Pratite nas

Kolumne

‘Muke’ s nacijom

Objavljeno

na

Izjava nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović izazvala je veliku buru, odobravanja ali i osporavanja i dovela je do oštrih polemika.

“Hrvat je onaj koji je pravoslavne vjeroispovijesti i koji je Srbin po nacionalnosti.” Ta izjava nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović izazvala je veliku buru, odobravanja ali i osporavanja i dovela je do oštrih polemika ali i teških optužbi da je nova hrvatska predsjednica tom izjavom na tragu frankovske i ustaške koncepcije poimanja hrvatstva.

Ta izjava je i povod za ozbiljne analize u kojima se pokušava dati odgovor na mnoga otvorena pitanja konstituiranja, funkcioniranja i budućnosti hrvatske nacije.

Pokušat ću argumentima ukazati na brojne probleme konstituiranja i funkcioniranja hrvatske nacije odnosno što sve treba mijenjati kako bi Hrvatska postala politička nacija. Nije najveći problem je li korektno i ispravno se obraćati s riječima: Drage Hrvatice i Hrvati, jer kada se kaže Hrvatice i Hrvati ne misli se samo na etničke Hrvate nego i Srbe i pripadnike drugih etničkih zajednica koji su politički Hrvati. Time bi se Hrvatska izjednačila s Francuskom, Njemačkom i drugim političkim nacijama gdje su svi državljani Francuzi odnosno Nijemci, Talijani, itd.

Međutim, u nas je to problem jer se sa raznih strana Hrvatska osporava kao nacionalna država hrvatskog naroda koju čine politički Hrvati. Osim toga i naš politički izborni sustav temelji se na neravnopravnosti državljana i onemogućava konstituiranje Hrvatske kao političke nacije jer Hrvatska nije konstituirana na načelu da su svi državljani politički Hrvati koji imaju ista prava i obveze. U našem Ustavu jasno piše da se tijela državne i lokalne vlasti, dakle politička organizacija države mora temeljiti na načelu da svaki državljanin bez obzira na posebnost, bez obzira kojoj etničkoj zajednici pripada, bez obzira da li je Hrvat, Srbin ili pripadnik neke druge zajednice, i bez obzira na neke druge razlike i posebnosti mora imati ista ljudska prava i mora biti u jednakom položaju u ostvarivanju prava da bira i bude izabran u tijela lokalne i državne vlasti. To temeljno ustavno načelo u izbornom sustavu nije primijenjeno jer u Hrvatskoj postoji velika neravnopravnost u ostvarivanju jednakosti građana u sudjelovanju u političkom životu. Hrvatska ima preko 400 tisuća državljana koji žive izvan Hrvatske. Po Ustavu oni moraju imati ista politička prava.

Međutim, oni to nemaju. Imaju 10 do 20 puta manje pravo nego državljani koji žive u Hrvatskoj, jer njih 400 tisuća ima pravo izabrati npr. samo tri zastupnika u Hrvatski sabor. Osim toga nizom neustavnih propisa onemogućeno je mnogima ostvarivanja prava na glasovanje jer mogu glasovati samo u diplomatskim predstavništvima te mnogi moraju putovati stotine i stotine kilometara da bi to pravo ostvarili. Osim toga moraju se i prethodno prijaviti. Ako i to učine onda zbog malog broja biračkih mjesta moraju do ponoći čekati da ostvare svoje pravo glasovanja, te mnogi glasuju, ako imaju strpljenja čekati pet, šest sati, u kasnim noćnim satima kada su izbori svugdje već završeni.

S druge strane, postoje privilegirani državljani. Drastičan primjer je srpska etnička zajednica koja ima pravo na tri zastupnika u Hrvatskom saboru. Dakle, jednako kao 400 tisuća državljana Hrvatske koji žive izvan Hrvatske. Isto pravo imaju i druge nacionalne manjine, što je suprotno hrvatskom ustavu jer se omogućava pripadnicima nacionalnih manjina da sudjeluju u državnoj i lokalnoj vlasti na temelju privilegija. Isto tako oni imaju pravo dobiti dužnosti u tijelima vlasti na bazi nacionalne pripadnosti. Time se krši temeljna ustavna odredba da se vlast konstituira na temelju ravnopravnosti i jednakog položaja svih državljana, jer jedan broj državljana imaju pravo biti u vlasti na bazi svoje etničke pripadnosti.

Sve to bitno ugrožava konstituiranje i funkcioniranje Hrvatske kao političke nacije.

Postoje i mnogi drugi problemi.

U procesu stvaranja Hrvatske kao političke nacije dogodila se pobuna Srba i pokušaj secesije dijelova Hrvatske, te osporavanje prava hrvatskog naroda da se konstituira kao politička nacija. U agresiji na Hrvatsku i osporavanju prava na vlastitu državu pobunjeni Srbi su bili instrument Miloševićeve velikosrpske politike s ciljem stvaranja velike Srbije. U toj agresiji ne treba zaboraviti, to treba stalno isticati, da se jedan dio Srba u Hrvatskoj na djelu izjasnio da su politički Hrvati te su se mnogi sa puškom u ruci borili protiv velikosrpskog agresora i svojih sunarodnjaka koji su pokušali odcijepiti dijelove Hrvatske i pripojiti ih velikoj Srbiji. Dakle, u obrambenom Domovinskom ratu protiv velikosrpske agresije dio Srba ponašao se na djelu kao politički Hrvati, priznavajući Hrvatsku kao svoju državu.

Nažalost, veći dio Srba u Hrvatskoj sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku i bio instrument velikosrpske politike, te su se ne samo suprotstavili pravu hrvatskog naroda na vlastitu državu, nego su to pravo pokušali osporiti oružanom pobunom i istjerivanjem Hrvata iz tzv. Republike Krajine, čineći masovne zločine. Hrvati narod taj problem je riješio Olujom i pobjedom u Domovinskom obrambenom ratu. Jedan dio Srba, koji nisu željeli živjeti u hrvatskoj državi je otišao iz Hrvatske. Jedan dio Srba koji je ratovao protiv Hrvatske je u ratnom egzodusu otišao iz Hrvatske. Dio se je vratio, a dio je ostao u Srbiji i Republici Srpskoj. Međutim, i jedni i drugi koji su ostali izvan Hrvatske i oni koji su se vratili nastavili su sa svojom istom politikom negiranja Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Obnovili su i obnavljaju svoje zahtjeve za statusom političkog naroda, obnavljaju svoje zahtjeve za političkom autonomijom.

Ni na koji način ne žele biti politički Hrvati, nego traže poseban status da dijele vlast s Hrvatima. Taj dio Srba ne želi biti ni na koji način politički Hrvati. Njihov konačni cilj je federalizacija Hrvatske i konstituiranje Srba kao zasebnog naroda koji dijeli vlast s hrvatskim narodom. Dakle, imamo dvije vrsta Srba u Hrvatskoj. Jedni prihvaćaju biti politički Hrvati, ravnopravni državljani i sudjelovat u vlasti na način kako se to radi u svim političkim nacijama i demokratskim državama. Oni se u politički život uključuju kao članovi političkih stranaka ili kao neovisni kandidati te pokušavaju na izborima biti izabrani u tijela državne i lokalne vlasti. To u znatnoj mjeri i uspijevaju.

Evo dokaza. U sadašnjoj hrvatskoj vladi od 3 potpredsjednika Vlade dva su Srbi. Veliki broj ministra, pomoćnika ministra su Srbi. Znatan broj Srba su zastupnici, izabrani na izborima u konkurenciji ili kao neovisni kandidati ili kao kandidati svojih stranaka. Dakle, svi oni nisu prestali biti Srbi zato što su prihvatili da kao politički Hrvati sudjeluju u političkom životu. Dakle, i potpredsjednici Vlade i ministri, saborski zastupnici i drugi nisu tamo došli na bazi privilegija i posebnih prava nego na temelju prihvaćanja demokratskih pravila u kojem su svi ravnopravni u političkoj borbi za mjesta u državnoj i lokalnoj vlasti. Međutim, paralelno s tim mi u Hrvatskoj imamo i zastupnike u Saboru i lokalnim tijelima vlasti koji su tamo ušli na bazi privilegija. Imamo u tijelima državne vlasti i uprave i lokalne uprave ljudi koji su tamo postavljeni zato što su Srbi ili Talijani, čime se narušava koncept demokratske države. Zbog toga srpsko nacionalno putanje u Hrvatskoj nije riješeno, i taj dio Srba se stalno javlja kao remetilački faktor i protivnik konstituiranja Hrvatske kao političke nacije. Svakako da to treba mijenjati i da treba izborni sustav i cijeli sustav konstituiranja vlasti u Hrvatskoj uskladiti s temeljnim načelom modernih demokratskih država, da su one političke nacije u kojoj su svi građani ravnopravni bez obzira na vjersku, nacionalnu ili neku drugu posebnost. Nitko ne smije imati ni veća ni manja prava.

Izjava nove hrvatske predsjednice aktualizirala je to pitanje i bit će potrebno ne samo se izboriti za pravo predsjednice da se obraća riječima Dragi Hrvatice i Hrvati svim građanima Hrvatske, smatrajući da su svi državljani Hrvatske politički Hrvati, nego će trebati na načelu jednakosti svih promijeniti sadašnji model konstituiranja i obnašanja vlasti u Hrvatskoj koji stalno otvara političke borbe oko nacionalnog pitanja, posebno srpskog, i destabilizira Hrvatsku.

Međutim, nije jedino dio Srba problem konstituiranja i funkcioniranje Hrvatske kao političke nacije. Možda su već problem i dio anacionalnih Hrvata, koji se osjećaju političkim Jugoslavenima a ne Hrvatima, koji nisu prežalili Jugoslaviju i koji nisu odustali od politike negiranja nacionalnog kako bi se stvorio novi regionalni zajednički identitet na Zapadnom Balkanu. Oni su veliki protivnici konstituiranja i funkcioniranja Hrvatske kao političke nacije. Oni smatraju da svako isticanje nacionalnog šteti. Oni su provodili proces detuđmanizacije koji je skriveno ime za proces rashrvaćenja. Oni se protive Hrvatskoj kao nacionalnoj državi, oni su za tzv. građansku državu u kojoj nema političkih Hrvata nego postoje samo građani i građanke. Oni poput Vesne Pusić suprotstavljaju demokraciju i naciju. Oni smatraju da je vrijeme nacija prošlo ili prolazi i da je svako isticanje nacionalnog put u prošlost a ne budućnost.

Takvu politiku rashrvaćenja Hrvatske, dakle politiku protiv konstituiranja Hrvatske kao političke nacije podržavaju mnogi u Međunarodnoj zajednici koji tvrde da je već u tijeku nezadrživ proces nestanka nacionalnih država, osobito u Europskoj uniji. Mnogi zagovornici Europske unije kao naddržave, kao nadnacionalne birokratske strukture koja će po njima dovesti u pitanje ne samo opstanak malih nacionalnih država poput Hrvatske nego i velikih starih europskih nacionalnih država. Takva stajališta najbolje je izrazio The Washington Times slijedećim stavom: “Uskoro neće biti Francuske, Njemačke, Italije, Austrije, Španjolske, Danske, Belgije, Nizozemske, Grčke, Irske niti Velike Britanije. Svaka će od tih država nestati. Umjesto njih pojavit će se Europska unija.”

U nastavku piše: “Ovu nevjerojatnu raznolikost zamijenit će umjetna tvorevina koja nema povijesti ni jezika.”

Ima i onih koji tvrde da su nacionalne države povijesna kategorija, da su nastale na određenom stupnju društvenog razvoja te da će nestati, te da je upravo u tijeku intenzivan proces nestanka nacionalnih država. Tvrde da je svijet u globalnoj strukturnoj krizi i da nema izlaza bez bitnih strukturnih promjena svjetskog globalnog sustava. Čak idu tako daleko da tvrde ako ne dođe do tih promjena da prijeti globocid, ekocid i homocid, te da je nužan novi svjetski sustav koji će uvažiti činjenicu da je planeta Zemlja dom svih ljudi, svih rasa, vjera i nacija i da zato svi ljudi moraju imati jednaka prava i biti u mogućnost upravljati planetom Zemljom.

Ističe se i činjenica da umjesto nacionalnih država sve više vladaju multinacionalne kompanije i banke, nevladine organizacije, zločinačke i terorističke skupine, globalni mediji i financijske mreže i naddržavne tvorevine.

Nije sporno da WTO, MMF i druge međunarodne institucije sve više vladaju svijetom, da su stvoreni moćni financijski centri (Wall Street, londonski City, Frankfurt, Amsterdam, Chicago i drugi) koji vladaju svijetom.

Sve je to točno ali postoje i mnogi drugi procesi koji jačaju važnost nacionalnih država. Na djelu se pokazuje da bez snažnih nacionalnih država nema demokratskog razvoja i zaštite demokratskih prava ljudi te da će važnost nacionalnih država jačati kao brana upravo financijskom kapitalu i birokratskim strukturama koje bez demokracije žele vladati svijetom.

Pripadam onima koji tvrde da ulogu nacionalnih država treba redefinirati svim novim procesima ali da vrijeme nacionalnih država tek dolazi a ne prolazi. Upravo zato što je Hrvatska dio Europske unije važno je Hrvatsku konstituirati kao političku naciju, čiji je osnovni zadatak upravo u tim novim procesima obrana hrvatskih nacionalnih interesa.

Zbog svega toga nema važnijeg zadatka za novu predsjednicu Republike Hrvatske od smišljenog rada na konstituiranju i funkcioniranju Hrvatske kao političke nacije. Zato jedna njena rečenica i odluka da se obraća Hrvaticama i Hrvatima, kao pripadnicima političke nacije, dobar je početak na tom putu. Tom rečenicom ona je otvorila rasprave i probleme o kojima se u Hrvatskoj nije javno raspravljalo. Sadašnje muke i sukobi oko nacije moraju se završiti jasnim političkim programom konstituiranja Hrvatske kao političke nacije. To je toliko važno da se slažem s izjavom prof. dr. Ive Biondića, koji je već prije desetak godina rekao, Hrvatska će biti politička nacija ili je biti neće.

Zdravko Tomac

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati