predano. Shvatila sam da Katolička Crkva nikada ne traži da odbacujemo razum, nego da razum na prekrasan način služi vjeri. Crkva je pridonijela izgradnji temelja slobode i društva koja su danas dobra, naše zapadne civilizacije. I u razumijevanju tih stvari duboko sam bila dirnuta i odlučila biti dio te Crkve kako bih mogla primiti sakramente, posebice Isusa u euharistiji. Upravo je to ono što me najviše oduševljava u Katoličkoj Crkvi. I zajedništvo svetaca nadahnjuje me svojim primjerima, kao i Blažena Djevica Marija, naša majka.

    Katolička Crkva neustrašivo je tijekom stoljeća isticala istinu i u trenutcima kada je to bilo veoma nepopularno, a mnogi su podnijeli i mučeništvo za istinu koja je ujedno i ljubav. Jer ako slijedimo istinu, donosimo život i ljubav, a deset Božjih zapovijedi oslobađa nas kako bismo mogli ljubiti i biti ljubljeni. Vrlo sam zahvalna za to što je Crkva učinila za civilizaciju kakvu danas poznajemo, a ona se zapravo temelji na Isusovu učenju, Dekalogu i naravnom zakonu.

    Ivan Tašev / Glas Koncila

    facebook komentari