Može li Vukovar opet obraniti Hrvatsku?

1

Da je u Hrvatskoj malo toga „sveto“ izuzev onoga što ne bi nikako smjelo biti, nije neka prevelika novost. Možda je to indikator naše neobične zrelosti kao društva i sposobnosti da zapodjenemo diskusiju po pitanju svega i svačega. Nebitno radi li se o guzi Maje Šuput, poreznoj reformi i (ne)razumijevanju iste, uloge pojedinih povijesnih ličnosti u našoj povijesti ili naposljetku o Vukovaru, toj neuralgičnoj točki naše recentne povijesti. Možemo razgovarati o Vukovaru, štoviše moramo. No, što to ostatak Hrvatske duguje Vukovaru i koliki je taj dug? Hoće li se i može li se on otplatiti, ili je već otplaćen? Radi li se uopće samo o Vukovaru?

Piše: Ivan Ljubić/Kamenjar.com

ulica-puniše-račića-ćirilicaJedan od dominantnijih komentara među Hrvatima, redovito, baš svake godine na 18.11. jest i onaj: „Zašto se samo na današnji dan sjetite Vukovara? Zašto ga se ne sjetite ostale dane u godini“, progovara ljutiti prosječni Hrvat preko dostupnih kanala. Siguran sam da svi oni to govore jer se tijekom 365 dana u godini sjete Vukovara. Pišu mu pjesme, slikaju njegove krajolike, redovito konzumiraju Vukovarsko pivo, pokušavaju preko streama uhvatiti prijenos utakmice Vukovara 91 (barem dok se nije ugasio), a da ne govorim da je većina takvih vjerojatno odselila u Vukovar, pokrenula posao, rodila male hrvatske Vukovarce i time osvjedočila svoju brigu o Vukovaru. Svi ostali, sramite se!

Ako jedan Miran Kurspahić može na temelju falsifikata potvrđenih na najvišim svjetskim instancama i od strane znanosti, izrežirati predstavu o izdaji Vukovara i tako hrabro progovoriti neistinu, što mi ostali čekamo? Miran se sjetio, a da nije 18.11. Takvima ne treba godišnjica, uvijek je vrijeme za laži i podvale, a pogotovo prema simbolici Vukovara.

Bez obzira što je Vukovar infrastrukturno i estetski uskrsnuo iz doslovnog pepela, kažu da Vukovaru treba okrijepiti dušu. Dakle, to što su u grad uložene milijarde kuna kako bi iz rijetko viđenog derutnog stanja, povratio stari sjaj, zaključak je da „jebeni političari“ nisu ništa napravili. Srećom, SDP je utkao snažan pečat rijetke europejštine i počastio grad s ćiriličnim tablama, izravno potvrđujući da je srpski senziblitet prema žrtvama uvjerljivo snažniji od hrvatskoga. Jer, Hrvati priznaju da nemaju problema sa sjećanjem starim dvadesetak godina, bar tako je mislila Kukuriku vlada potkrijepljujući to pendrecima, dok tankoćudni Srbi ne mogu prijeći ni preko izmišljotina starih sedamdeset, stotinu, ili sedam stotina godina. No, nekolicina ustašofila pobunila se i tako propustila rijetku priliku da osvjedočimo svu širokogrudnost Hrvata pred uvijek skeptičnim inozemstvom spram nas samih, nekoć genocidnih.

Zadnjih mjesec dana, svi koji plaćaju pretplatu HRT-u, imaju prigodu pratiti dokumentarni serijal „Kako je obranjena Hrvatska“. Svi osim Ivana Pernara i nemalog broja sljedbenika. On(i) to malo šire i kompleksnije shvaća(ju). Znate onu, klasičnu šerbedžijanštinu: „bitange nas zavadiše“. Pernar, koji je sinteza frapantne političke zapuštenosti jednog naroda, također misli na Vukovar ostale dane u godini. Vjerojatno ga se prisjetio i tijekom svoje egotriperske ekskurzije po regionu. Puniša, gdje si dok još jedan Pernar luta Srbijom, čak štoviše eto ga i u famoznoj skupštini? Dakako, tek bi to bilo pogubno jer bi Pernar postao besmrtan. Evo, i sam doprinosim Pernarovoj popularnosti, ne može čovjek pobjeći od njegove medijske sjene.

Da se vratimo na serijal „Kako je obranjena Hrvatska“. Ukoliko prosječan gledatelj nije slijep, gluh ili naprosto mentalno prikraćen, posve je jasno da je Hrvatska 1991. jedva ostala na nogama. Često ćete čuti pitanje – je li se moglo učiniti više? Naravno da jest. Mogli smo i ono malo slabo istreniranih i još slabije naoružanih branitelja poslati u Istočnu Slavoniju. Što su uopće naši branitelji radili na jugu Hrvatske? Navodno su nekakvi Crnogorci mlatili po Dubrovniku. Možeš mislit. Na dubrovačkim zidinama su, tijekom brojnih stoljeća i mnogo slavnije armade pokidale zube. Tuđman je mislio da će nekakvi JNA korpusi uspjeti što je uspjelo jedino Napoleonu. Eh naše vrhovništvo! A tek zaleđe Zadra, pa Kordun, Banovina, Baranja, Zapadna Slavonija, Hrvatska Kostajnica, Petrinja, Osijek, Vinkovci, Đakovo, kompleks sela Ravno u BiH, samo idu slike. Samo preko 1000 km fronte. Pa to je mačji kašalj za razoružanu, međunarodno nepriznatu i dobrano okupiranu Republiku Hrvatsku.

Trebalo je sve usmjerit u Vukovar. Prokleti Franjo i njegova kamarila, zbore građani i građanke. Lokali su šampanjac i tukli po kavijaru dok je grad heroj umirao. A lijepo su zazivali Jastreb i Glavašević. Šteta da Zoran „genijalni“ Jovanović, po postratovskom Šprajc i Beus Von Beckenbauer od Turopolja nisu tada bili za kormilom. Ne da bi obranili Vukovar, već bi prodrli do Zemuna, a možda i do Turske. Da ne govorim o Savki, Miki i ostatku „pravih“ političara. Vratili bi naše vjekovne granice. Hrvatske bitnice nanovo bi čuvale Drinu.  Uostalom, čitava plejada antifašista bi prodrla preko Dunava i sredila stanje u Vukovaru. To su, dakako, i učinili. Zato i imaju svoje grobove u Aleji osloboditelja u kojoj Pupovac dan uoči godišnjice pada Vukovara, uredno mimohodi. Imaju i štošta drugo.

Kako su moguće takve deformacije u društvu koje počiva na upravo tim i takvim žrtvama iz naše prošlosti. Kako je moguće da ljudi spominju „izdaju Vukovara“, a ne spominju blokadu Vukovara od 2.10. kada padaju Marinci i Vukovar biva potpuno odsječen. Zašto se ne prisjete potpisa Ivice Račana kojim je blagoslovljen manevar razoružanja TO ili činjenica da je na Vukovar napalo gotovo sto tisuća pripadnika JNA potpomognutih paravojnim skupinama, ili obrnuto. Zrak, voda, tlo, tri dimenzije agresije, pa i ona četvrta, psihološka sa snažnim kontraobavještajnim pečatom. Ne, to baš i nećete čuti jer je to retorika desničara. Hasanbegovićevština. Nema predstava o tome. Nula.

Svoditi probleme Vukovara na golu ekonomsku problematiku ustaljena je demagogija. U rangu je to s tipičnim marksističkim mantrama o tome da je čovjeku potreban samo kruh i krov nad glavom. Pitanje je je li to dovoljno i životinji? Sjetimo se bijega vučice iz Zoološkog vrta u Zagrebu, ne tako davno. Vučica je imala sve. Gdje je zapelo?

Mi nismo ostali dužnici Vukovaru, već samima sebi. Dozvoljavamo procvat prljavog biznisa i nečasne falsifikate. Pasivno se odnosimo prema nepravilnostima tipa popis birača, prekomjernim isplatama dječjih doplataka, ustupcima agresorima i krstiteljima vukovarskih ulica nečasnim nazivima. Mirna reintegracija je, gledajući strogo politički, bila težak ustupak. Ona je sačuvala velikosrpsku klicu u Hrvatskoj, blagoslovila današnje lučonoše, upravo ideje koja je smrvila Vukovar prije 25 godina. Mi nemamo film o Vukovaru, a Amerikanci nas uče kako svake sezone uzimaju i najbanalnije polujunake iz svoje prošlosti i kuju od njih svoj Olimp. Amerikanci su snimili jedini film o Vukovaru, „Harrisonovo cvijeće“, sad već podaleke 2000.godine. Bilo je pokušaja i kod nas, ali bode u oči manjak kvalitete pri samoj izvedbi, a to govori da se prelamalo preko koljena i strugalo s dna. To nije način.

Da ne bi bilo sve crno, pored svih silnih Kurspahića, Bojana „Thule“ Glavaševića, „izdaja“, temeljnog nerazumijevanja i patetičnih floskula o sjećanju samo jedan dan, postoji i drugi kut gledanja. Baš jučer je, na sjednici VRH-a, održanoj u restauriranom dvorcu Eltz u Vukovaru, doneseno niz uredaba kojima se nastoji pomoći Vukovaru na različite načine. I to je dobro. To treba pozdraviti. Pored svih financijskih inputa u narednom razdoblju, posebno veseli, i vjerujem da ima presudan efekt na nadolazeće generacije, činjenica, da će svi osmaši iz cijele Hrvatske biti dužni provesti vikend u Vukovaru. Tako se borimo protiv zaborava, tako se borimo protiv nezahvalnosti i patetike i to treba pozdraviti. Jer, među njima se krije autor buduće sage o Vukovaru, o hrvatskom narodu, i čitavom Domovinskom ratu tj. Ratu za hrvatsku nezavisnost. Oni će pričati priče o Ivici Ivaniki, Blagi Zadri, Andriji Andabaku i ostalim hrvatskim vitezovima. Kao što ćemo večeras svi, osim Pernara i sljedbe, imati mogućnosti pogledati dokumentarac o pokojnom Jeanu Michelu – Nicolieru – „Sve je bio dobar san“. Eto za što ide dio pretplate između ostaloga.

Možda će se u tim pričama pronaći mjesta i za Hrvate Bosne i Hercegovine i njihovu smjelost i hrabrost da se proglašenjem HZ Herceg Bosne, upravo na taj tragičan nadnevak, jasno odrede prema svojoj sudbini u Bosni i Hercegovini i borbi za vlastitu opstojnost bez koje ne bi bilo moguće efikasno osloboditi okupirane dijelove Republike Hrvatske.

Za kraj, idemo demistificirati floskulu o tome da treba oprostiti. Pa naravno da treba, ali prije sveg treba reći: „Oprostite, žao nam je, kajemo se“. Takvo što više ne trebamo ni očekivati i to je sasvim u redu. Nije na nama da silujemo druge narode potrebom za katarzom kada ju još i sami trebamo doživjeti.

Ali, naše je dozvati se pameti.

Ivan Ljubić/Kamenjar.com

facebook komentari