Pratite nas

Mostarska gimnazija: Primjer kako kamuflirati segregaciju u školama

Objavljeno

na

Kod nas trenutno u ovoj školi nastavu pohađa trideset pet različitih nacionalnosti, pored djece sa svih strana svijeta u ovoj školi bez ikakavih nacionalnih tenzija obrazuju se i djeca iz čitave Bosne i Hercegovine“ (Valentina Mindoljević direktorica Koledža ujedinjenog svijeta)

Piše: Predrag Blagovčanin

Nekadašnja gimnazija Alekse Šantića, a današnja Gimnazija Mostar, smještena  na samoj imaginarnoj granici između lijeve i desne strane grada na Neretvi  u ovom trenutku predstavlja jedinu administrativno integriranu školu na području Hercegovačkoneretvanskog kantona.

Početkom 2004. god. odlukom tadašnjeg saziva Gradske uprave Mostara uz svesrdnu podršku međunarodnih faktora u Bosni i Hercegovini donijeta je odluka o formalno-pravnom  ujedinjenju gimnazija iz istočnog i zapadnog dijela grada – Gimnazije Fra Dominika Mandića i Mostarske gimnazije.

Ankica Čović ravnateljica Mostarske gimnazije ističe da mostarska gimazija ne funkcioniše po konceptu „dvije škole pod jednim krovom“ ali ni kao škola sa jedinstvenim nastavnim planom i programom već po kompromisnom rješenju tih modela.

„Mi smo jedina škola koja je administrativno ujedinjena sa dva ravnopravna nastavna plana i programa – hrvatskim i federalnim nastavnim programom.  Imamo zajedničku upravu,  što uključuje jednog direktora i zamjenika, zajednički školski odbor,  zajedničko vijeće učenika, zajedničko vijeće roditelja i zajedničko nastavničko vijeće ali imamo i odvojeno nastavničko vjeće i vijeće roditelja po planu i prirodi različitih programa. To su dakle razlike između ovakve škole i škola koje funkcionišu po principu „dvije škole pod istim krovom“. Ovo je jedina takva škola i nažalost  u ovom trenutku niko ne slijedi naš primjer.“

Mostarska gimnazija specifična je obrazovna institucija u Mostaru obzirom da njeni učenici većinom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa različitih nastavnih planova i programa zajedno pohađaju određene predmete poput informatike i nastave francuskog jezika.

„Mi smo u ovoj školi zaista postigli dosta u smislu da imamo zajedničku nastavu informatike. Na hrvatskom nastavnom planu učenici su izučavali informatiku u prvom razredu, a na bosanskom u drugom i trećem. Uvezali smo sve vanjske faktore,  ministarstvo,  pedagoške zavode  sa njihovim savjetnicima i našim profesorima. Nakon toga promijenjen je nastavni plan i program tako da sada djeca imaju dva sata tjedno informatike. Jedan sat je u njihovim razredima gdje su inače, a drugi sat se formiraju zajedničke grupe sa ovih nastavnih planova gdje zajedno sjede i pohađaju taj sat informatike. Također imamo zajedničku i nastavu francuskog jezika odnosno frankofonsko odjeljenje u suradnji sa Francuskom ambasadom gdje učenici pet sati tjedno dodatno uče francuski jezik,  a pored toga postoji još i niz drugih zajedničkih aktivnosti koje se realizuju preko Vijeća učenika.“

Učenik četvrtog razreda mostarske gimnazije i član Vijeća učenika Ante Čuljak smatra da se kroz aktivnosti ovog vijeća poboljšava kvalitet školskog sistema ali također ističe i činjenicu da  učenici ove škole bez obzira na različite nastavne planove koje pohađaju uče jedni od drugih te se međusobno druže.

„Funkcioniramo veoma dobro zbog činjenice naše različitosti za nas ne predstavljaju nikakav problem. Mi smo jedna od tolerantnijih škola u Mostaru obzirom da smo mi jedini koji podržavamo tu ideju ujedinjenja škola. Iako smo  odvojeni samo nastavnim programom koji pohađamo mi se družimo i tu nikakvih problema nema. Na početku je bilo nekih  predrasuda međutim kasnije kad upoznate te ljude sve barijere se razruše. Mi smo mlađe generacije i nekako pokušavamo zaboraviti taj rat.“

Za Bakira Krpu pomoćnika direktora mostarske gimanzije administrativno ujedinjena škola poput ove predstavlja maksimum koji se može postići u okviru sadašnjih zakona i ustava kao i političke atmosfere Hercegovačkoneretvanskog kantona.

„Za mene su bolje i dvije škole pod istim krovom nego jedna škola na lijevoj strani Neretve, a druga na desnoj strani Neretve.  Po meni je ovaj tip administrativno integriranih škola u ovom periodu i sa ovakvim političarima maksimum koji možemo imati kada govorimo o zajedničkom obrazovanju. Nama su u jednom periodu spočitavali našu ulogu. Kao kakva je to integrisana škola kad rade i sjede u različitim smjenama i ulaze na različita vrata. To nije istina, jedino što je kod nas odvojeno su nastavni planovi i programi. Zbog čega su odvojeni? Zbog činjenice da Ministarstvo nije nikad uradilo zajednički nastavni plan i program. Mi imamo dva zavoda. Zavod za školstvo i pedagoški zavod koji su u suštini serviseri jednog ili drugog programa.“

Bakir Krpo rješenje segregacije u školstvu vidljivo kroz egzistiranje obrazovnih insitucija pod nazivom „Dvije škole pod istim krovom“ vidi u formiranju državnog ministarstva obrazovanja te kreiranje zajedničkog nastavnog plana i programa u okviru kojeg bi bila zastupljena i  grupa nacionalnih predmeta.

„Visoki predstavnik Peddy Ashdown 2002. god. sa grupom normalnih ljudi pokrenuo je ideju o zajedničkoj školi s tim da se ne dira u kulturni i nacionalni identitet. Tadašnja ideja je bila da se napravi pet različitih nacionalnih predmeta u zajedničkom programu za svu djecu. Na tom fonu napravljena je ova integrisana škola koja sada ima različite nastavne planove  i programe. Međutim taj pilot projekat  zamišljen kao jedinstveni plan i program za svu djecu sa različitom nacionalnom grupom predmeta nikad nije ugledao svijetlo dana zbog političara. Očigledno je da za ovakve škole nacionalne stranke tada, a ni sad nisu bile zainteresovane, obzirom da su tad jednog visokog mostarskog dužnosnika pitali: Zašto ne integrišete sve škole, evo vidite kako funkcioniše mostarska gimnazija?  On je rekao hoćete li da vam i to ukinemo.“

U zgradi mostarske gimnazije je smješten i „Koledž ujedinjenog svijeta“, jedna od 12 takvih obrazovnih ustanova u svijetu, u kojoj predaju nastavnici iz različitih zemalja. Prema riječima direktorice Valentine Mindoljević nastavu u ovoj obrazovnoj instituciji pohađa trideset pet različitih nacionalnosti uključujući i djecu iz čitave Bosne i Hercegovine.

Valentina Mindoljević smatra da ta činjenica doprinosi da se svi zajedno uče toleranciji i tomu kako je bogatstvo susretati i poznavati ljude različitih nacionalnosti, kultura i tradicija. Međutim, direktorica Koledža ujedinjenog svijeta ističe i zabrinjavajuća svjedočenja djece koja u ovu obrazovnu instituciju dolaze iz podjeljenih škola širom Bosne i Hercegovine.

„Mi nikakvih nacionalnih tenzija između te djece nemamo. Nažalost kada govorimo o djeci iz Bosne i Hercegovine ili djeci iz drugih republika bivše Jugoslavije onda moramo znati da ta djeca dolaze iz sredina gdje se nažalost nisu upoznala sa drugačijim od sebe. Međutim, mi nikakvih nacionalnih problema nemamo, ali treba istaći i tragične primjere iz Uskoplja, Vakufa ili Bugojna gdje djeca svjedoče da u okviru škola postoje trake koje dijele školu i gdje nastavnici dijele  ukore ukoliko primjete da se neko od djece druži sa djecom druge nacije.“

Valentina Mindoljević smatra da bi mostarska gimnazija trebala biti primjer i predstavljati model organizacije škola širom Bosne i Hercegovine pogotovo kada govorimo o poštivanju i njegovanju različitosti te toleranciji u obrazovnim institucijama.

„Mislim da bi mostarska gimnazija trebala biti ponosna na činjenicu da nema nikakvih nacionalnih problema između Bošnjaka, Hrvata, Srba  a i svih stranaca koji pohađaju internacionalni koledže i koji svaki dan u ovoj zgradi provode većinu dana.“

Međutim, iako je mostarska gimnazija prvenstveno zahvaljujući vlastitim profesionalnim i stručnim kadrovima, uspijela kreirati  ozračje naizgled lišeno segregacije i diskriminacije, đaci ove gimnazije nažalost, još uvijek predstavljaju nevine žrtve etnopolitičkog uticaja na obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini te  zbog pripadnosti različitim nacionalnim grupama danas, a ni sutra neće  pohađati nastavu sjedeći zajedno u školskim klupamaIdeju ujedinjavanja škola i  formiranja jednog nastavnog plana i programa koji bi pohađali svi učenici bez obzira na nacionalnu pripadnost najbolje oslikava anketa provedena među srednjoškolcima sa zapadne i istočne strane ovoga grada. Brojke koje smo dobili prikazuju stvarno raspoloženje mostarske mladosti i budućnosti ovoga grada..

Anketa sprovedena među mladima kroz druženja i putem društvenih mreža

1. Što misliš, trebaju li učenici škola koje izvode nastavu po principu „dvije škole pod jednim krovom“ i dvama različitim obrazovnim planovima i programima biti ujedinjeni u jedan obrazovni  plan i program koji bi funkcionirao na način da učenici ne budu podijeljeni po etničkim i vjerskim osnovama?

a)  Ne, jer je ovakav način izvođenja nastave u srednjim školama je sasvim uredu.
b) 
Da, srednje škole trebaju biti ujedinjene i učenici se ne bi trebali dijeliti po etničkim i vjerskim osnovama.
c) 
Ne znam.

2. Što misliš, bi li način izvođenja nastave u smislu da učenici (bez obzira na etničku, vjersku i dr. pripadnost) budu zajedno u učionicama i da uče po istom i usklađenom planu i programu, doprinio toleranciji, miru i boljem suživotu među mladima različitih etničkih grupacija?

a)  Ne, to bi samo pogoršalo situaciju.
b) 
Da, naravno! To bi doprinijelo toleranciji, miru i suživotu u podijeljenim gradovima kakav je Mostar.
c) 
Ne znam.

Odgovori na 1 pitanje: a) – 5;  b) – 21;  c) – 4
Odgovori na 2 pitanje: a) – 5;  b) – 19;  c) – 6

tačno.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Željko Glasnović: Titoslavija je od 1945. bila na infuziji

Objavljeno

na

Objavio

Titoslavija je od 1945. bila na infuziji.

Živjela je od zapadnih kredita, njemačke ratne odštete i novac od većinom hrvatskih gastarbajtera.

Dok je trošila milijarde dolara na naoružanje nije mogla ni proizvesti toaster koji je mogao konkurirati na otvorenom tržištu.

Vodili su je crveni guzičari i balkanci koji su odgajali piliće u klaviru oduzetih stanova.

Nasljednici te privilegirane klase su nas ogulili do 1990. To se također prešućuje. SFRJ je bankrotirala prije pada Berlinskoga zida.

Željko Glasnović: Što će vam zakoni, kada nitko to ne provodi

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati