Muke u pamćenju…..

2

 

…nakon silovanja bila sam samo umorna i željna sna. Osjećala sam se da nisam rođena od svoje majke, da nisam bila niti dijete, niti curica, nego sam se nalazila među poganima, gdje sam u navratima gledala kroz ključanicu, željnu utješnih i vjernih riječi, ljupkih pogleda iz punoće oka. Svjesna svoje prve ljubavi , mladih dana, velike pozornosti i nježnosti, glasa iz samo jednih usta što su se spajala s mojim srcem poput nekog stubišta ugodna zvuka nadahnuća mladosti koja je u okruženju svjedočne tišine čudnih boja, pa i tvoga glasa, dragi m., iz punoće usta, iz vidljiva osmjeha prikladna za šaputanje..Danas  ovo nije moja priroda, moja radost, ovo je moj umor ispunjen teškim životnim stanjem koji se u različitim oblicima, kao ražanj vrti, vrti u meni teži od bola od žeđi, od izričaja sužanj..Sada sam s ružnim mislima u crnoj noći bez pogleda na svijet u nekom smrdljivom prostoru. Krvoločni ljudi (nazivam iz ex-izumi ) kao vuci sa svojim grozničavim krvavim očima ispiru nam duhovnost i mozak, mekim opušcima peku kožu na trbusima..Bože, kakva je to odvratnost kakav prizor ! Svatko od nas pomišlja kad ćemo i kako umrijeti, pomišljamo na sudbinu i bolove svakog ljudskog stvora. Ti se bolovi s mukama vrte ljepljivo, kao da će udariti krv iz tijela i učiniti izljev krvi na mozak. Raspeti  smo između bolova i onoga što ex-izumi čine svojim bolesnim izumom, usprkos ljudskog glasa i izmjenjiva lika, usprkos ljudskih prava !

U kutu prostorije jedna žena je jaukala takvim glasom kakvog još nikad nisam čula. Što je jauk bio dublji, to je čujno naricanje žene postajalo sve glasnije..sigurno je to neka „novoizabrana“ pomislih.Počinje slikovita drskost ex-izuma i neizmjerljiva praznina s bolnim stanjem..Ta me istina skamenila. Skamenilo se sve u mojem tijelu, u srcu za cijeli život. Treba li uopće gledati na ovakav život, na silovanje ? treba li uopće misliti na te muke u pamćenju? Svijet dopušta sve krvnicima (!) poticajno „žaljenjem „, jer je za takav svijet to normalno ! Oni u sebi nose nasuprot NAS ograničeni stupanj individualnosti! Za njih to nije potpuno odgovorno, ne postoji u njima uljudbeno ponašanje kada kažu „ Nismo mi policajci svijeta „ Što su oni ? Jedna profinjenost s užicima. Mi  smo u tome neke nemoćne kapljice; kapamo žalosnu žalost i molimo za život. Tko to prihvaća ? ovi nikako, i oni jaki isto tako ! Oni imaju praznu dušu i prazninu u srcu, neku neizvjesnost gdje prestaje oštroumnost . Svijet bi mogao-ne će ! nema interesa. To se zna. Kroz takvo ponašanje pokazuje se prijeteća stvarnost koja otvara put većem zlu. Zasigurno ovaj je obrazac za nas neshvatljiv, za naše utjelovljenje čežnji i straha, jer ništa nije tako čudesno kao duša, a poglavito kad je sama, pa je tada i velika (ne nalazi ništa veće izvan sebe ). Tek sada dragi M. svojim bićem shvaćam one prijetnje iz 1992. god. od strane susjeda Krnete:“Dolje s hrvatskom zastavom! Inače ode vam glava ! „ I što smo mogli učiniti: sačuvati živu glavu ili zamećati „kavgu“ (svađu) ?

..prisjećanja se nižu…ne znam kome to govorim i tko mi može pomoći ? Moja ljestvica sjećanja će mi pomoći, posve polako i nečujno kroz sive i guste mreže pune gluhoće. Taj zazbiljni sablasni privid prolazi kroz moju tragičnost, ovdje u hangaru u kojem su lica skrivana, a jadna tijela povrijeđena. To su prokletstva! Svijet mora biti bijedan, taj svijet koji se skriva iza deklarativnih žaljenja

Ovdje je obilje muka s kojima je oblik krikova kao da dolaze iz dubine zemlje. Neki glas stiže do mene: silovana ti je kćer M. Glas se podmuklo ceri..zatim šutnja koja raste i koja je gora od straha. Šutnja možda čuva tajne i sve dane u čekanju nade.Šutnja se uspinje i proteže u teška usta puna vike, dreke i  krikova..zatim me probode neka bol kao oštra furija. Žena koja je nasuprot mene sva je blijeda u licu pilji u mene vrlo nadmoćno..opet onaj grozni glas.silovana ti je kći M….

Ova je ženskica sigurno od nekog doznala..gledala me žalosno i patetično..to nemože biti, nije li to laž, obična laž koja muči i traje, mislila sam…

Našu sreću, dragi M, ljepšu od svih zelenih vlati, nježniju od svih nježnih lica, silovali su žbiri bolesne krvi, krvosilovatelji u kojima nema nikakve ljudske vrijednosti, a kamoli ikakva srca! Vjekovni žbiri, paraziti na čudnom obrascu mržnje ..silovana je naša petnaestgodišnja  kći u cvatu svojih godina, željna majčinih usana i očeva pogleda, širokih prostora i razgovora, obilja života gdje su ruke prihvat sreće..sada su joj ex-izumi oduzeli sva nadanja, u bol je pokopali, i majčino srce uništili do gorčine. Čini mi se da smo se sjedinile u izgubljenom životu koji nas baca u ponor čija nas dubina oblikuje u čuđenje pa tražimo u sebi i duboki odgovor ! On glasi : u sebi svatko ima mnogo smrti, umiranje jest što naš život ima..tako kaže Rilke koji otkriva nagnuća k bespravnom odnosu smrti u oči –čovjeku

Živiš li još kćeri moja? Tvoje odalje uho čuje li otkucaje majčina srca ? čuje li moje vapaje koje zemlja daje ? nismo same-tu je N, mlada kao i ti, V malo starija od tebe, E, I  i još mnogo drugih. Tu je tjeskoba, teškoća i nada napete žalosti. Tu je i usud bitan za mučenje ! još je važniji interijer u hangaru, nitko ne zna što predstavlja. Njegovom uporabom završava se život još malo živog čovjeka ! U jednom mračnom kutku u obliku raširenih orlovskih krila koja prkose čudnoj i osjetilnoj ljudskoj ravnodušnosti, smješten je reflektor. Njegova mijena i taktičnost služi za mučenje..ovo nas naravno vodi do razmišljanja do koje su mjere došli nehumani ex-izumi. Ekstremno njihovo oduševljenje spremno je da ubija prikriveno:mrakom, hladnoćom, jakim zrakama čija jakost osljepljuje čovjeka i dopire duboko u drhtavo ljudsko tijelo..

Bože je li čovjek utjelovljeno biće civilizacije ?! neugodno je priznati da nije ! to su klonuli ljudi od svoga naroda odrezani ex.izumi i ništa više.

Čuje se glas nekog žbira, silovatelja: Diži se ženo „ skidaj se..! Viče jednom dvaput triput..lezi i reci mužu koliko si puta legla.

Bože strahote! Sve to strašljivije: gledanje u neki predmet, držanje ravnoteže u krugu čudnih boja, držanje glasa u sebi, u jadu koji se nataložio u iscrpljena osjetila..sve je crno u ženi..a onda gledanje unaokolo..duboka zamisao na proživjelo, pomisao na brak i vjernost, pomisao na sve  misli koje su odlutale, daleko od svih želja s mukama od svih želja s mukama u pamćenju. Užas jedan ! sve to nosimo-samo to ne nose ex-izumi

Njihova svakodnevna nazočnost u zbivanju postaje pohota za užicima Njihova svakodnevna nazočnost u zbivanju postaje pohota u očajnoj formi osjećaja. Stravično ex-izumsko divljanje…

Htjela sam dragi M…, da živimo veseli i slobodni bez objašnjenja bilo kakvih nepogoda i neprilika i onih zgoda i nezgoda oko nas. Onda, iznenada dođe ex-izumsko divljanje koje smo zajedno gledali s prozora naše sobe, njihove tenkove koji su za sobom ostavljali tutnjavu i smrdljivi dim. Gledali smo ih jutrima i večerima..Gledali smo kako našem susjedu Krneti Sili iz vozila , preko ograde u dvorište izbacuju puške i drugo oružje..i tako redom u označena dvorišta..to nisam odmah shvatila-bar u to vrijeme-sve dok, dragi M…nisu došli po tebe. Ti si s mukom gledao u njih, a ja sam se čudila zapitkujući „zbog čega to susjedi ? Kako znaš, jedan od njih je odgovorio „zbog nečega! Drugi put kad dođemo poći ćeš s nama i ti i tvoja kćerka „ Šutjela sam u strahu. Što sam drugo mogla? Sasvim sam na domaku pamćenju, na domaku nekog poznatog pravca gdje se ne mogu zaboraviti glavni događaji kojima treba dati pozornost. Tako u nekoj protkanoj viziji ponekad zazrcali tvoj osmijeh.

Ovaj put njega nema nestao je taj osmijeh, možda se sledio zajedno sa srcem, sledio se u koprenu bez ikakva znaka. Pritišćem svoje srce da ojača u ovoj kušnji sramnog života puna plača i tuge. Ovo je neshvatljivo kao jednosmjerna mržnja koja je izrasla iz zlomislenosti.Ovdje u hangaru, dragi M…sve je gore i gore, sve teško i nepoznato.Pogledi i strahovi povijaju se kao suho lišće na suhim granama. Ostala sam i dalje tvoja , ostala sam tvoja u teškoćama koje mogu učiniti život samotnim ….

Ulomak iz djela-muke u pamćenju

facebook komentari

  • peppermintt

    Užaš kakve su sve strahote prošle žene, djevojke, djevojčice
    Najmlađa silovana hrvatica imala je samo 6 godina, kada su u logoru Stajićevo u Srbiji nju i njenu sestru od 18 godina višekratno silovali.

    Ali o tomu se šuti neće to biti tema razgovora niti Vesne Pusić niti Josipovića s svojim srbijanskim “kolegama “…

  • peppermintt

    Užaš kakve su sve strahote prošle žene, djevojke, djevojčice
    Najmlađa silovana hrvatica imala je samo 6 godina, kada su u logoru Stajićevo u Srbiji nju i njenu sestru od 18 godina višekratno silovali.

    Ali o tomu se šuti neće to biti tema razgovora niti Vesne Pusić niti Josipovića s svojim srbijanskim “kolegama “…