Moramo li baš u svemu servilno oponašati „Zapad“?

0

Nametanje zdravstvenog i uvođenje građanskog odgoja u Hrvatskoj samo je vršak ledene sante koji upućuje na druge, mnogo značajnije promjene u odgojno-obrazovnom sustavu.

Svima su puna usta ekonomske i financijske krize, što je kod nas zapravo pretakanje iz šupljeg u prazno: mi nismo motor, nego prikolica svjetske ekonomije, pa kad se ona oporavi, povući će i nas bez obzira tko bio na vlasti. Za to vrijeme, novi naraštaji širom svijeta odrastaju u školi nove globalne etike koja je temeljito redefinirala smisao obrazovanja. Čini se da je primarni cilj postao preodgoj: u razmišljanju i djelovanju djeca moraju odbaciti svoju kulturu i tradiciju i usvojiti nove „vrijednosti“.

Uzurpacija moći

UNESCO, organizacija UN-a specijalizirana za obrazovanje, znanost i kulturu, je razvila globalne „norme“ koje bi trebale usmjeriti proces reforme obrazovanja na globalnoj razini. UNESCO vrši neposredan utjecaj na ministarstva obrazovanja svojih država-članica. Vrši pritisak na vlade da iznova procijene i preoblikuju sadržaj obrazovnih programa, da restrukturiraju satnicu, da paze na to da nastavnici, napose po pitanju rodne teorije, budu educirani sukladno novim globalnim normama i to od vrtića pa do sveučilišta. Podsjetimo isto tako da odnos između tijela UN-a i nacionalnih ministarstava nije podložan neposrednom demokratskom nadzoru: o predmetu njihovih razgovora, iako je od kritične važnosti za društvo, ne raspravlja se javno na nacionalnoj razini. Mandat UN je da bude međuvladina organizacija. Trebao bi, dakle, odražavati volju vladakoje bi trebale zastupati volju narodaDe facto, pak, globalne su norme razradili „eksperti“ izabrani po ideološkom ključu.

Kako se moglo dogoditi da se ideolozi dokopaju globalne normativne moći? Godine 1989., većina je mislila da je „propast ideologija“ automatski dovela svijet u stanje konsenzusa. Dominantni mentalitet smatrao je da su problemi čovječanstva odsada tek praktične prirode. Pitanja vezana uz onečišćenje okoliša, nejednakost među spolovima, demografski rast, kršenje ljudskih prava, rastuće siromaštvo, nedostupnost zdravstvenoj skrbi i obrazovanju itd., postala su središnja pitanja međunarodne suradnje i ta su pitanja izgledala „neutralna“. UN je, osim toga, tvrdio da su ti problemi po prirodi „globalni“. Po logici koja je uslijedila, vlade su trebale tehničku ekspertizu i iskustvo s terena nevladinih organizacija. U tom ključnom trenutku za čovječanstvo, većina je nažalost slijepo vjerovala u mit da je znanost neutralna, pa nije obraćala pozornost na temeljne ideološke i antropološke postavke tih novih pitanja.

„Sveobuhvatno“ obrazovanje transformira sadržaj obrazovanja i obrazovni proces

Obrazovanje mora biti „holističko“, sveobuhvatno, zato mora biti „kvalitetno“ i uključivati „životne vještine“. Takozvano „kvalitetno“ obrazovanje bitno transformira sadržaj obrazovanja. Ono povezuje stjecanje objektivnih znanja, opće kulture i klasične elemente obrazovanja s usvajanjem onoga što novi jezik naziva „životnim vještinama“.

Što su te „životne vještine“? One su uglavnom vezane uz „pristup pravima“ te spolno i reproduktivno zdravlje, što je jedna od glavnih briga međunarodnih institucija, iza koje stoji težnja za ograničavanjem demografskog rasta odnosno postizanje „nulte stope demografskog rasta“ jer nas, navodno, na Zemlji ima previše. U Hrvatskoj nas sigurno nema previše, mi smo svoju kvotu zaustavljanja demografskog rasta već odavno ispunili i premašili.

„Životne vještine“, između ostaloga, podrazumijevaju dobre prehrambene i higijenske navike, poznavanje svojih prava i stjecanje tehnika za traženje istih, usvajanje alata za zaštitu od rizika neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti (napose side), ovladavanje socijalnim i psihološkim tehnikama pregovaranja u „teškim“ seksualnim odnosima.

„Životne vještine“ stavljaju naglasak na izbor pojedinca, dakle na individualnu odgovornost (maloljetnika). U okviru kvalitetnog obrazovanja promiču se snažna partnerstva između kuće, škole i zajednice, i to zbog boljeg koordiniranja strategije pristupa prezervativima.

Takozvano „kvalitetno“ obrazovanje transformira i obrazovni proces. Kao proces, „kvalitetno“ obrazovanje insistira na sudjelovanjuučenika, dakle na njegovu aktivnom doprinosu u transformaciji vlastita mentaliteta.

Mišljenje učenika i znanje učitelja stavlja se na istu razinu

Nova etika vidi učenika kao građanina koji je, kao takav, „jednak“ s nastavnikom.

“Kvalitetno“ obrazovanje stavlja na istu razinu mišljenje učenika i znanje i autoritet nastavnika. Nastavnik više ne poučava niti obrazuje, nego postaje „olakšavatelj“ koji đacima pomaže koristiti njihovo pravo na izbor te internalizirati novu etiku. Tijekom tog procesa, nastavnik „uči“ od svojih učenika: učenje je obostrano. Postmoderni obrazovni sustav ukida hijerarhiju: on je horizontalan.

„Životne vještine“ insistiraju na pragmatičnom vidu obrazovanja: uči se čineći nešto. Agenti društvene transformacije tvrde da je tradicionalno obrazovanje (koje je usmjereno na znanje) zapravo apstraktno i beskorisno. Obrazovanje temeljeno na „stjecanju životnih vještina“ po njima je praktično i od neposredne praktične koristi. Takozvano „kvalitetno“ obrazovanje dovodi do situacije u kojoj se stjecanje vještina događa nauštrb obrazovanja i stjecanja znanja.

Stjecanje znanja temelji se na bar djelomično objektivnim i univerzalnim kriterijima, dok stjecanje vještina ovisi o pravu na izbor koje se koristi na čisto subjektivan način. Nova postmoderna kultura smatra da je tradicionalno obrazovanje hijerarhijsko, pasivno, sterilno, autoritarno, „nametnuto odozgor“. „Kvalitetno“ sveobuhvatno obrazovanje, naprotiv, bilo bi interaktivno, participativno, praktično, demokratsko, neposredno korisno: ono „dolazi odozdol“. Ono razvija „sposobnost izbora“ pojedinca i njegovu osobnu odgovornost.

U praksi, „kvalitetno“ obrazovanje razgrađuje legitimni autoritet nastavnika i na njegovo mjesto stavlja vlast i autonomiju učenika. Postmoderno shvaćanje obrazovanja sklono je odbacivanju onoga što postoji po sebi, da bi stvorilo civilizaciju u kojoj se postoji još samo za sebe. Države, škole, roditelji i religije moraju se prilagoditi.

A procjena rezultata dosadašnjih reformi obrazovanja?

Ako sudimo stablo po plodovima, ne bismo li trebali postaviti pitanje utopijskog karaktera „kvalitetnog“ obrazovanja i „životnih vještina“? Nisu li seksualni promiskuitet mladih, nasilje u školama, destrukturacija osobnosti, nedostatak motivacije i neizmjerno neznanje plodovi sukcesivnih reformi obrazovanja? Ozbiljna procjena rezultata reforme obrazovanja i pouzdanosti znanja mladih postaje danas hitno i nezaobilazno pitanje. (Vidi: Marguerite A. Peeters, Globalizacija zapadne kulturne revolucije)

Moramo li baš uvijek biti na repu i papagajski i servilno imitirati „Zapad“?

U zemljama EU koje srčano prednjače u primjenjivanju takvih programa, prijezir učenika prema nastavnicima i odbacivanje svakog autoriteta doveli su do toga, da su verbalni i fizički napadaji na nastavnike, napadaji koji idu sve do korištenja hladnog i vatrenog oružja, dosegli takve razmjere, da nastavnici doživljavaju živčane slomove i da se boje ulaska u učionice, čak i u osnovnim školama. Novi odgoj i obrazovanje minimizira ulogu i autoritet nastavnika, svojim sadržajem pokušava ograničiti utjecaj religije i obitelji, a djeca se gube u nebulozi novih sadržaja koji im se nameću i u prostoru slobode izbora koji im se nudi.

Želimo li takve plodove reforme odgoja i obrazovanja koju tako lakovjerno hoćemo primjenjivati kod nas? Uvijek kaskamo za tako željenim Zapadom, koji se s povlačenjem sa scene šezdesetosmaških revolucionara polako budi iz šezdesetosmaškog bunila, koji polako uviđa kamo ga je dovela nova ideologija, ona koju mi želimo primjenjivati… Zar ne bismo bar jednom mogli biti pioniri u nečemu, biti nacija koja još zna zdravo razmišljati, koja zna da su je upravo tradicionalne vrijednosti iznijele kroz bure i oluje povijesnih nedaća? Zar ne bismo mogli preskočiti ovu nesretnu fazu koja je zapadno društvo dovela u komatozno stanje iz kojega sada panično traži izlaz? Moramo li baš uvijek biti na repu i papagajski i servilno imitirati „Zapad“, čak i njegova lutanja, koja sve više i više pokazuju suicidalnu logiku i globalni neuspjeh postmoderne filozofije na izdisaju?

Sporedna tema?

Pokušaj mnogih komentatora i analitičara da se spor oko zdravstvenog odgoja svede na razinu sporedne teme pokazuje njihovo neizmjerno nepoznavanje problematike ili pristajanje uz ideologiju koja se nameće. Osim toga, gledati na homoseksualne aktiviste kao na progonjene mlade zaljubljene pacifiste – koji poput hipija propovijedaju „vodi ljubav a ne rat“ – je više nego naivno. Aktiviste plaćaju inozemni sponzori, koji tako postaju jedni od rijetkih koji u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i drugim zemljama u krizi čuvaju radna mjesta.

Istovremeno je postala prava moda da razne grupičice pokreću inicijative protiv Crkve i svega što je u društvu religiozno. To je jako šik, to odmah dobiva medijski prostor, o tome se naveliko razglaba ne pitajući se previše koliko ljudi i tko zapravo uopće iza toga stoji. U pozadini stoji snažan, agresivan politički, industrijski i financijski lobi koji osvaja svjetsko tržište, ali o tome ćemo drugi puta.

Zato nam valja znati što se događa izvan naših dvorišta, argumentirano govoriti, informirati, objašnjavati i djelovati.

Pomodarstvo prolazi, a prave vrijednosti traju

Danas svaka šuša misli da se može izrugivati kršćanskim tajnama o kojima, usput rečeno, zna koliko je crnog pod noktom, svaki novinarčić i dužnosnik misli da se može sprdati na račun tradicije koja je iznjedrila civilizaciju u kojoj živimo, svaki fićfirić koji se naivno poveo za nečim „novim“ misli da može pljuvati na ono „staro“. Pomodarstvo prolazi, ostavljajući za sobom krš koji onda treba sređivati, a prave vrijednosti traju. Upravo zato bismo trebali upoznati svoju dragocjenu vjeru, da bismo mogli argumentirano odgovoriti onima koji nas pokušavaju slatkorječivo izmanipulirati ili nam se agresivno nametnuti. Bilo bi dobro da vjeru upoznaju i oni koji je kritiziraju, da ne ispadnu smiješni kada o njoj tako nekompetentno govore.

Možda nije slučaj da nas međugorska poruka od 25. VII. 2012. poziva na PONOS: „Danas vas pozivam na dobro. Budite nositelji mira i dobrote u ovome svijetu. Molite da vam Bog dadne snage da u vašem srcu i životu uvijek vladaju nada i ponos, jer ste Božja djeca i nositelji njegove nade u ovome svijetu koji je bez radosti u srcu i bez budućnosti, jer nema srce otvoreno prema Bogu, koji je vaš spas.“

Zaštita „starinskih“, tradicionalnih, vjerskih i obiteljskih vrijednosti uopće nije pitanje religijskog monoteističkog morala, to je kapitalno društveno pitanje. To nije pitanje zajedničkog interesa koji se može dogovarati i pregovarati, to je pitanje općeg dobra koje je iznad svake računice.

 

 

 

Lidija Paris

facebook komentari