Može li Europska unija naprosto pripojiti (anektirati) Bosnu i Hercegovinu

0

Nedavno sam (u utorak, 18. studenog 2014.) bio na predavanju Visokog predstavnika UN-a za Bosnu i Hercegovinu dr. Valentina Inzkoa u vašingtonskom Centru za među-atlantske odnose (http://transatlantic.sais-jhu.edu/index.htm).

Naslov je njegova predavanja bio: „Bosna i Hercegovina nakon posljednjih izbora: Što treba mijenjati”, Bosnia and Herzegovina after the Elections: What Needs to Change.

Zanimanje ovdašnje, američke, akademske javnosti, medija i političara za Bosnu i Hercegovinu bilo je gotovo zamrlo, tako da nas je i na predavanju i raspravi bilo pedesetak i, koliko sam mogao vidjeti, niti jedan novinar ili predstavnik političkog „plemena”.

Treba znati da Visoki predstavnik prema Dodatku (aneksu) 10. Daytonskog mirovnog sporazuma ima položaj i mandat najvišeg i konačnog arbitra u tumačenju procesa primjene CIVILNOG dijela mirovnog sporazuma, dok nadzor na vojnim snagama SFOR-a ima NATO.

Inzkoa sam išao poslušati da vidim kako gleda na Bosnu i Hercegovinu u svjetlu najnovijih globalnih odnosa Amerike, Europske unije, NATO-a i Rusije, pa i njenog potencijalnog strategijskog ortaka u Jugoistočnoj Europi, Srbije.

Zanimalo me je i to koliko su u pravu hrvatski političari u Bosni i Hercegovini koji smatraju, pa i javno tvrde, da Valentin Inzko „ne voli Hrvate” i da ih diskriminira.

Konačno, želio sam iz prve ruke čuti nešto više o eventualnim novim pristupima Europske unije BiH, nastalim na tragu poznatog, pomalo patetičnog, ali ne odveć sadržajnog otvorenog pisma britanskog i njemačkog ministra vanjskih poslova, Philipa Hammonda i Franka-Waltera Steinmeiera građanima BiH, objavljenog pod naslovom “Što tražimo od BiH i što možemo ponuditi zauzvrat”, koje je objavljeno i u hrvatskim medijima, primjerice, ovdje.

aneksija1a

Valentin Inzko i Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon

Onako usput: Inzko je bez sustezanja i ikakve ograde objasnio kako je Angela Merkel prisilila Ivu Josipovića i Zorana Milanovića da MORAJU odustati od zakonskih trikova kojim su kanili zaštititi „ubojicu” (tako ga je nazvao) Josipa Perkovića. Govorio je o tom slučaju u kontekstu mogućnosti EU-a da članice i zemlje-kandidate prisili na ponašanje koje je u skladu s njenom pravnom stečevinom.

Nakon odslušanog predavanja i rasprave mogu zaključiti da Valentin Inzko doista dobro poznaje Bosnu i Hercegovinu, njenu kompliciranu i skupu, neučinkovitu i dugoročno ekonomski neodrživu državnu organizaciju. Poznaje i bosansko-hercegovačke političare. Međutim, probleme uglavnom vidi u unutrašnjim bosansko-hercegovačkim podjelama, nesposobnim i korumpiranim političkim „elitama”, a ne u činjenici da Europska unija i State Departmant, pa ni on sam zapravo NE ZNAJU kako bi Bosna i Hercegovina u budućnosti trebala izgledati i koje korake treba danas i sutra poduzeti da bi se ta bosansko-hercegovačka VIZIJA ostvarila.

Zalaže se, primjerice, za „više propisivanja” (preskripcije) međunarodne zajednice, ali nema jasnu ideju o „receptima” koje bi trebalo propisati, pa, ako se baš mora, i nametnuti Bosni i Hercegovini.

Upravo na taj „intelektualni deficit” i politički paradoks skrenuo sam mu pažnju u mom pitanju. Rekao sam otprilike slijedeće: U posljednjih godinu dana potpuno je promijenjena geopolitička i sigurnosna situacija i okruženje u i oko Bosne i Hercegovine. Umjesto ideologije Velike Srbije danas imamo Putinovu strategiju Velike Rusije koja u Srbiji i Republici Srpskoj traži saveznike. Istodobno, Turska ima također aktivnu vanjsku politiku prema toj zemlji, dok Europska unija i Amerika nemaju KONKRETNU „novu strategiju” koja bi uvažavala te promijenjene okolnosti na regionalnoj i globalnoj razini.

aneksija2a

Igrači se mijenjaju, ali geostrategijska igra u i oko Bosne i Hercegovine izgleda i danas kao na ovoj ilustraciji „Bosanske krize” 1908. godine

Inzko mi je odgovorio navođenjem čitavog niza podataka o prodoru ruskog kapitala u Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu (uglavnom na području bankarstva, energetike i telekomunikacija) i znatno skromnijim turskim investicijama u toj zemlji.

Prema njegovim riječima, pretežiti dio investicija u BiH ipak dolazi iz Europske unije, što bi trebalo ukazivati na to da je i njena perspektiva u toj složenoj konfederalnoj (danas) ili federalnoj (kroz dvedestak ili tridesetak godina) zajednici.

U neformalnom razgovoru nakon predavanja, popričali smo i o uvjerenju bosansko-hercegovačkih, posebice hercegovačkih Hrvata, da je „uvijek protiv njih”. Uvjeravao me je da to nikako nije njegova nakana, štoviše, da najmalobrojniji narod uvijek može računati na ono što se krivo naziva „pozitivna diskriminacija”, a trebalo ni se nazivati „zaštitom najugroženijih”. U načelu smo se dogovorili za susret i razgovor u Zagrebu.

Ako dođe do tog sastanka kanim mu kazati kako je sazrelo vrijeme za još jednu europsku – nekad austrougarsku, a danas europsko-unijsku – „aneksiju” Bosne i Hrvatske.

Sam čin „aneksije”, pripojenja Bosne i Hercegovine, Europskoj uniji, mogao bi započeti 2008., na 100. obljetnicu usvajanja Dekreta o aneksiji Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj carevini.

Dakako, koristeći povijest kao „učiteljicu života”, trebalo bi iskoristiti sva pozitivna, ali i negativna iskustva iz vremena Aneksijske krize koja je prije stotinjak godina morila Bosnu i Hercegovinu i, na kraju krajeva, nakon Sarajevskog atentata 28. lipnja 1914. dovela do izbijanja Velikog rata.

A kako je izgledao ondašnji, kratkotrajni, europski (austro-ugarski) život Bosne i Hercegovine, zainteresirani čitatelj može doznati iz dobro napisanog članka „Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj“, objavljenog na mrežnoj stranici Wikipedije na hrvatskom jeziku.

aneksija3a

Anton von Werner „Berlinski kongres”: Skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog carstva pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine u Berlinu

aneksija4a

Karta Jugoistočne Europe nakon Berlinskog kongresa 1878. godine

aneksija5a

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonski sporazum svečano je potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. godine

aneksija6a

Optimistička vizija Ilidže na razglednici s početka XX. stoljeća

aneksija7

Na izvornoj karti Samuel Huntington o „sukobu civilizacija” Bosna i Hercegovina se našla na „Istoku”: među pravoslavnim i islamskim zemljama

Slaven Letica/velecasnisudac.com

facebook komentari