Može li Most opstati kao treći put?

0

Iz mnogih relevantnih izvora doznaje se da je ideološki strateg Mosta gospodin Ivica Relković. Na naslovno retoričko pitanje ne može se odgovoriti ako pobliže ne upoznamo tog čovjeka. Ivica Relković jedan je od osnivača Grozda, Hrasta i bio je vrlo je blizak udruzi Željke Markić „U ime obitelji“. Na pogrješkama tih udruga je učio i osmislio političku opciju Most!

„Taj čovjek je snažno uvjeren da može kontrolirati ponašanje većih skupina ljudi, kaže nam sugovornik koji je više puta razgovarao s Ivicom Relkovićem, stvarnim Mostovim ideologom i nastavlja!

„Ovaj čovjek inače sate i sate provodi zadubljen u kompjutorske analize izbornih trendova i ponašanja birača. Ima gibak, fleksibilan um. Nastoji vladati trendovima, a ne im robovati.”

Doznajem da Relković analizira svaku izjavu gotovo svakog hrvatskog  političara i iz toga izvodi relevantne političke zaključke. Očito je njegova taktika vojnička, jer ne možeš poraziti protivnika ako ga dobro ne upoznaš!?

„Ivica Relković je neobičan svat. U jeku rata, 1991. godine, taj je fanatični vjernik, laik, asket, pješice krenuo na hodočašće od Zagreba do Međugorja, ravno preko predjela pod okupacijom.

Tu ga je logika jedini put iznenadila – Relkovića su pobunjeni Srbi uhitili i strpali u logor, gdje je proveo 113 dana, sve dok nije razmijenjen.

Relković je prije šest godina shvatio većinu stvari – da su Hrvati umorni od bipolarizma, da tragaju za alternativom, ali i to da je s „U ime obitelji“, Hrastom i Grozdom radio sistemsku pogrešku – nije skrivao snažan vjerski naboj, a nije imao ni manekena koji će izvući ljude na birališta.

Kako je shvatio da su HDZ i SDP na silaznoj putanji, ideja o odustajanju od vidljive ideologije nametala se takoreći sama po sebi, jer je trebalo hvatati i desno i lijevo.

„A onda se pojavio idealan promotor Relkovićeve  ideje – Božo Petrov. Slatkorječiv, s poštenim licem, nalik na Juliena Sorela iz Stendhalova romana “Crveno i crno” ili mr. Smitha koji ide u Washington iz filma Franka Capre – Petrov je bio idealan “ribar ljudskih duša”.

Relković je Petrova  nahranio softverom, odredio mu koordinate, koje je ovaj naučio poput papige, i – avantura je mogla početi.

Plan je jasan: bacit ćemo mreže i lijevo i desno, pokupiti protestne glasove iz oba bazena, a onda u četverogodišnjem mandatu krenuti s implementacijom ideja koje bez ove maske nikad ne bi dobile više od postotak-dva, što se vidi i po rezultatu Željke Markić, koja je dobila jedva 1700 glasova…“

Koje su temeljne Relkovićeve strategije? 

Još prije šest godina, u komunikaciji s „Obiteljskom strankom“ on je jasno najavio platformu koja će svoj vidljivi izraz dobiti u Petrovljevoj prisezi u Metkoviću, i kasnijoj ovjeri kod javnog bilježnika, da Most neće koalirati ni s desnima ni s lijevima. I HDZ i SDP su od Mosta  jednako daleko, i to toliko da su one jedna drugoj bitno bliže nego što smo mi idejno bliski ijednoj od njih. Naš projekt je nacionalno dublji od nacionalno dezorijentiranog površnog HDZ-a i socijalno svjesniji od socijalno iskorijenjenog SDP-a.” Kazao je Relković!

Zapanjujuće! Nije li to prava slika Mosta? No Božo Petrov je komunicirao nešta još puno primamljivije: ideološku neutralnost. Ne će ni s jednim ni drugim jer HDZ=SDP!?

Činjenica je da se čelnik Mosta nikad nije htio očitovati ni o jednom ideološkom pitanju, jer je Relković shvatio da je potencijal protestnih glasova jednako jak i na ljevici i na desnici. Uporno ponavljati sintagmu HDZ=SDP otvaralo je prostor Mostu i za lijeve i desne protestne glasove. Ujedno su se naslonili na tu općeprihvaćenu paradigmu  koja je SDP-u daleko manje štetila nego HDZ-u pa je iz tog razloga bila prihvaćena i strahovito eksponirana u mainstream medijima. Na tom valu ljevičarskog, besplatnog političkog marketinga  Most je osvojio 19 mandata i Karamarku učinio nepremostive probleme u poznatim ucjenjivačkim pregovorima. Nije bilo bitno što je Karamarko kao pojedinac  možda dobar, dijeli iste ideale glede osude komunizma što je prepoznao i Hasanbegović, bitno je da je HDZ „iskvarena stranka u svojoj srži“, premrežena udbaškim i kriminalnim strukturama, a napad na Karamarka je bio napad na cijeli HDZ.

Nakon ovih izbora, ako Most želi opstati na političkoj sceni kao „treći put“ više se neće moći prikazivati kao ideološki neutralan, “mi smo samo  klub za reforme”, nego će morati jasno istaknuti svoju svjetonazorsku zastavu.

A iz Relkovićevih ranijih istupa jasno se može iščitati kako ta svjetonazorska zastava izgleda. Evo još nekih njegovih misli.

“Hajde, neka tijekom jeseni kulturno, bez rušenja i bagera, izmjeste spomenik u Srbu u neki povijesni muzej. Hajde, neka ukinu Zakon o suzbijanju diskriminacije po kojemu se u Hrvatskoj sudilo prvoj vjeroučiteljici. Hajde neka uvedu „Grozdov“ program u osnovne i srednje škole bez obzira na količinu galame koju će proizvesti marginalne agresivne ljevičarske udruge… Hoće li išta od toga iskreno učiniti ‘novi HDZ’. Neće..!“

Jedna bivša članica Mosta  Relkovića opisuje kao radikalnog desničara, idealista, poštenjačinu…

Njega novac ne zanima. On hoda svijetom u otrcanim hlačama, živi od ideala i za ideale. On je napravio to s Mostom i Prgometom i Karamarkom. On je odgovoran, jer je od početka zagovarao teoriju da se u izvršnu vlast ne treba ići i da to Mostu ne treba, a to baš i nije vrhunac političke pameti, da se blago izrazim”, dodaje ona.

Ivica Relković je veliki aktivist za rasvjetljavanje istine o komunističkim zločinima, a u javnim nastupima zna biti zastrašujuće strastven i nevjerojatno sugestivan i uvjerljiv.

“Relković je radikalni desničar koji istinski vjeruje u svoje ideje i s njima ne trguje”, kaže nova sugovornica.

“Danas u Hrvatskoj kao novi projekt neće uspjeti onaj tko ima tisuće članova na programiranim skupovima, nego onaj tko dijeli preostali slobodni prostor za necenzuriranu poruku – ulicu. Demokracija se tako, nakon više od dvije tisuće godina, vraća ‘kući’ – na trgove i ulice”, rekao je Relković svojedobno u jednom intervjuu.

S tim i takvim temeljnim pretpostavkama totalnog nepovjerenja i taktičke ideološke neopredijeljenosti MOST je ušao u suradnju s Karamarkom natjeravši ga da odstupi od legitimno zasluženog premijerskog mjesta, a sistemom veta i ucjena osigurao si je dominantnu političku  poziciju gotovo potpune kontrole nad svim najvažnijim resursima ekonomskog i represivnog državnog aparata što je politički bilo neodrživo. Onog trenutka kada je formirana Oreškovićeva Vlada započeo je unutar Vlade trostruki „građanski rat“. Most je imao zadatak što više oslabiti HDZ, Karamarko se nadao da će kao prvi potpredsjednik Vlade s posebnim ovlastima za vođenje unutarnje politike i nacionalne sigurnosti vratiti HDZ-u političku kontrolu u vremenu koje je pred njim, a istovremeno je u vrhu HDZ-a stvoren načelan plan preuzimanja premijerskog mjesta kada za to dođe vrijeme.

Karamarko je i bez ucjena Mosta bio spreman premijersko mjesto prepustiti bilo kojem uglednom članu HDZ-a svjestan da je medijski katastrofalno devastiran i kao takav ne bi moga biti uspješan premijer. Most to nije prihvatio!

U samom startu tog političkog eksperimenta vrlo brzo se pokazalo da Tim Orešković nema kompetencije ni sposobnosti politički ovladati osnovnim političkim pretpostavkama kako bi bio uspješan premijer. Zbog Mostovih ucjena i inzistiranja da ostane  neovisan  od utjecaja iz HDZ-a, Orešković je počeo razmišljati o svojoj vlastitoj političkoj budućnosti i pod pritiskom brojnih obavještajnih i paraobavještajnih spinova odlučio je Karamarku još više otežati položaj priklonivši se Mostu kao jedinom utočištu. Famozno „preslagivanje“ počelo je davno prije nego se to javno obznanilo i toga su bili svjesni i Most i Orešković, kao što su bili svjesni i neizbježnosti prijevremenih parlamentarnih izbora. Most i Orešković, imali su jedini zadatak optužiti Karamarka za raspad Oreškovićeve Vlade i to su uspješno učinili na valu fabricirane afere „konzultantica“ uz svesrdnu pomoć ogromne većine gebelsovskih mainstream medija dirigiranih s mentalno komunističke ljevice. Smetao im je Karamarko, još više Hasanbegović, a glavni, opsesivni  cilj mentalno komunističke ljevice, Mosta i Oreškovića bio je potpuna devastacija HDZ-a radi vlastitih, sebičnih, partitokratskih interesa i tu su se našli u svojevrsnom, neprincipijelnom, prisiljenom zajedništvu. Formula ideološke neopredijeljenosti Mosta ovdje je uspješno primijenjena, a kasnije koketiranje s Oreškovićem dokaz su toj tvrdnji.

Cijelo to vrijeme Plenković je već bio u pričuvi, delegiran od ne zna se koga, spreman preuzeti HDZ.

Cilj Mosta je bio izaći iz ovog rasula  Oreškovićeve Vlade čistih ruku što je bila dobra pretpostavka za neminovne prijevremene izbore koji su značili opstanak ili nestanak Mosta s političke pozornice. Iz recentnih događaja vidimo da se upravo to i dogodilo! Most je zadržao mjesto „trećeg puta“ i naslov nezaobilaznog, potentnog  političkog partnera za sastavljanje nove Vlade. Posao im  je olakšao Milanović koji je na ovim izborima učinio pravo „samoubojstvo iz zasjede“ i na taj način eliminirao SDP iz bilo kakvih kombinacija participacije u vlasti.

Most je tijekom predizborne kampanje i poslije prijevremenih izbora nastavio s istom taktikom optužbi Karamarka za rušenje vlastite Vlade, koja je ponajmanje bila HDZ-ova, a u pomoć su im priskočili HDZ-ovi frakcionaši na čelu sa Šeksom ponovo uz svesrdnu suradnju  gotovo svih medija. U Mostu su i nadalje  komunicirali ideju da se dolaskom Plenkovića u HDZ-u nije ništa promijenilo i na taj način su izvršili politički pritisak na sve Karamarkove ljude  indirektno tražeći od Plenkovića pravu čistku u stranci. Čini se da je Milijan Brkić ostao jedini preživjeli!?

Prijevremeni izbori pokazali su zanimljive rezultate za pažljivu političku analizu. Most je osvoji oko 180 000 glasova manje što pokazuje drastičan pad u odnosu na prve izbore. HDZ je s Plenkovićem osvojio gotovo 80 000 glasova manje od Karamarka što također zove na uzbunu. U HDZ-ovom taboru uzbuna je tim veća, jer notorna je činjenica da HDZ svoju pobjedu može zahvaliti upravo onim „desnim snagama“ kojih se Plenković treba riješiti. Pomoć „desnice“ u svim HDZ-ovim pobjedama za vrijeme Karamarka najvidljivija je na zadnjim izborima za europski parlament na kojima je Ruža Tomašić na HDZ-ovoj listi s nepovoljnog mjesta osvojila rekordan broj preferencijalnih glasova, preko 100 000 i na taj način pobijedila Andreja  sa preko 40 000 glasova, bez obzira što je Plenković bio nositelj liste. Takva volja naroda iskazana je i na ovim zadnjim izborima i to je bez sumnje trend kojega bi trebalo respektirati, kao što bi trebalo respektirati i preferencijalne pobjednike lista.

HDZ i MOST, ušli su u pragmatičan interesni savez, na temeljima opisanog pada biračkog interesa, savez kojega neki ne dijalektički nazivaju strateškim, a prava je istina da u tom savez animoziteti ne će i ne mogu prestati. Ambicija Mosta je i nadalje nepromijenjena, oni i nadalje imaju isti odmak od dvije velike stranke, oni i nadalje imaju ambiciju zadržati čvrsto mjesto „trećeg puta“, a konačni im je cilj pobijediti na bilo kojim predstojećim izborima. To je sasvim legitimna politička težnja, a u tome i jest smisao postojanja svake političke stranke. Most će i nadalje, kao i u Oreškovićevoj Vladi nastojati prigrabiti što više političke moči pripremajući se za lokalne izbore. Na tragu te strategiji dobili su najvažnije medijski eksponirano mjesto predsjednika Sabora s kojega će jačati svoje političke pozicije. Problem Mosta je u tome što su ideološki neopredijeljeni, a neopredijeljen je i HDZ o čemu svjedoči izjava HDZ-ovog ideologa Vladimira Šeksa u intervjuu Gordanu Flauderu sa OS TV.

Šeks kaže: „HDZ pripada podjednako ljevici, centru i desnici“! Nije li upravo to politika Andreja Plenkovića?

Dakle, u tom slučaju HDZ i ideološki neopredijeljeni Most, koji po Relkovićevoj taktici za sada mora loviti i lijevo i desno imaju isti birački bazen, a u tom bazenu Most ne može pobijediti velike krokodile i neminovno će propasti kao i svi treći putevi. Za mnoge vrhunske analitičare u Hrvatskoj, Most je pravi politički NLO, no čini mi se, vrlo brzo, Most će se morati ideološki izjasniti ukoliko želi zadržati svoju političku poziciju. S tim više, jer HDZ ima čvrstu rezervnu varijantu ukoliko bi Most ispao iz ove vladine kompozicije!? HDZ ima rezervnu „veliku-malu koaliciju“, za sada bez SDP-a, ali nakon izbora novog vođe u SDP-i vjerojatno i sa SDP-om.

Možemo li Most kao svojevrstan NLO ipak identificirati i poistovjetiti s tajnom  Relkovićevom ideološkom strategijom? Nije li „Šeks-Plenkovićeva“ politika ostavila ogroman ispražnjen prostor na domoljubnoj hrvatskoj desnici, prostor koji trenutno ne pokriva ni jedna stranka, a dekapitacijom Hasanbegovića taj prostor će simbolično zjapiti velikom prazninom? Može li Most u možebitnoj suradnji sa Željkom Markić na projektu drastične promjene izbornog zakona ponuditi nadu razočaranom domoljubnom, kršćansko demokratskom puku? Postoje li u tom prostoru intelektualni potencijali jednog Hasanbegovića koji će spriječiti pomno planiranu domaću i međunarodnu urotu , potencijali koji će spriječiti ideju velike koalicije, a kojoj je jedina zadaća zaustaviti lustraciju, suočavanje s prošlošću, otvaranje svih tajnih i javnih arhiva?

Peđa Grbin danas za N1 u razgovoru s Borisom Rašetom  javno izjavljuje i priznaje: „Bez obzira na izborni poraz zadovoljni smo, jer smo pokrenuli proces opoziva Tomislava Karamarka. Isto tako zadovoljni smo jer smo zaustavili prodor desnice u hrvatsku kulturu i zaustavili Hrvatsku da krene pogubnim putem Mađarske i Poljske.“

Šta je to loše u suverenističkoj politici Mađarske i Poljske što bi moglo naštetiti Hrvatskoj?

Dejan Jović, bivši Josipovićev savjetnik, preodgajatelj hrvatske mladosti na našim sveučilištima za istu TV izjavljuje:“ G. Karamarko bio je opasnost za slobodu u Hrvatskoj. Da mu je uspjelo uzeti svu vlast, djelovao bi zabranama i poticanjem straha kako bi ušutkao slobodnomisleće ljude, ili ih natjerao da emigriraju. Njegova je vizija Hrvatske isključivala opoziciju i pluralizam, a pojam “dobrog građanina“ u toj je viziji reduciran na uski krug ideološki zadrtih nacionalista. Tamo gdje je uspio zavladati – u HDZ-u – nije se više čula ni muha, a kamoli ikakva opozicija“.

Šeks za OS TV izjavljuje: „HDZ pripada podjednako ljevici, centru i desnici“!

Nije li upravo to politika Andreja Plenkovića?

Šeks također kaže: „Od samog početka znao sam da će Karamarko odvesti HDZ u krivom pravcu!

Nije li to krivi pravac o kojemu upravo govore Grbin i Dejan Jović i nije li to na djelu prešutna velika koalicija? Nisu li sve ove tri izjave u kombinaciji jedno te isto kao podloga za dobro isplaniranu urotu rušenja Tomislava Karamarka, odnosno, prevedeno, rušenje njegovih politika suverenizma? Na koji način je Milanović pokrenuo opoziv Tomislava Karamarka kako tvrdi Grbin, ako ne preko Porezne uprave koja otkriva legitiman ugovor Ane Šarić, tada Karamarkove djevojke, pa onda uz pomoć obavještajnog podzemlja truje premijera Oreškovića i Most, pa onda preko Povjerenstva za sukob interesa cijelu priču dovodi do medijskog ludila i dekapitacije Karamarka? Dobro isplanirana urota, koju sam opisao još prije 3 mjeseca, danas ima vidljive rezultate pogođene u milimetar. Dekapitiran je Karamarko, instaliran je Plenković, pao je Milanović i na djelu je instalacija Picule. Bio to Picula ili netko drugi njemu sličan na čelu SDP-a, kristalno je jasno da se stvaraju pretpostavke za veliku koaliciju koja ima zadaću zaustaviti sve oblike lustracije, od one ideološke do ekonomske u kojoj je Hrvatska najviše nastradala. Imenovanja savjetničkog tima Andreja Plenkovića na čelu sa Vladimirom Šeksom upravo govore o tome!?

Zanimljiva je i izjava gospodina Šimića iz Mosta u svezi ministra Hasanbegovića: „Mi bi bili licemjeri kada bi danas bili protiv ministra Hasanbegovića, a surađivali smo s njim u bivšoj Vladi“!

Možda bi u ovoj izjavi mogli prepoznati tko je taj NLO koji se predstavlja kao Most? U svakom slučaju Most ima dva izbora. Pristati na dugoročno koalicijsko partnerstvo sa Šeksovim HDZ-om, time riskirati da budu politički progutani s lijeve i desne strane ili se svjetonazorski poistovijetiti s velikom većinom šutljivih kršćanskih demokrata koje neki od milja nazivaju ustašama ili ultranacionalistima. Čini mi se, Most ima taj domoljubni potencijal u svojim redovima i vrijeme njihovog lutanja polako curi kao pijesak u pješčanom satu. Pogrom Mosta u Hrvatskom saboru upravo je u tijeku!

Nakon najnovije vijesti o smjeni ministra Hasanbegovića i instalaciji na njegovo mjesto kontroverzne Nine Obuljen i nebo se rasplakalo nad Hrvatskom koja je ponovo u raljama djece komunista!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari