Pratite nas

Politički rentgen

Može li Most opstati kao treći put?

Objavljeno

na

Iz mnogih relevantnih izvora doznaje se da je ideološki strateg Mosta gospodin Ivica Relković. Na naslovno retoričko pitanje ne može se odgovoriti ako pobliže ne upoznamo tog čovjeka. Ivica Relković jedan je od osnivača Grozda, Hrasta i bio je vrlo je blizak udruzi Željke Markić „U ime obitelji“. Na pogrješkama tih udruga je učio i osmislio političku opciju Most!

„Taj čovjek je snažno uvjeren da može kontrolirati ponašanje većih skupina ljudi, kaže nam sugovornik koji je više puta razgovarao s Ivicom Relkovićem, stvarnim Mostovim ideologom i nastavlja!

„Ovaj čovjek inače sate i sate provodi zadubljen u kompjutorske analize izbornih trendova i ponašanja birača. Ima gibak, fleksibilan um. Nastoji vladati trendovima, a ne im robovati.”

Doznajem da Relković analizira svaku izjavu gotovo svakog hrvatskog  političara i iz toga izvodi relevantne političke zaključke. Očito je njegova taktika vojnička, jer ne možeš poraziti protivnika ako ga dobro ne upoznaš!?

„Ivica Relković je neobičan svat. U jeku rata, 1991. godine, taj je fanatični vjernik, laik, asket, pješice krenuo na hodočašće od Zagreba do Međugorja, ravno preko predjela pod okupacijom.

Tu ga je logika jedini put iznenadila – Relkovića su pobunjeni Srbi uhitili i strpali u logor, gdje je proveo 113 dana, sve dok nije razmijenjen.

Relković je prije šest godina shvatio većinu stvari – da su Hrvati umorni od bipolarizma, da tragaju za alternativom, ali i to da je s „U ime obitelji“, Hrastom i Grozdom radio sistemsku pogrešku – nije skrivao snažan vjerski naboj, a nije imao ni manekena koji će izvući ljude na birališta.

Kako je shvatio da su HDZ i SDP na silaznoj putanji, ideja o odustajanju od vidljive ideologije nametala se takoreći sama po sebi, jer je trebalo hvatati i desno i lijevo.

„A onda se pojavio idealan promotor Relkovićeve  ideje – Božo Petrov. Slatkorječiv, s poštenim licem, nalik na Juliena Sorela iz Stendhalova romana “Crveno i crno” ili mr. Smitha koji ide u Washington iz filma Franka Capre – Petrov je bio idealan “ribar ljudskih duša”.

Relković je Petrova  nahranio softverom, odredio mu koordinate, koje je ovaj naučio poput papige, i – avantura je mogla početi.

Plan je jasan: bacit ćemo mreže i lijevo i desno, pokupiti protestne glasove iz oba bazena, a onda u četverogodišnjem mandatu krenuti s implementacijom ideja koje bez ove maske nikad ne bi dobile više od postotak-dva, što se vidi i po rezultatu Željke Markić, koja je dobila jedva 1700 glasova…“

Koje su temeljne Relkovićeve strategije? 

Još prije šest godina, u komunikaciji s „Obiteljskom strankom“ on je jasno najavio platformu koja će svoj vidljivi izraz dobiti u Petrovljevoj prisezi u Metkoviću, i kasnijoj ovjeri kod javnog bilježnika, da Most neće koalirati ni s desnima ni s lijevima. I HDZ i SDP su od Mosta  jednako daleko, i to toliko da su one jedna drugoj bitno bliže nego što smo mi idejno bliski ijednoj od njih. Naš projekt je nacionalno dublji od nacionalno dezorijentiranog površnog HDZ-a i socijalno svjesniji od socijalno iskorijenjenog SDP-a.” Kazao je Relković!

Zapanjujuće! Nije li to prava slika Mosta? No Božo Petrov je komunicirao nešta još puno primamljivije: ideološku neutralnost. Ne će ni s jednim ni drugim jer HDZ=SDP!?

Činjenica je da se čelnik Mosta nikad nije htio očitovati ni o jednom ideološkom pitanju, jer je Relković shvatio da je potencijal protestnih glasova jednako jak i na ljevici i na desnici. Uporno ponavljati sintagmu HDZ=SDP otvaralo je prostor Mostu i za lijeve i desne protestne glasove. Ujedno su se naslonili na tu općeprihvaćenu paradigmu  koja je SDP-u daleko manje štetila nego HDZ-u pa je iz tog razloga bila prihvaćena i strahovito eksponirana u mainstream medijima. Na tom valu ljevičarskog, besplatnog političkog marketinga  Most je osvojio 19 mandata i Karamarku učinio nepremostive probleme u poznatim ucjenjivačkim pregovorima. Nije bilo bitno što je Karamarko kao pojedinac  možda dobar, dijeli iste ideale glede osude komunizma što je prepoznao i Hasanbegović, bitno je da je HDZ „iskvarena stranka u svojoj srži“, premrežena udbaškim i kriminalnim strukturama, a napad na Karamarka je bio napad na cijeli HDZ.

Nakon ovih izbora, ako Most želi opstati na političkoj sceni kao „treći put“ više se neće moći prikazivati kao ideološki neutralan, “mi smo samo  klub za reforme”, nego će morati jasno istaknuti svoju svjetonazorsku zastavu.

A iz Relkovićevih ranijih istupa jasno se može iščitati kako ta svjetonazorska zastava izgleda. Evo još nekih njegovih misli.

“Hajde, neka tijekom jeseni kulturno, bez rušenja i bagera, izmjeste spomenik u Srbu u neki povijesni muzej. Hajde, neka ukinu Zakon o suzbijanju diskriminacije po kojemu se u Hrvatskoj sudilo prvoj vjeroučiteljici. Hajde neka uvedu „Grozdov“ program u osnovne i srednje škole bez obzira na količinu galame koju će proizvesti marginalne agresivne ljevičarske udruge… Hoće li išta od toga iskreno učiniti ‘novi HDZ’. Neće..!“

Jedna bivša članica Mosta  Relkovića opisuje kao radikalnog desničara, idealista, poštenjačinu…

Njega novac ne zanima. On hoda svijetom u otrcanim hlačama, živi od ideala i za ideale. On je napravio to s Mostom i Prgometom i Karamarkom. On je odgovoran, jer je od početka zagovarao teoriju da se u izvršnu vlast ne treba ići i da to Mostu ne treba, a to baš i nije vrhunac političke pameti, da se blago izrazim”, dodaje ona.

Ivica Relković je veliki aktivist za rasvjetljavanje istine o komunističkim zločinima, a u javnim nastupima zna biti zastrašujuće strastven i nevjerojatno sugestivan i uvjerljiv.

“Relković je radikalni desničar koji istinski vjeruje u svoje ideje i s njima ne trguje”, kaže nova sugovornica.

“Danas u Hrvatskoj kao novi projekt neće uspjeti onaj tko ima tisuće članova na programiranim skupovima, nego onaj tko dijeli preostali slobodni prostor za necenzuriranu poruku – ulicu. Demokracija se tako, nakon više od dvije tisuće godina, vraća ‘kući’ – na trgove i ulice”, rekao je Relković svojedobno u jednom intervjuu.

S tim i takvim temeljnim pretpostavkama totalnog nepovjerenja i taktičke ideološke neopredijeljenosti MOST je ušao u suradnju s Karamarkom natjeravši ga da odstupi od legitimno zasluženog premijerskog mjesta, a sistemom veta i ucjena osigurao si je dominantnu političku  poziciju gotovo potpune kontrole nad svim najvažnijim resursima ekonomskog i represivnog državnog aparata što je politički bilo neodrživo. Onog trenutka kada je formirana Oreškovićeva Vlada započeo je unutar Vlade trostruki „građanski rat“. Most je imao zadatak što više oslabiti HDZ, Karamarko se nadao da će kao prvi potpredsjednik Vlade s posebnim ovlastima za vođenje unutarnje politike i nacionalne sigurnosti vratiti HDZ-u političku kontrolu u vremenu koje je pred njim, a istovremeno je u vrhu HDZ-a stvoren načelan plan preuzimanja premijerskog mjesta kada za to dođe vrijeme.

Karamarko je i bez ucjena Mosta bio spreman premijersko mjesto prepustiti bilo kojem uglednom članu HDZ-a svjestan da je medijski katastrofalno devastiran i kao takav ne bi moga biti uspješan premijer. Most to nije prihvatio!

U samom startu tog političkog eksperimenta vrlo brzo se pokazalo da Tim Orešković nema kompetencije ni sposobnosti politički ovladati osnovnim političkim pretpostavkama kako bi bio uspješan premijer. Zbog Mostovih ucjena i inzistiranja da ostane  neovisan  od utjecaja iz HDZ-a, Orešković je počeo razmišljati o svojoj vlastitoj političkoj budućnosti i pod pritiskom brojnih obavještajnih i paraobavještajnih spinova odlučio je Karamarku još više otežati položaj priklonivši se Mostu kao jedinom utočištu. Famozno „preslagivanje“ počelo je davno prije nego se to javno obznanilo i toga su bili svjesni i Most i Orešković, kao što su bili svjesni i neizbježnosti prijevremenih parlamentarnih izbora. Most i Orešković, imali su jedini zadatak optužiti Karamarka za raspad Oreškovićeve Vlade i to su uspješno učinili na valu fabricirane afere „konzultantica“ uz svesrdnu pomoć ogromne većine gebelsovskih mainstream medija dirigiranih s mentalno komunističke ljevice. Smetao im je Karamarko, još više Hasanbegović, a glavni, opsesivni  cilj mentalno komunističke ljevice, Mosta i Oreškovića bio je potpuna devastacija HDZ-a radi vlastitih, sebičnih, partitokratskih interesa i tu su se našli u svojevrsnom, neprincipijelnom, prisiljenom zajedništvu. Formula ideološke neopredijeljenosti Mosta ovdje je uspješno primijenjena, a kasnije koketiranje s Oreškovićem dokaz su toj tvrdnji.

Cijelo to vrijeme Plenković je već bio u pričuvi, delegiran od ne zna se koga, spreman preuzeti HDZ.

Cilj Mosta je bio izaći iz ovog rasula  Oreškovićeve Vlade čistih ruku što je bila dobra pretpostavka za neminovne prijevremene izbore koji su značili opstanak ili nestanak Mosta s političke pozornice. Iz recentnih događaja vidimo da se upravo to i dogodilo! Most je zadržao mjesto „trećeg puta“ i naslov nezaobilaznog, potentnog  političkog partnera za sastavljanje nove Vlade. Posao im  je olakšao Milanović koji je na ovim izborima učinio pravo „samoubojstvo iz zasjede“ i na taj način eliminirao SDP iz bilo kakvih kombinacija participacije u vlasti.

Most je tijekom predizborne kampanje i poslije prijevremenih izbora nastavio s istom taktikom optužbi Karamarka za rušenje vlastite Vlade, koja je ponajmanje bila HDZ-ova, a u pomoć su im priskočili HDZ-ovi frakcionaši na čelu sa Šeksom ponovo uz svesrdnu suradnju  gotovo svih medija. U Mostu su i nadalje  komunicirali ideju da se dolaskom Plenkovića u HDZ-u nije ništa promijenilo i na taj način su izvršili politički pritisak na sve Karamarkove ljude  indirektno tražeći od Plenkovića pravu čistku u stranci. Čini se da je Milijan Brkić ostao jedini preživjeli!?

Prijevremeni izbori pokazali su zanimljive rezultate za pažljivu političku analizu. Most je osvoji oko 180 000 glasova manje što pokazuje drastičan pad u odnosu na prve izbore. HDZ je s Plenkovićem osvojio gotovo 80 000 glasova manje od Karamarka što također zove na uzbunu. U HDZ-ovom taboru uzbuna je tim veća, jer notorna je činjenica da HDZ svoju pobjedu može zahvaliti upravo onim „desnim snagama“ kojih se Plenković treba riješiti. Pomoć „desnice“ u svim HDZ-ovim pobjedama za vrijeme Karamarka najvidljivija je na zadnjim izborima za europski parlament na kojima je Ruža Tomašić na HDZ-ovoj listi s nepovoljnog mjesta osvojila rekordan broj preferencijalnih glasova, preko 100 000 i na taj način pobijedila Andreja  sa preko 40 000 glasova, bez obzira što je Plenković bio nositelj liste. Takva volja naroda iskazana je i na ovim zadnjim izborima i to je bez sumnje trend kojega bi trebalo respektirati, kao što bi trebalo respektirati i preferencijalne pobjednike lista.

HDZ i MOST, ušli su u pragmatičan interesni savez, na temeljima opisanog pada biračkog interesa, savez kojega neki ne dijalektički nazivaju strateškim, a prava je istina da u tom savez animoziteti ne će i ne mogu prestati. Ambicija Mosta je i nadalje nepromijenjena, oni i nadalje imaju isti odmak od dvije velike stranke, oni i nadalje imaju ambiciju zadržati čvrsto mjesto „trećeg puta“, a konačni im je cilj pobijediti na bilo kojim predstojećim izborima. To je sasvim legitimna politička težnja, a u tome i jest smisao postojanja svake političke stranke. Most će i nadalje, kao i u Oreškovićevoj Vladi nastojati prigrabiti što više političke moči pripremajući se za lokalne izbore. Na tragu te strategiji dobili su najvažnije medijski eksponirano mjesto predsjednika Sabora s kojega će jačati svoje političke pozicije. Problem Mosta je u tome što su ideološki neopredijeljeni, a neopredijeljen je i HDZ o čemu svjedoči izjava HDZ-ovog ideologa Vladimira Šeksa u intervjuu Gordanu Flauderu sa OS TV.

Šeks kaže: „HDZ pripada podjednako ljevici, centru i desnici“! Nije li upravo to politika Andreja Plenkovića?

Dakle, u tom slučaju HDZ i ideološki neopredijeljeni Most, koji po Relkovićevoj taktici za sada mora loviti i lijevo i desno imaju isti birački bazen, a u tom bazenu Most ne može pobijediti velike krokodile i neminovno će propasti kao i svi treći putevi. Za mnoge vrhunske analitičare u Hrvatskoj, Most je pravi politički NLO, no čini mi se, vrlo brzo, Most će se morati ideološki izjasniti ukoliko želi zadržati svoju političku poziciju. S tim više, jer HDZ ima čvrstu rezervnu varijantu ukoliko bi Most ispao iz ove vladine kompozicije!? HDZ ima rezervnu „veliku-malu koaliciju“, za sada bez SDP-a, ali nakon izbora novog vođe u SDP-i vjerojatno i sa SDP-om.

Možemo li Most kao svojevrstan NLO ipak identificirati i poistovjetiti s tajnom  Relkovićevom ideološkom strategijom? Nije li „Šeks-Plenkovićeva“ politika ostavila ogroman ispražnjen prostor na domoljubnoj hrvatskoj desnici, prostor koji trenutno ne pokriva ni jedna stranka, a dekapitacijom Hasanbegovića taj prostor će simbolično zjapiti velikom prazninom? Može li Most u možebitnoj suradnji sa Željkom Markić na projektu drastične promjene izbornog zakona ponuditi nadu razočaranom domoljubnom, kršćansko demokratskom puku? Postoje li u tom prostoru intelektualni potencijali jednog Hasanbegovića koji će spriječiti pomno planiranu domaću i međunarodnu urotu , potencijali koji će spriječiti ideju velike koalicije, a kojoj je jedina zadaća zaustaviti lustraciju, suočavanje s prošlošću, otvaranje svih tajnih i javnih arhiva?

Peđa Grbin danas za N1 u razgovoru s Borisom Rašetom  javno izjavljuje i priznaje: „Bez obzira na izborni poraz zadovoljni smo, jer smo pokrenuli proces opoziva Tomislava Karamarka. Isto tako zadovoljni smo jer smo zaustavili prodor desnice u hrvatsku kulturu i zaustavili Hrvatsku da krene pogubnim putem Mađarske i Poljske.“

Šta je to loše u suverenističkoj politici Mađarske i Poljske što bi moglo naštetiti Hrvatskoj?

Dejan Jović, bivši Josipovićev savjetnik, preodgajatelj hrvatske mladosti na našim sveučilištima za istu TV izjavljuje:“ G. Karamarko bio je opasnost za slobodu u Hrvatskoj. Da mu je uspjelo uzeti svu vlast, djelovao bi zabranama i poticanjem straha kako bi ušutkao slobodnomisleće ljude, ili ih natjerao da emigriraju. Njegova je vizija Hrvatske isključivala opoziciju i pluralizam, a pojam “dobrog građanina“ u toj je viziji reduciran na uski krug ideološki zadrtih nacionalista. Tamo gdje je uspio zavladati – u HDZ-u – nije se više čula ni muha, a kamoli ikakva opozicija“.

Šeks za OS TV izjavljuje: „HDZ pripada podjednako ljevici, centru i desnici“!

Nije li upravo to politika Andreja Plenkovića?

Šeks također kaže: „Od samog početka znao sam da će Karamarko odvesti HDZ u krivom pravcu!

Nije li to krivi pravac o kojemu upravo govore Grbin i Dejan Jović i nije li to na djelu prešutna velika koalicija? Nisu li sve ove tri izjave u kombinaciji jedno te isto kao podloga za dobro isplaniranu urotu rušenja Tomislava Karamarka, odnosno, prevedeno, rušenje njegovih politika suverenizma? Na koji način je Milanović pokrenuo opoziv Tomislava Karamarka kako tvrdi Grbin, ako ne preko Porezne uprave koja otkriva legitiman ugovor Ane Šarić, tada Karamarkove djevojke, pa onda uz pomoć obavještajnog podzemlja truje premijera Oreškovića i Most, pa onda preko Povjerenstva za sukob interesa cijelu priču dovodi do medijskog ludila i dekapitacije Karamarka? Dobro isplanirana urota, koju sam opisao još prije 3 mjeseca, danas ima vidljive rezultate pogođene u milimetar. Dekapitiran je Karamarko, instaliran je Plenković, pao je Milanović i na djelu je instalacija Picule. Bio to Picula ili netko drugi njemu sličan na čelu SDP-a, kristalno je jasno da se stvaraju pretpostavke za veliku koaliciju koja ima zadaću zaustaviti sve oblike lustracije, od one ideološke do ekonomske u kojoj je Hrvatska najviše nastradala. Imenovanja savjetničkog tima Andreja Plenkovića na čelu sa Vladimirom Šeksom upravo govore o tome!?

Zanimljiva je i izjava gospodina Šimića iz Mosta u svezi ministra Hasanbegovića: „Mi bi bili licemjeri kada bi danas bili protiv ministra Hasanbegovića, a surađivali smo s njim u bivšoj Vladi“!

Možda bi u ovoj izjavi mogli prepoznati tko je taj NLO koji se predstavlja kao Most? U svakom slučaju Most ima dva izbora. Pristati na dugoročno koalicijsko partnerstvo sa Šeksovim HDZ-om, time riskirati da budu politički progutani s lijeve i desne strane ili se svjetonazorski poistovijetiti s velikom većinom šutljivih kršćanskih demokrata koje neki od milja nazivaju ustašama ili ultranacionalistima. Čini mi se, Most ima taj domoljubni potencijal u svojim redovima i vrijeme njihovog lutanja polako curi kao pijesak u pješčanom satu. Pogrom Mosta u Hrvatskom saboru upravo je u tijeku!

Nakon najnovije vijesti o smjeni ministra Hasanbegovića i instalaciji na njegovo mjesto kontroverzne Nine Obuljen i nebo se rasplakalo nad Hrvatskom koja je ponovo u raljama djece komunista!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

facebook komentari

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: Politička burza

Objavljeno

na

Nakon sramotne epizode hrvatskog parlamentarizma i demokracije čemu smo svjedočili protekli tjedan u Hrvatskom saboru, nakon potpunog kraha i noćne more etičkih i moralnih vrijednosti protagonista koji su dobili glasove hrvatskih građana i koji bi nas morali predstavljati u najboljem ozračju poštenja, kršćansko demokratskih vrijednosti, državništva i suverenizma, došlo je vrijeme zbrajati i oduzimati plodove te tužne epizode. Kome su porasle, a kome pale burzovne političke dionice? Zapravo, žalosno je i licemjerno to što su nas svi akteri ove političke kaljuže doveli pred svršen čin zbrajati im minuse i pluseve, kada je potpuno razvidno da je iz fokusa radikalno izgubljena esencija njihovog poslanja, služiti narodu!
Zaslužuje li uopće prolaznu ocjenu bilo koja politička opcija, osim onih koji u toj političkoj disonantnoj kakofoniji više ne žele sudjelovati?

I dok jedni slavodobitno dižu ruke u zrak opijeni pobjedničkim šampanjcem proglašavajući se pobjednikom kao alkarski slavodobitnici , istodobno upiru palcem okrenutim dolje u gubitnike proglašavajući ih neprijateljima naroda. Burzovni politički mešetari trljaju ruke i debelo zarađuju na ovom klasičnom moralnom debaklu hrvatskih politika. U pomoć im uskaču razno razne rejting agencije kvazi PR stručnjaci, ideološko obojeni politički analitičari, medijski moguli i međunarodni „Šeksovi gremiji“, koji u tom komplotu totalne iracionalnosti, obezglavljenom, porobljenom , osramoćenom hrvatskom narodu ponovo serviraju novo-staru paradigmu odnosa političkih snaga sugerirajući nam ona rješenja na kojima će samo oni najviše partitokratski profitirati, a Hrvatska izgubiti. Bez imalo razumne sumnje radi se o klasičnim političkim profiterima i prava je šteta da u našem kaznenom zakonu ne postoji mogućnost procesuirati sve lažne proroke koji se skrivaju iza demokracije i proizvode veleizdajničke zablude na štetu naše Domovine.

Pred našim očima se ponavlja isti scenarij kao i u vrijeme vladavine Tomislava Karamarka. Nepuna dva mjeseca prije tih parlamentarnih izbora HDZ je ima značajnu prednost pred Milanovićevim SDP-om, a kako su se približavali izbori ta prednost se statistički smanjivala zahvaljujuću političkim burzovnim mešetarima i na kraju su HDZ i SDP doši u potpuni egal. Karamarko je proglašen vječitim najnegativnijim političarem svih vremena, neprijateljem broj jedan, iako je tankom relativnom većinom dobio te izbore kao pete u nizu. Karamarka je Most pod utjecajem raznih sila i silnica utjerao u situaciju nemoguće misije, prisilio ga da odustane od premijerske fotelje u korist Oreškovića i to je trenutak početka pada Tomislava Karamarka. Zbog isforsirane afere „konzultantica“ bio je prisiljen dati ostavku na sve funkcije, a preslagivanje koje je inicirao kao zadnju slamku spasa bilo je osuđeno na propast. Za Hrvatsku je dobro što to preslagivanje nije uspjelo, jer činilo se, bilo ga je nemoguće realizirati bez neprincipijelnih koalicija sa Pupovcem i Vesnom Pusić. To Karamarkovi birači ne bi nikada potpisali.

U današnjoj političkoj kaljuži ponovo dominira afera, ali ovaj put prava afera, afera Agrokor, a u prvom planu je ministar Marić. Bez obzira jesu li Mostovi pokušaji rušenja Marića bili samoubojstvo iz zasjede ili su se temeljili na dokazivim činjenicama i prevladavajućoj percepciji hrvatskih građana da je Marić u eklatantnom sukobu interesa, Most bi svakako bio odstrijeljen u nekim drugim već pripremljenim scenarijima. Dakle, isto kao Tomislav Karamarko, Most je postao karcinom u tkivu hrvatskog političkog bipolarizma HDZ-a i SDP-a sa svim onim dominatno umreženim vladarima na čelu, koji u konačnici presuđuju svake izbore po svom ukusu! Da nije uspjela „afera konzultantica“ uspjela bi neka druga, da nije uspjela afera Marić uspjela bi neka druga pomno pripremljena, isplanirana do zadnjeg detalja.
Samo nam se čini da je ministar Marić spašen, jer kada se potpuno otvori utroba mogućeg Agrokorovog kriminala Marić će ponovo doći na red i ne će ga spasiti ni dragi Bog. Tek tada će se postaviti pitanje Plenkoviću zašto je žrtvovao četvoricu za jednog, zašto je do temelja uzdrmao stabilnost Hrvatske vlade.

Nakon recentne bure u Hrvatskom saboru političko burzovno tržište se užarilo do maksimuma. Bilježi se pad vrijednosti dionica HDZ-a, Plenković je po prvi put najnegativniji političar u Hrvatskoj, broj građana koji misle kako idemo u lošem smjeru popeo se na 75%.
Istovremeno bez ikakvog objašnjenja i vidljivog rezultata njihovog rada rastu dionice SDP-u, Mostu i Živom zidu i stvara se privid novog odnosa političkih snaga u Hrvatskoj. Čini se da je Plenković ovim svojim „državničkim“ potezom zapravo dao umjetno disanje budućim koalicijskim partnerima i zauvijek se riješio „opasnog“ Mosta s „opasnim“ ljudima, „opasnih“ namjera. Plenkovićev HDZ više nije stranka „opasnih namjera“, jer taj epitet sada nosi Most. Kako to da onda Mostu raste statistička popularnost? Zbog čega onda Most po želji političkih burzovnih mešetara ili vladara Hrvatske mora ostati treća najjača politička snaga ako su stranka „opasnih ljudi s opasnim namjerama“? Zbog čega politički burzovni mešetari misle kako će na stabilnom Mostu zaraditi?

Misle li doista vladari Hrvatske da su novinari koji inzistiraju na suverenističkim politikama glupi? Misle li oni da su glupi komentatori, analitičari, da ste glupi Vi poštovan čitatelji koji želite jaku Hrvatsku kao nacionalnu državu? Apsurd nad apsurdima jest da oni znaju kako mi sve znamo i licemjerno nam se smiju, jer misle i znaju da smo nemoćni osujetiti tajni plan vladara Hrvatske.

A scenarij i plan je na stolu. Nakon lokalnih izbora doći će do krpanja ili preslagivanja ove „stabilne“ Vlade Andreja Plenkovića sa HNS-om Vesne Pusić, HSS-om Kreše Beljaka i manjincima Milorada Pupovca. Potpuno je razvidno da su navedeni akteri ostali jedini mogući i realni koalicijski potencijal nakon izbacivanja Mosta iz igre. Zanimljivo je da su svi navedeni partneri zakleti neprijatelji Mosta i da s Mostom ni mrtvi ne bi nikada sklopili savez. Dakle Most je bio smetnja ovakvoj novoj „spasonosnoj“, isplaniranoj konstrukciji, a afera Marić je bez sumnje samo smokvin list za realizaciju plana.

Još je zanimljivije kako su svi partneri u toj budućoj koaliciji bila ona formalna ili tehnička na istoj ideološkoj valnoj dužini. Svi misle isto! Nećemo o prošlosti okrenimo se budućnost, ne čačkaj po arhivima, ne diraj Tita, ne diraj Jasenovac i ne traži istinu o tom mitu, ne daj da Stepinac postane svetac, ne diraj u privatizaciju i pretvorbu i popuštaj Srbiji u svakom pogledu. Osim toga oni su na istoj interesnoj valnoj dužini koja se mjeri milijardama eura. A Most je za razliku od njih hlebinski zakopao baš u pitanja koja moraju ostati zatvorena. Arhivi i pljačka u pretvorbi!? Zanimljivo!? Zašto onda Most mora ostati? Pa zbog toga da u Hrvatskom saboru postoji oporba kako bi se i nadalje moglo glumatati neki nepostojeći demokratski parlamentarizam. Uz Most će u oporbi biti Živi zid, neki nezavisni zastupnici i „show must go onn“. Na pomolu je i jedna nova stranka, ali o tome na kraju ovog teksta. I tako ćemo u Hrvatskom saboru imati novopečene fašiste Most, Pernarove anarhiste iz Živog zida, a mogli bi im se priključiti i ustaše Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića.
Strategija popuštanja Srbiji je svakako najznačajnija u ovom monstruoznom planu. Iz autentičnih izvora bliskih predsjedništvu HDZ-a doznajem da se širi teza kako je najveći Plenkovićev državnički uspjeh upravo koalicija sa Miloradom Pupavce. Tvrde to ozbiljni članovi HDZ-a! To objašnjavaju tvrdnjom kako je ta koalicija s Pupavcem spriječila međunarodnu izolaciju Hrvatske i daljnji pad rejtinga Hrvatske nakon pogubnih politika Tomislava Karamarka. I Sanader i Kosor su imali iste argumente za suradnju s Pupovcem!
Dakle Karamarkove politike su bile pogubne, ognjištarske, ustaške, fašističke, klerikalističke, crnomantijaške, udbaške, jednom riječju opasne i veleizdajničke!? Tko je to govorio ako ne Milanović? Tko je stvorio razdor u Hrvatskoj na tim floskulama ako ne Milanović? Tko je taj razdor na temelju istih floskula lansirao u međunarodnu zajednicu? Imali možda Plenković kao EU diplomata udjela u tome? Pa ako na tim floskulama Plenković osuđuje Karamarka i Hasanbegovića i ako ih je na tim floskulama srušio i ruši, bez ikakve sumnje imao je veliki utjecaj na širenje te lažne slike o Hrvatskoj. Jer da je zdušno branio Karamarka kao vjerodostojnog člana HDZ-a i Hasanbegovića kao ministra HDZ-a, onako kako je branio ministra Marića, njegovo biračko tijelo bi danas bili spremno i homogeno, u sinergiji domoljublja i kompetentne ekonomske politike, osvojiti više od 70 mandata, bez ikakvog rizika ulaziti u neprincipijelne koalicije. I sada Plenković koristi te iste Milanovićeve argumente kojima je napravio strašan lom unutar HDZ-ovog biračkog tijela unutar HDZ-ovih politika koje je zatekao i onda ih proglasio ništavnima, nakon pet uzastopnih izbornih pobjeda, nakon osvajanja mentalno komunističke utvrde na Pantovčaku!?
Sve ono što Plenkovićeva buduća koalicija ne će i ne želi, Karamarkove i Hasanbegovićeve politike su htjele sprovesti u djelo i za to ima bezbroj dokaza. Plenković nas je dakle, ne pupčanom vrpcom, već Pupovčevom vrpcom još čvršće nego ikada poveza s povijesnom maticom u Beogradu gdje stoluje Vučić, miljenik Angele Merkel, javne zagovornice baš takve koalicije kakvu Plenković stvara, koalicije kojoj će u dogledno vrijeme participirati i SDP kada teren pripreme politički burzovni mešetari. Upravo takvu koaliciju zagovara i Američka veleposlanica u Hrvatskoj i to je javno obznanila.

Ako je Andrej Plenković pod pritiskom međunarodne zajednice maknuo Karamarka i navodno spasio Hrvatsku od izolacije, onda će isto tako, pod istim pritiscima, istom mjerom i nadalje slušati međunarodnu zajednicu kako Hrvatska ne bi došla u navodnu izolaciju i uči će u veliku koaliciju šta god mi mali ljudi o tome mislili. A navodna izolacija u prijevodu zapravo znači zaštita međunarodnih geopolitičkih interesa u kojima na uštrb Hrvatske Srbija ima značajnu ulogu.

Dok Pupovac u Hrvatskoj vješto glumi nekog novog Pribičevića, moralizira i iz visine svima docira u Hrvatskom saboru, tumači nam kao psihoterapeut kako se vodi moderna politika, dok Mostove zastupnike i branitelje proglašava fašistima, jasno se vidi strategija, jasno se vide planovi. HDZ je pod vodstvom Plenkovića prestao biti fašistička stranka, a strategiji velikosrpske politike uvijek su bili nasušno potrebni fašisti i ustaše za održavanje mitova, za zalijevanje „jasenovačkog cvijeta“ kako ne bi uvenuo, a ti novi fašisti odjednom su, ni krivi ni dužni postali Mostovci koje su donedavno proglašavali udbašima. Jesmo li mi već gledali taj film, nije li i Karamarko bio najveći ustaša, a istovremeno od notornih udbaša proglašen suradnikom udbe? Apsurd nad apsurdima!?

U isto vrijeme u Beogradu Vučić vješto glumi novog Tita, jednom nogom u Rusiji, a drugom na Zapadu i još mu samo nedostaje osnovati nesvrstane po uzoru na zločinca iz „Kuče cveča“. Dobar je s Putinom, a iz zahvalnosti prema Angeli Merkel obnavlja veliko srpsko-njemačko prijateljstvo isto kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata i diže monumentalan spomenik podunavskim Švabama. Naravno, on ne govori tko je te Švabe poklao, pobio, zatočio u logore, on ne govori tko je tim Švabama konfiscirao imovinu u vrijednosti 40 milijardi eura, on ne govori tko ih je protjerao i etnički očistio. Novo njemačko-srpsko prijateljstvo iznad je povijesne istine, interesi su u prvom planu. Njemačko-srpsko prijateljstvo je iznad istine o monstruoznom srpskom antisemitizmu kada su Nedićevci u suradnji s Hitlerom rekordnom roku pobili i poklali sve Židove u Srbiji. Efraimu Zurofu, lovcu na antisemite ne pada na pamet iz svog udobnog Beogradskog stana zamoliti Vučića da u Beogradu podigne spomenik na mjestu koncentracijskih logora u kojima su Srbi detaljno odradili „konačno rješenje“! Dovoljan im je Jasenovac na ovim prostorima, ta sjena koja zlokobno leti iznad genocidnog hrvatskog naroda kao trajna povijesna prijetnja.

I kada se činilo da je Andrej Plenković prošao kroz trijumfalna vrata stvari izgledaju sasvim obrnuto. Dionice na političkoj burzi naglo su mu pale, a čini se kako je on upao u močvarno živo blato iz kojega se pokušava izvući kao barun Munchaussen, pa sam sebe vuče za vlastitu kosu. Mogući novi koalicijski partneri na čelu s Pupovcem će ga izvući ili još dublje potopiti kao što su potopili Karamarka. Oni su mu na žalost Hrvatske jedini potencijalni spasitelji. Iz relevantnih redova HDZ-a poglavito od bivšeg ministra Mire Kovača čuje se alarmantan poziv na odgovornost Plenkovića zbog srozavanja dionica HDZ-a. Radi se o istovjetnoj odgovornosti kakvu je Plenković tražio od Tomislava Karamarka, grijehu što o svojim radikalnim koracima nije raspravljao na predsjedništvu stranke. U trenutku kada je Karamarko odustao od premijerske stolice doživio je najveće ovacije, potpuno iste ovacije koje je doživio Plenković izbacivanjem Mosta iz Vlade. No međutim, vrijeme ovacija je brzo prošlo i tražila se njegova odgovornost i glava, a to isto čeka Andreja Plenkovića. Poražavajuće je za Hrvatsku što mu glavu može i hoće spasiti notorni Pupovac.

U ovom burzovnom političkom mešetarenju naglo su skočile dionice Bruni Esih, a u trenutku kada su joj se pridružili Hasanbegović i general Glasnović njene dionice su skočile do neba. Bruna Esih je otvorena knjiga s tek nekoliko šturo ispisani stranica i uglavnom je javnosti poznata kao izaslanica predsjednice na komemoracijama žrtvama totalitarnog nasilja Titove diktature. Poznato je da nikada nije bila umrežena sa strukturama zbog partitokratskih interesa, pametna je, marljiva i zgodna žena koju bi svaki PR-ovac poželio za prvu osobu od koje se može napraviti politička zvijezda. Knjiga Zlatka Hasanbegovića poznata je od prve do zadnje stranice, na njega je odavno ispucano sve artiljerijsko mentalno komunističko streljivo, isto kao i na generala Glasnovića, ali u potpuno drugim okolnostima, u grotlu Domovinskog rata. Mogu li se oni preko rezultata ove bitke za Zagreb vinuti u političko nebo i biti relevantna lista za moguće prijevremene izbore? Odgovornost prema Hrvatskom narodu imaju, a iz toga proizlaze i njihove zadaće boriti se protiv burzovnih političkih mešetara koji su nam pripremili recentni kaos i ovu političku kaljužu. Činjenica je da je ovaj politički trojac iz ove političke kaljuže izašao čista obraza. S obzirom da su se štakori počeli ukrcavati na njihov brod potrebno je kapilarno provjeriti svaku osobu koja im pristupa i obvezno napraviti preventivnu lustraciju po strogo utvrđenim kriterijima. U protivnom propast će kao i svi slični projektni pokušaji do sada koji su željeli poremetiti bipolarni ritam HDZ-a i SDP-a. Svaki i najmanji rast vrijednosti njihovih dionica značit će automatski pad vrijednosti dionica HDZ-a i tu zapravo leži najveća odgovornost Plenkovića za sve ishitrene birokratske i programirane poteze.

Najveća odgovornost Plenkovića stoji u tome što je u HDZ-u lustrirao domoljube umjesto da je lustrirao abolirane četnike i mentalne komuniste, a ta vrsta pogubnog umjesto suverenističkog kadroviranja mogla se obaviti i bez zakona o lustraciji.
Politička burza, politički burzovni mešetari, tajni vladari Hrvatske, konačno čini se, imaju svog predsjednika koji može biti predsjednik HDZ-a i SDP-a istovremeno, a možda i predsjednik Balkana!? Ako nije tako neka predsjednik dokaže suprotno, pa makar i pod cijenu svoje fotelje.

Možemo li i imamo li se mi uopće pravo nadati da Plenković unutar HDZ-a može pomiriti mentalni komunizam, centrizam, suverenizam i domoljublje i na taj način osigurati red i stabilnost vlastite stranke, rehabilitirati marginalizirane domoljube, što bi se bez ikakve sumnje pozitivno i dobitnički projiciralo na svekoliko zajedništvo HDZ-ovog biračkog tijela? Jer ako Plenković nije u stanju stabilizirati vlastito dvorište, kako se onda možemo nadati i vjerovati mu da je u stanju stabilizirati Hrvatsku!?

Kazimir Mikašek-Kazo

facebook komentari

Nastavi čitati