Možda nas od nestanka spasi četnik Vojislav Šešelj

0

Umjetnost je dobrota, istina i ljepota. Toga u Hrvatskoj nema. U Hrvatskoj je sve laž, lukavost i prevara. Ovo je dobrota, istina i ljepota većine Hrvata. O kakvoj umjetnosti nam govore udbaši i kosovci? O kakvoj pameti govorimo u Hrvatskoj?

Četnik Vojislav Šešelj Hrvatima otvara oči, ali oni ih ne žele otvoritii jer su dogmatski slijepci odani slavenskom i jugoslavenskom jednoumlju, te komunističkoj ideologiji. U njegovom dogmatskom pristupu jeziku i povijesti, Šešelj otkriva zašto su Hrvati Srbi. Naime, Hrvati su po njemu Srbi zbog jezika kojim govore, a ne religije. Dakle, narod definira jezik, a ne religija. Međutim, katolička Crkva je izručila hrvatske bizantske kršćane ruskom pravoslavlju upravo preko jezika – štokavske ijekavice, koju je u Raškoj nametnula katolička Crkva preko bugarskog carstva. Tek nakon reinkarnacije povjesnog etnika Serb u Jugoslaviji, katolička Crkva hrvatske bizantske kršćane proglašava grkokatolicima. Međutim, to je bilo kasno i pogubno za hrvatski narod. Od tada u Hrvatskoj i Bosni započinju problematični odnosi sa hrvatskim i bosanskim pravoslavcima.

Danas se Hrvati ne žele odreći vukovice niti žele prihvatiti činjenicu da su čakavski ikavci bili bizantinci. Kako onda možemo razumjeti i dokazati da su Srbijanci bili dio hrvatskog korpusa i jedan od najmlađih naroda u Europi. Srbijance je izmislio i ustoličio ruski imperijalizam, dakle, rusko slavenstvo i rusko pravoslavlje koncem 19. stoljeća. Srbijanci nemaju jezične povezanosti sa povjesnim Serbima. Povjesni Serbi su bili čakavski ikavci, a liturgiju su imali na latinskom jeziku. Propašću Bizanta na hrvatskoj obali, povjesni Serbi postaju Latini. Međutim, današnji Srbijanci nikada nisu bili pod vlašću Bizanta i jezično su bili kajkavski ekavci. Očito, Srbijanci su bili kajkavski, a ne štakavski ekavci. Kajkavski ekavci se pojavljuju pod franačkom vlašću, a čakavski ikavci se pojavljuju pod Bizantom. Dakle, cijela Cervena Hrvatska je govorila čakavskom ikavicom, uključujući i Ukrajinu, koja se također zvala Cervena Hrvatska. Cervena Hrvatska je još bila poznata kao Krajina. Srbijanci kao Hrvati su pripadali Beloj Hrvatskoj, a Bela Hrvatska je bila pod franačkom vlašću i po njoj Belgrad, dakle, vukovski Beograd dobiva ime. Za razumjeti ovu tezu potrebna je sinteza historije i lingvistike, a Hrvati takve stručnjake nemaju. Potrebno je, dakle, uspostaviti razlike i dokazati da između današnjih Srbijanaca i povjesnih Serba nema nikakve sličnosti. Povjesni Serbi su živjeli u bizantskoj Temi Dalamaciji, dakle, u dalmatinskim gradovima, ali nikada u Krajini.

Da bi razumjeli navedene termine, potrebno je poznavati staru hrvatsku religiju, etimologiju i semantiku, a da bi to postigli potrebno je poznavati Izgubljenu civilizaciju i jezik – haravaču, dakle, jezik koji danas lingvisti nazivaju sanskrit. To je bio slogovni jezik čije riječi su se satojale od dva suglasnika i dva polusloga a. Međutim, u sačuvanom sanskritu se osjeća uticaj suglasničkog pisma, a današnji europski različiti jezici su su nastali od sanskrita upravo pod uticajem suglasničkog pisama i dolaskom pučanstva sa semitskih prostora u Europu. Kako je postajalo više različitih pisama, nastajali su i različiti jezici kao i novi narodi. Da bi stvorili nove riječi za različite pojmove, u slogovnom jeziku prvi poluslog a je zamjenjivan poluslogovima e, u, te i, a kasnije i poluslogom o. Tako se izvorna riječ data odrazila kao deta, duta i dita, a preko semitskog pisma i dota. Dota znači poklon kćeri pri udaji. U engleskom jeziku, ova riječ je korijen u riječi daugther, dakle, daught, što se izgovara gotovo kao dot. Riječ daughter znači kćer. Preko Grka i Romana, sanskritski poluslogovi su postali vokali u suglasničkom pisanju riječi. Tako je riječ haravača postala arva, erve, urvu, irvi ili orvo. Hrvati su se izvorno zvali Harvači, a Hrvati su postali na Levantu.

Hrvati su preko grčkog suglasničkog pisma najprvo postali čakavski akavci – Arva ili Arba. Arvani ili Arbani, odnosno, Alba ili Albani i Alva i Alvani. Romani su ih zvali Carvani i Cerveni ili Calvani i Celveni. Nametanjem starokršćanstva oni postaju Carva i Cerve. Pod Bizantom oni postaju Sorbi i Serbi. Sarbi dakle postaju Sorbi. Slično pod Bizantom Avari postaju Obri. Na prostoru današnje Srbije, Avari su se zvali Avali. Avali su na Levantu bili poznati kao Abeli, a pod Latinima riječ abela je postala bela. Avala se odrazila još kao avela, a avela je u Etruriji postala avil. Avil je bio etrursko božanstvo poznato još kao Cavil. Od riječi avila nastaje hrvatska riječ vila ispuštanjem početnog vokala. Avari i Avali su se još zvali Čavare i Čavale, dakle, Čavari i Čavali. Abel je bio simbol planeta Zemlje i ubio (?) ga je Kain ili Cain koji je bio simbol Sunca. No, nije bila riječ o ubojstvo nego je bila riječ oplodnji planeta Zemlje. Ime Kain je nastalo od riječi čavan, koja se suglasnički pisala čun, odnosno, sun. Ovo nam pokazuje da je prije starokršćanstva religija bila dvojna. U današnjem kršćanstvu simbol sunca je Krist, a simbol zemaljstva je Isus.

Međutim, Hrvati ne poznaju svoju srednjovjekovnu povijest niti povijest hrvatskog jezika, dok o antičkoj hrvatskoj povijesti i jeziku gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna ama baš ništa. Štoviše, zbog hrvatske antičke povijesti, mi se danas nazivamo Hrvati i jezične činjenice pokazuju da su civilizacijski hrvati bili nositelji prve čovjekove civilizacije, dakle, jezika i religije. Prije kršćanstva Hrvati su bili starokršćani, a ostaci tih starokršćana su Židi, jer starokrščanstvo je bilo utemeljeno na starom Zavjetu i jednom patrijahalnom bogu. Prije toga Hrvati su imali dvojnu religiju koja se zvala haravača i koja je poštivala sunce kao boga muškosti i zemlju kao božicu ženskosti. Dakle, sunce je simbolizirala riječ hara, a zemlju riječ vača. Ako malo dublje promislimo, ovakvo poimanje života i svijeta je logično na temelju tadašnjih spoznaja. Zar sunce ne oplođuje zemlju?

Crkvenoslavenski jezik Hrvatima je nametnula katolička Crkva nakon krščanskog raskola. Naime, tadašnje banice Raška i Dukla su se priklonile Bizantu. Raška je postala dio bugarskog Imperija, a Dukla se dugo dvoumila, sve dok nije pala pod vlast raškog despota Dušana Silnoga koji je sebe nazvao Serbom. No, kad je Dušan Silni pokušao osvojiti Carigrad, carigradski patrijarh, koji je vršio ulogu Pape, ga je izopćio iz bizantske Crkve koja je tada bila jedinstvena, a ne državna kao u pravoslavlju. Na ova osvajanja ga je najvjerojatnije nagovorio ruski Imperij. Nakon toga, Dušan Silni se pokušao nakloniti Rimu, ali je u međuvremenu umro. Dakle, u Raškoj nikada nije postojala SPC. Pečka Patrijarhija je bila dio bizantske Crkve pod bugarskom juridikcijom i cijela liturgija je napisana bugarskim crkvenoslavenskim jezikom, dakle, bugarskom štokavskom ijekavicom. Osmanlije su ukinuli Pečku patrijarhiju 1776. godine i Rusi su u kneževini Cetinje osnovali autokefalnu Cetinjsku pravoslavnu Crkvu. Autokefalna Srbijanska parvoslavna Crkva je prvi put osnovana 1879. godine.

Postojalo je više staroslavenskih redakcija. Jedna redakcija se zvala bugarska redakcija crkvenoslavenskog jezika. Isto tako u Dukli i Dubrovačkoj republici i njezinom zaleđu je nametnut crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije. Nigdje se ne spominje srbijanska ili srpska redakcija. Medutim, hrvatska štokavska jekavica nije imala nikakve sveze sa vukovicom nego je nastala na prijašnjem pravopisu koji je bio germanski ili franački. Dakle, riječ dite se pisala diete da bi nametanjem crkvenoslavenskog jezika postala djete. Naime, preko grčkog pisma glas i je postalo glas j. Pod Osmalijama ova riječ je postala đete. Međutim, u hrvatskoj vukovici riječ dite se piše dijete. Kako vidimo, glas j nikada nije postojao u riječi dete ili dite. Ove riječi su nastale od izvorne riječi data koja je značila dar ili poklon, a odatle i glagol dati. Preko vukovice Hrvatima je nametnut srbijanski vokabular.

Riječ haravača je nastala od dvije dvoslogovne riječi hara i vača koje su simbolično označavale muško žensko. Riječ hara u starom Egiptu se odrazila kao ra preko semitskog pisma, a riječ vača se odrazila kao is ili isis. To su bila semitsko egipatska božanstva. Preko Semita riječ čavan je zamjenila starije riječi hara ili ra i odrazila kao sun. Riječ čavan suglasnički se na hrvatskom pisala čun. Riječ čavan je nastala semitskim čitanjem riječi vača, dakle, čava i an ili van. Od riječi čava je nastalo ime prve biblijske žene Eve. Ovdje uočavamo zbrku koja je nastala spajanjem dvije različite civilizacije. Od riječi vada (ada) i riječi amač (ama) nastaje ime prvog biblijskog čovjeka Adama. Slično je riječ hara na semitskom pismu i preko semitskog čitanja postala Ela ili El, odnosno, Alah ili Ala. El je biblijski Elia, odnosno, Elva ili Ilija. Dakle, kod Semita riječ alah ili ala, odnosno, ela ili el, je označavala zemljin satelit mjesec, dakle, potomstvo. Sve ovo nam otkriva jezične i religijske promjene koje su se događale pod uticajem različitih pisama i civilizacija. To najbolje možemo vidjeti u nazivu IS-RA-EL. Naziv Istra je povezan sa starijim nazivom rijeke Dunava koje je bio Ister. Istru bi, dakle, mogli zvati Vistra ili Bistra, a nikako Histra. Slično imamo rijeku Vislu u Poljskoj. U mitologiji imamo rimsku božicu Vestu ili mezapotamijsku božicu Astar od koje je nastalo biblijsko ime Ester.

Hrvatski povjesničari i danas ponosno govore o Cervenoj i Beloj Hrvatskoj, ali uopće ne znaju tadašnje značenje riječi crvena i bela. Riječ cervena je značila carevina, a nastala je od riječi hervečena preko latinskog pisma. Riječ cervena je napisana latinski i trebali bi je čitati kervena. Sufiks u ovoj riječ je ena, a korijen je riječ cerv i kerv, dakle, crv i krv. Kakva je sličnost između crva i krvi? Riječ cervena je nastala pod uticajem latinskog pisma jer su Latini slovo c pisali glas k. Kasnije se glas c pisao i slovom g. Ispuštanjem sufiksa ena, ostaje korijen cerve. Ova promjena se dogodila nametanjem starokršćanstva. Tako je etnik Cerve označavao Hrvate, a ona se za vrijeme Rima odrazila kao Serve. Propašću rimskog Imperija nastaju franačko ili novo rimsko carstvo i bizantsko carstvo. Tada dolazi do podjele hrvatskog jezika i nestanka velikog hrvatskog carstva. Latini su koristili romansko pismo, a Bizantinci su koristili grčko pismo. Preko pisma i pravopisa čakavica i kajkavica se međusobno počinju razlikovati. Pod Bizantom Servi postaju Serbi, a Avari postaju Obri. Razlog je što bizantsko pismo nije imalo slovo za glas v pa ga je zamjenjivalo bizantsko slovo i glas b. Riječ bela je povezana sa biblijskim Abelom i etrurskim Avilom. Kako vidimo, u novim jezicima problematičan je bio glas v koji se pisao različitim slovima.

Od naziva Cerveni nastaje i etnik Veni ili Veneci ili Veneti ispuštanjem korijena cer. Nužno je pokazati zašto Hrvati Venece nazivaju Mleci? Izvorno Hrvati su Mlece zvali Čemelci. Prije toga Hrvati su u Homerovo doba bili poznati kao Kelti, koji su pred Rimljanima pobjegli u Britaniju i Irsku. Etnik Hervani je postao Geroani zamjenom glasa h glasom g. Kako je grčko slovo omega pod Latinima postalo mega, etnik Geroan je postao German, a sačuvano je germansko ime i prezime Heron i Herman. Slično je naziv Ro postao Rom i po njemu Rim dobiva ime. Po legendi Rim su osnovali braća Romul i Rem. Ova braća nam ukazuju na dvojnu religiju kao i braća Kain i Abel u starom Zavjetu. U staroj Grčkoj na dvojnu religiju ukazuju bog Apolon i božica Artemida.

Dakle, da bi bolje razumjeli hrvatsku povijest i hrvatski jezik potrebno je naučiti sanskritski jezik jer jedino tako možemo analizirati etimologiju i semantiku hrvatskih antroponima, toponima, horonima i tako redom. Tako ćemo doznati da se Balkan izvorno zvao Valkan i da je dobio ime po Vlahima ili Vlacima. Međutim, i Vlahi su bili religijski i jezični Hrvati, ali su pripadali drugoj kasti. Jedino ovako se može dokazati povjesni identitet Hrvata, ako nam je do njega stalo. Zar nije došlo vrijeme da hrvatski političari zaborave sluganstvo i postanu predvodnici blagostanja i znanja.

Juan Guzinov / Malaga / Glas Hrsvijeta

facebook komentari