Muslimanski radikali žele stvoriti embrije za šerijatsku BiH

0
Kad dobiju 25 posto glasova, tražit će recimo da imaju ministra obrane. Hrvati i Srbi će se protiviti, a stranci će reći to je volja birača

Nakon snimljenog intervjua u ugodnom ambijentu restorana Alas u Banjoj Luci prepunom poznatijih gostiju, dugo smo sa zamjenikom predsjedatelja Vijeća ministara BiH i ministrom financija i trezora doktorom Nikolom Špirićem razgovarali o mnogim temama. Uistinu iznenadio me lakoćom i jednostavnošću kojom je obrazlagao svoje teze. Svoje stavove koje izgovori “off the record” zapravo potvrdi kada se uključi diktafon za snimanje. Ni slovo nije promijenio ni kada smo mu tekst poslali na autorizaciju.

– Izjavili ste da je u BiH problem što nema razgovora. Na što ste konkretno mislili?

– Mislim da budućnost BiH počiva na unutarnjem dijalogu koji mora biti konstantan. Od Daytona on ne postoji, ili postoji samo na poziv važnih međunarodnih adresa. Ja nisam vidio da su ljudi ovdje sjeli i razgovarali sami o svim bitnim pitanjima, da se iscrpe svi kapaciteti iz Daytona koji u tom sporazumu postoje. Samo idu kad ih se pozove s neke međunarodne adrese i onda tako brzo idu da me je strah da ne dožive prometnu nezgodu. To je znak da ne postoji zemlja i da nisu političke elite odane zemlji. U BiH je problem i što se pregovara, a ne razgovara i to je ono što nam je prodala međunarodna zajednica. Zbog toga ja nisam siguran da se može izgraditi prosperitet bez unutarnjeg dijaloga. U BiH je na sceni inat-politika koja ne može donijeti uspjeh.

– Stječe se dojam da ponekad i međunarodna zajednica zaustavlja i te rijetke pozitivne dogovore koje bi domaći političari mogli postići?

– Ja smatram da je BiH međunarodni poligon za projekte izvan BiH i da je BiH po konceptu međunarodnih mehanizama u fazi čekanja, jer ima prividnu stabilnost, a svi procesi mogu čekati dok se druge stvari u regiji ne poslože. Ako je i to projekt, onda u redu. To znači da nas čeka faza prosperiteta u kojoj ćemo biti potpomognuti od međunarodne zajednice. Ništa jednu zemlju ne može tako snažno integrirati kao ekonomija. Ako je cilj integracija zemlje, onda bi međunarodna politika trebala potaknuti ekonomiju ovdje. Zamislite da je u BiH izgrađeno stotinjak malih tvornica na bazi međunarodnog kapitala u kojima bi zajedno radili i Bošnjaci i Srbi i Hrvati i pričali jedni drugima kroz kakve su strahote prošli. Tako bi pomirenje išlo mnogo lakše. Naš meni je u politički sirovom stanju koji nas drži tu gdje jesmo. Ja ne vjerujem da ta međunarodna pomoć ide u cilju integracije BiH. Mislim da se BiH drži strogo nacionalno podijeljena uz jednu prividnu stabilnost.

– Ponekad se čini da i dobronamjerni predstavnici međunarodne zajednice često ne razumiju koncept BiH?

– Ili je ne razumiju, ili je predobro razumiju. To je dvojba. Ja ih ne dijelim na dobronamjerne i manje dobronamjerne. Svi su oni na jednom ozbiljnom međunarodnom projektu i mislim da oni rade posao s jednim jasnim ciljem da u BiH treba rješavati neke druge procese.

– 20 godina međunarodna zajednica stalno istim konceptom, rušenjem nacionalnih stranaka, nastoji promijeniti stanje u BiH, a nikako da shvati kako će rješenjem nacionalnog pitanja nacionalne stranke same pasti. Kada će međunarodna zajednica shvatiti da treba promijeniti politiku prema BiH?

– Nije pitanje kad će to oni shvatiti, već kad ćemo mi u BiH shvatiti da moramo urediti zemlju bez prisustva međunarodne zajednice. Ja međunarodnu pomoć doživljavam kao ortopedska pomagala za čovjeka ozlijeđenog u prometnoj nezgodi. Smisao njegove rehabilitacije je da iz dana u dan smanjuje ulogu ortopedskog pomagala. A mi u BiH, 20 godina poslije Daytona, tražimo jačanje uloge međunarodne zajednice u BiH. To je zabluda, prije svega bošnjačkog političkog faktora. Oni očekuju da će međunarodna zajednica izgraditi zamišljenu BiH po njihovoj volji. Srbi se strogo drže Daytona, a Hrvati žive u daytonskom nezadovoljstvu, okviru koji im nije komotan. Zato ja mislim da mi koji živimo u BiH moramo odlučiti kako da ova zemlja bude po mjeri svih.

– Političar ste koji stalno ponavlja kako domaći lideri moraju dogovoriti koncept uređenja BiH ?

– Naravno, ali smatram kako je za one koji kreiraju globalni poredak prvo važno da se regionalno poslože kockice i da tek onda dođe red na BiH, a ako mi prije postignemo dogovor i kažemo da smo za EU, to onda za njih nije dobro. Tu leži problem i ja sam za koncept da što manje koristimo tu međunarodnu zajednicu za rješavanje unutarnjih odnosa. BiH je još uvijek navođena, a ne vođena zemlja. Kada sam bio predsjedatelj Vijeća ministara pitali su me kamo ide BiH, a ja sam kazao da ne idemo, nego nas vode. Sve više se osjećaju ti obrisi međunarodne politike. BiH ne postoji kao država, jer ne postoji nijedan problem gdje bilo tko, Vijeće ministara, Parlament ili bilo tko drugi unutar BiH, može sjesti i reći: hajde riješimo to. Uzmite za primjer sigurnosne agencije i pravosuđe, pa oni bolje surađuju s agencijama iz inozemstva, nego između sebe unutar BiH. To naprosto nije formula uspjeha, već trčanje u krug bez dodirnih točaka. Kad sam bio predsjedatelj Vijeća ministara, okupio sam sve te agencije i samo sam tražio od njih da budu odani zemlji u kojoj rade, a onda su stranci rekli „što taj mangup hoće, odakle njemu pravo da se miješa“. A ja se nisam miješao i govorio im kako raditi, već samo tražio da budu odani zemlji. Mi unutar BiH se moramo okrenuti jedni drugima, bez obzira kakvi smo, sa svim svojim manama i vrlinama.

– Što strategijski smatrate glavnim izazovom u predstojećem razdoblju?

– Ono čega se ja bojim je da ni Srbi ni Hrvati nisu svjesni promjene mentaliteta Bošnjaka u radikalnom smislu. To u Banjoj Luci i Mostaru izaziva podsmijeh, a to zapravo treba biti zvono za razgovor, jer to nije u interesu nikoga, pa ni Bošnjaka. Preko tih svojih radikalnih organizacija oni će biti u svakoj instituciji sustava pokušavajući stvarati te embrije svojih šerijatskih državica. Sutra će, primjerice, reći da ‘nije dobar musliman’ ni Zlatko, ni Suljo ni Fahro, već neki ‘Abu Hamza’. I kada dobije 25 posto glasova htjet će biti ministar obrane. Hrvati i Srbi će se protiviti, a onda će ovi iz međunarodne zajednice reći da je to volja birača. Mi čekamo tu volju naroda, a nismo svjesni kako se BiH mijenja iznutra. To će biti najveća opasnost za buduće procese integracija u BiH. Ja sam protiv svakog radikalizma, i srpskog i hrvatskog, ali mislim da je ovaj dobro etabliran. Mislim da to i međunarodne adrese znaju. Postoji veliki broj Bošnjaka koji se ne slažu s tim, ali progutat će ih ta priča, a to nije interes ni Srba ni Hrvata. Kad pričate o tome s međunarodnim čimbenicima reći će vam da nije tako, ali kada prave svoju analitiku onda će vam u Europi reći da bi to mogla biti prepreka da se BiH kreće ubrzano prema EU. Toga mi u BiH moramo biti potpuno svjesni.

– Može li se unutar bošnjačkog korpusa stvoriti kritična masa koja se spremna obračunati s takvim pojavama o kojima govorite?

– Međunarodna zajednica pere dio svog prljavog obraza kroz rat u BiH, kroz Bošnjake i bošnjačku politiku. Da bi se borili protiv toga, oni će morati razotkriti i njih i u tome je problem. Još uvijek ne postoji dovoljna politička zrelost kod Bošnjaka da se ozbiljno uhvate u koštac s ratnim zločinom, terorizmom i organiziranim kriminalom. Kod Bošnjaka postoje milijarderi, ali ih nitko ne pita otkud im to. Čim je neki Srbin ili Hrvat bogataš, odmah se postavlja pitanje otkud mu to i smatra ga se kriminalcem. Mislim da je taj politički autizam kod bošnjačke elite opasan za sve nas. Vidjeli ste ovaj zadnji odnos SIPA-e i Tužiteljstva. To govori da oni još uvijek nisu spremni zagristi tu gorku pilulu. Pa ovdje je bio krvavi rat i nisu ti Bošnjaci dijelili čokolade od 1992. do 1995. godine. Ali i ovdje vidim utjecaj te nevidljive međunarodne ruke. Teško će biti živjeti u BiH ako sam samo ja čist, a svi drugi koji žive sa mnom su pod paskom sumnje. To nije dobar ambijent za BiH.

– Hrvati u BiH Vas uglavnom doživljavaju kao prilično liberalnog političara i ja osobno sam sumnjao da ćete kao takav politički preživjeti i u Sarajevu i u Banjoj Luci. Kako gledate na to da i takve srpske i hrvatske političare službeno Sarajevo doživljava kao radikalne i da samo sebe smatra Bosnom i Hercegovinom, a Republiku Srpsku skoro kao drugu državu?

– Jednom od bošnjačkih članova Predsjedništva BiH sam jednom prilikom savjetovao da ode kod Milorada Dodika u Banju Luku i razgovara s njim o svim otvorenim pitanjima. Njegov odgovor je bio ‘može li na neutralnom terenu’, što pokazuje da bošnjačka politička elita RS ne doživljava kao dio BiH. Ovdje ne treba žuriti. Komfor RS-a će izgraditi autizam političkog Sarajeva. Od Srba se traži da javno kažu da su dio BiH, a bošnjačka politika vam pokazuje da RS uopće ne doživljava kao dio BiH. Te negacije nisu dobre za BiH. Ja nemam kompleksa, u Sarajevu sam od 1969. godine i Sarajevo sigurno nema problem sa mnom. Ne znam imam li ja problem sa Sarajevom, ali to je bošnjački grad. Sve se promijenilo jer jedan rat kakav je onaj u BiH donio je ogromne posljedice, poglavito u demografskom smislu. Moramo sagledati realno stanje i vidjeti kako izgraditi državu da ona bude komotna za sve i da ljudi budu sretni u njoj. To traži pojačanu odgovornost bošnjačke političke elite na čiji sam autizam među prvima upozoravao. Moj liberalizam meni ne smeta. Ja sam shvatio da kad sam u Sarajevu da sam na ribarenju i kad čovjek ide s tim osjećajem onda sam sebi suzi prostor za pogreške.

– Bili ste predsjedatelj Vijeća ministara, sada ste zamjenik i ministar financija i trezora. Što je teže raditi?

– Teško je i jedno i drugo. Mislim da je teže biti ministar financija, jer je to posao s određenim resorom, a za mjesto predsjedatelja Vijeća ministara sam uvijek govorio da je ured za međunarodnu poštu. To je i domaća i međunarodna željoteka. Svi oni znaju da je to mjesto bez kompetencija. To naprosto nije vlada. Ministarstvo financija je ministarstvo koje mora biti operativno. Troši se novac, mora biti pojačana doza odgovornosti i zato je to teže raditi nego biti predsjedatelj Vijeća ministara. Iako, i jedno i drugo, imajući u vidu konstrukciju BiH, su mjesta bez ovlasti. Međunarodna zajednica je institucionalno ispraznila BiH. Svi procesi su izvučeni iz Parlamenta, Predsjedništva, Vijeća ministara i sad kada je to istrošena formula nastoje se probuditi institucije, ali institucije bez ovlasti ne mogu dati rezultat. Čini mi se da se pomalo pravi zagušljiva situacija s namjerom da se ozbiljnije uđe u prekompoziciju BiH. Mislim da su i ovi socijalni slučajevi u Sarajevu pokušaj da se izvrši pritisak na prekompoziciju zemlje. Međutim, ja mislim da je to formula koja se ovdje ne može primijeniti kao u nekim drugim državama.

– Može li to otići u nekom drugom smjeru?

– To je ono čega se ja bojim, ali vjerujem da su toga svjesni i ovi međunarodni čimbenici. Zajednička socijalna nevolja može istjerati ljude da prosvjeduju zajedno, ali ih vješti političari mogu podijeliti i onda socijalna komponenta vrlo brzo postaje politički, odnosno nacionalni plijen. To nije formula koja može BiH povući naprijed.

– Možete li povući paralelu između sadašnjeg i Vijeća ministara koje ste Vi vodili? Ima li tu nekih razlika, ili je riječ o kontinuitetu?

– Ja sam bio u različitim kombinacijama kada su različite stranke činile parlamentarnu većinu i ne postoji nitjedna razlika, osim što se svaki put vidi ispraznost, lagano kotrljanje, a najčešće stajanje.

– Osjećate li se Vi sigurno u Sarajevu?

– Nisam ja čovjek koji previše pozornosti poklanja sigurnosti. Naravno, incidenata i blesavih ljudi može biti svugdje, pa i da netko strada, ali mislim da smo se svi potrošili od 1992. do 1995. u tom radikalizmu, ali razumijem one koji se boje kad dođu u Sarajevu, poglavito oni koji su bili u logorima, ili su imali neka druga neprijatna iskustva. Sarajevo mora pokazati mnogo više brige za zajedničku sigurnost. Što se mene tiče, nema ljudi u Sarajevu koje, u pozitivnom i negativnom smislu, osobno ne poznajem, jer sam dugo bio tamo. Ja Sarajevo ne doživljavam kao opasnu sredinu, osim što ga doživljavam kao nacionalno ispražnjenu sredinu. To samo po sebi ne ulijeva sigurnost nikome tko razmišlja. Ja osobno nemam nikakav poseban strah. Uostalom, ljudi su ginuli za RS. Ako je moglo poginuti 60.000 ljudi, zašto bi se mi politički predstavnici bojali. Obrana podrazumijeva i da netko od nas nekad primi neki udarac. Meni smeta kada Banja Luka razmišlja je li strah ili nije. Strah nije saveznik za obranu.

– Mnogo se špekulira oko rekonstrukcije vlasti u BiH. Kako Vi na to gledate?

– Svaka rekonstrukcija vlasti je kupovina vremena. Temeljna rekonstrukcija treba dovesti do toga da se riješe barem dva-tri krupna politička pitanja, a rekonstrukcija zbog rekonstrukcije je više zavlačenje javnosti. Dobro bi bilo naći neki zajednički imenitelj do izbora, ali se ne traži i to je ono što me brine. Ako tražite partnera među bošnjačkim strankama svejedno je tko će to biti. Oni imaju jednu crtu koju ne smiju prijeći. Najbolje se to pokazalo oko ovog sukoba SIPA-e i Tužiteljstva Nitko nije smogao snage prijeći crtu i reći: bez obzira je li bilo proceduralnih propusta zločin je zločin. Opet tu imamo to skriveno pranje savjesti međunarodne zajednice koje je opasno za BiH.

– Hrvatsko pitanje je jedno od ključnih problema u BiH. kako ga riješiti?

– Hrvati kao konstitutivan narod moraju imati ista prava kao i druga dva naroda. Treba sjesti za stol i otvoriti te probleme. Treba ponuditi formulu koja će tri naroda držati u jednakom položaju i ravnoteži. Tražiti neka međurješenja za Hrvate nije put za stabilnost BiH, a upravo to se radi.

– Kakva je danas ekonomska situacija u BiH? Mogu li se tu očekivati neki pozitivni pomaci?

– Ja se naprosto divim da uspijevamo očuvati makroekonomsku stabilnost, imajući u vidu rat i poratnu situaciju. Ono što je daytonska realnost je da su na razini entiteta sve razvojne i socijalne komponente. Država se ovdje pojavljuje kao protočni bojler. Najveća centralizacija je napravljena izmjenom Zakona o PDV-u, po kojoj se prvo namiruje država, a entitetima što ostane. Mislim da je i to urađeno pod pritiskom međunarodne zajednice. Ja sam bio jedan od rijetkih koji je kazao zašto bi država bila u suficitu, a umirovljenici i rudari dolazili pred entitetske vlade i uništavali zgradu. Država mora pokazati tu dozu solidarnosti, ali još nismo došli do te formule. Mislim da nismo prezaduženi i da BiH raspolaže resursima na temelju kojih može graditi brže stope gospodarskog rasta. Za čudo, možda smo trenutno i bolji od drugih u regiji u tom ekonomskom smislu, ali mi smo mala zemlja i nekoliko velikih investicija u BiH može povećati stopu rasta na dva ili tri posto i to bi značilo izlazak BiH u nešto bolji ekonomski prostor. Nije bolja situacija ni u drugim zemljama. To nam nije ohrabrenje, ali nismo ekonomski izoliran otok.

Jozo Pavković

facebook komentari