Pratite nas

U potrazi za Istinom

Možda nas od nestanka spasi četnik Vojislav Šešelj

Objavljeno

na

Umjetnost je dobrota, istina i ljepota. Toga u Hrvatskoj nema. U Hrvatskoj je sve laž, lukavost i prevara. Ovo je dobrota, istina i ljepota većine Hrvata. O kakvoj umjetnosti nam govore udbaši i kosovci? O kakvoj pameti govorimo u Hrvatskoj?

Četnik Vojislav Šešelj Hrvatima otvara oči, ali oni ih ne žele otvoritii jer su dogmatski slijepci odani slavenskom i jugoslavenskom jednoumlju, te komunističkoj ideologiji. U njegovom dogmatskom pristupu jeziku i povijesti, Šešelj otkriva zašto su Hrvati Srbi. Naime, Hrvati su po njemu Srbi zbog jezika kojim govore, a ne religije. Dakle, narod definira jezik, a ne religija. Međutim, katolička Crkva je izručila hrvatske bizantske kršćane ruskom pravoslavlju upravo preko jezika – štokavske ijekavice, koju je u Raškoj nametnula katolička Crkva preko bugarskog carstva. Tek nakon reinkarnacije povjesnog etnika Serb u Jugoslaviji, katolička Crkva hrvatske bizantske kršćane proglašava grkokatolicima. Međutim, to je bilo kasno i pogubno za hrvatski narod. Od tada u Hrvatskoj i Bosni započinju problematični odnosi sa hrvatskim i bosanskim pravoslavcima.

Danas se Hrvati ne žele odreći vukovice niti žele prihvatiti činjenicu da su čakavski ikavci bili bizantinci. Kako onda možemo razumjeti i dokazati da su Srbijanci bili dio hrvatskog korpusa i jedan od najmlađih naroda u Europi. Srbijance je izmislio i ustoličio ruski imperijalizam, dakle, rusko slavenstvo i rusko pravoslavlje koncem 19. stoljeća. Srbijanci nemaju jezične povezanosti sa povjesnim Serbima. Povjesni Serbi su bili čakavski ikavci, a liturgiju su imali na latinskom jeziku. Propašću Bizanta na hrvatskoj obali, povjesni Serbi postaju Latini. Međutim, današnji Srbijanci nikada nisu bili pod vlašću Bizanta i jezično su bili kajkavski ekavci. Očito, Srbijanci su bili kajkavski, a ne štakavski ekavci. Kajkavski ekavci se pojavljuju pod franačkom vlašću, a čakavski ikavci se pojavljuju pod Bizantom. Dakle, cijela Cervena Hrvatska je govorila čakavskom ikavicom, uključujući i Ukrajinu, koja se također zvala Cervena Hrvatska. Cervena Hrvatska je još bila poznata kao Krajina. Srbijanci kao Hrvati su pripadali Beloj Hrvatskoj, a Bela Hrvatska je bila pod franačkom vlašću i po njoj Belgrad, dakle, vukovski Beograd dobiva ime. Za razumjeti ovu tezu potrebna je sinteza historije i lingvistike, a Hrvati takve stručnjake nemaju. Potrebno je, dakle, uspostaviti razlike i dokazati da između današnjih Srbijanaca i povjesnih Serba nema nikakve sličnosti. Povjesni Serbi su živjeli u bizantskoj Temi Dalamaciji, dakle, u dalmatinskim gradovima, ali nikada u Krajini.

Da bi razumjeli navedene termine, potrebno je poznavati staru hrvatsku religiju, etimologiju i semantiku, a da bi to postigli potrebno je poznavati Izgubljenu civilizaciju i jezik – haravaču, dakle, jezik koji danas lingvisti nazivaju sanskrit. To je bio slogovni jezik čije riječi su se satojale od dva suglasnika i dva polusloga a. Međutim, u sačuvanom sanskritu se osjeća uticaj suglasničkog pisma, a današnji europski različiti jezici su su nastali od sanskrita upravo pod uticajem suglasničkog pisama i dolaskom pučanstva sa semitskih prostora u Europu. Kako je postajalo više različitih pisama, nastajali su i različiti jezici kao i novi narodi. Da bi stvorili nove riječi za različite pojmove, u slogovnom jeziku prvi poluslog a je zamjenjivan poluslogovima e, u, te i, a kasnije i poluslogom o. Tako se izvorna riječ data odrazila kao deta, duta i dita, a preko semitskog pisma i dota. Dota znači poklon kćeri pri udaji. U engleskom jeziku, ova riječ je korijen u riječi daugther, dakle, daught, što se izgovara gotovo kao dot. Riječ daughter znači kćer. Preko Grka i Romana, sanskritski poluslogovi su postali vokali u suglasničkom pisanju riječi. Tako je riječ haravača postala arva, erve, urvu, irvi ili orvo. Hrvati su se izvorno zvali Harvači, a Hrvati su postali na Levantu.

Hrvati su preko grčkog suglasničkog pisma najprvo postali čakavski akavci – Arva ili Arba. Arvani ili Arbani, odnosno, Alba ili Albani i Alva i Alvani. Romani su ih zvali Carvani i Cerveni ili Calvani i Celveni. Nametanjem starokršćanstva oni postaju Carva i Cerve. Pod Bizantom oni postaju Sorbi i Serbi. Sarbi dakle postaju Sorbi. Slično pod Bizantom Avari postaju Obri. Na prostoru današnje Srbije, Avari su se zvali Avali. Avali su na Levantu bili poznati kao Abeli, a pod Latinima riječ abela je postala bela. Avala se odrazila još kao avela, a avela je u Etruriji postala avil. Avil je bio etrursko božanstvo poznato još kao Cavil. Od riječi avila nastaje hrvatska riječ vila ispuštanjem početnog vokala. Avari i Avali su se još zvali Čavare i Čavale, dakle, Čavari i Čavali. Abel je bio simbol planeta Zemlje i ubio (?) ga je Kain ili Cain koji je bio simbol Sunca. No, nije bila riječ o ubojstvo nego je bila riječ oplodnji planeta Zemlje. Ime Kain je nastalo od riječi čavan, koja se suglasnički pisala čun, odnosno, sun. Ovo nam pokazuje da je prije starokršćanstva religija bila dvojna. U današnjem kršćanstvu simbol sunca je Krist, a simbol zemaljstva je Isus.

Međutim, Hrvati ne poznaju svoju srednjovjekovnu povijest niti povijest hrvatskog jezika, dok o antičkoj hrvatskoj povijesti i jeziku gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna ama baš ništa. Štoviše, zbog hrvatske antičke povijesti, mi se danas nazivamo Hrvati i jezične činjenice pokazuju da su civilizacijski hrvati bili nositelji prve čovjekove civilizacije, dakle, jezika i religije. Prije kršćanstva Hrvati su bili starokršćani, a ostaci tih starokršćana su Židi, jer starokrščanstvo je bilo utemeljeno na starom Zavjetu i jednom patrijahalnom bogu. Prije toga Hrvati su imali dvojnu religiju koja se zvala haravača i koja je poštivala sunce kao boga muškosti i zemlju kao božicu ženskosti. Dakle, sunce je simbolizirala riječ hara, a zemlju riječ vača. Ako malo dublje promislimo, ovakvo poimanje života i svijeta je logično na temelju tadašnjih spoznaja. Zar sunce ne oplođuje zemlju?

Crkvenoslavenski jezik Hrvatima je nametnula katolička Crkva nakon krščanskog raskola. Naime, tadašnje banice Raška i Dukla su se priklonile Bizantu. Raška je postala dio bugarskog Imperija, a Dukla se dugo dvoumila, sve dok nije pala pod vlast raškog despota Dušana Silnoga koji je sebe nazvao Serbom. No, kad je Dušan Silni pokušao osvojiti Carigrad, carigradski patrijarh, koji je vršio ulogu Pape, ga je izopćio iz bizantske Crkve koja je tada bila jedinstvena, a ne državna kao u pravoslavlju. Na ova osvajanja ga je najvjerojatnije nagovorio ruski Imperij. Nakon toga, Dušan Silni se pokušao nakloniti Rimu, ali je u međuvremenu umro. Dakle, u Raškoj nikada nije postojala SPC. Pečka Patrijarhija je bila dio bizantske Crkve pod bugarskom juridikcijom i cijela liturgija je napisana bugarskim crkvenoslavenskim jezikom, dakle, bugarskom štokavskom ijekavicom. Osmanlije su ukinuli Pečku patrijarhiju 1776. godine i Rusi su u kneževini Cetinje osnovali autokefalnu Cetinjsku pravoslavnu Crkvu. Autokefalna Srbijanska parvoslavna Crkva je prvi put osnovana 1879. godine.

Postojalo je više staroslavenskih redakcija. Jedna redakcija se zvala bugarska redakcija crkvenoslavenskog jezika. Isto tako u Dukli i Dubrovačkoj republici i njezinom zaleđu je nametnut crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije. Nigdje se ne spominje srbijanska ili srpska redakcija. Medutim, hrvatska štokavska jekavica nije imala nikakve sveze sa vukovicom nego je nastala na prijašnjem pravopisu koji je bio germanski ili franački. Dakle, riječ dite se pisala diete da bi nametanjem crkvenoslavenskog jezika postala djete. Naime, preko grčkog pisma glas i je postalo glas j. Pod Osmalijama ova riječ je postala đete. Međutim, u hrvatskoj vukovici riječ dite se piše dijete. Kako vidimo, glas j nikada nije postojao u riječi dete ili dite. Ove riječi su nastale od izvorne riječi data koja je značila dar ili poklon, a odatle i glagol dati. Preko vukovice Hrvatima je nametnut srbijanski vokabular.

Riječ haravača je nastala od dvije dvoslogovne riječi hara i vača koje su simbolično označavale muško žensko. Riječ hara u starom Egiptu se odrazila kao ra preko semitskog pisma, a riječ vača se odrazila kao is ili isis. To su bila semitsko egipatska božanstva. Preko Semita riječ čavan je zamjenila starije riječi hara ili ra i odrazila kao sun. Riječ čavan suglasnički se na hrvatskom pisala čun. Riječ čavan je nastala semitskim čitanjem riječi vača, dakle, čava i an ili van. Od riječi čava je nastalo ime prve biblijske žene Eve. Ovdje uočavamo zbrku koja je nastala spajanjem dvije različite civilizacije. Od riječi vada (ada) i riječi amač (ama) nastaje ime prvog biblijskog čovjeka Adama. Slično je riječ hara na semitskom pismu i preko semitskog čitanja postala Ela ili El, odnosno, Alah ili Ala. El je biblijski Elia, odnosno, Elva ili Ilija. Dakle, kod Semita riječ alah ili ala, odnosno, ela ili el, je označavala zemljin satelit mjesec, dakle, potomstvo. Sve ovo nam otkriva jezične i religijske promjene koje su se događale pod uticajem različitih pisama i civilizacija. To najbolje možemo vidjeti u nazivu IS-RA-EL. Naziv Istra je povezan sa starijim nazivom rijeke Dunava koje je bio Ister. Istru bi, dakle, mogli zvati Vistra ili Bistra, a nikako Histra. Slično imamo rijeku Vislu u Poljskoj. U mitologiji imamo rimsku božicu Vestu ili mezapotamijsku božicu Astar od koje je nastalo biblijsko ime Ester.

Hrvatski povjesničari i danas ponosno govore o Cervenoj i Beloj Hrvatskoj, ali uopće ne znaju tadašnje značenje riječi crvena i bela. Riječ cervena je značila carevina, a nastala je od riječi hervečena preko latinskog pisma. Riječ cervena je napisana latinski i trebali bi je čitati kervena. Sufiks u ovoj riječ je ena, a korijen je riječ cerv i kerv, dakle, crv i krv. Kakva je sličnost između crva i krvi? Riječ cervena je nastala pod uticajem latinskog pisma jer su Latini slovo c pisali glas k. Kasnije se glas c pisao i slovom g. Ispuštanjem sufiksa ena, ostaje korijen cerve. Ova promjena se dogodila nametanjem starokršćanstva. Tako je etnik Cerve označavao Hrvate, a ona se za vrijeme Rima odrazila kao Serve. Propašću rimskog Imperija nastaju franačko ili novo rimsko carstvo i bizantsko carstvo. Tada dolazi do podjele hrvatskog jezika i nestanka velikog hrvatskog carstva. Latini su koristili romansko pismo, a Bizantinci su koristili grčko pismo. Preko pisma i pravopisa čakavica i kajkavica se međusobno počinju razlikovati. Pod Bizantom Servi postaju Serbi, a Avari postaju Obri. Razlog je što bizantsko pismo nije imalo slovo za glas v pa ga je zamjenjivalo bizantsko slovo i glas b. Riječ bela je povezana sa biblijskim Abelom i etrurskim Avilom. Kako vidimo, u novim jezicima problematičan je bio glas v koji se pisao različitim slovima.

Od naziva Cerveni nastaje i etnik Veni ili Veneci ili Veneti ispuštanjem korijena cer. Nužno je pokazati zašto Hrvati Venece nazivaju Mleci? Izvorno Hrvati su Mlece zvali Čemelci. Prije toga Hrvati su u Homerovo doba bili poznati kao Kelti, koji su pred Rimljanima pobjegli u Britaniju i Irsku. Etnik Hervani je postao Geroani zamjenom glasa h glasom g. Kako je grčko slovo omega pod Latinima postalo mega, etnik Geroan je postao German, a sačuvano je germansko ime i prezime Heron i Herman. Slično je naziv Ro postao Rom i po njemu Rim dobiva ime. Po legendi Rim su osnovali braća Romul i Rem. Ova braća nam ukazuju na dvojnu religiju kao i braća Kain i Abel u starom Zavjetu. U staroj Grčkoj na dvojnu religiju ukazuju bog Apolon i božica Artemida.

Dakle, da bi bolje razumjeli hrvatsku povijest i hrvatski jezik potrebno je naučiti sanskritski jezik jer jedino tako možemo analizirati etimologiju i semantiku hrvatskih antroponima, toponima, horonima i tako redom. Tako ćemo doznati da se Balkan izvorno zvao Valkan i da je dobio ime po Vlahima ili Vlacima. Međutim, i Vlahi su bili religijski i jezični Hrvati, ali su pripadali drugoj kasti. Jedino ovako se može dokazati povjesni identitet Hrvata, ako nam je do njega stalo. Zar nije došlo vrijeme da hrvatski političari zaborave sluganstvo i postanu predvodnici blagostanja i znanja.

Juan Guzinov / Malaga / Glas Hrsvijeta

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Bruno Bušić: Žrtve rata

Objavljeno

na

Objavio

Godine 1969. Bruno Bušić, tada urednik Hrvatskog književnog lista, objavio je članak “Žrtve rata”, kojim je koristeći službene podatke, osudio preuveličavanja i manipulacije podacima o žrtvama II svjetskog rata.

Svojim radom u Institutu za Historiju radničkog pokreta, kojemu je na čelu bio dr. Franjo Tuđman, Bruno je imao pristupa arhivskim podacima koje je vjerodostojno upotrijebio.

Ipak, iz tog i drugih razloga, Bruno je 1971. uhićen i osuđena na kaznu od dvije godine zatvora koju je izdržavao u Staroj Gradišci, nakon koje je 1975. otišao u emigraciju.

Treba imati na umu da je karakter nekih dijelova teksta morao biti usklađen prema postojećim uvjetima u Jugoslaviji, bez čega “Žrtve rata” uopće nebi mogle biti objavljene.

Objavljujemo ovaj Bušićev tekst kako bi ukazali na današnju situaciju u Hrvatskoj, gdje pod mnogo povoljnijim uvjetima, Hrvatska vlast kukavički izbjegava poduzeti znanastveni pristup istraživanju žrtava rata, nego uspostavlja Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, kao rubberstamp, tek toliko da sakrije svoj nedostatak nacionalne i građanske hrabrosti, žrtvujući tako i nacionalni ponos i nacionalni interes, kako bi zadržala podršku privilegiranih manjinskih, a posebno srpskih predstavnika u Saboru, ugađajući tako Srbiji koja se prema Hrvatskoj odnosi otvoreno neprijateljski, i kako bi uspjela ostati na vlasti pod svaku cijenu, uključujuči i izdaju vlastitog naroda kojemu su se osobno, prihvaćajući se vlasti, zakleli služiti.

Prema Bruni Bušiću, na osnovu navedenih dokumenta, u logorima Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica i drugima, bilo je internirano 88.294 osoba s područja ondašnje SR Hrvatske, od kojih je preživjelo 36.760 osoba, što znači da je u svim logorima nastradalo 51.534 osoba.

Istovremeno, navedeni podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate.

Vojna enciklopedija koju u nekoliko navarata citira Bruno Bušić piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.

Tako je služeći se jugoslavenskim i stranim izvorima Bruno Bušić iznio statističke podatke o žrtvama rata. Čijim podacima se služe “istoričari” Klasić i Jakovina navodeći da su samo žrtve Jasenovca iznosile 80-90 tisuća osoba? Izgleda da su se poslužili “znanstvenom metodom” tako što su procijenili da sve što Srbi “prećeraju” treba skresati na 10%, pa od trenutne srpke “statistike” od 900 tisuća jasenovačkih žrtava, “istina mora biti negdje na 90 tisuća”.

Dinko Dedić/ProjektVelebit


ŽRTVE RATA

Nedanvo ubojstvo zloglasnog ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa ponovno nas je podsjetilo na strahote II. svjetskog rata, a ponajvišena strahote ustaških logora i stratišta. Gotovo sve naše novine su obnovile susjećanja ne samo na jedno mračno razdoblje naše povijesti, nego i na suton humanizma i čovječanstva uopće. Sjećanje na to razdoblje ne možemo izbjeći, a nije ni potrebno, da ga izbjegavamo, niti to smijemo, pogotovo ne u današnje doba, kad se provađa genocid nad narodom Ibo u Bijafri na očigled cijelog svijeta, koji je ili posve ravnodušan ili egzaltirano ogorčen. Rat u Vijetnamu, na Srednjem istoku, okupacija Čehoslovačke, sukobi na sovjetsko-kineskoj granici, kao i mnogobrojni drugi sukobi među vladama i narodima kao da potvrđuju Hegelove riječi: „Iskustvo i povijest uče to, da narodi i vlade nikada ništa nisu naučili iz povijesti i da nikada nisu postupali prema poukama, koje su se iz njih mogle izvući. Svako vrijeme ima svoje tako osebujne prilike, ono je takvo individualno stanje, da se u njemu mora i jedino može odlučivati na osnovu njega samoga. U vrevi svjetskih događaja ne pomaže neko opće načelo, ne pomaže sjećanje naslične prilike, jer takvo nešto, kao što je blijedo sjećanje, nema snage protiv života i slobode sadašnjosti“ (1). Ipak povijest ne smijemo zanemariti, jer kako kaže José Ortega y Gasset: „Povijesno znanje je tehnika prvog reda za održanje i nastavljanje napredne civilizacije. Ne možda stoga, jer daje pozitivna rješenja za nove životne konflikte – život je uvijek tako različit od onoga što je bio – nego zato, što izbjegavamo naivne zablude prošlih vjekova“ (2). Dužnost nam je, da dokumentirano i mirno, bez patetike i velikih riječi, koje je često tako teško izbjeći, progovorimo o žrtvama II. svjetskog rata, a posebno o žrtvama rata na području SFRJ i SR Hrvatske.

Prema knjizi Bilanz des zweiten Weltkrieges žrtve u II. svjetskom ratu evropskih zemalja su bile sljedeće (3):

Tabela I.

Prema podacima iste knjige Njemačka je imala sljedeće žrtve: 3,500.000 vojnih osoba, 3,000.000 civilnih i 300.000 žrtava zbog različitih razloga.

SSSR je imao 13,600.000 mrtvih vojnih osoba, a ukupne žrtve SSSR penju se na 20 milijuna mrtvih.

Odmah treba upozoriti, da su u zemljama, gdje nije obavljen popis žrtava rata, procjene o broju žrtava veoma različite. Među takve zemlje donedavna je spadala i SFRJ. Tako se godine 1952. u Statističkoj reviji povela polemika o demografskim i neposrednim ratnim gubicima Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Da bismo neupućenima razjasnili, što se razumije pod demografskim gubicima, citirat ćemo Ivu Laha, jednog od sudionika u ovoj polemici. On kaže: „Pod demografskim gubitkom zbog rata podrazumevamo razliku između broja stanovništva koji bi imali određenog dana na nekoj teritoriji da nije bilo rata i broja stanovništva koji stvarno imamo tog dana na pomenutoj teritoriji. Pošto je stvarno stanovništvo određeno popisom ili na koji drugi način, onda visina demografskih gubitaka zavisi jedino od toga koliki bi broj stanovništva bio pod pretpostavkom da nije bilo rata“(4). Budući su metode procjene mogućeg broja pučanstva različite, to su i procjene demografskih i neposrednih žrtava rata često suprotne, što je potpuno shvatljivo. Tako je Dolfe Vogelnik, služeći se analitičkom metodom, ustvrdio da ukupni demografski gibici Jugoslavije zbog II. svjetskog rata iznose 2,854.000. Uostalom evo njegove procjene demografskih gubitaka (5):

Odseljeno njemačko pučanstvo         500 tisuća
Emigracija                                        100 tisuća
Umanjeni natalitet (nerođena djeca)  440 tisuća
Neposredni ratni gubici (žrtve rata)1.814 tisuća

On u svojoj studiji tvrdi, da je išao dosljedno za tim, da ustanovi dolnju granicu demografskih gubitaka, te kaže: „….isključujemo mogućnost da su stvarni demografski gubici manji od naše procjene“ (6). Međutim, Ivo Lah je opovrgao Vogelnikovu procjenu. U svojoj studiji on kaže, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose 2,699.000, ako se kod izračunavanja primijeni Malthusova geometrijska progresija, koja je u demografiji već davno odbačena. Izračunati demografski gubici po metodi Verhulstove logističke krivulje iznose 2,165.000, a po metodi „Linearne ekstrapolacije“ gotovo isto toliko, odnosno, 2,073.000, dok demografski gubici SFRJ izračunati po analitičkoj metodi Princeton sveučilišta iznose 983.000 (7). Ivo Lah uzimlje metodu „Linearne ekstrapolacije“ kao najispravniju, te zaključuje, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose dva milijuna i sedamdeset i tri tisuće (2,073.000). On nadalje potvrđuje, da je Vogelnikova procjena nerođene djece (440.000) po svoj prilici točna, isto bi se moglo reći za demografske gubitke u odseljenom pučanstvu njemačke narodnosti (500.000), dok je demografski gubitak zbog emigracije sigurno znatno veći. Do konca godine 1948. ne samo da se je odselio velik broj Talijana, nego i velik broj pripadnika različitih kvislinških postrojba, kao i članova njihovih obitelji, tako je još godine 1948. u logorima raseljenih osoba bilo 130.000 osoba iz SFRJ (8). Tako ako uzmemo proračun demografskih gubitaka Ive Laha kao znanstveno najispravniji (Dolfe Vogelnik nije se dalje upuštao u raspravu), možemo zaključiti, da neposredni ratni gubici, odnosno, sveukupne žrtve rata SFRJ u II. svjetskom ratu i revoluciji iznose oko milijun ubijenih, poginulih i nestalih.

Iz rezultata zadnjeg popisa pučanstva prije II. svjetskog rata (g. 1931.) i prvog popisa nakon rata (g. 1948.) može se vrlo lako ustanoviti, da je najveće demografske i neposredne ratne gubitke imala SR Hrvatska i hrvatski narod. Evo podataka o prirastu pučanstva na sadašnjem području pojedinih republika u razdoblju od 1921-1931. g. i od 1931-1948. g. (9):

Tabela II.

Iz gornje tabele je vidljivo da su sve republike osim Hrvatske imale godine 1948. veći broj pučanstva nego 1931. g. (Makedonija 22,9% više, Srbija 14,2% više, Bosna i Hercegovina 10,8% više, Slovenija 4,2% više, Crna Gora 3,7%, a čitava SFRJ 9,0% više).

Uspoređujući narodnosnu strukturu godine 1931. i 1948, na području predratne Jugoslavije Rudolf Bićanić je došao do ovih podataka (10):

Tabela III.
(u postocima)

Dok podaci u tabeli II. pokazuju, da je broj žitelja od godine 1931. do godine 1948. u SR Hrvatskoj opao apsolutno, podaci u tabeli III. pokazuju, da je u istom razdoblju opao relativan dio Hrvata u narodnosnoj strukturi Jugoslavije.

Odmah na početku treba istaknuti, da je pod utjecajem Rankovića i njegove šovinističko-hegemonističke grupe došlo do stanovite nedosljednosti kod iznošenja pojedinih zločina i udjela pojedinih neprijateljskih postrojba u masovnim zločinima nad nedužnim pukom. Da se ne bismo posebno osvrtali na mnogobrojne članke, koji su posvećeni toj problematici, dostatno je pogledati Vojnu enciklopediju i vidjeti što piše pod četnik. U Vojnoj enciklopediji na gotovo tri stranice opisuje se i obrazlaže izvanredna uloga četničkih postrojba u osloboditeljskoj borbi srpskog naroda i stvaranju srpske države počevši od Srpsko-turskog i Rusko-turskog rata godine 1877-78., pa kroz cijelo sljedeće razdoblje sve do svršetka I. svjetskog rata. Obrazlaganje pojma „četnik“ Vojna enciklopedija završuje ovim riječima: „Posle I SR (svjetskog rata, napomena: B.B.) organizovano je Udruženje četnika sa Glavnim odborom u Beogradu. Imalo je zadatak da neguje četničku borbenu tradiciju, stara se o porodicama poginulih i četnicima invalidima. Rukovodstvo organizacije su, ubrzo preuzeli ljudi u službi dvora i velikosrpske vladajuće buržoazije, pretvorili je u jednu od najreakcionarnijih u zemlji, sa režimsko-policiskim karakterom za sprovođenje nacionalnog ugnjetavanja drugih jugoslavenskih naroda i progon naprednih elemenata.“ (11). Dakle, osim nekoliko općenitih fraza ništa više. Ako je netko posebno znatiželjan i želi biti bolje upućen udjelovanje četnika u II. svjetskom ratu, mora pogledati pod Narodno-oslobodilački rat, ali ni tu ne će mnogo naći, pogotovo ne će ništa naći o masovnim zločinima četnika prije I. svjetskog rata i u samom ratu (nad Makedoncima i Albancima), o zločinima nad nesrpskim narodima u monarhističkoj Jugoslaviji, o zločinima u travanjskom ratu godine 1941.(pokolj u Rodoču, Cimu, Ilićima kod Mostara i u drugim mjestima), masovnim pokoljima za vrijeme II. svjetskog rata (Višegrad, Foča, Stolac, Gat kod Omiša i u drugim selima i gradovima diljem SFRJ).

S druge strane, koliko god se pisalo o zločinima ustaša, monstruoznost njihove nakane i djela nije došla do potpunog izražaja, uveličavanjem broja zločina, što su ih počinili ustaše, sve se više u svijesti gubila njihova neposredna moralna, a naravno i kaznena, odgovornost, te se prenosila na cijeli hrvatski narod. Ta pojava je već zarana zamijećena i osuđena, tako je Vjesnik od 20. srpnja 1945., na prvoj strani donio veliki uvodnik pod naslovom “Klevete i smutnje narodnih neprijatelja upućuju nas na još oštriju borbu protiv ostataka fašizma”. U tom uvodniku među inim piše i sljedeće: „U posljednje vrijeme često se čuje pitanje: što s domobranima? Kaže se, da su ih puni logori i da je njihova sudbina neizvjesna! Ide se čak tako daleko da se tvrdi, da je poremećen brojčani odnos između Srba i Hrvata za vrijeme ovog rata uslijed ustaških pokolja izvršenih nad srpskim pučanstvom, pa je potrebno da se opet svede na pravu mjeru; a istrebljenjem domobrana da bi se to postiglo! Ova paklenska ‘teorija’ mogla se uistinu roditi samo u zločinačkim glavama najvećih narodnih neprijatelja“. Brijunski plenum godine 1966. pokazao je, koliko je maha uzela ova teorija. U jesen godine 1966. Komisija za reorganizaciju unutrašnjih poslova SR Hrvatske, ustanovila je da je Rankovićeva policija vodila evidenciju o milijun i trista tisuća (1,300.000) građana SR Hrvatske (12), što praktički znači, da je cijeli narod bio pod policijskim nadzorom. Samo naivne je iznenadilo, da je ta ista Komisija ustanovila, da su mnogi preživjeli ustaše surađivali s Rankovićevom policijom i dostavljali joj izvještaje i o samim članovima SK Hrvatske, pa i o pojedinim sekretarima komiteta. Asocijativno prenošenje moralne i kaznene odgovornosti na cijeli narod moglo je imati, a sigurno je i imalo, ne samo teške psihološke posljedice, nego je imalo utjecaja na veličinu, širinu i vrst investiranja i cijeli gospodarski, politički, pa i kulturni, umjetnički i znanstveni razvitak (13).

Vodeći računa, kako je važno ustanovljivanje točnog broja žrtava rata, Savezno izvršno vijeće SFRJ donijelo je 10. lipnja 1964. godine Odluku, da se obavi popis žrtava rata 1941-1945. g. Taj popis obavljen je u listopadu i studenom g. 1964., ali na žalost elektronski strojevi računskog centra Saveznog zavoda za statistiku SFRJ u Beogradu još uvijek nisu uspjeli obraditi skupljene podatke. Na temelju prethodnih podataka Republičkog zavoda za statistiku SR Hrvatske u Zagrebu veličina žrtava rata (popis je obuhvatio sve zločine okupatorskih i kvislinških postrojba) na području SR Hrvatske je sljedeća (14):

Tabela IV.

Analizirajući ovu tabelu opažamo, da najveći broj žrtava rata s područja SR Hrvatske otpada na poginule u NOB-i i savezničkim vojnim postrojbama, broj žrtava ove kategorije iznosi 51.949 ili 28,03% od ukupnih žrtava. Ako ovom broju dodamo 3.747 ubijenih zarobljenih pripadnika NOV i POJ (u zarobljeništvu ih je bilo 7.388), onda se broj nastradalih boraca NOB-e penje na 55.696 ili 30,05% od ukupnih žrtava. U logorima interniraca (Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica itd.) nastradalo je 51.534 osoba ili 27,81% od ukupnih žrtava rata, inače u logorima interniraca bilo je zatvoreno 88.294 osoba s današnjeg područja SR Hrvatske. Strahote logorskog života preživjelo je tek njih 36.760 ili 41,63%. O strahotnosti ovog broja ne treba posebno govoriti, odnosno, svaki govor je nedostatan, da ga predoči. Ipak treba upozoriti, da se iz neshvatljivih i sumnjivih razloga, ne samo u novinskim člancima, nego i u znanstvenim publikacijama, još uvijek provlače brojevi o daleko većim žrtvama rata, posebno o žrtvama u logorima. Tako već citirana Vojna enciklopedija piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.“ (15). Podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate. Evo tih podataka (16):

Tabela V.

Završujući ovaj kratki prikaz žrtava rata želio bih istaknuti, da se naše sjećanje, ne samo povijesno, nego u prvom redu ljudsko, ne smije iscrpljivati jedino u podizanju spomenika tim žrtvama, komemoracijama i obljetnicama, naše sjećanje mora biti djelatni humanizam u svim trenucima naše sadašnjosti, koja u mnogočemu nije u potpunosti oslobođena od zloduha, fikcija i zabluda prošlosti.

Bilješke
1) Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Filozofija povijesti, Zagreb, 1951, str. 25.
2) Jose Ortega y Gasset: Pobuna masa, Zagreb, 1941, str. 113.
3) Bilanz des zweiten Weltkrieges, Oldenburg (Oldb) Hamburg, 1953, str. 445.
4) Ivo Lah: Istinski demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, Statistička revija, Beograd, god. II/1952, br. 2-3, str. 214.
5) Dolfe Vogelnik: Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, statistička revija, Beograd, god. 11/1952, br. l, str. 32.
6) Isto kao pod 5, str. 22.
7) Isto kao pod 4, str. 215.
8) United Nations, The refugee in the postwar world, Geneva, 1951, str. 58, 78.
9) Vladimir Simeunović: Stanovništvo Jugoslavije i socijalističkih republika od 1921 -1931., Beograd, 1964, str. 31.
10) Rudolf Bićanić: Stanovništvo SFRJ po nacionalnoj pripadnosti, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1953/VI., str. 79.
11) Vojna enciklopedija, knjiga 2, Beograd, 1959, str. 320.
12), Vjesnik, Zagreb, 4. IX. 1966., str. 1.
13) Vidi: Vjesnik u srijedu, br. 754, Zagreb, 12. X. 1966, str. 5; Oslobođenje, br. 6577 i 6578, od 24. i 25. IX. 1966.g;0sIobođenje, br.6584, od 1. X. 1966.g. itd.
14) Republički zavod za statistiku SR Hrvatske, Obradna tabela Žr-9, Bruno Bušić: Žrtve rata na području SR Hrvatske, rukopis, Centar za znanstvenu dokumentaciju Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
15) Vojna enciklopedija, knjiga 10, Beograd, 1967, str. 321.
16) Isto kao pod 14.
(Hrvatski književni list, g. 2, br. 15, Zagreb 1969, s. 2-3)

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Mitologija o povijesnom Titovom pripojenju Istre i Dalmacije Hrvatskoj 20. rujna 1943.

Objavljeno

na

Objavio

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni.

Ovih dana (20. rujna) spominje se u hrvatskom tisku 74. obljetnica “Titovog pripojenja Istre i Dalmacije Hrvatskoj”.

Naravno, bilo je to samo deklarativno pripojenje Istre i Dalmacije Titovoj Jugoslaviji u kojoj je marionetska hrvatska republika dobila formalno, malo bolji status od starujogoslavenske Savske Banovine, i nešto gori od Mačekove Banovine Hrvatske, a u svakom praktičnom smislu, uz srpsku aneksiju Srijema i Bačke, ostatak Hrvatske postao je srpskim protektoratom, pod kontrolom istih onakvih elemenata, kakve danas predstavlja Milorad Pupovac, po Hrvatskom ustavu u poziciji odlučivati tko će vladati a tko će padati.

Nakon što je avnojevska Jugoslavija propala i na dijelu hrvatskoga prostora uspotavljena zavnohovska Republika Hrvatska, spominje se isključivo Titovo pripojenje tih područja Hrvatskoj, uz česte hvalospjeve Titu koji je “vodio borbu za Istru i Dalmaciju” iz čega se stječe dojam da je Titova jugoslavenska vojska nemalo prislila Italiju na kapitulaciju i u krvavim brobama duž anektiranog prostora istjerala Talijane iz Hrvatske.

Bitka za za Istru, Primorje i Dalmaciju nakon talijanske kapitulacije, vrijedi isto toliko koliko i bitka za Bleiburg nakon hrvatske kapitulacije.

Hrvatski list 10. rujna 1943.

Kada je na dnevni red došlo skidanje Titova imena s današnjeg Trga Republike Hrvatske, skoro svaki govor suprotstavljenih, sadržao je sarkastični savjet da se to područje “koje je Tito pripojio Hrvatskoj”, vrati Italiji.

Naravno, o nikakavim bitkama nije bilo ni govora, a istarsko posebno štovanje Tita zasnovano je na jugoslavenskoj mitologiji, a nikako na činjenicama.

Nakon pada Italije, ostvarenog malo drugačijim snagama nego što ih posjedovala Titova NOVJ, čija je jedina potvrđena vojna sposobnost bila uz veće ili manje gubitke, uspješno bježanje s područja neprijateljskih ofenziva, Tito je, vidjevši da je vlada NDH 10. rujna proglasila pripojenje tih područja Hrvatskoj i sam odlučio proglasiti povratak istih tih područja Jugoslaviji.

U istinu, nakon pada Italije, ni jugoslavenska ni hrvatska vojska nisu imale snage preuzeti kontrolu nad tim područjem, koje je do njemačke kapitulacije ostalo pod njemačkom kontrolom.

Deseti rujna, kao nadnevak kada su Istra, Dalmacija i anketirani otoci dekretom pripojeni Hrvatskoj, u Hrvatskoj nije zabilježen nigdje, jer ni ne ulazi u anale nekih posebnih hrvatskih zasluga, jednako kao što takav jugoslavenski dekret deset dana kasnije, ne predstavlja neku posebenu njihovu zaslugu.

Slobodna Dalmacija 16. rujna 1943.

Međutim, sljedbenici Tita, koji su poput Srba s Kraljevićem Markom, nedostatak stvarnih uspjeha nadomjestili brojnim, na mitologiji zasnovanim pjesmama, i taj dekret su pretvorili u “istorijski događaj”, pa bi netko tko ne poznaje povijest tog vremena, morao zaključiti baš to, da je Titova vojska u krvavim bitkama, metar po metar, iz Istre, Primorja i Dalmacije istjerala Talijane.

Hrvatski list” je 10. rujna 1943. objavio “priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onih krajeva na Jadranu, koje je Italija bila prisvojila”, a “Slobodna Dalmacija” je šest dana kasnije s brojem čisto propagandnih tekstova objavila da je “planuo opći ustanak”, da partizani desetkuju Njemce i još koješta. Ratni izvještaji pokazuju da su jugoslavenske vojne jedinice 11. rujna kod Klisa započele vojne operacije nazvane “Bitka za Split”, da bi 24. rujna pobjegle iz Splita, a u bijegu se nisu zaustavile do Livna.

Mesić je ipak trebao izjaviti da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili 3 puta.

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni. Očito je da jugoslavensko novinarstvo u Hrvatskoj 2017. nije niti malo uznapredovalo u uspoređenju s onim iz 1943.

Vjerodostojnije bi bilo da su proslavili 27. rujna kao dan kad je Tito, nakon što su njegove snage pobjegle iz Hrvatske, pripojio Livno Bosni i Hercegovini.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati