Pratite nas

Feljton

Mostarska operacija 1945.

Objavljeno

na

Početkom 1945. Mostar je bio ključno uporište u njemačkoj obrambenoj ‘Zelenoj liniji’ na južnom krilu, koja je štitila povlačenje grupe armija “E” iz Grčke i Srbije. U takvoj situaciji Vrhovni štab NOVJ odlučio je pokrenuti veliku “Mostarsku operaciju” u kojoj je sudjelovalo 45 000 vojnika, većinom iz 8. dalmatinskog ojačane tenkovskom brigadom i zrakoplovima iz Italije i s Visa.

Te su jedinice izabrane jer je u njihovim redovima bilo više od 80 % boraca hrvatske nacionalnosti, te se računalo da će oni lakše pridobiti domicilno stanovništvo koje nije bilo sklono partizanskoj vlasti. Okosnicu obrane Mostara činile su hrvatska 369. ‘Vražja’ i 9. ustaškodomobranska divizija te razne manje posadne postrojbe njemačkog Wehrmachta, ukupno oko 15 000 vojnika.

[Iz arhive TV Kalendara]Mostarska operacija6. veljače 1945. – 6. veljače 2016.

Posted by TV Kalendar on 6. veljača 2016

Glavni je udar počeo 6. veljače 1945. napadom na Široki Brijeg, a poslije njegova pada sljedeći dan, nastavio se prodorom prema Mostaru u koji su partizanske postrojbe ušle tek 14. veljače. Posvuda su se vodile žestoke bitke, pa su i gubici bili veliki. Njemačko-ustaško-domobranske snage imale su 4000 mrtvih, a partizani oko 800. U izvještajima partizanskih zapovjednika često se spominje žestok otpor i čuđenje što im se predao mali broj domobrana. S obzirom da je Njemačka gubila rat, partizani su očekivali njihovu masovnu predaju, no oni su ipak ostali na položajima u strahu od partizanske osvete. Kada je situacija za njemačko-ustaške snage postala beznadna, prema izričitoj naredbi Adolfa Hitlera krenulo se u povlačenje prema Sarajevu koji je, prema novom operativnom planu, trebalo držati pod svaku cijenu. Partizani su 14. veljače 1945. zauzeli Mostar i spriječili rušenje mostova, ali su propustili priliku da opkole i zarobe cjelokupnu neprijateljsku formaciju jer su podcijenili njezinu operativnu vrijednost. U pozadini Mostarske operacije krile su se mnoge ljudske tragedije. Najveća se dogodila u Širokom Brijegu, koji je desetljećima bio poznat kao Gospino svetište. Znamenita franjevačka crkva i samostan s gimnazijom i konviktom djelovali su kao hrvatsko vjersko i obrazovno središte u kojem se nalazilo golemo povijesno i kulturno blago. Upravo je tu počinjen neviđen zločin. Poslije završetka borbi za Široki Brijeg partizani su ušli u samostan i hicima u potiljak poubijali 12 franjevaca.

Brdska haubica 75 mm u boju za Mostar

Brdska haubica 75 mm u boju za Mostar

Završne operacije jugoslavenskih postrojba na području zapadne Hercegovine započele su u listopadu 1944. tijekom borba u Dalmaciji. Nakon zauzimanja Dubrovnika Štab 29. divizije odlučio je da podređene mu brigade što prije izbiju u dolinu Neretve, zauzmu Stolac, Metković i Čapljinu te stvore uvjete za zauzimanje Nevesinja, zapadne Hercegovine i Mostara.

Dana 26. listopada 1944. godine 14. brigada zauzima Stolac, a 13. brigada Donje Hrasno, Dračevo, Višiće i Prebilovce. Nakon zestokih borba 12. brigada istoga dana zauzima Metković i Gabelu, a sljedećega dana i Čapljinu. Dana 29. listopada spomenuta postrojba presijeca komunikaciju Ljubuški – Mostar, a Zapadnohercegovački odred zauzima Ljubuški.[1] Upravo je u ovome razdoblju ubijen fra Krizan Galić, rođen 1870. u Gorici, koji se nalazio u zupnome stanu u Međugorju. Dne 30. listopada partizani su ga teško ozlijedili bacivši ručnu bombu, a umro je sljedećega dana od zadobivenih ozljeda. Pokopan je na mjesnome groblju Kovačica.[2]

U svibnju 1945. britanski izaslanik pri Svetoj Stolici proslijedio je britanskoj vladi elaborat dr. Mihe Kreka[3] naslovljen Masakr katoličkog svećenstva u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, u kojem se navodi sljedeće: U Zapadnoj Hercegovini, Čapljina je prvi grad koji je potpao pod partizansku vlast 27. listopada 1944. Sljedećeg dana je zauzet Ljubuški gdje je uskoro osnovan Pokrajinski odbor NOP-a za Zapadnu Hercegovinu. Ovaj organ Komunističke partije sastavio je popis svih sumnjivih i opasnih elemenata s tog područja koji su trebali biti eliminirani i ubijeni. Među njima se nalazilo 160 katolika – laika iz Čapljine i Ljubuškog: trgovaca, seljaka i drugih civila. Na popisu su se našla i imena svećenika i 44 franjevca. Laici su ubrzo masakrirani: 60 u Čapljini, 58 u Ljubuškom. Pojedini su pobjegli ili su izbjegli uhićenje od strane komunističke policije. U pogledu svećenika narodnooslobodilački odbor odlučio je da odluka o njihovoj sudbini bude odgođena do zauzimanja Mostara. Takva odluka bila je posljedica činjenice da su partizani smatrani ubojicama svećenika: masakr svećenstva mogao je izazvati otpor protiv partizanske vlasti.[4] Fra Bazilije Pandzić ističe da se „u ostavštini Fra Dominika Mandića nalazi vijest, koju je on primio i zabiljezio, da je u Trebinju godine 1944. odrzana neka sjednica i na njoj odlučeno pobiti sve franjevce samostana na Širokom Brijegu.[5] Prema drugim vijestima komunisti su drzali oko 17. siječnja 1945. sastanak na Crvenom Vrhu u Biokovu na kojem je primljena odluka da Široki Brijeg treba uništiti. Nešto slično čuli su od partizanskih vojnika i zupnici nekih zupa u Hercegovini, koje su bili komunisti zauzeli; oni su otvoreno govorili da će samostan na Širokom Brijegu biti uništen.“[6]

Pokojni Jure Galić, tadašnji tajnik Okružnog komitata KPJ za zapadnu Hercegovinu

> http://kamenjar.com/preminuo-komunisticki-zlikovac-jure-galic/

O stavu komunista prema Crkvi svjedoči Zapisnik sa savjetovanja Opunomoćstva III. sekcije OZN-e Oblasti VIII. korpusa, odrzanoga 1. i 2. ozujka 1945. Osvrnuvši se na rad klera i Crkve, „kao naših nepomirljivih vjekovnih neprijatelja, major Sekulić[7] naglašava vaznost nepoštedne borbe koja treba da bude vrlo oprezna, i naglašava kako je njihova [Crkve i klera] organizacija uspjela da se preko dvije hiljade godina odrzi monolitna. Uz ovo naglašava razliku između pravoslavne i katoličke crkve, iznašajući internacionalnu jakost katoličke crkve što međutim kod pravoslavne to nije.“[8]

O zlostavljanjima stanovništva na zauzetome hercegovačkom području potkraj 1944. godine svjedoče i sačuvani partizanski dokumenti. U izvješću Okruznoga komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu Oblasnom komitetu KPJ za Dalmaciju, poslanome iz Ljubuškoga 8. prosinca 1944., navodi se da „radi nepravilnosti dalmatinskih vojnih jedinica prinuđeni smo da se obratimo vama… IX. Divizija, koja se bavila, a i sada se neke jedinice njene bave na našem terenu, učinila je masu grešaka, koje smo mi pokušali otkloniti sa partijskim rukovodiocima bataljona, pa i brigada, ali nam to nije uspjelo zato se obraćamo vama. III. bataljon XIII. brigade IX. divizije je odnosno neki borci samovoljno su oduzimali novac od seljaka u kotaru Posušje… Nadalje, XII. brigada iste divizije vrši samovoljne rekvizicije na svoju ruku i to bez N.O. odbora, pa čak je dolazilo do mlaćenja pojedinih seljaka u općini Drinovci kotar Ljubuški. III. brigada IX. divizije je prije svoga povlačenja prosto sa paše potjerala 250 sitne stoke i oko 50 krupne i ako je dobila ranije trazenu količinu hrane. Tačno je da je ovaj kraj pretezno ustaški nastrojen, ali ovakvi postupci otezavaju rad kao i privlačenje masa na našu stranu. Mi smo na ovo drugovima ukazivali, ali dva do tri dana bilo bi dobro, pa onda nastave po starom. Zato vas drugarski molimo da vi ovo spriječite jer ovakvi postupci samo još više pogoršavaju naše pozicije ionako neprijateljski nastrojenom narodu.“

U izvješću III. sekcije OZN-e Oblasti VIII. korpusa OZN-e za Hrvatsku upućenome 12. siječnja 1945. III. Otsjeku OZN-e za Hrvatsku također se ističe da su „jedinice IX. divizije na polozaju oko Širokog Brijega zamijenile jedinice XXIX. Hercegovačke divizije. Stanovništvo se je tuzilo na hrdjav postupak od strane boraca te jedinice i kako navode, da su pojedini borci govorili, da su oni klali 41.g. a da će oni za to sada klati njih. Izgleda da je bilo dosta neorganizovanog uzimanja hrana. Prema nekim podacima izgleda, da su borci iste divizije silovali neke djevojke istih sela. Borci iste divizije zalazili su po pojedinim selima i trazili od seljaka, da im dadu jesti šunke ili ostalih boljih jela.“[9] Iako se u izvješću Štaba 9. divizije upućenomu političkom komesaru VIII. korpusa 28. studenog 1944. navodi da su, što se podizanja discipline tiče, postignuti rezultati te se usprkos velikomu broju novomobiliziranih moze očekivati „da će iskrsnuti mnogi problemi“[10], u mjesečnome izvješću Štaba 21. prosinca 1944. nema spomena o navedenim problemima u postrojbi.[11]

Na komunističkim popisima za odstrijel našla se 44 fratra a ubijeno ih je 66

Po završetku Kninske operacije, kojom su partizanske postrojbe zauzele posljednje dijelove Dalmacije, početkom prosinca 1944. Godine VIII. dalmatinski korpus nije vodio veće borbe sve do početka Mostarske operacije. Glavnina postrojba korpusa odmarala se na području Sinj – Split – Šibenik – Zadar – Benkovac (19. i 26. divizija), a Štab korpusa smjestio se u Kninu.[12] No 9. dalmatinska divizija (3. i 4. brigada) upućena je u Hercegovinu sa zadatkom da zauzme bojišnicu juzno do Mostara, na desnoj obali rijeke Neretve do Širokoga Brijega gdje su se ranije nalazile 13. dalmatinska brigada 9. divizije te 10. i 12. brigada 29. hercegovačke divizije koje su prebačene istočnije prema Nevesinju.[13]

Potkraj 1944. godine Štab 9. divizije naredio je 4. dalmatinskoj (splitskoj) brigadi da na polozajima od rijeke Neretve do sela Jare smijeni postrojbe 10. hercegovačke brigade i brani polozaj na crti Bačevići – Krvodol – Čule – Podgorje – Ljuti Dolac – Biogradci – Jare.[14] Štab brigade smjestio se u Čitluku, a glavnina snaga brigade koncentrirana je na obranu komunikacije Mostar – Čitluk. Četvrtoj brigadi priključen je i 5. bataljun 3. dalmatinske brigade.

Politički komesar 4. dalmatinske brigade u svome izvješću od 17. siječnja 1945. ovako opisuje stanje na terenu: Dolazak naše brigade na ovaj teren, narod je primio vrlo dobro, ali ne mozda kao NO vojsku, već kao Hrvate, katolike koji smo došli da smijenimo hercegovačku kao srpsku brigadu. Za nas su također govorili da dolaze Dalmatinci koji ne vjeruju u Boga, koji ruše crkve, a i ništa zajedničkog nemaju sa Hrvatskom. Međutim, ove parole im nisu palile, narod nas je dosta dobro primio, darivao sa hranom, duvanom i drugim. Nas su Dalmatince kovali a i danas kuju u nebesa, kao Hrvate i katolike, a skoro svaki s kime smo došli u razgovor potrudio se da nešto kaze protiv Srba. Mi smo pravovremeno shvatili taj jaz kojeg su napravili protunarodni rezimi između Srba i Hrvata, te smo neprestano na svim konferencijama, a i u dodiru s pojedincima isticali bratstvo i jedinstvo ne samo Srba i Hrvata nego i čitavog našeg naroda u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Hercegovačke jedinice populariziramo na svakom koraku, naročito X. hercegovačku brigadu koja je zbilja najstarija hercegovačka jedinica u koju su se svrstavali od njenog formiranja do danas najbolji hercegovački sinovi. Odrzali smo skoro u svim selima, gdje je smještena naša vojska, priredbe, gdje se svakom prilikom koristilo, prije same priredbe, da se narodu kaze nekoliko riječi o političkim događajima kao i našem NO pokretu. Pored negativnih strana koje ovaj narod posjeduje u odnosu prema nama, kidajući nam telefonsku zicu, noseći neprijatelju u Mostar obavještenja i niz drugih postupaka, ipak ima jedna od pozitivnih strana, a to je što rado posjećuje naše priredbe i ekonomski pomaze vojsku, iako ustaše poručuju iz Mostara skoro svakog dana da će oni doći amo i da u vezi toga skrivaju hranu od NO vojske. Narodnooslobodilački odbor uglavnom su postavljeni dolaskom hercegovačkih jedinica na ovaj teren. Uglavnom odbori su sastavljeni od ljudi koji su nađeni kod kuće bez obzira na njihovu prošlost. Među ovim odbornicima našlo smo i jednog potpredsjednika Opštine Ljuti Dolac koji je bio u Pavelićevom tjelesnom zdrugu i pušten na odsustvo 2 godine zbog toga što je spriječio jednog rodoljuba da ubije Pavelića.[15] Ipak, glavna pozornost Štaba brigade bila je usmjerena prema bojištu, a u pozadini su situaciju trebali raščišćavati dijelovi brigade narodne obrane i organi Vojnoga područja. Noću 2. na 3. siječnja 1945. postrojbe 2. dalmatinske brigade prešle su Neretvu kod porušenoga mosta u Čapljini i produzile prema Ljubuškomu gdje su se odmarale nekoliko dana. Dana 5. siječnja kompletna brigada nalazila se na prostoru Cerov Dolac – Gruda.[16]

U Izvještaju Štaba 9. divizije Štabu VIII. korpusa od 12. siječnja 1945. navodi se da se „neprijateljske komande sa znatnim ustaškim snagama, mjesnom ustaškom milicijom, kao i crnom legijom, regrutiranim na ovom području, uz podršku klera i dijela stanovništva, nastoje tu odrzati, popuniti svoje jedinice prisilnom mobilizacijom vršeći pljačku i zlodjela nad pučanstvom“[17]. Po zapovijedi Štaba 9. divizije od 5. siječnja 1945. godine 2. dalmatinska brigada dobila je zadatak da smijeni dijelove 3. brigade i zauzme polozaje sjeverno od komunikacije Kočerin – Široki Brijeg, osigura smjer Široki Brijeg – Posušje – Imotski i očisti područje od tzv. neprijateljskih skupina. Zadatak 3. i 4. brigade bio je aktivnom obranom spriječiti djelovanje Hrvatskih oruzanih snaga (HOS) iz Mostara i Širokoga Brijega prema Čapljini i Ljubuškomu te vršiti akcije izviđanja s obje strane Mostarskoga blata. Nakon teških borba i gubitaka 23. siječnja 2. brigada povučena je prema Posušju i Imotskomu te je zauzela nove polozaje na crti Rust – Rujen, a njezin 4. bataljun na području Posušja. Potkraj siječnja brigada zauzima polozaje na crti Rujen – Potkraj povezujući se na desnoj strani s 3. brigadom na crti Cerov Dolac – Šiljevište gdje je ostala do 4. veljače 1945.

U međuvremenu je na hercegovačkome području zabiljezeno nekoliko ratnih zločina. U siječnju 1945. u blizini groblja u Mamićima strijeljani su Ante Begić Jarčević (1910.), Ivan Grubišić Zlojo (1915.), Ante Grubišić Durešić (1921.), Mate Grubišić Tomić (1922.) i Mate Bašić (1917.), a sa stratišta je ranjen pobjegao Ivan Grubešić Zlojo, koji je naknadno uhvaćen i ubijen. Strijeljanje je prezivio Franjo Sesar Velaga, koji je kasnije osuđen na pet godina robije u Zenici, a Slavku Grubišiću, autoru knjige Nad ponorom pakla: Svjedočanstvo o komunističkim zločinima, izjavio je da su zločin izvršili pripadnici 2. dalmatinske brigade kojom je zapovijedao Bruno Vuletić.[18]

Tito i Bruno Vuletić

Prema sačuvanim podatcima nedvojbeno je da je spomenuta postrojba boravila na širem području Širokoga Brijega od 5. siječnja 1945. i kontrolirala prometnicu Kočerin – Široki Brijeg, no potrebno je napomenuti i da se na području juzno od te komunikacije nalazila i 3. dalmatinska brigada.

Podatci o stradanju stanovnika zupe Široki Brijeg tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća prikupljani su pojedinačnim popisima jer su matične zupne knjige, zajedno s veoma bogatom franjevačkom knjiznicom, spaljene.[19] Prikupljeni se podatci odnose na 63 posto populacije današnje općine Široki Brijeg, kojoj pripadaju i popisom neobuhvaćene zupne Crnač, Izbično, Kočerin, M. Gradac, Rasno, Jare i Ljuti Dolac te Polog. Evidentirano je 788 zrtava, odnosno 12,94 posto pučanstva popisanoga područja. Tijekom rata poginulo je 139 vojnika i 45 civila, a nakon njegova završetka 444 vojnika i 130 civila.[20]

1. Pripremanje Mostarske operacije

Područje Širokoga Brijega, Mostara i Nevesinja nalazilo se pod zapovjedništvom njemačke Grupe armije „E“ koja je organizaciju obrane povjerila Štabu 21. brdskoga armijskog korpusa u Sarajevu. Na tom su se području nalazile postrojbe 369. legionarske divizije (koja je nakon poraza kod Knina popunjena uglavnom Nijemcima koji su se povukli iz Grčke), 9. hrvatske gorske divizije, talijanske legije „San Marco“, Crne legije[21] te druge ustaške i četničke postrojbe s ukupno 30 bataljuna i jedan puk 181. lovačke divizije, odnosno oko 20.000 ljudi, a svim je snagama zapovijedao zapovjednik 369. legionarske divizije, njemački general-bojnik Georg Reinecke.[22] Te su se postrojbe posebice utvrdile u Širokome Brijegu, području Nevesinja, starim austrougarskim tvrđavama na Humu i Velezu te na Jastrebinki, planini zapadno od Mostara. Borbe su započele 27. siječnja kada su hrvatske i njemačke postrojbe napale polozaje 4. splitske brigade i zauzele Ljubuški (operacija „Bora“).[23]

Sljedećega dana, 28. siječnja, njemačke su snage izbile na rijeku Trebizat kod Ljubuškoga i stigle do Čapljine te produzile do Metkovića, nakon čega su se, zbog pritiska 12. hercegovačke brigade (bez jednoga bataljuna koji se nalazio na području Nevesinja)[24] i Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), morale povući na crtu Čapljina – Ljubuški.[25] Četvrta splitska brigada 9. divizije povukla se u smjeru Vrgorca.[26] Pretpostaviti je da je upravo ta postrojba prilikom povlačenja prisilno odvela fra Maksimilijana Jurčića[27] čiji su posmrtni ostatci pronađeni na lokaciji Belića guvno kod Vrgorca[28] i godine 2009. identificirani.[29] Navodno je ubijen jer je odbio odati ispovjednu tajnu.[30]

O zauzimanju Ljubuškoga po Hrvatskim oruzanim snagama izvješćuje Okruzni komitet KPH Biokovsko-Neretvanski u dopisu upućenome Oblasnom komitetu KPH za Dalmaciju od 24. veljače 1945.: Na kotaru Vrgorac nije se u potpunosti pridobio narod pograničnih hercegovačkih sela, u kojima ima priličan broj obitelji, čiji su članovi osudom narodnog suda osuđeni i streljani. Ti elementi su djelovali kroz ostale mase i veselili su se prigodom upada ustaša i švaba u Ljubuški u neposrednoj blizini Vrgorca, jer su se nadali nekoj osveti. U tim momentima nekoliko reakcionara je izišlo na površinu. Isti su nastojali pripremiti doček neprijateljske vojske na ovom kotaru, kako je bio slučaj u Ljubuškome. Dokazalo se je da su četvorica imala vezu s kamišarima u Ljubuškome, gdje su dobili upustva. Ta četvorica nama su ranije bili sumnjivi ljudi, među kojima su dva glavara: Ante Jelavić /Aver/ i Joze Jović. Svi su predani O.Z.N-i… Moglo se je zapaziti da je reakcija na kotarevima Metković i Imotski znala za sve namjere, pa tako i za ovaj pothvat Njemaca i ustaša u Ljubuškom i Metkoviću. Iz Imotskoga se stalno odrzavala veza sa Širokim Brijegom, preko pojedinih zena, a tako isto je i uhvaćeno i zatvoreno nekoliko lica u Metkoviću, koji su podrzavali stalnu vezu sa kamišarima i samim Mostarom.[31]

Eshumacija komunističkih zločina u Ljubuškom

Štab VIII. korpusa predlozio je, a Vrhovni štab NOVJ-a, u kojemu se već raspravljalo o završnim operacijama, 30. siječnja 1945. naredio prebacivanje glavnine snaga na mostarski pravac i zauzimanje Mostara radi potiskivanja njemačke vojske i Hrvatskih oruzanih snaga prema Sarajevu, odnosno Ivan-sedlu, čime bi se osigurala bojišnica buduće ofenzive, a VIII. korpus potpuno oslobodio bilo kakve opasnosti iza crte bojišnice u pozadini kada iz Like krene prema Soči.

Sastav Štaba VIII. korpusa bio je istovjetan onomu u Kninskoj operaciji. Radi vođenja Mostarske operacije Štab se iz Knina preselio u Imotski, a podčinjena mu je bila i 29. hercegovačka divizija (10., 11., 12., 13. i 14. brigada) II. crnogorskog korpusa, koji je krenuo preko Crne Gore prema istočnoj Bosni i Sarajevu, te 3. bosansko-hercegovačka brigada KNOJ-a.[32]

Radi zauzimanja Mostara Korpus je angazirao tri divizije: 9. (2., 3., 4. i 13. brigada), 19. (6. i 14. brigada) i 26. (1., 11., 12. i 3. prekomorska brigada), dok je 20. diviziju ostavio u juznoj Lici radi zaštite pozadine. Također su angazirane 1. tenkovska i Artiljerijska brigada, odnosno ukupno 40.000 vojnika.[33] Prema operativnome planu Štaba VIII. korpusa Mostarska operacija trebala se izvesti u dvijema fazama. U prvoj etapi trebalo je glavninom snaga VIII. korpusa (9. i 26. divizije, Artiljerijska brigada i 1. tenkovska brigada) uništiti hrvatske i njemačke snage u području Širokoga Brijega i obuhvatiti Mostar sa sjeverne i zapadne strane, a u drugoj zauzeti Mostar, dok je 29. hercegovačka brigada trebala zauzeti Nevesinje i izbiti u područje Širokoga polja, sjeverno od Mostara, te prema Konjicu i Jablanici. Zračna podrška dolazila je s Visa od 1. i 2. eskadrile NOVJ-a i saveznika iz Grupacija RAF[34] u juznoj Italiji.

Prva faza Mostarske operacije i zauzimanje Širokoga Brijega

Prva faza Mostarske operacije obuhvaća borbe za Široki Brijeg, Ljubuški i Čitluk. U području Široki Brijeg – Knešpolje nalazilo se oko 6000 njemačkih i hrvatskih vojnika iz 370. puka 369. legionarske divizije, 1. i 2. domobranska bojna, 2. ustaška bojna i druge postrojbe. Colić ističe da su najjače „neprijateljske“ utvrđene točke u Širokome Brijegu bile samostan s gimnazijom, Duhanska stanica i Cigansko brdo.[1]

Zadatak 26. divizije bio je napadati smjerom Kočerin – Široki Brijeg – Knešpolje i osigurati jednom brigadom smjer do Rakitna. Deveta divizija trebala je jednom brigadom obuhvatiti Široki Brijeg s jugoistoka i izbiti u Knešpolje, a drugom brigadom osigurati lijevi bok 26. divizije. Artiljerijska i tenkovska brigada podrazavale su napad 26. divizije, napad 19. divizije s 12. brigadom 29. divizije s juzne strane smjerom Čitluk – Varda – Mostar te napad 29. divizije na Nevesinje i Blagaj s istočne strane i ulazak u Mostar. Jedan od ciljeva ovakvoga plana bio je izbijanje u područje Knešpolja (1., 2., 3., 11. i 12. dalmatinska brigada), presijecanje odstupnice prema Mostaru te uništavanje i zarobljavanje hrvatskih i njemačkih postrojba u Širokome Brijegu.

11brigada_izvidjanje_griva_0502

Dana 6. veljače 1945. u sedam sati 1., 11. i 12. dalmatinska brigada te 1. tenkovska brigada krenule su u napad. Na smjeru Kočerin – Široki Brijeg, gdje su napadale 1. dalmatinska i 1. tenkovska brigada, postignut je određen uspjeh, no obrana nije probijena. Manevar 12. brigade 26. divizije te 2. i 3. brigade 9. divizije dao je bolje rezultate pa su te postrojbe brzo izbile u područje Knešpolja i odsjekle odstupnicu prema Mostaru. Doznavši da se njemačke postrojbe u Širokome Brijegu nalaze u okruzenju, Nijemci iz Mostara šalju pojačanje, a poslani bataljun probija crte obrane 2. dalmatinske brigade i spaja se sa svojim postrojbama u Širokome Brijegu. Postrojbe VIII. korpusa morale su odstupiti iz Knešpolja. Napad je nastavljen 7. veljače. Iako je plan napada ostao isti, u borbu su uvedene svjeze tenkovske i pješadijske snage. Drugi napad 26. divizije s 1., 11. i 12. brigadom, podrzan tenkovima, na Široki Brijeg dao je bolje rezultate. Njemačke i hrvatske postrojbe zbijene su na manji prostor te su se uz osjetne gubitke izvukle i 8. veljače postavile novu crtu obrane na Mikuljači i Jastrebinki.

Istodobno je 19. divizija, pojačana 12. brigadom 29. divizije, djelovala juzno od Mostara, između Mostarskoga blata i Neretve. Na lijevoj strani Neretve 11. brigada 29. divizije izvršila je snazan pritisak na Konjic, a 14. brigada prodrla je u podnozje Veleza. U međuvremenu su se 10. i 13. brigada 29. divizije, s jednim tenkovskim bataljunom i artiljerijskim divizionom, prikupljale radi napada na Nevesinje, Bunu i Blagaj.

Nakon zauzimanja Širokoga Brijega postrojbe 9., 19. i 26. divizije izbile su pred Mostar, i to na polozaje pred Vartu, Mihuljaču, Jastrebinku, Vasinu kosu, Gradinu i Lukovaču. Od 8. do 12. veljače izvršeno je pregrupiranje i priprema postrojba za napad na Mostar.

  1. Djelovanje 11. dalmatinske brigade i zauzimanje širokobriješkoga samostana

Dana 30. siječnja 1945. godine 11. brigada dobila je od Štaba 26. divizije zadatak da odmah počne prebacivati snage na pravac Split – Gradac – Vrgorac kamo su njezini bataljuni stigli 31. siječnja i 1. veljače.

zapaljena_gimnazija_siroki

U to vrijeme postrojbe 4. brigade već su uspostavile bojišnicu na rijeci Trebizat te osiguravale smjer Ljubuški – Crveni Grm – Vrgorac. Prvi i četvrti bataljun 11. brigade upućeni su 31. siječnja u Vitinu gdje su uspostavili kontakt s bataljunom Narodne obrane (KNOJ) koji je na tome pravcu zatvarao pristup naselju. Do 3. veljače na područje oko Vitine pristigli su 2. i 3. bataljun 11. brigade. Istodobno su se na lijevoj obali Neretve oko Počitelja okupili dijelovi 29. hercegovačke divizije, postrojbe KNOJ-a i dio 1. tenkovske brigade s ukupno 3000 vojnika.

Hrvatske oruzane snage napuštaju 3. veljače Čapljinu[2] i povlače se smjerom Čitluk – Mostar, a istoga dana naselje zauzimaju 12. hercegovačka brigada i brigada KNOJ-a uz djelomičnu pomoć 13. hercegovačke brigade. U Gabeli je ubijen don Martin Krešić,[3] a sljedećega dana u Čapljini su likvidirani zupnik fra Petar Sesar[4] i časna sestra Regina Milas[5].

Postrojbe 4. brigade prelaze 4. veljače Trebizat i u 12 sati ulaze u Ljubuški iz kojega se povlače Hrvatske oruzane snage, a s njima i, kako navodi Krek, veći broj svećenika uključujući i one čija su se imena nalazila na popisu za likvidaciju. Štoviše, Krek ističe da su nakon ponovnoga zauzimanja Čapljine i Ljubuškoga jugoslavenske vlasti smatrale prvom duznosti likvidirati franjevce, pa čak i one čija se imena nisu nalazila na popisu sastavljenome u listopadu.[6] Prema Obavještajnom dnevnom pregledu OZN-e od 8. veljače 1945. s područja Čapljine i Ljubuškoga prema Mostaru povuklo se oko 60% stanovništva.[7]

Dana 4. veljače u Kočerin je stigla 1. brigada. Treća prekomorska brigada osiguravala je smjer Rakitno – Vukojevo – Izbično. Istoga dana Štab 11. brigade dobio je naredbu od Štaba 26. divizije da odmah izvrši pokret smjerom Vitina – Lipno – Buhovo i razmjesti se na širem području sela Buhovo te organizira napad s juzne strane na Široki Brijeg. Prema zapovjedi Štaba 26. divizije glavni udar trebao je biti izveden jednom brigadom smjerom Kočerin – Široki Brijeg, dvije brigade trebale su okruziti Široki Brijeg s juga i sjevera, a jedna brigada upućena je u smjeru Rakitna radi osiguranja lijevoga boka od eventualnoga napada. Djelovanje na glavnome pravcu preko Kočerina preuzela je 1. brigada pojačana jednom tenkovskom četom 1. tenkovske brigade. Na lijevome obuhvatnom sjevernom smjeru napadala je 12. brigada koja po izbijanju u Široki Brijeg jednim bataljunom ofenzivno djeluje prema Knešpolju. Juznim pravcem napadala je 11. brigada smjerom Buhovo – Turčinovići – Pribinovići – Široki Brijeg (samostan). Treća prekomorska brigada dobila je naredbu da izbije na prostor sela Ljubotići kako bi spriječila eventualni napad iz smjera Rakitna. Na desnome krilu djelovala je i 3. brigada 9. divizije, a na lijevome 2. brigada 9. divizije.

operacija mostar

Partizanska shema

Osobito vazni ciljevi partizanske artiljerije bili su samostan u Širokome Brijegu, raskrizje putova, k. 451 i Cigansko brdo.[8] U međuvremenu su s Visa stigla dva bataljuna 13. dalmatinske brigade sa Štabom brigade koji su ubačeni u borbeni poredak 9. divizije, na desnome krilu 11. brigade. Štab 11. brigade izvršio je 5. veljače 1945. izviđaj i donio odluku o napadu na Široki Brijeg. Po divizijskoj zapovijedi brigada je dobila zadatak da likvidira „neprijateljske“ polozaje u širem prostoru zgrada samostanskoga kompleksa i gimnazije.[9] Dijelovima borbenoga poretka dani su sljedeći zadatci: – 4. bataljun – napad smjerom Škegri – Gorica – Pribinovići (seoska škola) – 2. bataljun – napad smjerom Medići – Jelinjak – k. 345, zadatak: likvidirati samostan – 1. i 3. bataljun dobili su zadatak da nastupaju za 4., odnosno 2. bataljunom kao rezerva Središte brigadne veze smješteno je u selu Medići. U brigadnoj odluci precizirano je da će artiljerija u početku napada tući samostan u Širokome Brijegu, a ostale ciljeve prema zahtjevima partizanskih postrojba. Iz navedene zapovijedi jasno je da je glavni cilj napada bio franjevački samostan i njegove zgrade, a zadatak likvidacije samostana dobio je 2. bataljun 11. brigade.

Prema jugoslavenskoj literaturi u dobro utvrđenome samostanu, gimnaziji i konviktu branili su se pripadnici 370. puka i dijelovi jedne ustaške bojne, odnosno vjerojatno oko 250 vojnika.[10] Sibe Kvesić navodi da su ustaše i franjevci pretvorili samostansku zgradu u Širokome Brijegu u snaznu utvrdu u čijem su dvorištu bili iskopani rovovi i postavljena minska polja, a samostanski prozori pretvori u puškarnice.[11] Nikola Anić ističe da je otpor bio vrlo jak, posebno na visoravni kod samostana, oko kojega su se nalazile postavljene mine i visoka zičana ograda te da je sam samostan rabljen u vojne svrhe, a nedaleko njega nalazilo se i topništvo.[12] Rako i Druzijanić spominju i protutenkovski čvor organiziran prema Kočerinu.[13]

Nakon bombardiranja izvršenih između 1. i 5. veljače 1945. franjevačka gimnazija i konvikt te nekoliko civilnih zgrada bili se teško oštećeni. Po navodima fra Bazilija Pandzića crkva je pogođena 296 puta.[14] U noći s 5. na 6. veljače 1945. godine 2. i 4. bataljun 11. brigade krenuli su u napad na Široki Brijeg. Do svanuća je 4. bataljun izbio neposredno pred minska polja i zičane preprjeke pred zgradama samostanskoga kompleksa, a 2. bataljun ovladao je selom Mokro. Četvrti je bataljun s dvijema četama (1. i 3.) pokušao upasti u samostan, no napad nije uspio zbog postavljenih minskih polja. Pokušaji 2. bataljuna da se probije dublje od crte sela Pribinovići ostali su neuspješni. Na desnome krilu brigade 3. brigada zauzela je selo Uzarići i preuzela čišćenje područja Jare – Uzarići – Turčinovići, a 1. brigada nije uspjela ući u Široki Brijeg iz smjera Kočerina. Dvanaesta brigada zauzela je sela Čavar i Dubravu, ali je bila prisiljena povući se na polozaje Lončar – Mosor. Toga dana odustalo se od juriša na Široki Brijeg. Istoga dana 2. brigada zauzela je polozaj G. Gradac – Mostar, nastavila napad na polozaj Mikuljača – Polog – Goranci – Bogodol i izbila u područje Knešpolja. Treća je brigada zanoćila na crti Ljuštica – Turčinovići. U međuvremenu je 19. divizija, pojačana 12. hercegovačkom brigadom, očistila okolna sela od postrojba Hrvatskih oruzanih snaga i muslimanske milicije te izbila na crtu Kruševo – Ljuti Dolac – Biograci.[15]

U razdoblju između 6. i 8. veljače 1945. na širem prostoru Uzarića ubijeno je 30-ak civila. Uoči napada na Široki Brijeg u selu Turčinovići (Uzarići – Knešpolje) razmjestila se 3. brigada[16], a u selu Jare (Uzarići) 13. brigada.[17] Zovko dalje ističe da se 3. brigada 7. veljače iz Uzarića premjestila u Knešpolje gdje je nastavila činiti zločine nad civilnim stanovništvom.[18] U zaseoku Solde ubijeno je troje ljudi, a 40-ak osoba, 10 civila, navodno iz Čitluka,[19] sa zarobljenim njemačkim vojnicima, likvidirani su i zakopani u Barbarića ogradi. Istog je dana likvidirano i 10 širokobrijeških civila te 7 stanovnika sela Duzice.[20] Kao jednoga od počinitelja zločina Zovko navodi Dušana Romca, rodom iz sela Glavice kod Sinja.[21] Tijekom dana (6. veljače) partizanska artiljerija tukla je zgrade samostanskoga kompleksa, a tenkovi su osobito uspješno gađali zvonik i zgradu konvikta. Zgradu gimnazije najvjerojatnije su zapalili zrakoplovi ili artiljerija.[22]

U međuvremenu je na području Grabove Drage likvidirano 14 civila, i to: Ivan Bošnjak, Ivan Bošnjak, Ivan Bošnjak, Jure Bošnjak, Jure Bošnjak, Marko Bošnjak, Andrija Bošnjak, Grgo Bošnjak, Jure Ćubela, Stanko Ćubela, Marijan Ćubela, Petar Ćubela, Stojan Marić i Marko Marić.[23] U trenutku počinjenja zločina na tom se području nalazio 4. bataljun 2. brigade 9. divizije, a tijekom borba u pomoć mu je došao i 2. bataljun iste brigade.[24]

Nakon pregrupiranja postrojba 2. brigade područje kod Grabove Drage nadzirali su njezin 4. i 5. bataljun koji su područje na crti Grabova Draga – Vodeni Brijeg – Goranci „očistili“ od mjesnih ustaša i milicije te konačno zauzeli polozaj Goranci – Odolj. Istoga dana te su se postrojbe u Gorancima sukobile s kolonom od oko 600 pripadnika Hrvatskih oruzanih snaga. U međuvremenu je u području sela Gradac, nedaleko Grabove Drage, ostao u rezervi brigade 1. bataljun. Tijekom borbi 6. veljače 3. bataljun morao se povući sa sektora Rokići prema sektoru Grabova Draga. Štab 2. brigade izvukao je svoje snage natrag na crtu Metkovići – Radeljkovina – Grabova Draga, dok je 2. bataljun ostao isturen u Pologu. Hrvatske oruzane snage usmjerile su svoje djelovanje prema jugu preko Grabove Drage iza leđa 2. bataljuna. U toj je situaciji Štab 2. brigade nastojao zadrzati hrvatske postrojbe sa smjera Grabova Draga s 1. bataljunom, a zatim ih napasti s 3. i 4. bataljunom. Borba u dolini trajala je dva sata, a Hrvatske oruzane snage uspjele su se probiti u smjeru Grabova Draga – Gornji Gradac – Donji Gradac. Zbog zamora i nedostatka streljiva postrojbe 2. brigade izvučene su tijekom noći 6./7. veljače 1945. na polozaj Polog – Grabova Draga – Radeljkovina – Gornji Gradac – Gostuša.[25] U noći 6./7. veljače izvršene su pripreme za napad na Široki Brijeg.

Da bi 9. divizija mogla što energičnije i nesmetano nastupati prema Knešpolju i Dubravi, naređeno je da jedna brigada 19. divizije krene smjerom Uzarići – Knešpolje i osigura mostobran na Lištici, a druga brigada 19. divizije trebala je sudjelovati u napadu 12. brigade 29. Divizije smjerom Kruševo – Mostar. Osim toga jedna brigada 9. divizije morala je prodrijeti sjeverno do Knešpolja, povezati se s 12. brigadom 29. divizije te hrvatskim i njemačkim postrojbama presjeći odstupnicu prema Mostaru. Napad je nastavljen rano ujutro 7. veljače, a zapovjednik 11. brigade major Ivan Guvo naredio je 2. i 4. bataljunu da nastave zadanim smjerom. Štabu 3. bataljuna naređeno je da na spoju 2. i 4. bataljuna uputi u napad jednu četu. Štab 1. tenkovske brigade donosi odluku da na smjeru napada 11. brigade ubaci u borbu svoj 3. bataljun iz rezerve smjerom sela Jozić – Pribinović – samostan. Opći napad započeo je u pet sati. Snazan otpor navodno je dolazio ponajviše iz zgrade franjevačkoga sa-mostana, gimnazije i konvikta te crkvenoga zvonika.[26] Iz Italije su stigle 2 ili 3 eskadrile britanskoga zrakoplovstva, a jedan britanski zrakoplov s talijanskom posadom pogodio je juzni toranj zvonika crkve i srušio ga. Istodobno je 2. bataljun probio širokobriješku obranu te uskoro za-uzeo zgradu konvikta. U međuvremenu je Štab brigade naredio 3. ba-taljunu da probije obranu i napada u smjeru zgrade samostana ispred kojega su se navodno nalazili protutenkovski topovi.[27] U strjeljačkome stroju 1. čete 3. bataljuna nalazio se i zapovjednik brigade Ivan Guvo koji zapovjedniku 1. čete Dragoviću naređuje da krene s četom prema samostanu i likvidira protutenkovski top. Četa je upala u samostan u kojemu su otpor navodno pruzili i naoruzani klerici. Zapovjednik 1. čete 1. bataljuna Ivan Jukić navodi da se njegovoj četi predalo šest naoruzanih klerika, od kojih su petorica bili naoruzani puškomitraljezima, a šesti je izjavio da je svoj puškomitraljez odbacio tijekom borbe.[28] Ivan Špika, pripadnik 2. brigade, tvrdi da su sa zvonika „fratri pucali iz mitraljeza i ubijali naše borce“, iako se u trenutku pada Širokoga Brijega nalazio u Splitu.[29]

Tadašnja samostanska zajednica na Širokom Brijegu

Rako i Druzijanić navode da je tom prilikom poginulo 11 pripadnika samostana te da su njihovu pogibiju rabile reakcionarne skupine u promidzbi protiv Titove Jugoslavije.[30] Autori dalje tvrde kako je velikomu broju boraca brigade bilo poznato sudjelovanje franjevaca u navodnim ustaškim zločinima, no kako se kasnije konstatiralo da je među poginulima bilo i nekoliko svećenika koji se nisu slagali s ciljevima Ustaškoga pokreta i koji su, štoviše, slijedili juznoslavensku ideju.[31]

siroki_gimnazija_samostan_1

Prema podatcima Sibe Kvesića u samostansku zgradu ušle su postrojbe 1. i 11. dalmatinske brigade.[32] O borbama kod širokobriješkoga samostana svjedoči i neposredni sudionik – dopisnik brigadnoga lista Glas štampe[33] broj 6, od 11. veljače 1945., u kojemu se u tekstu naslovljenome „11. dalmatinska udarna u bitci za Hercegovinu“ navodi sljedeće: Skoro će osam sati a još nema nikakove jače borbe po kojoj bi se dalo zaključiti da je počela bitka za Široki Brijeg. Tako je bilo sve do 12 sati kad je nakon malo zešće minobacačke vatre ostala obavijena dimom i plamenom zgrada gimnazije kod manastira. Baš se u njoj nalazio švapski brlog i sada je oganj bio taj koji je učinio kraj tome prljavom leglu. Mnogostruka minska polja oko manastirskih zgrada sprečila su nas da učinimo prodor u sam manastir koji su pretvorili u tvrdjavu – pravi Alkazar! Dan borbe koja je uveče bila na kulminaciji doveo nas je do 50 metara od njihove glavne linije obrane. Tokom noći oni poduzimaju ispade, ali bez uspjeha i mi ostajemo kroz noć tako blizu da smo mogli pratiti svaki pa i najmanji beznačajan njihov pokret. Pet sati je ujutro. Počeo je opći napad. Strahovita vatra …[34] tenkovskog bataljona stvara uzas. Bijeli dim zidova koji su pretvarani u bijelu prašinu obavio je prostor oko manastirskih zidina. Svaki ulaz i svaki prozor starih zidina manastira bio je pretvoren u mitraljesko gnijezdo. Sjeverni manastirski toranj skoro je porušen, da bi se neprijatelja otjeralo iz njega. Predvorje manastira sa iskopanim podzemnim bunkerima bili su smatrani neosvojivim. Medjuprostor – park manastira, koji je dijelio minsko polje od manastirskih zidina, bio je sav iskopan rovovima i utvrdjen. Dva protukolca štitili su svaki prolaz i onemogućili čišćenje postavljenih mina. Forsirali smo napad ispočetka samo sa dvije čete da bi na kraju u jurišu uzela učešća tri bataljona: drugi, treći i četvrti. zelja svih naših boraca bila je prodor pod svaku cijenu! Naša pješadija usprkos svojoj zaprečnoj vatri već prodire na liniju odbrane neprijatelja i ostavlja za sobom minska polja. I baš u tom momentu, kada je zestina borbe već bila dostigla vrhunac, pojavljuju se naši tenkovi kao čelične grdosije, ali ovog puta sa partizanskom petokrakom, uvukli su se u unutrašnjost manastirske obrane i počeli sa razaranjem. Pješadija u tom momentu bila je upravo bijesna. Po zaštitom naših tenkista prebacujemo se i već penjemo na zidine manastira. Moral i upornost neprijatelja sada već popušta, da se malo zatim pretvori u strah i bjezanje. Napuštali su rov po rov, bunker po bunker, čišćeni su i izbacivani redom iz pojedinih zgrada manastirskog kompleksa. Borba je trajala svom zestinom 7. februara preko četiri sata, ali je završila onako kako se svršavaju sve borbe koje 26. započne. Završilo se pobjedom, a ostaci „Vrazje divizije“, koji su nam pobjegli sa dalmatinskih otoka, našli su svoj grob pod zidinama ovog hercegovačkog samostana. Šest uobrazenih njemačkih zvijeri sa šest šaraca tvrdoglavo i pakosno jurnuli su na nas da nas izbace iz manastira. Šest švapskih mitraljezaca sa pomoćnicima isto tako tvrdokorno pošli su jurišem da bi nas izbacili. Naš „Ljubušak“ – Ćazim učinio je kraj njihovoj tvrdoglavosti i zaustavio njihov bijes. Uzeo je svoj „Šarac“, raskoračio se i odapeo – mahnuvši „Šarcem“ s desna na lijevo. Ćazim – „Ljubušak“ učinio je kraj njihovoj uobrazenosti i izliječio ih zauvijek. M.G.[35]

Britanski i partizanski oficiri na Širokom Brijegu 8. veljače 1945.

siroki_partizani_englezi

Na ove se događaje osvrnula i Borba koja je 8. veljače 1945. objavila uvodni članak naslovljen „Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama“, u kojem se među ostalim kaze: „ Prema bosansko-hercegovačkim fratrima… naši borci i narodna vlast bila je prilično velikodušna. U posledne vreme njihovi zločini prešli su svaku granicu i meru, i praštanja više nema.“[36] Pandzić ukazuje da su prokazani „zlikovci“ don Ante Bakula, don Petar Perić i bosanski franjevac fra Viktor Slišković ubijeni još 1942. godine.

Isto glasilo ističe da je „Široki Brijeg jedno od najzloglasnijih ustaških uporišta u Hercegovini“ te da su „likvidiranjem ovog uporišta, jedinice Narodno-oslobodilačke vojske sveteći nevine zrtve naših naroda i kaznjavajući ratne zločince zadale tezak udarac ostacima ustaša u Hercegovini“.[37]

U Obavještajnome dnevnom pregledu načelniku OZN-e za Hrvatsku od 5. veljače 1945. ističe se da je pokušaj prodora Hrvatskih oruzanih snaga iz Mostara prema Širokomu Brijegu bio „inspirisan i organizovan od Franjevaca iz Širokog Brijega. Po selima širene su parole: ‘zivjela ustaška sloboda. Smrt partizanima. zivio ustaški ustanak za oslobođenje’. Našim borcima pucano je u leđa. Uz ustaške snage učestvovalo je i oko 200 krizara.“[38] U dnevnome pregledu od 6. veljače također se navodi da je „nedavni neprijateljski ispad u zapadnoj Hercegovini imao širi vojnički i politički značaj, jer je uporedo organizovan od Franjevaca oruzani ustanak naroda koji je, prema izvještaju VIII. korpusa, pucao sa svih strana na naše jedinice… Prema izvještaju Štaba mornarice gotovo sav narod na prostoru Široki Brijeg-Ljubuški-Čapljina-Mostar potpomagao je ustaše. Izvještaj kaze da je ova saradnja bila savršeno organizovana.“[39]

O navodnim sudjelovanjima hercegovačkih fratara u borbama izvješćuje III. sekcija OZN-e Oblasti VIII. korpusa 5. ozujka 1945. ustvrdivši da su „naročito podršku za organizaciju UNS-a[40] i GESTAPO-a[41] na tamošnjem terenu imali od strane klera, koji je za nas predstavljao najaktivnijeg i najopasnijeg neprijatelja“. U nekim slučajevima uspjeli su se vezati u cilju prikupljanja podataka i sa našim vojnicima koji su boravili i operisali na tome sektoru… U među-vremenu i pozadina je bila potpuno organizirana za… „ustanak“, a kojim su rukovodili fratri tako da su u Ljubuškom počeli pucati na našu vojsku i ustanove još prije povlačenja i dolaska samog neprijatelja. Ponovnim dolaskom naših jedinica na taj sektor, veći dio stanovništva pobjegao je skupa sa neprijateljem u Mostar kojih je našim ulaskom u Mostar pohvatano oko 200 i predano na daljni postupak OZN-i za Hercegovinu.[42] Isto tako sa neprijateljima su pobjegli i fratri iz Humca i Čitluka. U Humcu ih je bilo 11 od kojih je 9 pobjeglo, a u Čitluku 10 koji su svi utekli sa neprijateljem. Detaljnije o fratrima kao i neke dokumente donijet će sobom drug p.pukovnik Bulović… Od „škripara“ su bili organizovane manje i veće diverzantske grupe, od kojih je bila najbrojnija i najaktivnija skupina pod rukovodstvom fratra Berte Dragičevića, koja je brojila 3-4 ljudi, a koja je u posljednjim borbama uništena od strane naših jedinica. Fratar Berte Dragičević utekao je neprijatelju u Mostar, odakle se sa njim povukao. U borbama između Širokog Brijega i Mostara na polozaju i u prolazu kroz naše jedinice, uhvaćen je od strane OZN-e III. brig.IX. div. Šestoškolac franjevačkog konvikta u Širokom Brijegu Mile Šimić, koji se je prethodno radi lakšeg prolaza bio obukao u zensku robu. Njegov zadatak bio je uhvatiti vezu između neprijatelja koji je drzao front prema nama i „kamišara“ i „škripara“ u pozadini, kao i prikupiti podatke o našim snagama.[43]

Piše: Blanka Matković

Znanstveni članak izvorno objavljen u časopisu Hum br. 7./2011. str. 288. do 331.

Kamenjar.com

[1] M. Colić, n. dj., str. 308.
[2] U ratnome izvješću Glavnoga štaba NOV-a i PO-a Hrvatske od 4. veljače 1945. navodi se da su se već 31. siječnja 1945. u Čapljini vodile ulične borbe. HR-HDA-1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 14, KP-42-I/3044.
[3] Don Martina Krešića ubili su (prema jednoj verziji strijeljan je, a prema drugoj zaklan) partizani u Gabeli 3. veljače 1945. na brijegu gdje se nalazila zupna crkva sv. Stjepana prvomučenika. Ljudi koji su ga pokopali strijeljani su nakon nekoliko dana. A. Baković, n. dj., str. 360.
[4] Fra Petra Sesara partizani su odveli iz zupnoga stana u Čapljini 4. veljače 1945., izudarali kundacima po glavi, vezali zicom, odveli preko Neretve i strijeljali. Pokopan je u rovu pokraj crkve. HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 20.10.; A. Baković, n. dj., str. 580., 739.; A. Marić, n. dj., str. 14. – 15.
[5] Kao datum njezine smrti Baković navodi 2. veljače 1945., no vjerojatnije je da je riječ o 4. veljače kada se Čapljina nalazila pod kontrolom postrojba NOVJ-a. A. Baković, n. dj., str. 944.
[6] The National Archives – London, FO 371/48911. Fra Bazilije Pandzić tvrdi da se „tada govo-rilo u izvjesnim krugovima da su svi fratri Širokog Brijega osuđeni na smrti samo zato što su fratri“. B. Pandzić, n. dj., str. 31.
[7] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.
[8] Milan Rako – Slavko Druzijanić, Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, Split,
[9] Isto, str. 279.
[10] Isto, str. 282.
[11] Sibe Kvesić, Dalmacija u NOB-i, Zagreb, 1960., str. 718.; XI. dalmatinska udarna moto- streljačka brigada, [b. g.; b. mj.], str. 31.
[12] N. Anić, n. dj., str. 61.
[13] M. Rako – S. Druzijanić, n. dj., str. 275.
[14] B. Pandzić, n. dj., str. 31. U Obavještajnome dnevnom pregledu upućenome 4. veljače 1945. načelniku OZN-e za Hrvatsku navedeno je da je „3.II. u Širokom Brijegu naša avijacija tukla samostan i duhansku stanicu, gdje su bile smještene jedinice 369. divizije. Bilo je mrtvih i ranjenih.“ HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.
[15] „Završne operacije za oslobođenje Hercegovine“, Hercegovina u NOB-i, str. 830.
[16] „Čišćenje“ sela Uzarići izvršio je 1. bataljun 3. brigade čiji je zadatak također bio presjeći odstupnicu kod mosta na Lištici kod Uzarića te pomoći u napredovanju 4. bataljunu koji se po izbijanju u Knešpolje trebao povezati s postrojbama 26. divizije i nastaviti čišćenje uz komunikaciju Knešpolje – Mostar do sela Dobrić radi povezivanja s 2. brigadom. M. Šalov, Treća dalmatinska brigada, Split, 1988., str. 420.
[17] G. Zovko, Druga strana medalje, str. 87. Zovko također navodi da su zarobljeni domobrani, koji su branili pristup mostu za Knešpolje, mučeni i bačeni u jame boksitnih rudnika na području Uzarića (n. dj., str. 109.). Šalov tvrdi da se dio domobrana iz 1. bojne 2. gorskog zdruga predao 1. bataljunu 3. dalmatinske brigade. M. Šalov, Treća dalmatinska brigada, str. 421.
[18] U Uzarićima su ubijeni Mirko Hribar, Stojan Zovko, Ante Galić, Marko Čerkez, Marijan Primorac-Dalinović, Andrija Lovrić-Jukić, Stjepan Zovko, Stanko Lovrić-Barikić, Ivan Lo-vrić-Lovra, Pero Mandići Bozo Lasić-Peraćkić. G. Zovko, Druga strana medalje, str. 99. – 105. O ekshumaciji u Knešpolju vidjeti glasilo Stopama pobijenih, god. III., br. 2 (5), Humac, srpanj – prosinac 2010., str. 9 i Stopama pobijenih, god. IV., br. 1(6), Široki Brijeg, siječanj – lipanj 2011., str. 4.
[19] U ratnome izvješću Glavnoga štaba NOV-a i PO-a Hrvatske od 7. veljače 1945. navodi se da je 7. veljače 1945. Čitluk zauzela „jedna hercegovačka divizija“. HR-HDA-1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 14, KP-42-I/3080.
[20] U zaseoku Solde ubijeni su Bozo Bošnjak, Ivan Soldo i Kajetan Tavzes, a u Duzici Marko Knezović, Ivan Knezović, Stanko Kvesić, Rade Šimić, Ivan Škrobo, Jakov Sopta i Jozo Ćorić. Među likvidiranim civilima bili su i Marijan Zovko, Adam Topić, Franjo Naletilić, Mirko Mandić, Toma Naletilić, Ivan Naletilić, Franjo Kozul, Mirko Kozul, Marko Mandić i Vinko Naletilić iz Širokoga Brijega. G. Zovko, Druga strana medalje, str. 112. – 113.
[21] Isto, str. 123.
[22] M. Rako – S. Druzijanić, n. dj., str. 284.
[23] Karlo Rotim, zrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar, 2000., str. 197., 230. – 233.
[24] Boravak ove brigade na mjestu počinjenja zločina naznačenoga datuma potvrđuje i izjava pripadnice postrojbe Koviljke Marjanović, objavljene u zborniku Druga dalmatinska prole-terska brigada: Sjećanja boraca, ur. Filip Jadrijević-Brajko, Split, 1989., str. 541.
[25] Druga dalmatinska proleterska brigada, str. 297. – 299.
[26] Isto, str. 286. Fra Bazilije Pandzić ističe da u samostanu nije bilo vojnika, a pripadnici Hrvat-skih oruzanih snaga i Wehrmachta povukli su se dan ranije. B. Pandzić, n. dj., str. 32.
[27] M. Rako – S. Druzijanić, n. dj., str. 286.
[28] Isto, str. 287.; Jozo Tomašević-Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Humac – Zagreb, 2010., str. 172.
[29] Ivan Špika, Ratna sjećanja i dnevnik borca II. dalmatinske brigade, Zagreb, 1970., str. 152. Autor također navodi da je u Splitu 8. veljače posjetio pripadnike postrojbe ranjene upravo u Širokome Brijegu. Isto, str. 150.
[30] Krek navodi da su partizani proširili glasine kako su franjevci poginuli tijekom borbe te ističe da je riječ o očitoj lazi koju potvrđuje činjenica da su franjevci ubijeni 8. veljače, odnosno deset sati po završetku borba, a među ubijenima su bile i osobe koje se tijekom borba uopće nisu nalazile u samostanu. The National Archives – London, FO 371/48911. HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 37.11.
[31] M. Rako – S. Druzijanić, n. dj., str. 287.
[32] Dalmacija u NOB-i, str. 718.
[33] Glasilo 11. dalmatinske brigade.
[34] Nečitko.
[35] M. Rako – S. Druzijanić, n. dj., str. 287. – 288.; Glas štampe, br. 6, 11. veljače 1945. , str. 3. Glas štampe u broju 12 od 25. ozujka 1945. objavljuje i svjedočanstvo spomenutoga Taslida Ćazima iz Ljubuškoga koji izjavljuje da „smo na Širokom Brijegu svi bili oduševljeni, a na-ročito onda kada smo opazili naše tenkove. Prva četa koja je zauzimala samostan jurnula je na bunkere. Uh, što sam šišao iz stojećeg stava!“
[36] B. Pandzić, n. dj., str. 33. – 34.; Milan Ilinić, „Operacija“ Široki Brijeg, <http://www.pobijeni.info/userfiles/Operacija%20Siroki%20Brijeg.pdf>, str. 73.
[37] M. Ilinić, n. dj., str. 74. – 75. Slično Glasu štampe i Borbi piše i Slobodna Dalmacija u broju od 25. veljače 1945. u tekstu pod naslovom „Fratarska mantija sakrivala je zločince i izdajice“. (Vidi: HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 37.18)
[38] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.; Druga dalmatinska proleterska brigada, str. 295.
[39] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.
[40] Ustaška nadzorna sluzba.
[41] Geheime Staatspolizei (njemačka Drzavna tajna policija).
[42] Anić također ističe da se „velika skupina ustaša, oruznika, civila svih uzrasta i konfesija pokušala probiti prema Mostaru, ali je zarobljena i upućena prema Splitu“. N. Anić, VIII. dalmatinski korpus…, str. 61.
[43] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.
[1] Drago Đukanović, „Završne operacije za oslobođenje Hercegovine“, Hercegovina u NOB-i, zbornik radova, Beograd, 1961., str. 824. – 825.
[2] HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i pora-ća 1942.-1967., 20.10.; Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007., str. 13.
[3] <http://en.wikipedia.org/wiki/Miha_Krek>
[4] The National Archives – London, FO 371/48911.
[5] Isto se navodi i u spisu o. Serafina Vištice „Partizani u Hrvatskoj“, HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 20.10.
[6] Bazilije Pandzić, Pedeseta godišnjica širokobrijeških mučenika (1945.-1995.), <http://www. pobijeni.info/userfiles/Pandzic-Ubojstvo-fra-Dobroslava-Simovica.pdf>, str. 31.; Stopama pobijenih, god. IV., 2(7), srpanj – listopad 2011., str. 28
[7] Sekulić je bio šef Otsjeka OZN-e Oblasti VIII. korpusa.
[8]HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.1.
[9] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.3.
[10] HR-HDA-1194, Zbirka dokumenata NOV i POJ, NOV-37/5295
[11] HR-HDA-1194, Zbirka dokumenata NOV i POJ, NOV-37/5359.
[12] Nikola Anić, VIII. dalmatinski korpus NOV Hrvatske, Split, 2003., str. 56. – 57.
[13] Opširnije o hercegovačkim brigadama vidjeti: Danilo Komnenović – Muharem Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 578. – 584.; Osman Đikić, Dva-naesta hercegovačka NOU brigada, Beograd, 1990., str. 162. – 182.; <http://www.blog.hr/print/id/1625908266/mostarsku-operaciju-zapovjedio-josip-broz. html>.
[14] Mate Šalov, Četvrta dalmatinska (splitska) brigada, Split, 1980., str. 257. Početkom studenoga 1944. godine na prostoru Slipčići – Čule – Ljuti Dolac – Čitluk nalazila se 12. hercegovačka brigada koju je kasnije zamijenila 10. hercegovačka brigada. Dvanaesta je brigada po zapovijedi Štaba 29. udarne divizije od 20. studenoga 1944. prebačena prema Širokomu Brijegu. Uoči dolaska te partizanske postrojbe na područje općine Široki Brijeg u Uzarićima se pričalo kako u njoj ima i četnika koji su do pristupanja partizanima počinili zločine nad Hrvatima istočne Hercegovine. O tome su svjedočile izbjeglice koje su dolazile iz tih krajeva. Gojko Zovko, Druga strana medalje, Zagreb, 2008., str. 74. Slavko Grubišić, autor knjige Nad ponorom pakla: Svjedočanstvo o komunističkim zločinima (Zagreb, 2004.) piše o mučenju svoga oca Ivana kojeg su odveli partizani neposredno prije Bo-zića 1944. Odveo ga je komesar neke partizanske postrojbe, a pušten je na intervenciju člana obitelji koji je otišao razgovarati s partizanskim komandirom Antom Tolićem. Grubišićevoj obitelji pomogao je partizan Luka Madunić. Izvori potvrđuju da se prije Bozića 1944. na tome području razmjestila 4. splitska brigada 9. divizije, a među njezinim pripadnicima nalazio se i komandir Ante Tolić, kojega spominje Slavko Grubišić. M. Šalov, n. dj., str. 336.
[15] Isto, str. 263. – 264. Na savjetovanju brigade 13. siječnja 1945. raspravljalo se o odnosima s narodom na terenu te stavu prema kleru i vjerskim osjećajima kojih je bilo kod dijela novomobiliziranih. Zauzet je stav da im se nikako ne prave smetnje u nazočenju vjerskim obredima, ali da se budno motri na djelovanje svećenstva u tim krajevima. Isto, str. 269.
[16] U ovome trenutku 2. dalmatinska brigada ulazi u sastav 9. dalmatinske divizije koju su činile 3. i 4. dalmatinska brigada.
[17] Druga dalmatinska proleterska brigada, ur. Zdenko Cvrlje, Split, 1982., str. 290.
[18] S. Grubišić, n. dj., str. 49. – 51. Bruno Vuletić Petrov rođen je 5. listopada 1924. u Sinju. Članom SKOJ-a postaje 1941., a KPJ-a 15. ozujka 1942. NOV-u pristupa 15. siječnja 1942. kao pripadnik Srednjedalmatinskog odreda. 31. prosinca 1944. preuzima zapovijedanje 2. dalmatinskom brigadom, a u travnju 1945. postaje zapovjednikom 4. dalmatinske brigade. Druga dalmatinska proleterska brigada, str. 700.
[19] Osim knjiznice, u Širokom su Brijegu uništeni arhiv, muzej, fizikalni, kemijski i biološki kabinet te razne zbirke. Opširnije o kulturocidu na Širokome Brijegu vidjeti Stopama po-bijenih, god. III., br. 2(5), Humac, srpanj – prosinac 2010., str. 17. i Stopama pobijenih, god. IV., br. 1(6), Široki Brijeg, siječanj – lipanj 2011., str. 7 – 8. Audio-snimka svjedočenja fra Vendelina Karačića o istoj problematici dostupna je na web-stranici <http://www.youtube. com/watch?v=ojuP8BCSjAE>.
[20] Gojko Zovko, „Širokobriješke zrtve rata“, Hrvatski zrtvoslov: Zbornik radova Prvog zrtvo-slovnog kongresa, Knjiga I., ur. Zvonimir Šeparović, Zagreb, 1998., 689. – 690.
[21] Sluzbeni naziv Crne legija bio je Ustaški zdrug Sarajevo, od 25. srpnja 1942. godine I. ustaški djelatni stajaći zdrug.
[22] Prema dostupnim podatcima njemački gubitci u Mostarskoj operaciji iznosili su 5636 poginulih i 1274 zarobljenih. Gojko Miljanić i dr., Vojna istorija, Udzbenik za vojne aka-demije, Beograd, 1980., str. 473. Nikola Anić navodi da je 369. divizija dozivjela u Mostaru drugi veliki poraz te je imala 5778 poginulih i 1314 zarobljenih. N. Anić, n. dj., str. 63. Prema operativnome izvješću Štaba 8. korpusa od 25. veljače 1945. njemačke postrojbe i Hrvatske oruzane snage (HOS) imale su u Mostarskoj operaciji 3716 poginulih i 1044 zarobljenih voj-nika. Mladenko Colić, Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu 1941.-1945., Beograd, 1988., str. 311. Postrojbe 19. divizije ubile su oko 615 neprijateljskih vojnika, a zarobile 301 vojnika. Dragutin Grgurević, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, Zagreb, 1964., str. 192. Opširnije o borbama 369. Legionarske divizije u Hercegovini vidi Franz Schraml, Hrvatsko ratište, Zaprešić, 1993., str. 92. – 109.
[23] U rano jutro 27. siječnja 1945. godine 370. njemački pješadijski puk i 9. hrvatska gorska divizija, s oko 8000 vojnika, probili su obranu 9. divizije. Do 29. siječnja zauzeli su Čitluk, Ljubuški i Čapljinu, porušili mostove na Neretvi u Metkoviću, Gabeli i Čapljini te time pri-silili 29. diviziju (11. i 14. brigadu) da odustane od planiranoga napada na Konjic. M. Colić, n. dj., str. 306. – 307.; HR-DAS-195, Arhiv oruzanih snaga, Naredba br. 21 Zapovjedništva 9. hrvatske gorske divizije od 1. veljače 1945. O borbama 9. gorske divizije u Širokome Brijeg i Mostaru vidjeti HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjet-skog rata i poraća 1942.-1967., 11.53.
[24] Radovan Vukanović, Drugi udarni korpus, Beograd, 1982., str. 350.
[25] Prema Čapljini upućena je postrojba 29. divizije te je mobilizirano oko 3000 novih boraca s područja oko Metkovića. Uspostavljeni su mostobrani kod Gabele i Dretelja, a 3. veljače 1945. partizanske postrojbe ponovno su zauzele Čapljinu (12. hercegovačka brigada i bri-gada KNOJ-a uz djelomičnu pomoć 13. hercegovačke brigade), a sutradan i Ljubuški (4. dalmatinska brigada) i Čitluk te su 5. veljače izbile na prvobitne polozaje. (M. Colić, n. dj., str. 306.; D. Grgurević, n. dj., str. 187.)
[26] HR-DAS-262, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, kut. 47, Operacijski dnevnik IX. udarne divizije IV. Armije Jugoslavije za 1945. godinu.
[27] Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 292.: A. Marić, n. dj., str. 13. – 14.
[28] Vrgorac je zauzet 24. listopada 1944., a osim Narodnooslobodilačkoga odbora u gradu je djelovala i Komanda mjesta na čelu sa Srećkom Gabrićem, bivšim zamjenikom zapovjednika 2. bataljuna 11. brigade. Nakon zauzimanja Ljubuškoga u njemu je uspostavljena Komanda područja za zapadnu Hercegovinu na čijem se čelu nalazio Azis Kudra, bivši zamjenik komandira čete 11. dalmatinske brigade.
[29] „Jedan fratar među pronađenim zrtvama Drugoga svjetskog rata u Vrgorcu?“, Politički za-tvorenik, god. XVIII., studeni 2008., br. 2000, str. 34. <http://www.ljportal.com/index.php?option=com_content&view=article&id=944:identif iciran-fra-maksimilijan-juri&catid=2:drutvo-&Itemid=4>. Opširnije o ekshumaciji u Vr-gorcu vidjeti glasilo Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ Stopama pobijenih, god. II., br. 1(2), Humac, siječanj – lipanj 2009., str. 16. – 19. O pokopu posmrtnih ostataka fra Maksimilijana Jurčića vidjeti Stopama pobijenih, god. III, br. 1(4), Humac, siječanj – lipanj, 2010., str. 35. – 43.
[30] HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 20.10
[31] HR-HDA-1222, Oblasni komitet KPH za Dalmaciju, kut. 6, KP-298/1020.; HR-HDA-1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 14, KP-42-I/3096.
[32] Treća bosansko-hercegovačka brigada KNOJ-a djelovala je u sastavu Treće (Bosanskoher-cegovačke) divizije KNOJ-a (zapovjednik pukovnik Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić), a izravno je bila podređena OZN-i BIH (Uglješa Kojadinović). Utemeljena je 5. prosinca 1944. odlukom štaba 29. hercegovačke divizije i Oblasnoga komiteta KPJ za Hercegovinu na čijem je čelu u to vrijeme bio Vaso Miskin Crni. Za prvih pedeset dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama njezina nadređenog zapovjednika, ubila 63, uhitila 275, a ranila 16 prikrivenih protivničkih vojnika. D. Komnenović – M. Kreso, n. dj., str. 409. <http://www.blog.hr/print/id/1625908266/mostarsku-operaciju-zapovjedio-josip- broz.html>.
[33] M. Colić, n. dj., str. 308.
[34] Royal Air Force, britanske zračne snage.

Povijesna analiza: U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Slavljenje zločina i zločinaca sastavnim je dijelom srpske tradicije

Objavljeno

na

Objavio

U Beogradu je nedavno novovjekom „srpskom Sinđeliću“, majoru bivše „JNA“ Milanu Tepiću, koji je u Bjelovaru ubio 11 hrvatskih branitelja i planirao sravniti ovaj hrvatski grad sa zemljom, podignut spomenik.

Da je ubio više ljudi ili uspio u svome naumu potpunog uništenja grada, za veliku većinu Srba bio bi još veći heroj i sasvim sigurno se ne bi čekalo 26 godina na podizanje spomenika.

Što veći zločinac, veći heroj – uglavnom je stav većinske javnosti u Srbiji i „republici srpskoj“ i to je kod naših istočnih susjeda tako, ne od jučer, nego stoljećima unatrag, naravno, pod uvjetom da se zločini čine za „Srpstvo“ i „Srbiju“. A „Srpstvo“ i „Srbija“ se „brane“ na svim onim prostorima na koje upru prstom srpski popovi i nacionalisti i ustvrde da su njihovi. Parole o „okupljanju svih Srba pod kapom nebeskom u jednu državu“, o „trinaestom izgubljenom i najnesrećnijem plemenu Izrailjovom“ koje „ima pravo“ granice i pravdu krojiti po svome jer spada u „izabranu naciju“, teorije o tomu da je „Srbija tamo gde god postoji makar i jedan srpski grob“ ili „gde živi barem jedan Srbin“ i slične nebuloze, temelj su srpskog naci-fašističkog programa s kojim se mi Hrvati u raznim oblicima suočavamo već dulje od jednog stoljeća (od emancipacije srpske nacije u Hrvatskoj).

Srpski naci-fašizam (kao izvorni program velikosrpske nacionalne ideologije u koju je ugrađena srpsko-pravoslavna religijska matrica), najstarija je inačica ove ideologije u Europi – što u svojim spisima potvrđuje i danas (poslije Svetoga Save) najviše čašćeni i slavljeni svetac Srpske pravoslavne crkve (okorjeli antisemit, fašist i velikosrpski šovinist) Nikolaj Velimirović koji je u zadnjih 80-ak godina u sjenu potisnuo čak prvoga srpskog sveca i rodonačelnika „svetorodne loze Nemanjića“, Stefana Nemanju. Nikolaj taj srpski naci-fašizam naziva „nacionalizmom Svetog Save“ ili „organskim nacionalizmom“ (i on obuhvaća „narodnu crkvu“, „narodnu dinastiju“, „narodnu državu“, „narodnu prosvetu“, „narodnu kulturu“ i „narodnu odbranu“) i sasvim je nalik njemačkom nacionalsocijalizmu, ali u sebi sadrži i elemente znakovite za talijanski fašizam.

Stoga ne čudi da se Nikolaj u vrijeme uspona nacionalsocijalizma u Njemačkoj s divljenjem i obožavanjem obraća „Velikom Vođi nemačkog naroda“ Adolfu Hitleru nazivajući ga „genijem“ i „herojem“, ali i podsjećajući na to da je „posaokoji on poduzima srpskom narodu prije 600 godina svršio Sveti Sava“, te da je „nacionalizam srpski kao stvarnost najstariji u Evropi“ (što je detaljno obrazložio u svojoj knjižici „Nacionalizam Svetog Save“ iz 1935. godine).

Dakle, imamo dva temeljna stupa velikosrpske nacionalne ideologije: prvo, rasističku teoriju o vlastitom narodu kao „izabranom“ (od Boga), „nad-rasi“ ili „nad-naciji“ (s posebnim statusom i pravima u odnosu na sve druge narode); i drugo, težnju da se ostvari ideal „okupljanja svih Srba u jednu državu“, ali tako da se neovisno o pravima i interesima drugih naroda svi krajevi u kojima oni žive (bez obzira na postotak koji čine u ukupnom stanovništvu) ili pak svi oni prostori koji su nužni za uspostavu održive srpske nacionalne države (čak ako Srba tamo i nema) pripoje toj budućoj „Velikoj Srbiji“.

Problem je kao što se vidi, mnogo dublji nego se manifestira na vanjskoj, pojavnoj razini.

Imamo posla s jednom monstruoznom osvajačkom ideologijom koja koristi sva sredstva i ne preza ni od čega kako bi li ostvarila svoje ciljeve. To je, nažalost, bjelodana i nedvojbena činjenica.

Cinični osmjeh „heroja Višegrada“, srpskog monstruma koji je ubio najmenje 130 osoba od čega je 119 žena, djece i staraca spalio žive – Milan Lukić u haaškoj sudnici

Bajke o „Nebeskoj Srbiji“, „Dušanovom Carstvu“, „Kosovskim junacima“ i svi drugi mitovi vezani za nacionalnu povijest, nisu ništa drugo do odraz kompleksa i frustracije jednog malog i u europskom kontekstu gotovo beznačajnog naroda koji je sam sebe uvjerio da je veliki, moćan i da može krojiti svoju sudbinu i sudbinu onih kojima je okružen onako kako to njemu i njegovim interesima odgovara.

Srbi su u isto vrijeme „najveći junaci“, ali i „najugroženiji narod“, oni se „nesebično i bez ostatka žrtvuju“, ali gube bitke – uvijek ih netko „progoni, kolje, ubija“, oni su trajno „ugroženi“ i „obespravljeni“, a u isto vrijeme u stanju su krajeve koji nikad u povijesti nisu bili njihovi (bilo da je u pitanju Dalmacija, Lika, Slavonija, Srijem, Bačka ili Banat) proglasiti „oduvek srpskim“. Za njih je normalno da danas tvrde kako su „starosjedioci“ u Hrvatskoj, iako do kraja XIX i početka XX stoljeća nije bilo niti spomena srpskog imena, a kamo li njihove nacije na tim prostorima (sve dok Srpska pravoslavna crkva nije posrbljavanjem pravoslavnog življa stvorila današnje „Srbe“.

Kult samožrtvovanja i osvete u kombinaciji s junaštvom i ugroženošću, daju onaj eksplozivni kompost koji uokviren u ovako postavljenu nacionalnu ideologiju za krajnji rezultat ima osvajanje zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja.

Od razdoblja vladavine Nemanjića, preko pet-stoljetnog robovanja pod Turcima, potom protu-turskih, Balkanskih i Prvoga svjetskog rata, kod Srba se stvorila svojevrsna „kultura nasilja“ koja je postala sastavnicom mentaliteta brojnih naraštaja, a preko usmenih predaja, junačkih epskih pjesama, bajki, legendi i narodnih priča, taj narativ prenosio se s koljena na koljeno, do današnjih dana. I na temelju toga se nastojalo rješavati „srpsko nacionalno pitanje“, što u kontinuitetu traje već više od 150 godina (od Garašaninovog Načertanija)..

Sjetimo se 90-ih godina i onih čopora srpskih „patriota“ koji su hrlili iz Srbije i Bosne i priključivali se svojim istomišljenicima i sunarodnjacima u Hrvatskoj. U početku su mnogi mislili da je posrijedi  „folklor“ ili ikonografija koja je tek „ukras“ i nuspojava srpskih mitinga, sve dok se ti likovi nisu dočepali oružja i počeli pucati. Sjetimo se i tenkova „JNA“ koji su iz Beograda odlazili zasipani cvijećem, da bi već za dna-dva sijali smrt po Hrvatskoj.

I sve „u ime Srpstva“, „Srbije“ i „Pravoslavlja“. Koji to narod svoju sreću i budućnost može izgraditi na patnjama drugih? I je li to kršćanski narod? Ta pitanja oni moraju postaviti sebi samima. Zloporaba nacionalnih mitova i religije i njihova ideološka instrumentalizacija kod njih je dosegla zastrašujuće razmjere i u tom smislu Srbi su posve usamljeni i jedinstven primjer među narodima Starog kontinenta (dakako, nemam namjeru generalizirati, govorim o prevlađujući tendencijama).

Lik Rastka Nemanjića (Svetog Save) upotrijebljen je kako bi se ojačala velikosrpska nacionalna ideologija i on je ustoličen na mjesto „srpskog boga“, o čemu sjajno piše beogradski sociolog Damjan Pavlica:

„ (…) Sveti Sava je danas u Srbiji kultna figura broj jedan. U svome nezaustavnom rastu, Savin kult je potisnuo druge bitne ličnosti naše tradicije iz vidokruga, uključujući i samog Isusa Hrista.“ (http://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2017.).

Naravno, Sava nije izabran slučajno za prvog i najvećeg među srpskim svecima. On u svojoj osobi objedinjuje onu religijsko-ideološku supstancu od koje je sadržana srpska velikodržavna misao kao ideja vodilja čitavog naroda. Sava je čak, što je nečuveno i nezabilježeno u bilo kojoj drugoj crkvi koja sebe smatra kršćanskom, proglašen božanstvom (entelehijomsavršenstvom), a budući da Srpska pravoslavna crkva već stoljećima njeguje etnofiletizam (stavljajući nacionalni interes iznad vjere ili točnije, zlorabeći vjeru kako bi ostvarila nacionalni interes – unatoč tomu što je etnofiletizam osuđen i odbačen kao hereza od strane Sabora carigradskih patrijarha još 1872. godine, što je obvezujuće za sve pravoslavne crkve), u konačnici dolazimo do onog najvažnijeg pitanja: pojma, sadržaja i svrhe „srpskog pravoslavlja“ kao specifične i posebne inačice „srpskog hrišćanstva“.

„Svetosavlje“ nije ništa drugo nego naci-fašistička ideologija upakirana u niz religijsko-filozofskih floskula koje bi u konačnici trebale opravdati sve ono što velikosrpska politika zagovara i provodi. To je uloga koju su „Svetosavlju“ namijenili njegovi tvorci – fašisti Nikolaj Velimirović i vođa srpske fašističke organizacije „Zbor“ Dimitrije Ljotić zloupotrijebivši tako sveca koji je u srpskom narodu već stoljećima imao nespornu karizmu tvorca crkve, prosvjetitelja i čuvara vjere i nacije.

Osnovna poruka je: „U ime Srpstva i Pravoslavljasve je dopušteno, „Srbin nikad ne može počiniti zločin“ (jer „Božji narod nikad ne greši“), oni drugi su uvijek krivi ne samo za ono što su (možda) počinili prema Srbima, nego i za ono što čine Srbi („Ne možemo vam oprostiti što ste nas naterali da vas ubijamo“). Nije li to monstruozno?

Za sve postoji „opravdanje“ i „u ime srpske nacije i vere“ slobodno se može činiti najgore zločine, lagati, varati, pljačkati, silovati i oni Srbi koji to čine „bolji su hrišćani“ od časnih ljudi i mirotvoraca.

Srpski popovi prednjačili su u borbama u vrijeme Turaka, u Balkanskim ratovima (s križem oko vrata i sabljom u rukama), oni su masovno sudjelovali u četničkim odredima i trojkama u Drugome svjetskom ratu, mnogi popovi-koljači (poput Milorada Vukojičića Mace i Slobodana Šiljka) proglašeni su svecima SPC, a njihovi duhovni uzori bili su fašisti – Nikolaj Velimirović, Joanikije Lipovac (također sveci SPC). Dobro znamo kako su se srpski patrijarh, episkopi i vladike ponašali 90-ih godina XX stoljeća (od patrijarha Pavla, preko Atanasija Jevtića, Amfilohija Radovića, Irineja Bulovića, Filareta Mićevića, Vasilija Kačavende, Longina Krče, do Nikanora Bogunovića, Lukijana Pantelića, Nikolaja Mrđe, Lukijana Vladulova). „Nikolajevci“ u SPC i danas kolo vode i predstavljaju uporište i rasadnik radikalnog velikosrpskog ekstremizma.

Ta količina otrovne i rasističke mržnje koja je dolazila (za ratova 90-ih godina) iz redova najviših autoriteta Srpske pravoslavne crkve, nešto je nezabilježeno u povijesti Europe. Nosili su mitraljeze, blagosiljali četničke koljače i tenkove, vodili najprljaviju ratnu propagandu koja je ikad viđena na ovim prostorima (donosili lažne lubanje „srpske dece“ pred TV kamere kako bi dokazali „ustaški genocid“ – i to u isto vrijeme dok su etnički čistili, ubijali, palili i pljačkali hrvatska sela na Banovini, u Slavoniji, Lici, na Kordunu), sam patrijarh Pavle blagosiljao je Martića, Karadžića, Mladića i druge zločince a svojim govorima i „Poslanicama“ raspirivao mržnju i huškao svoj narod na rat.

I treba li se onda čuditi ponašanju „stada“ o kojemu „duhovnu skrb“ vode ovakvi „pastiri“?

Ako „Srbin ne može počiniti zločin“ i ako je njemu sve dopušteno, ta mitska matrica opravdava sve: od ubojstava i mučenja, do krivokletstva, prijevare, laži, mimikrije.

„Najveći srpski junak“ Marko Kraljević (poturica, lijenčina, pijanac – kako ga sami srpski izvori prikazuju), na prijevaru ubija Musu Kesedžiju koji ga je nadjačao u borbi – i to je „junačko djelo“.

Miloš Obilić na sličan način ubija sultana Murata – i to je također „junačko delo bez premca“.

Srpske i crnogorske komite (četnici) u Makedoniji i Albaniji izvrše genocid i etničko čišćenje u vrijeme Balkanskih ratova – i to su „junačka dela“ koja i danas služe „na ponos naciji“.

Draža Mihailović, pop Momčilo Đujić i ostali četnički koljači pokolju desetke tisuća ljudi u Drugom svjetskom ratu – i oni su također neupitni „nacionalni junaci“ i „čuvari Srpstva“.

Srpski kriminalci koji se stavljaju u službu jugoslavenskih tajnih službi i ubijaju emigrante po zapadnoj Europi – time čine „hvale vrijedna patriotska djela“.

Srpski monstrum Milan Lukić u vrijeme dok je haračio Višegradom 90-ih godina

Srpske paravojne postrojbe sastavljene od kriminalaca i zločinaca (JSO, Crvene beretke, Tigrovi, Škorpioni, Beli Orlovi, Srpski četnički pokret, Dušan Silni, Osvetnici, Srpska garda, Srpska dobrovoljačka garda, Beli Anđeli, Šakali, Šiltovi, Knindže, Alfe, Garda Panteri, Vukovi sa Vučjaka, Srpski sokolovi i drugi) izvrše masovna ubojstva i grozne zločine po Hrvatskoj, B i H, na Kosovu –  a njihove vođe (Željko Ražnatović Arkan, Đorđe Božović Giška, Branislav Lainović Dugi, Milorad Luković Legija, Vojislav Šešelj, Slobodan Medić, Mirko Jović, Slavko Aleksić, Vasilije Vidović Vaske, Slobodan Katić, Siniša Vučinić, Dragoslav Bokan, Dragan Vasiljković, Siniša Martić, Veselin Vlahović Batko, Nebojša Minić Mrtvi, Veljko Milanković, Ljubiša Savić Mauzer, Milan Lukić i drugi) danas su neupitni „junaci Srbije“ i idoli mladih o kojima se prave TV emisije i ispredaju legende.

Isti ti kriminalci – pripadnici paravojne postrojbe SDB-a (JSO) iz zasjede ubili su (2003. godine) premijera Srbije (nemoćnog čovjeka na štakama) i postali „nacionalne veličine“ (a onaj koji je ubojstvo najavio preko medija nakon toga je izabran za predsjednika države).

Radovan Karadžić, Ratko Mladić i ostali notorni ratni zločinci odgovorni za desetke tisuća žrtava i optuženi za genocid, u Srbiji i „republici srpskoj“ slave se kao „Srpski Obilići“ i „spasitelji Srpstva“.

Jedan od najvećih monstruma, odgovoran za smrt najmanje 130 osoba (uglavnom žena, djece, staraca – bosanskih muslimana) od čega za spaljivanje „najmanje 119“ (i to živih!) na dvije lokacije u Višegradu, Milan Lukić, slavi se također danas u Srbiji i „republici srpskoj“ kao jedan od najvećih ratnih junaka. Njegova se knjiga promovira u hramu Svetog Save u Beogradu i u Kulturnom centru Pale („Istočno Sarajevo“) i naveliko reklamira s namjerom dokazivanja kako nije kriv. Na internetu se veličaju njegov „lik i djelo“ uz poznatu četničku pjesmu „Beli or’o“, naziva ga se „Herojem Višegrada“. Što reći na to?

(https://www.youtube.com/watch?v=8A-na6mEwUQ)

Pretresno vijeće MKSJ u Den Haagu u izricanju presude doživotnog zatvora tom „Heroju Višegrada“ okrutnom monstrumu Milanu Lukiću (20. srpnja 2009. godine) izreklo je u završnoj riječi ono što do tada ni u jednom drugom postupku nije:

„U cijelom predugačkom i prežalosnom istorijatu ljudske bijede i nečovječnosti čovjeka prema čovjeku, paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu moraju zauzeti visoko mjesto. Pred kraj 20. vijeka, vijeka obilježenog ratovima i krvoprolićima gigantskih razmjera, ovi stravični događaji usijecaju se u pamćenje zbog naročite okrutnosti koja je potrebna za napad putem paljevine, zbog očiglednog predumišljaja i kalkulisanosti koji su mu svojstveni, i zbog gole bezosjećajnosti, monstruoznosti i brutalnosti utjerivanja i blokiranja žrtava u dvije kuće pretvorene u klopke, čime su one učinjene bespomoćnim u paklu koji je uslijedio, kao i zbog stepena bola i patnje nanijete žrtvama koje su žive spaljene.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/bcs/090720.pdf; točka 740; str. 320.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 9.10.2017.)

Stupanj civilizacijske zrelosti bilo kojeg društva mjeri se među ostalim i time koliko je ono u stanju realno sagledati sebe, pa i one „crne mrlje“ iz vlastite povijesti, odnosno, može li apsorbirati prošlost tako da na pogrješkama nešto nauči i ne ponavlja ih u budućnosti.

Ne rijetko čujemo kako je „zločin pitanje svih pitanja“, odnosno, da je upravo odnos prema tom najgorem obliku ljudske destrukcije – oduzimanju ljudskog života – razdjelnica koja odvaja humane, poštene i časne ljude od onih drugih koji su zgazili ljudske norme i prešli rubikon.

U tom kontekstu jako je važno napraviti mentalni odmak od zločina i zločinaca i ne dopustiti da opterećuju cijeli kolektivitet. Nema naših i njihovih zločina. Postoje samo zločini i zločinci (dakako, uz sagledavanje svih okolnosti, uzimajući kao jedino mjerilo istinu i činjenice – bilo da je riječ o djelima pojedinaca ili cjelini događaja i procesa).

Naši istočni susjedi u tom su smislu čini se još uvijek na početku, kao da je rat završio jučer.

Oni ne priznaju elementarne istine o naravi rata koje su već odavno činjenično argumentirane i toliko očite da ih je gotovo suvišno ponavljati, pa kako onda očekivati bilo kakav objektivan odnos prema drugim aspektima tog sukoba, pa i prema zločinima koji su evidentno i bez ikakve dvojbe počinjeni u ime srpskog naroda, Srbije i pravoslavlja?

Ako Srpska pravoslavna crkva, njihovi nacionalisti, vodeći intelektualci, političari, ali i većinska srpska javnost (!) kao nacionalne veličine i junake slave masovne zločince koji su počinili najgora djela genocida, zločine protiv čovječnosti, zločine etničkog čišćenja i naročito okrutnih umorstava, mučenja, silovanja, pljačke, zar se onda treba čuditi što podižu spomenik jednom Milanu Tepiću?

Zar nije za očekivati da i takvi monstrumi kakav je Milan Lukić u dogledno vrijeme dobiju spomenike? Ako ga se danas može propagirati kao „Heroja Višegrada“ i javno veličati okrutno spaljivanje živih ljudi samo zato što su žrtve druge vjere i nacije, koliko duboka mora biti ta mržnja i može li ljudski stvor niže pasti?

U Srbiji, nažalost, demokratske snage oduvijek završavaju na margini i nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake i duboke korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno.

Oni su se odrekli Slobodana Miloševića i svu krivnju zbrisali na njega, potiskujući činjenicu da on nije pao s Marsa i da je imao milijune sljedbenika koji su ga doveli na vlast, održavali na vlasti i konačno svrgnuli kad su vidjeli da nije ostvario velikosrpske ciljeve. Zar tamo, uostalom, nisu i danas na vlasti akteri ratova iz 90-ih predvođeni Vučićem i Dačićem? Zar u državnoj upravi i svim institucijama nisu ostale garniture iz bivšeg sustava koje omogućavaju preživljavanje i nastavak iste naci-fašističke ideologije (neki u Srbiji to su zgodno izrazili doskočicom: „Sve je isto, samo njega nema…“)

Koje su to međunarodne presude Srbija i „republika srpska“ prihvatile – osim onih koje su im išle u korist i amnestiraju ih od evidentne krivnje za počinjeno?

Oni se ne drže nikakvih međunarodnih normi, otklanjaju svaku odgovornost za izvršeni genocid, zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje, što je nedvojbeno sudski dokazano uz desetke osuđenih za ta djela i stotine godina dosuđene robije srpskim monstrumima.

I nikom ništa.

EU s njima pregovara kao da je sve u najboljem redu. UN šuti. Vijeće Europe šuti. Vodeće svjetske sile šute.

Srbija ne priznaje krivnju za ratove 90-ih i sve agresivnije radi na tomu da iskrivi prošlost i od sebe napravi žrtvu, a žrtve optuži kao krivce.

Kod njih je u tijeku rehabilitacija najvećih zločinaca XX stoljeća (Draže Mihailovića, Milana Nedića), dok je već prije 12 godina Ravnogorski četnički pokreta rehabilitiran i formalno, zakonski definiran kao „antifašistički“.

Ulice, trgovi, mostovi, škole po Srbiji i „republici srpskoj“ već godinama dobivaju imena masovnih zločinaca i sve je do sada ostajalo uglavnom bez reakcije.

Srbija je država koja „nije sudjelovala u ratovima 90-ih godina“ a ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana (točan broj se ne zna jer su podaci strogo zaštićeni).

Srbija je država koja ima uvjerljivo najveći broj zločinaca i masovnih ubojica u Europi (a i šire) po glavi stanovnika.

Srbija je država koja se diči time što njezina mafija zauzima 8. mjesto u svijetu (ispred albanske mafije i mafije Jamajke).

Srbija je zemlja koja negira identitet gotovo svih naroda s kojima je bila u zajedničkoj državi (Makedonaca, bosanskih muslimana, Hrvata, Crnogoraca) i opstruira autokefalnost pravoslavnih crkava u Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. I po tomu je jedinstvena u Europi.

Srbija je od 1986. godine do danas izradila dva velikosrpska „Memoranduma“ u kojima definira svoje naci-fašističke ciljeve, te načine i metode kojima će ih ostvarivati (prvi 1986., drugi 2011.), a treći je upravo i pripremi. Dakle, ne samo da se ne odriče svoga naci-fašizma, nego nastavlja s razvijanjem novih strategija u tom smjeru.

Srbija je država u kojoj se putem obrazovnog sustava i ideološke indoktrinacije djeci od malih nogu usađuje mržnja prema narodima u okruženju i priprema ih se za nove ratove. „Republika srpska“ je u svemu tomu prati u stopu i postaje rasadnik radikalnog srpskog ekstremizma i njegova udarna snaga zapadno od Drine.

Za svaku obljetnicu obilježavanja stradanja Vukovara mi Hrvati srećemo se s najprimitivnijim uvredama i blaćenjem žrtava agresije. Na športskim utakmicama na vukovarsko-borovskom području srpska mladež uzvikuje: „Vukovar je Srbija!“, „Ovčara, Ovčara!“, za pravoslavne Božiće i slave nose se srpske zastave i četnička obilježja, puca se, provocira i izaziva, skrnave se spomenici našim braniteljima a podižu mauzoleji četničkim zločincima – u hrvatskoj državi i na hrvatskoj zemlji stoje četnička obilježja. Hrvatsku se optužuje za „etničko čišćenje“ i „genocid“ u „Oluji“, a da se niti jednom riječju ne spominju masovni zločini što su ih srpski pobunjenici s „JNA“ i četničkom subraćom iz Srbije i Bosne napravili kroz pune 4 godine agresije (u Hrvatskoj i B i H uzrokovali su preko 20.000 hrvatskih žrtava).

Ni jedna obljetnica pokolja u Srebrenici ne prođe, da se diljem Srbije i genocidne tvorevine „republike srpske“ ne lijepe plakati sa slikom Karadžića i Mladića i natpisima: „Đenerale, hvala ti za Srebrenicu“.

Nismo li mi u Hrvatskoj zadnjih 10-15 godina suočeni s nastavkom te agresivne velikosrpske politike koja se očituje u stalnim pojavama ekstremnog srpskog nacionalizma uz ponovne tvrdnje da su Srbi (i nakon svega što su počinili) opet „ugroženi“? I o tomu se uglavnom šuti.

Jesmo li zbog svega toga odavno trebala reagirati – mnogo oštrije i odlučnije, pa i uz prekid diplomatskih odnosa sa Srbijom? Kud vodi ova politika zavlačenja glave u pijesak?

Zašto se od agresora utuženjem ne traži isplata ratne odštete i time ne uvjetuju svi budući odnosi? Zašto se ne inzistira na potpisivanju deklaracije o miru, međusobnom nenapadanju i odricanju od teritorijalnih aspiracija za sve države koje su tvorile bivšu SFRJ?

Možemo li konačno shvatiti prostu i neumitnu istinu: da s ovakvom Srbijom koja se nije odrekla svoga velikosrpskog naci-fašizma (nego na njemu ustrajava i čak u isto vrijeme nas kao žrtve agresije optužuje za ekstremizam), ne možemo imati nikakve, a pogotovu ne normalne susjedske odnose?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića – 5. DIO

Objavljeno

na

Objavio

Srpsko-crnogorska oružana agresija na B i H - spaljeno selo Ravno (općina Trebinje), 1-3.10.1991.

 7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Potpukovnik Komšić: Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.

Reporter: Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

 Reporter: Recite mi šta poslije ovoga slijedi?

 Potpukovnik Komšić: Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.(Vidi:

 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

 

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati