Pratite nas

Povijesnice

MOSTARSKA OPERACIJA 1945. – »ODRIJEŠENE RUKE« ZA ZLOČIN

Objavljeno

na

Nakon što su od studenog 1944. do početka 1945. crte bojišnice na širem području Mostara mirovale, krajem siječnja 1945. godine, razbuktale su se borbe između partizanskih postrojba i združenih njemačko NDH-ških snaga.

Kako je razvoj svjetske vojne i političke situacije išao u korist jugoslavenske komunističke vojske, bilo je samo pitanje vremena kada će i na ovom području konačno popustiti otpor partizanskom napredovanju. Povijest je zabilježila da se konačni slom njemačko-NDH-ške obrane dogodio u prvoj polovici veljače (Široki Brijeg je zauzet 7., a Mostar 14. veljače 1945.), nakon čega su uslijedili danas dobro poznati zločini nad Hrvatima i posebno katoličkim svećenicima tog kraja. O tom se dijelu povijesti kao i o drugim sličnim zbivanjima nije smjelo govoriti, pa stoga ne čudi da tek u novije vrijeme prikupljamo fragmente istine o ovim donedavno zatajenim događajima.

Svjedočanstva zločina s obje strane Neretve

Nedavno, točnije 21. travnja ove godine, Večernji list je u svom internetskom izdanju za Bosnu i Hercegovinu objavio svjedočenje bivšeg partizana, danas 89-godišnjaka iz Omiša, koji je tih dana, zajedno sa svojom 12. dalmatinskom brigadom (pripadala 26. dalmatinskoj diviziji Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ), ušao u Široki Brijeg. Važno je zapamtiti da su, nakon osvajanja Širokog, dalmatinski partizani prema Mostaru nadirali iz smjera zapadne Hercegovine (tj. s desne obale Neretve), dok je u isto vrijeme, kao dio ove složene vojne operacije kojom je zapovijedao 8. dalmatinski korpus NOVJ, s jugoistočne strane (s lijeve obale Neretve), iz istočne Hercegovine prema Mostaru nastupala 29. hercegovačka divizija NOVJ.

mostar

Prije par mjeseci do ruku mi je došao još jedan, također nedavno objavljeni rad, koji se odnosi na isti događaj, ali viđen iz istočnohercegovačke perspektive. Riječ je o tekstu »Nevesinje – 14. krvavi februar 1945.«, autora mr. Nedžada Dedovića, objavljen 15. veljače 2013. u bošnjačkim islamskim informativnim novinama Preporod. Taj članak, kroz svjedočenja bošnjačkih civila, opisuje zločine koje su postrojbe 29. hercegovačke divizija NOVJ počinile nad Bošnjacima na lijevoj obali Neretve. tj. na jugoistočnom kraku iste, Mostarske operacije.

»Odriješene ruke«

Oba ova povijesna izvora većinom se ne razlikuju od drugih opisa ratnih i poratnih partizanskih zločina i u tom se tužnom opusu ni po čemu ne bi isticali da u njima nije zabilježen jedan krucijalan detalj. Osim u činjenici da su se i istočno i zapadno od Mostara, u okviru iste vojne operacije u krugu od pedesetak kilometara dogodili masovni zločini, navedeni se iskazi zapanjujuće podudaraju u jednom elementu koji svjedoči o zajedničkoj metodologiji zlodjela, što pak nedvojbeno ukazuje na svjesno planiranje pokolja na višoj zapovjednoj razini.

Nefiza Omerika i Nafija Šarančić čije iskaze prenosi Dedovićev tekst, svojim su očima vidjele što smaknuća, što posmrtne ostatke ubijenih (među kojima je bilo i 17-godišnjih djevojaka) koje su pobili partizani na više lokaliteta u istočnoj Hercegovini. Za povijest je međutim važnija činjenica da se dvjema svjedokinjama u sjećanje jako dobro urezala sintagma o »odriješenim rukama«, odnosno o dopuštenju – koje je po njihovim riječima dano partizanskim pobjednicima – da tijekom prva 24 sata nakon ulaska u mjesto koje su osvojili, mogu raditi što god žele.

Moglo bi se prigovoriti da su ovi iskazi pristrani i da njima svjedoci čiji su srodnici pobijeni nastoje ocrniti egzekutore. Osim toga, nejasno je i kako su navedene svjedokinje uspjele saznati za »odriješene ruke«, što je zapovijed koja je mogla biti poznata samo pripadnicima vojske koja je počinila pokolje. Potonje bi se jedino moglo objasniti pretpostavkom da su se navedenom sintagmom bahati pobjednici grozili nemoćnom stanovništvu koje im je ostavljeno na milost i nemilost, no sve navedeno bi ostao »mišung« slabo dokazivih tvrdnji i spekulacija, da se u bosanskohercegovačkom večernjaku nije pojavio iskaz dalmatinskog partizana.

Partizani_u_Mostaru_1945

T. B. iz Omiša kako ga identificira intervju u Večernjaku, u svom svjedočenju spominje zločine koje je u okviru Mostarske operacije vidio (»prid mojin su očima ubili pratra što sam teško podnio«) na njezinu suprotnom, zapadnom krilu, a razlog takvim postupcima nalazi u naredbi koju mu je izdao njegov nadređeni a koja je glasila: »Momci, ruke su vam odrišene, radite šta oćete!«. Ovo svjedočanstvo, zajedno s već otprije poznatim dokazima, snažno govori u prilog tezi da zločini koji su se dogodili na različitim dijelovima mostarskog fronta nisu tek sporadična zlodjela slabo kontrolirane vojske. Nakon navedenog iskaza postalo je jasno nekoliko stvari.

Tragom zločina

Prvo, teško dokazivi iskazi bošnjačkih svjedoka pokolja, o »odriješenim rukama« koje su navodno dobili pripadnici Titove vojske, neočekivano su dobili neoborivu potvrdu istinitosti, u vidu iskaza jednog od sudionika događaja koji je bio na strani počinitelja zlodjela. Drugo, s obzirom da je identična sintagma o »odriješenim rukama« bila prisutna u dvjema različitim partizanskim divizijama koje su u okviru iste vojne operacije simultano djelovale na sučeljenim neretvanskim obalama (na istočnoj strani 29. hercegovačka, a na zapadnoj 26. dalmatinska), jasno je da to nikako nije moglo biti slučajno, nego je posljedica naredbe koja je u navedene postrojbe spuštena s više razine.

Prva viša razina je zapovjedništvo 8. dalmatinskog udarnog korpusa koje je vodilo čitavu operaciju, a njemu je za ovu akciju na raspolaganje stavljena 29. hercegovačka divizija koja inače nije bila u njegovu redovitom sastavu. No, teško da već tu treba tražiti ishodište planiranih zločina.

Naime, još u sklopu priprema za Mostarsku operaciju, čelni čovjek OZNE Ranković je na teren u Hercegovinu poslao Uglješu Danilovića, koji je za tu prigodu doveden s više razine vlasti (čelnog mjesta Ozne za BiH i iz Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH)! Kako je pak Ranković u to vrijeme bio najbliži Titov pouzdanik, postaje jasno da je tolika briga jugoslavenskog komunističkog vrha da na terenu u Hercegovini ima probrane oznaše, bila vođena posebnim razlozima.

O ozbiljnosti priprema za borbe oko Mostara te naročito za obračune koji su nakon toga imali uslijediti, svjedoči i činjenica da je 1. prosinca 1944., u predvečerje predstojećih vojnih sučeljavanja, osnovana 3. brigada Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), koja je potom postala oružana snaga izravno podređena Oblasnom uredu OZNE za Hercegovinu. Na taj je način ustrojena zaokružena struktura političke policije koja je imala odsudnu ulogu u organizaciji i provedbi zločina, u sklopu čega su i nižim partizanskim postrojbama dane »odriješene ruke«.

Od Mostara do Bleiburga

No to nije bio kraj. Mostarska je operacija bila tek jedan od poligona (prije toga pokolji su zabilježeni u Dubrovniku) na kojem se uhodavao sustav zločina koji je svoj vrhunac imao na Bleiburgu. Svjedoče o tomu i riječi omiškog partizana koji je priznao da su osim pri ulasku u Široki, i »pri ulasku u Gospić dobili potpuno istu zapovid, i tu smo dobili odrišene ruke da činimo što nas volja i koliko nas volja…«.

Isti svjedok dalje nastavlja: »’Ko je imalo bija sklon ljuckom, ma najprija, ‘ko je imalo bija čovik, pa unda još imalo sklon civilizaciji i katoličanstvu, mora se prominut kad tako nešto vidi i doživi… Zapravo, manje sam vidija, kad sam vidija kako ubijaju onog pratra, nego kad sam gleda ono u Gospiću. To u Gospiću, to je bilo priviše, to je bilo Bože sačuvaj. A naši su se, ka, samo osvećivali. Ima u Gospiću rijeka Lika. Postrojili smo uz tu rijeku Liku silu jednu zarobljenika. Ama, malo je reć stotinu ljudi, prija će bit dvista, nego stotinu. Ta nije i’ ni’ko brojija… I odjednom poče kosit, naši kose, a ovi samo padaju, upadaju u onu rijeku. Bože Svemogući, tog zločina, te straote. I jedan se zarobljenik ote iz onog stroja i nadadne bižat priko rijeke. Tuku za njin, tuku li tuku, ali zaludu. Ode rođo! Priša je rjeku, nije ga bilo pogodilo, ili ga nije vrlo pogodilo. Ali ga je posle tamo stiga tenk i prigazio ga… U Širokom sam osta šokiran kad sam gleda ubijanje pratra, ali poslin ovoga što sam gleda u Gospiću, ja više nikako nisam bija oni isti čovik.«

Omiški partizan je, unatoč izdašnim materijalnim ponudama (stan, posao, itd.) nakon razvojačenja s gađenjem prekinuo svaku vezu sa sustavom koji je ga je natjerao da bude makar i svjedokom pokolja. O svom »slavnom vojevanju« s gnušanjem je rekao: »Jadni smo ti mi pobjednici bili! Kad sam vidija što smo radili od ljudi, svit mi se priokrenuo«.

Većina njegovih suboraca je ne samo prihvatila sve beneficije jugokomunističkog režima, nego i dan danas zdušno brane zločinački sustav u službi kojega su bili. T. B. je unatoč prisilnom sudjelovanju u zločinima pokazao da je čovjek. Nasuprot tomu, njegovi bivši »drugovi po oružju« su ogromnom većinom ostali samo ograničeni nedemokratski antifašisti, vječno zaglavljeni u istim rovovima mržnje kao i 1945. Oni bi opet »odriješene ruke« da svoju političku samovolju uspostave kao zakon.

Zagreb, 15. svibnja 2014. (Egon Kraljević / hkv.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati