Pratite nas

Istaknuto

MOŽE LI HDZ BEZ MOSTA?

Objavljeno

na

Gospodin Andrej Plenković nakon predzadnje runde ovih dugih, ali vjerojatno i mučnih pregovora s Mostom, nakon znakovitog perioda „silenzio stampa“, po prvi puta je javno komunicirao mogućnost sastavljanja nove saborske većine i Vlade bez Mosta. Može li Plenković sastaviti stabilnu Vladu bez Mosta?

Čini mi se, još je bolje pitanje, može li buduća Vlada biti stabilna ukoliko Most bude jedini strateški partner HDZ-a?

Most je u ove druge pregovore ušao s nešto drugačijih  pozicija, ušao je u pregovore bez hipoteke poznatog  javnobilježničkog dokumenta, ušao je u pregovore bez osnovnog ucjenjivačkog zahtjeva  da ni jedan čelnik dvije najveće stranke ne može biti predsjednik Hrvatske Vlade. Riješili su se i Karamarka i Milanovića! Na takvu nepovoljniju pregovaračku poziciju, lišenu mogućnosti ekstremnih ucjena, doveli su ga neumoljivi matematički rezultati izbora, činjenica da je relativni pobjednik izbora Andrej  Plenković osvojio 7 mandata više od glavnog konkurenta Zorana Milanovića i činjenica da je SDP u potpunom rasulu, potpuno marginaliziran i udaljen od svih realnih mogućnosti konkurirati kao alternativa HDZ-u. Istovremeno, a možda i najvažnije, Mostovi analitičari svjesni su matematike da je Most na ovim izvanrednim izborima dobio 120 000 glasova manje i 6 mandata manje nego na prethodnim, što je jasan trend pada podrške njihovih birača. Svi ovi parametri određuju Mostove pregovaračke potencijale.

Međutim i pored ovih neumoljivih, pragmatičnih činjenica, kada su svi očekivali odustajanje Mosta od ucjenjivačkog inzistiranja na najvažnijim pozicijama u izvršnim i zakonodavnim tijelima, odustajanja od potpune  kontrole nad represivnim i pravosudnim aparatom, a to je srž svake vladajuće politike, Most i nadalje uporno inzistira na onome što u demokratskoj praksi nije uobičajeno. Nije zabilježeno da daleko slabiji partner gotovo potpuno kontrolira najvažnije poluge vlasti i da pri tom ostane pouzdan suradnik izvan svake čvrsto potpisane koalicijske suradnje.

Zbog čega se ponavljaju iste matrice kojima smo svjedočili u pregovorima Petrova s Karamarkom? Odgovor je jednostavan!

Most ne vjeruje HDZ-u i nije bio cilj srušiti Karamarka već cijelu stranku. Oni i danas tvrde kako se izborom  Plenkovića za čelnika stranke nije u HDZ-u gotovo ništa promijenilo!

Iz toga proizlazi još  važniji zaključak, a to je da Most ponovo želi na uštrb izbornog pobjednika, sa figom u džepu, jačati svoje političke pozicije unutar nove vladajuće kompozicije, a jačati ih može samo tako da slabi HDZ! Upravo to su efikasno činili u „suradnji“ s Karamarkom! Nije li cilj Mosta sukcesivno slabljenje i rušenje HDZ-a kao  strateški cilj na temelju njihove bezbroj puta proklamirane političke platforme?

Koja je to platforma?

Njihova strateška platforma je čvrsta, uvijek je ista i taktički je usmjerena na  rušenje političkog bipolarizma u Hrvatskoj, a krajnji cilj je nestanak s političke scene i HDZ-a i SDP-a nakon čega bi Most imao otvoren put prema izbornoj pobjedi tog zamišljenog „trećeg puta“. Uspješno su uklonili Karamarka uz pomoć Oreškovića, uzimajući prvom potpredsjedniku bivše Vlade sve alate iz ruku za vođenje unutarnju politike i nacionalne sigurnosti, stavljajući pod svoju kontrolu obavještajni sustav Hrvatske. Obavještajnim spinovima uz pomoć medija, uspješno su označili  Karamarka kao nacionalnog veleizdajnika i rušitelja Vlade koju su zapravo oni srušili, iz cijele priče  izašli su „čistih ruku“, a mediji, kojima je odgovaralo moguće rasulo u HDZ-u kompletan ucjenjivački diletantizam Mostove politike prebacili su na Karamarkova leđa i na leđa HDZ-a. To je osnovni razlog što Milanović ni jednom rečenicom u zadnjoj predizbornoj kampanji nije napao Most, jer mu odgovara Most koji rastura HDZ i HDZ-ovo biračko tijelo. Ali batina ima dva kraja i možemo slobodno reći da je pojava Mosta uspješno uklonila i Milanovića natjeravši ga na katastrofalne politike pogrješke, desničarenje i neprincipijelne koalicije. Čini se da je prvi dio Mostove strategije uspješno proveden!?

Dubinska Mostova strategija rušenja političkog bipolarizma u Hrvatskoj, rušenja HDZ-a i SDP-a, mnogima je nevidljiva, a vidljiva je samo političkom strategu Mosta, gospodinu Ivici Relkoviću, analitičkom fanatiku, genijalcu, mistiku, ekstremnom desničaru, bez čije analitičke pomoći Božo Petrov nije nitko i ništa i ne bi nikada ni postojao. Ivica Relković je izmislio Božu Petrova nakon lutanja od Grozda, Hrasta do Željke Markić.  Dok su se mnogi posprdno izrugivali s Mostovom „tripartitnoj idejom“ kao suludom i besmislenom, govoreći da u tom slučaju Most nije potreban, jer ako  se stvori „velika koalicija“ Most će biti jedini gubitnik u slabašnoj opoziciji, stvari imaju potpuno drugo lice i naličje. Čini mi se da politička strategija Ivice Relkovića i jest natjerati dvije najveće političke stranke u veliku koaliciju. Velika koalicija HDZ-a i SDP-a mogla bi kratkoročno funkcionirati na temelju iznude, partitokratskih interesa, na temelju trgovine foteljama, na temelju podjele plijena u javnim poduzećima, ali na razvalinama ovog eklatantnog svjetonazorskog rata ona je dugoročno neodrživa. Ne zato što bi to htjele dvije najveće stranke, već zbog toga što bi „velika neprincipijelna  koalicija“ dovela do eksplozije nezadovoljstva i osipanja i lijevog i desnog biračkog tijela što bi Mostu otvorilo put osvojiti vlast već  na prvim sljedećim izborima. Most, načelno ideološki neopredijeljen, slobodno bi grabio i lijeve i desne protestne glasače u pohodu na vlast na novim izborima. Kada će biti ti izbori odlučio bi Most, kao što je odlučio i o ovim zadnjim! Mostov cilj nije participirati u bilo kojoj vlasti kao slabašni partner, njihov cilj je vladati Hrvatskom! Možemo slobodno reći, ambiciozno i politički potpuno legitimno, ali apsolutno je nepoznato bi li to novo iskustvo  za Hrvatsku bilo dobro!? Ako želimo dobiti taj odgovor morali bi pošteno, dubinski analizirati jesu li SDP i HDZ dobre stranke za Hrvatsku? Još je važnije pitanje trenutka za Most u ovim pregovaračkim procesima , jeli HDZ dobra stranka za Hrvatsku?  Potrebno je analitički ući u  frakcijske strukture HDZ-a, u Šeksove „gremije“ i ustanoviti koje su frakcije dominantno utjecajne. Lijeve ili desne, mentalno komunističke ili demokršćanske, liberalne ili konzervativne, uvozničke ili izvozničke? A ima i jednih i drugih i trećih!

Ali ključno je pitanje koliko je Most, koji se predstavlja kao iskupitelj Hrvatske, dobra stranka, stranka spremna odgovoriti na sve prijeteće unutarnje i međunarodne ugroze. Može li se Mostu nakon svih iskustava vjerovati i prepustiti im kontrolu nad svim najvažnijim mjestima u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti? Najblaže rečeno, bio bi to veliki rizik i vrlo brzo, najvjerojatnije poslije lokalnih izbora, svjedočili bi nestabilnosti Vlade i novim ucjenama isto kao i za vrijeme „suradnje“ s Karamarkom.

Plenkovićeve pregovaračke pozicije stečene na izborima nalažu mu pravo i obvezu prema biračkom tijelu ponašati se pobjednički. Pobjednička stranka ne može i ne smije podleći ucjenama i dužna je kontrolirati i preuzeti punu odgovornost za najvažnije, strateške pozicije u Hrvatskoj što uključuje čelno mjesto predsjednika Sabora, čelno mjesto u MUPU, Ministarstvu gospodarstva i Ministarstvu financija. Ne manje važno je čelno mjesto MORH-a uzimajući u obzir globalne prijeteće ugroze u ovom nestabilnom europskom i svjetskom okružju. Obavještajne službe potrebno je staviti pod strogu, neovisnu građansku kontrolu i kontrolu saborskog istražnog povjerenstva i time osigurati učinkovitost i transparentnost njihovog djelovanja u skladu s nacionalnim interesima. Naravno, prije svega potrebno je napraviti detaljnu reviziju djelovanja obavještajnog sustava za vrijeme bivše SDP-ove vlasti kao i za vrijeme Oreškovićevog vladanja.

S obzirom da Hrvatska nema vremena ulaziti u Mostove filozofske rasprave jeli HDZ dobar ili ne, potrebno je osloniti se na volju naroda i na izborne rezultate kao jedinu demokratsku činjenicu.

Gospodin Plenković ima i drugu alternativu. Uz potporu HSS-a, Bandića, manjinaca, Glasnovića, HDSSB-a, dijela Živog zida i HNS-a može stvoriti isto takvu stabilnu ili nestabilnu većinu kao i s Mostom. Spominjući HNS koji bi Plenkoviću donio ogromnu prevagu, gotovo sam siguran da HNS nije ni malo opasniji ili nepouzdaniji partner od Mosta, pogotovo nakon promjene u vrhu te stranke. Njihovih devet mandata koje su na poklon dobili zahvaljujući „šlepanju“ uz SDP mogu postati dragocjeni i za stabilnost Hrvatske, ali i za stabilnost HNS-a. HNS se više ne može nasloniti na raspadajući SDP i bit će prisiljeni tražiti novog jakog partnera ukoliko ne žele biti pometeni na slijedećim lokalnim izborima. Mjesto ministrice graditeljstva i obnove za njihovu uspješnu gospođu Mrak Taritaš zadovoljilo bi HNS-ove apetite i HDZ bi u toj konstrukciji mogao proći puno jeftinije nego u ucjenjivačkom natezanju s Mostom, zadržavši pri tom demokratski legitimitet izbornog pobjednika i osnovne poluge vlasti. Možda bi ovakav nacionalni koncensus, ili mala-velika koalicija bez SDP-a u ovim trenutcima geopolitičkih i ekonomskih izazova koji su pred Hrvatskom bio doista spasonosno rješenje!?

Naravno, od ovakvih konstrukcija mnogima se diže kosa na glavi, a i sam sam među njima. No politika ne postoji zbog parcijalnih interesa desnih ili lijevih grupacija, politika je „umijeće mogućeg“!

Plenković ima i treće rješenje, doduše najnepovoljnije za Hrvatsku, ali ako na to bude prisiljen, može mirne duše izaći na nove izbore i u trećem pokušaju bez problema i bez pravog konkurenta  osvojiti natpolovičnu većinu. Uvjet za to je daljnja homogenizacija demokršćanskog biračkog tijela od desnice do centra i zajedništvo koje je iskazao i na ovim izborima ne odričući se onih kandidata koje su ucjenjivačkim politikama i medijskim spinovima  pokušali ukloniti HDZ-ovi politički oponenti.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati