Mostar: 30. godina nakon tragedije Šima i Draženka Čuljak danas su sretne i još uvijek pune volje za životom

0

Malo tko ne zna za sudbinu sestra Čuljak, Draženke i Šime, koja je u siječnju 1985. digla tadašnju Jugoslaviju na noge.

Tada 18-godišnja Šima i njezina 17-godišnja sestra Draženka, učenice Ekonomske škole odnosno Gimnazije “Veljko Vlahović” u Mostaru, tog 6. siječnja 1985. godine oko 14 sati zaputile su se iz Bogodola, planinskog sela 20-ak kilometara od Mostara, prema Širokom Brijegu, odakle su planirale ići za Mostar, gdje im je radila majka Radica. Zima je bila jaka, snijeg i mećava, ali ni to ih nije spriječilo u njihovoj namjeri.

Upale su u jamu duboku više od 10 metara, u njoj provele sedam dana i osam noći. Otac je mislio da su kod majke u Mostaru, majka je mislila da nitko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće. Telefona nije bilo, veze nisu bile kao što su danas. Bila je nedjelja, 6. siječnja. Šimine pozive upomoć u iduću nedjelju, 13. siječnja 1985., čuo je Drago Ćavar Macugić, koji je bio u lovu sa svojim prezimenjacima Radom i Krešom. Prvo je mislio da ga netko zafrkava – kada mu je Šima rekla tko su i čije su i da su u toj jami sedam dana. On se prvi i spustio do njih u jamu, a prvi je i koji nije član obitelji, a kojeg su pustili da ih posjeti na VMA u Beogradu.
Bile su odjevene, prisjeća se u razgovoru za Dnevni list Ćavar, tanko: imale su traper jakne, tanku odjeću i čizme. Njihovo spašavanje Ćavar i danas smatra najvećim uspjehom u svom životu.

Samo su me gledale…

“Bilo je i poslije i uspona i padova, ali to mi je najveći uspjeh u životu, dašta je. To je bila samo slučajnost”, kaže danas Ćavar. Kad su ih izvukli iz jame, u jednoj kući dali su im malo čaja, a onda prevezli u bolnicu u Mostar. U utorak, 15. siječnja 1985., prevezene su na Vojno-medicinsku akademiju (VMA) u Beogradu, gdje su im amputirane obje noge.
Kako su sestre Čuljak provele i preživjele 160 sati u kanjonu Borak bez hrane, slabo odjevene, u ekstremnim zimskim uvjetima, i danas se smatra čudom. Šima i Draženka od 1993. godine žive u Torontu u Kanadi. Zaposlene su, bave se sportom, putuju. Danas, gotovo 30 godina nakon tog događaja, posjetili smo njihovu majku Radicu, u mostarskom naselju Rudnik. Prvo pitanje koje smo joj postavili bilo je kako danas gleda na taj događaj od prije 30 godina.
“Prije 30 godina je bilo tužno, a sada, kada gledam njih dvije i sve ostalo, sasvim sam zadovoljna. One su sretne, ja sam sretna što su tako uspjele i to je to”, odgovara jednostavno. Šima radi kao pravnica u jednoj tvrtki, dok Draženka radi kao informatičarka.
“One se ne bi ni s kim mijenjale što se tiče sreće i života. One su to sve jako dobro prihvatile, što je najvažnije. Žive s tim. Ne misle da su invalidi, nego da su iste kao i svi drugi – žive, rade kao i svi drugi: putuju, voze automobile, plešu…”, kaže njihova majka Radica. S ponosom priča kako se Draženka danas bavi veslanjem i ima puno osvojenih zlatnih, srebrenih i brončanih medalja, a 2016. će biti i na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru u Brazilu.
“Bila sam i ja u Njemačkoj kad je bila na jednom natjecanju i kad je isti dan dobila tri medalje. Bavi se sportom, to voli, u tom uživa”, kaže Radica Čuljak. Draženka danas ima sina, 26-godišnjeg Denijala.

Božja i njihova volja

sestre culjak 240910Kako su ove dvije djevojke sedam dana i osam noći preživjeli uz samo nekoliko žvakaćih guma, što su imale uz sebe, ne zna nitko.
“Bog to da tako da prežive. Hvala Bogu, preživjele su, danas žive normalno. Bila je to Božja volja. A i njihova je to volja bila. Jako je velika bila njihova volja da prežive. Mislile su samo da ne umru, da bih i ja umrla za njima. Samo su mislile na mene. Preživjele su zahvaljujući snazi svoje volje, a i Božje. Imale su jako veliku volju za životom”, kaže njihova majka, a i danas joj riječi prekida plač. Nisu zaspale, kaže, što je najvažnije. Da su zaspale, ne bi ni preživjele. Svoje kćeri Radica je vidjela odmah u bolnici u Mostaru, onu večer kad su dovezene. Nisu mogle govoriti.
“Samo su me gledale. Onda je jedna samo rekla: ‘Mama, sve ćemo ti pričati, sve ćemo ti kazati, kako je bilo i kako smo izdržale.’ Tko ih je više išta i pitao. Ta znam… Pričale su poslije tisuće puta. Bila je to jako teška tragedija, ali pomogla nam je cijela Jugoslavija, cijeli je svijet bio s njima, tako da su preživjele samo zato što ih je tako svatko prihvatio”, priča njihova majka. I danas joj je teško vraćati se u prošlost.
“To je 1985. bila tragedija, ali one su danas sretne, a ja sam još sretnija. Jer ih vidim kako su mi lijepe, kako su mi vesele, pametne, raspoložene… A kada sam ih tad vidjela, mislila sam da nikad neće biti normalne. Bile su ovako crne. Cijelo tijelo, glava, sve… Ne znam samo kakvi su im zubi bili…” – kaže i pokazuje rukom na crni stol. Odmah u Mostaru u bolnici su znali da će im noge biti amputirane, jer je već i gangrena nastupila. Odmah ih se pokušavalo premjestiti na VMA u Beograd, Radicini prijatelji iz Aluminijskog kombinata dogovorili su i helikopter. Angažirao se u Beogradu i dr. Izidor Papo iz Mostara.
“Kad smo došli u Beograd, rekao mi je: ‘Ne boj se ti ništa, moja Hercegovko, sve ćemo mi to riješiti.’ Eh, drugi dan sam morala potpisati da pristajem na operaciju da će im noge biti amputirane, a ja nisam htjela. Tko će potpisati da moja djeca nemaju nogu, ja to ne mogu. Mislila da sam da ni one to neće prihvatiti. Evo, prihvaćam ja, ali kako će one prihvatiti kad se probude i kad vide da ih nema pola”, prisjeća se. Ali onda je Radicu posavjetovao jedan liječnik: kako je i njegov brat za vrijeme onog rata ostao bez nogu, kako se noge naprave… Rekao joj je da je bolje da žive i tako, nego da su u grobu i da ih nikada ne vidi. Radica je samo mislila kako će one to sve podnijeti. Ružan je bio osjećaj kad su se probudile iz narkoze, ali…
“Pomiriš se s time. Što je – tu je. Ljudi se sa svime pomire. Kad je to sve prošlo, kad su se probudile, u sobu su im doveli jednog crnca, vojnog pilota iz Angole. Imao je jednu nogu crnu, jednu bijelu – protezu. Doveli su ga da one vide da života ima, da se ne razočaraju u život. On je pred njima igrao, skakao…, da vide da će i one jednog dana tako moći raditi. Tako je i bilo”, kaže njihova majka. Šima (1967.) i Draženka (1968.) nikad nisu gubile volju, kaže njihova majka, nikad nisu bile nervozne ni pokazale da im je netko nekad dosadan. Svi su ih obilazili. Kulturni, školovani ljudi, kaže njihova majka, svaki dan je oko njih bilo cvijeća, svaki dan je bilo toliko puno ljudi, liječnika…, uvijek puno priče, puno savjeta…
“Baš su ih uvodili u život, u jednu budućnost. Sklopili smo i puno prijateljstava tada”, kaže. One su i tada, a i dan-danas tako žive, kaže njihova majka, svakog čovjeka prihvaćale jednako.
“Moja Draženka kaže: i crncu krv teče isto kao tebi – crvena je, nije crna”, kaže.

Sve je završilo kako treba

“To je 1985. bilo i tužno i žalosno, ali, hvala Bogu, sve je izišlo kako treba i kako je Bog dao, sve najbolje”, kaže danas.
Razgovaramo u kući koja je izgrađena solidarnošću ljudi: čitava Jugoslavija se digla na noge, kaže Radica, i čovjek treba biti zaista zahvalan na svemu. Mnogo je novca pristizalo na žiroračun Crvenog križa za pomoć sestrama Čuljak, ali one su, ustvari, dobile tu kuću i posao. Bila im je želja da se osnuje zaklada s njihovim imenom, iz koje bi se pomagalo svima onima kojima je pomoć potrebna. No, ta ideja nije naišla na plodno tlo tamo gdje je trebala, niti je netko stajao iza njih da tu ideju “pogura”, tako da se ne zna gdje je sve završio novac koji je slan sa svih strana i Jugoslavije i svijeta. A to više i nije važno, kaže danas njihova majka. Draženka i Šima i u jami i poslije, imale su izuzetnu volju za životom. Danas o događaju iz siječnja 1985. ne pričaju, kaže njihova majka. Ako ih netko upita, odgovore, ali ne vraćaju se na to.
“One su to nekako stavile u zaborav. Naravno da se ne može zaboraviti, ali neće da ih itko gleda samo kroz to, da ih netko sažalijeva. One to ne žele. One vole život kao i svi drugi ljudi”, kaže Radica.

Nisu se vraćale na to mjesto

sestre-culjakMjestu gdje se sve dogodilo nisu se vraćale, i jako je teško tom mjestu uopće prići. Radica je išla jednom, puno godina nakon nesreće, ali nije mogla prići mjestu gdje su upale u jamu, i bilo ju je strah, kaže.
“Nisam bila sama, ali bilo nas je jako strah. To je toliko zaraslo u šumu, mjesto je stvarno nepristupačno. Išla sam skoro do tog mjesta, ali sam se vratila”, kaže Radica. O sestrama Čuljak kanadska televizija željela je snimiti film. U Kanadi im je to nemoguće, jer nema ni slične prirode kakva je ovdje bila tog siječnja 1985. da bi mogli tako nešto napraviti. Draženka i Šima i ne dolaze često u Hercegovinu. Majka ih redovito posjećuje u Kanadi. Ali iduće godine, kada se navrši 30 godina od događaja koji im je promijenio život, dolaze sigurno. Doduše, ne u siječnju, nego na ljeto. A s njima, kako nam je rekao lovac Ćavar, možda dolazi i kanadska ekipa, koja će na licu mjesta snimiti film – istinitu priču o hrabrim sestrama Draženki i Šimi. I za kraj, pitamo Radicu – kako danas gleda na onaj događaj iz 1985.: i tuga i sreća?
“Neću sad više da govorim da je tuga. Neću. One bi se jako uvrijedile i rekle: ‘Mama, šta ti je sad tuga?’ Nego tuga je bila i prošla. A sada je sve u redu”, kaže Radica na kraju.

Lovac koji ih je našao: Mislio sam da me netko vitla…

Drago Ćavar nam priča kako ga je jedan general na VMA u Beogradu, kad je bio u posjetu sestrama Čuljak, pitao je li moguće da su sedam dana bile u toj jami. “A ja mu kažem: Bile su sedam dana i još koji sat više”, priča nam Ćavar. On je 13. siječnja 1985. pošao u lov s dvojicom kolega, a budući da je malo prije toga operirao nogu, nije išao daleko, gdje i druga dvojica, nego se vrtio tuda, u blizini. Pucao je karabinom na jednu sojku, kad je čuo zapomaganje. Ostavio je i ruksak i pušku, i spustio se na jednu kotu. “Rekle su mi da su dvije sestre iz Bogodala i da su tu nedjelju dana. Kakvu nedjelju, ja noćas kod matere tražio još jednu deku da se pokrijem, tako je hladno bilo”, prisjeća se. Ali, spustio se još malo, i nije vidio nikakve tragove – nitko tuda nije prošao. A one su ponovile da su tu nedjelju dana. “Mislio sam se da se tu netko spustio s druge strane i da me sad vitla i zafrkava, da su to drugi lovci iz moje skupine koji tad nisu bili sa mnom i da su se spremili sutra me zafrkavati kako su me djeca vitlala sat vremena”, priča Ćavar. Ali kad su mu nabrojale neka prezimena iz tog kraja, jedno čak nije ni znao, pomislio je da bi i mogla biti istina to što govore. Otišao je u prvu kuću i ispričao sve. Radin otac mu je rekao: „Ne budi lud, šta će biti dolje!”, ali žene su u četvrtak čule njih da su jaukale, ali nisu povjerovale da je to – to. Ali Radina majka im je dala užad i bila uporna da se vrate ponovno. “Otišli smo tamo i rekao sam: ‘Ako se odazovu, ići ćemo dolje. Ako se ne odazovu, netko nas je vitlao.'” I odazvale su se. Spustili su se užetom 11- 12 metara u dubinu. Bile su tu Šima i Draženka. Prvo su izvukli Šimu pa Draženku. Odnijeli su ih do prvih kuća i dali im malo mlakog čaja. Odatle u dom zdravlja u Širokom, a onda u Mostar. Ćavar i danas ima album s isječcima iz tadašnjih novina: nije bilo novina koje nisu pisale o sudbini sestara Čuljak. Ćavar čuva i knjigu Grge Mikulića “Priče i legende iz Hercegovine”, u kojoj je zabilježen slučaj iz siječnja 1985.

Dnevni list/Kamenjar.com

facebook komentari