Muškarci, budite hrabriji od pukog zarađivanja novca za obitelj, budite nježni prema ženama

2

Držanje za ruke, zagrljaj ili poljubac, sve to mogu biti nedužni izrazi ljubavi. Ali bez pozornog bdjenja i kreposti, ta vanjska očitovanja mogu lako prerasti u jedan oblik utilitarizma koji u konačnici može razdvojiti dvoje ljudi jedno od drugog i spriječiti da se ljubav među njima razvije u potpunosti. Ivan Pavao II., tada Karol Wojtyla, upozorava na ovu činjenicu kad obrađuje temu ˝nježnosti˝ u svojoj knjizi Ljubav i odgovornost.

Wojtyla objašnjava da se bit nježnosti sastoji u ˝tendenciji da se vlastitim osjećajem obuhvate tuđi doživljaji i stanja duše druge osobe˝ (str. 204). To je često iskustvo u romantičnim vezama, kad muškarci i žene bivaju dublje uključeni u unutarnji život voljene osobe, ulazeći u njene osjećaje i stanja uma.

Nježnost također traži vanjsko očitovanje. Nije dovoljno imati svijest o tome što se događa unutar druge osobe, nego se taj osjećaj bliskosti pokušava također i priopćiti voljenoj osobi. ˝Javlja se potreba signaliziranja drugomu ˝ja˝ vlastite prožetosti njegovim doživljajima ili nutarnjim stanjima tako da taj drugi čovjek osjeti da ja sve to s njim dijelim i doživljavam˝ (str. 204). Mi, stoga, izražavamo nježnost kroz različita vanjska djela: privijanje uz nekoga, grljenje ili ljubljenje druge osobe.

Preuranjena nježnost

Nježnost može biti jako nesebična i nevina kad se temelji na brizi za drugu osobu i za ono kroz što ta osoba u svojoj nutrini prolazi. No, Wojtyla upozorava da izvanjske geste kao što su zagrljaj ili poljubac mogu izgubiti svoj altruistički karakter i brzo prijeći u utilitarizam kad se počnu koristiti prvenstveno kao sredstvo za užitak. Jednom kad ˝potreba da zadovoljimo svoje vlastite osjećaje˝ počne prekrivati istinsku nesebičnu brigu za drugoga, očitovanja nježnosti prelaze u egoizam i sprječavaju puni razvitak ljubavi.

A prelaženje u egoizam je nešto što nam se lako može dogoditi, iz dva razloga. Prvo, kao što nas Wojtyla podsjeća, ljubav između muškarca i žene pokreće se velikim dijelom pomoću osjetilnosti i osjećajnosti, koje nikad nisu do kraja zadovoljene i koje uvijek traže još veće količine užitka. S obzirom na našu palu narav, možemo izražavati našu nježnost više zbog emocionalnog i osjetilnog užitka koji time postižemo, nego zbog nesebične želje da uđemo u nutarnji život druge osobe. Kao što Wojtyla objašnjava: ˝Različiti oblici nježnosti mogu lako odstupati od ljubavi osobe, a približavati se egoizmu osjetila ili makar egoizmu osjećaja˝(str. 208).

Drugo, subjektivni aspekt ljubavi (snažni osjećaji ili osjetilni užitak koji doživljavamo) razvijaju se mnogo brže od objektivnih aspekata (krepost, prijateljstvo, davanje, odgovornost). Budući da se osjećaj ljubavi često doživljava kao ˝iznenadna i snažna eksplozija˝, mnogi su na kušnji da daju ili primaju vanjska očitovanja nježnosti prije nego što su se ti objektivni aspekti ljubavi imali priliku razviti (str. 208). A, kao što smo vidjeli u ranijim razmatranjima, ti objektivni elementi su ključni kako bi osigurali da će veza ostati na razini predavanja samog sebe i da neće upasti u utilitarizam. Zato su preuranjena očitovanja nježnosti štetna za ljubav jer stvaraju samo ˝privid ljubavi, onakve kakve zapravo nema˝.

Zaista, kad zagrljaj, poljubac ili neko drugo očitovanje nježnosti dajemo ili primamo prerano, prije nego što su objektivni elementi ljubavi sazreli, zapravo gradimo prepreke ljubavi. Wojtyla objašnjava: ˝Posve je sigurna tendencija (…) prema njihovu preuranjenu korištenju [misli se na iskaze nježnosti, op. prev.] u slučajevima kada kod oboje imamo posla samo s razbuđivanjem osjećajnosti, a zajedno s njom i osjetilnosti, ali još nedostaje objektivni profil ljubavi i sjedinjenja osoba. Takva preuranjena nježnost u općenju osoba y – x nerijetko čak i uništava ljubav ili, u najmanju ruku, ne dopušta joj da se razvija u svoj punini, u svoj nutarnjoj i ujedno objektivnoj istini˝ (str. 208 – 209).

Idemo li predaleko?

Iskustvo mnogih mladih ljudi to potvrđuje. U početnim stadijima veze, muškarac i žena počinju razvijati dobro prijateljstvo. Mogu puno vremena provesti šetajući, nalazeći se na kavi, družeći se u velikim grupama ljudi uvijek u ugodnom razgovoru jedno s drugim, upoznavajući se. Ali, jednom kad se u vezu uplete fizički element, ti fizički oblici intimnosti sve više postaju središte veze, dok prava komunikacija, rad na problemima i zajednički rast u kreposti postepeno zauzimaju zadnja mjesta.

I to nas ne bi trebalo iznenaditi. Ako prerano doživimo snažne osjećaje povezane s osjetilnim užitkom, manje je vjerojatno da ćemo njegovati objektivne aspekte ljubavi (krepost, prijateljstvo, predanost, davanje), s obzirom da ti aspekti zahtijevaju puno više vremena, rada i žrtve da bi se razvili. Zašto bismo uložili sav taj trud kad je osjetilni užitak ljubavi moguće postići tako lako i brzo? Ipak, u stvarnosti, davanje i primanje nježnosti, odvojeno od objektivnih aspekata ljubavi, stvara samo privid ljubavi i često prikriva stvarni stav koji pokreće vezu: egoizam koji je sušta suprotnost ljubavi.

Zato moramo biti iznimno oprezni kad iskazujemo ili primamo očitovanja nježnosti. Wojtyla kaže da bi očitovanja nježnosti uvijek trebala biti udružena s još većim osjećajem odgovornosti za drugu osobu. ˝Ne može postojati istinska nježnost bez zrela suzdržavanja, koje ima svoj izvor u volji spremnoj uvijek ljubiti i koja dosljedno nastoji nadvladati uporabni stav… Bez takva suzdržavanja naravne energije osjetilnosti, kao i energije osjećajnosti koje su uvučene u njihovu orbitu, postat će samo tvorivo egoizma osjetila˝ (str. 210 – 211).

Drhtaji braka

Nakon što se pozabavio opasnostima preuranjene nježnosti, što se posebno odnosi na ozbiljne veze, Wojtyla nastavlja s raspravom o ključnoj ulozi koju nježnost mora igrati u braku. Ovdje se on ne bavi samo vanjskim manifestacijama nježnosti, nego nečim puno dubljim, samom nježnošću. U braku bi nježnost trebala uključivati ˝stalan udio osjećaja, stalnu njegovu zauzetost u ljubavi, jer on čini ženu i muškarca međusobno bliskima, on stvara nutarnje ozračje komunikativnosti˝ (str. 210). Nakon toga kaže da je takva nježnost vrlo potrebna u braku.

U tom kontekstu, Wojtyla nudi drugu, još potpuniju definiciju nježnosti, u svjetlu njene primjene na odnos supružnika: ˝Nježnost predstavlja sposobnost osjećanja cijeloga čovjeka, cijele osobe, u svim i najskrovitijim drhtajima njezine duše, a uvijek s mišlju na istinsko dobro te osobe˝ (str. 210). Kakvog li snažnog opisa! Osjećati ˝najskrovitije drhtaje duše˝. Osjećate li vi što se događa u najdubljim dubinama duše vašeg supružnika? Njegove nade, strahove, terete, rane? Wojtyla izaziva supružnike da istinski ujedine svoja srca, da ona budu istinski sposobna ući u nutarnji život onog drugog. On piše: ˝Nježnost izaziva uvjerenje da nisam radi sama sebe, da sve ono čime živim istodobno predstavlja i sadržaj života druge, najbliže osobe. Takvo uvjerenje u velikoj mjeri pomaže i podupire svijest o sjedinjenju˝ (str. 210).

Žene i nježnost

Wojtyla kaže da žene ne samo da očekuju ovakav tip nježnosti od svojih muževa – one zapravo na njega imaju i pravo u braku. On daje tri razloga zašto bi muževi trebali ući duboko u emocionalni život svojih supruga.

Najprije, na najjednostavnijoj razini, emocionalni život žene općenito je dublji od muškarčeva. Prema tome, žena ima veću potrebu za nježnošću na način koji će muškarci možda teško razumjeti s obzirom da oni ne dijele tu potrebu u tolikoj mjeri.

Drugo, žena daje samu sebe muškarcu. Kad se žena uda, ona obično ostavlja svoj dom i svoju majku i oca kako bi se pridružila svom mužu. Budući da žene općenito imaju bogatiji emocionalni život, njima bi taj odlazak od kuće mogao pasti teže nego muškarcima, posebno ako dolaze iz čvrsto povezane obitelji u kojoj su veze s roditeljima jake. Dok se većina muškaraca veseli odlasku iz obiteljskog doma i započinjanju nove avanture bračnog života, neke žene, unatoč tome što osjećaju to uzbuđenje, također doživljavaju i osjećaj gubitka kad ljude za koje su se najviše emocionalno vezale kroz svoj život ostavljaju kako bi se pridružile svome mužu. Dakle, žena ima još veću potrebu da njezin muž uđe u njene osjećaje i stanje uma kad ona prolazi kroz tu promjenu i predaje samu sebe u braku.

Treće, žena u svom životu prolazi kroz iznimno važna i teška iskustva (npr. trudnoća, rađanje, dojenje, briga za novorođenče, ostavljanje posla, ostajanje kod kuće). Neke se žene osjećaju vrlo usamljeno u tim novim iskustvima. Zato one imaju posebnu potrebu za nježnošću svojih muževa dok prolaze kroz te promjene.

Izazov za muškarce

Wojtyla izaziva muškarce da učine puno više od zarađivanja novaca kako bi uzdržavali svoju ženu ili brige za kuću. On izaziva muževe da uđu dublje u emocionalni život svoje žene, da ˝osjećaju cijelu osobu˝. Muškarci koji se toliko zaokupe poslom, sportom, večernjim vijestima ili planovima za kuću dok su istovremeno emocionalno udaljeni od svoje žene, ne uspijevaju pružiti onu vrstu nježnosti koju Wojtyla opisuje kao posebno pravo koje pripada ženama u braku.

Ovaj izazov za muškarce je posebno važan kad njihove žene postanu majke, jer tada žene možda i najviše trebaju nježnost svojih muževa. Naša kultura ne priznaje u potpunosti dostojanstvo i vrijednost majčinstva. Muškarci na radnim mjestima stalno dobivaju pohvale, poštovanje i priznanje za svoja profesionalna dostignuća, ali žene koje odluče ostati doma i posvetiti svoj život podizanju djece rijetko dobivaju takvo priznanje od svijeta. Zapravo, puno puta ih se gleda svisoka.

Evo primjera iz mog života: ljudi mi često zahvaljuju za moje knjige, članke i predavanja. Ali, vrlo malo ljudi se potrudi kako bi zahvalilo mojoj ženi što je dala život našoj djeci, bilo u duhovnim pitanjima jer ih je učila o Isusu i oblikovala ih u krepostima ili u prizemnijim stvarima kao što su mijenjanje pelena, pripremanje bočica s mlijekom i čitanje Crvenkapice pet puta na dan. Baviti se katoličkim apostolskim radom pišući i poučavajući može biti dobra stvar, ali to je blijedo u usporedbi s onim što moja žena kod kuće radi s našom djecom.

Ipak, naša kultura neprestano hvali ljude zbog njihove produktivnosti i postignuća izvan kuće, ali zbunjujuće svisoka gleda na ženu koja odluči ostati kod kuće kako bi podizala djecu. Nije onda ni čudo što se mnoge majke osjećaju vrlo usamljeno i počinju preispitivati stanje svog života kad radno mjesto zamijene majčinstvom. Zbog toga, posebno u kulturi kao što je naša, muškarci više nego ikad dosad moraju odustati od svog uobičajenog ponašanja kako bi pružili potporu svojim ženama i ušli u mnoge ˝drhtaje duše˝ koji ih potresaju kroz te važne trenutke u njihovim životima.

dr. Edward Sri | www.catholiceducation.org

Prijevod: L.Ć. | Bitno.net

facebook komentari

  • Gost

    Obavezno pročitati!!

    • diablo

      ….