Pratite nas

Kolumne

‘Mrtvi glasaju’ – ovaj put za Bauka i Šeksa!

Objavljeno

na

Koji Šeks laže? I koji Bauk? Željka Markić je uzalud sve vrijeme pred skupljanje potpisa tražila od odbora za Ustav pojašnjenje koliko je, zapravo, potpisa potrebno za raspisivanje referenduma. Šeks od lani ima jedno mišljenje o tome, a ovogodišnji Šeks posve drugo. Isto tako i Bauk.

Naravno, saborski Odbor za ustav se nije udostojao oglasiti, jer se čekalo da se vidi koliko će potpisa Željka Markić uopće prikupiti za prijedlog promjena izbornog zakonodavstva, koje bi mogle dovesti do toga da Karamarko i Milanović uopće ne uđu u Sabor ili da ih postide većim brojem preferencijalnih glasova, primjerice, Andrej Plenković ili Tonino Picula, i time im sruše autoritet. Usto bi te promjene mogle dovesti u pitanje dosadašnji način sastavljanja stranačkih izbornih lista na kojima visoka mjesta zauzimaju poslušnici, pa bi kadrovi u nemilosti vođe mogli, o strahote, dobiti mandat izravno od naroda, čime bi se opet dovela u pitanje partijska stega i dizanje ručica po naredbi, i uvela demokracija u stranke a ukinulo klimanje glavama. Da ne govorimo da bi eventualni prolaz tog prijedloga ugrozio mogućnost SDP-HDZ-a da ucjenjuje male stranke, jer bi neke mogle ući u parlament i bez da koaliraju s nekim od njih. A najgore od svega, više ne bi mogli trgovati glasovima minornih strančica u koalicijama koje ne predstavljaju nikog.

Naravno da stranka i partija to ne mogu i ne smiju dozvoliti, pa se služe svim sredstvima da to onemoguće. Uključujući tumačenje ustava na svoju korist.

“Prema stajalištu saborskog Odbora za Ustav, dok mu je na čelu bio Vladimir Šeks, i Ustavnog suda, potrebno je oko 450 tisuća potpisa, budući da se računa i dijaspora. Ako bude prijepora oko broja potrebnih potpisa, razriješit će ih Ustavni sud”, konačno je danas rekao Bauk, nakon što je tjednima i mjesecima uredno šutio o toj temi, nadajući se da Markić neće prikupiti 370.000 glasova.

“Ustav je definirao da su birači ‘hrvatski državljani s navršenih 18 godina’. Njih ima nešto više od 4,5 milijuna. U popis birača ne ulaze svi birači – ulaze oni koji imaju prebivalište u RH i važeću osobnu iskaznicu, te oni koji nemaju prebivalište u RH i aktivno se registriraju. Njih je na EU izborima bilo nešto više od 3,7 milijuna. Ovi preostali birači (750.000) su dakle oni koji imaju prebivalište u RH i nemaju važeću osobnu iskaznicu, te oni koji nemaju prebivalište u RH i nisu se aktivno registrirali. Pravo potpisa inicijative ima dakle 4,5 milijuna ljudi. Ova interpretacija da je potrebno 375.000 značila bi da desnica osporava pravo glasa dijaspore o čemu možemo raspravljati, ali sumnjam da bi to htjeli. Evo pokušao sam najjednostavnije objasniti”, objasnio je dodatno na Facebooku ministar uprave Arsen Bauk.

Međutim, Bauk je preklani govorio nešto drugo: “Ministar uprave Arsen Bauk predlaže da se razdvoje registar i popis birača. Ovaj potonji ažurirat će se prilikom svakih izbora. Vlada je odlučila uvesti red u popise i s biračkih popisa brisat će se 340 tisuća osoba. S popisa birača prvo će biti brisani ljudi koji ne žive u Hrvatskoj. Oni su se desetljećima vodili u popisima birača, a nisu imali ni osobnu iskaznicu. Od 4.116.839 birača koji imaju prebivalište u Hrvatskoj, njih 339.650 nema važeću osobnu iskaznicu”, prenijeli u listopadu 2012. mediji Baukovu izjavu, što je popraćeno naslovima poput “I to smo dočekali: Hrvatska počinje brisati fantomske birače s popisa“.

“Novim izmjenama Zakona o registru birača uvodimo točnost i ažurnost. Novi broj birača na taj će način biti oko 3,8 milijuna’, rekao je tada Bauk. Premijer Zoran Milanović pohvalio je ovaj prijedlog. ‘Ovim izmjenama Zakona nismo samo ispunili izborno obećanje, već vraćamo povjerenje građana u biračke popise’, rekao je premijer. Evo kako ga vraćaju: godinama su se sprdali s tim da glasaju “mrtve babe iz Hercegovine”, i to za HDZ, ali sad su očito te navodne “mrtve babe iz Širokog” po prvi put stvarno i postale dio izbornog procesa! Jer, svi dobro znamo da nitko nikad nije glasao bez osobne, a mrtve babe je kako znamo nemaju. Ali za spriječiti referendum osobna nije potrebna – dovoljno je samo u biračko tijelo ubrojiti “mrtve babe” s kojima su se toliko sprdali, i srušiti referendum!

A da ne govorimo i da je brojka od 3,8 milijuna birača, bez dijaspore, debelo prenapuhana jer – prema popisu stanovništva iz 2011., Hrvatska ima 4,28 milijuna stanovnika, a od toga tek 3,38 milijuna starijih od 18 godina! Gdje je tu Baukovih 375.000 bez dijaspore?

A koje je stajalište Vlade Šeksa? Vjerojatno isto kao i Baukovo, jer se ovaj poziva na njega. Ali lani je bilo malo drukčije: “Za HDZ-ovog Vladimira Šeksa dvojbe nema – potpisa imaju dovoljno jer Ustav je tu jasan, potrebno im je 10 posto od broja birača u Hrvatskoj”, prenijeli su tada mediji. “Težište je 10 posto birača u Republici Hrvatskoj, stoga se ne uračunavaju u tih 10 posto oni birači, državljani Hrvatske koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj”, rekao je Šeks.

To je dakle bilo za prošli referendum, ono je bio neki drugi Šeks, ovo je novi Šeks, new & improved. A i Bauk je neki novi, pa najednom više ne spominje čišćenje biračkih popisa. A ni Tomić se više u Jutarnjem ne izruguje s tim što je partija angažirala “mrtve babe” i “lažne birače” i to u kompletu da spriječi referendum. To što dijaspora nije mogla niti potpisivati zahtjev za referendum, jer se potpisi mogu skupljati samo u Hrvatskoj, nije ni važno. Ovog puta nema priče o tome da oni koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj ne trebaju niti glasovati, naprotiv, najednom su i ti birači jako bitni i broje se. Demokracija u Hrvatskoj ide dalje. I prešla je sve razine farse. Nekom bi bilo neugodno tako prozirno muljati, no SDP-u i HDZ-u licemjerje očito nije strano, a nije im ni neugodno.

No ako Ustavni sud ipak odluči u korist referendumske inicijative, što još preostaje stranci i partiji? Jedino staviti u zakon da je za raspisivanje referenduma potrebno prikupiti 110% potpisa registriranih birača, koji će se moći skupljati samo svake pete srijede u mjesecu od 12 do podneva u uredima državne uprave.

izvor.dnevnik.hr, autor Marcel Holjevac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati