Mustač i Perković su bili dio “Sustava”

1

Kao prvi zaključak, dakle, uzevši u obzir profil ljudi oko Tuđmana i Miloševića od 1990. do 1995., može se prihvatiti teza da je raspad Jugoslavije i rat prouzročila savezna Udba i njene republičke ispostave. Hrvatski nacionalisti, hrvatska emigracija i iseljeništvo, rane dragovoljne postrojbe HOS-a, značile su naivno i jeftino topovsko meso i bespovratni novac bez zateznih kamata u prethodnim inter-udbaškim i inter-jugoslavenskim svađama.

https://i2.wp.com/upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/dc/Udba_iskaznica.jpg?resize=389%2C252

Netočno je  tvrditi da je Udba u Jugoslaviji  imala fiksnu ideju da likvidira samo tzv. hrvatske klerofašiste. Sustav (udba) stalno je fizički likvidirao, a pogotovo degradirao, masu svojih vlastitih ljudi. Zanimljivo da od tisuća  informbiroovaca, ili komunističkih udbaša i revizionista  koje je Tito maknuo, nikada  ne vidimo niti jednog danas od njih na malim ekranima ili u nekom novinskom intervjuu u Hrvatskoj.

I bivši hrvatski komunistički čelnici, Račan, Tuđman, Mesić, kao i masa drugih, znali su još davno u bivšoj Jugoslaviji da svaki njihov službeni odlazak u Beograd može značiti karta u jednom smjeru. Stoga je bilo dobro imati nekog „stand by“ gazdu na Zapadu, pogotovo u Americi, što je bivši sekretar za vanjske poslove Budimir Lončar i stotine njegovih bivših i sadašnjih jugoslavenskih (hrvatskih?) diplomata i njihovih obitelji dobro shvatio – pogotovo u oči dramatičnih događaja 1991. godine.

Gledajući profil čelnih ljudi u Hrvatskoj od 1991. i nadalje, upada u oči da su svi, ili gotovo svi, u najvažnijim dijelovima jugoslavenske sudbene, izvršne i vojne vlasti bili nekoć visoko pozicionirani komunisti. Neukusno je stoga danas vrijeđati isporučene udbaše Josipa Perkovića ili Zdravka Mustača radi njihovih navodnih egzekucija hrvatskih emigranata, ako se prije toga ne uzme u obzir da su oba dvoje bili ljudi Sustava, baš kao i stotine malih i manjih perkovića i mustača u Tuđmanovom okruženju. Upravo radi svoje inertnosti i nezainteresiranosti da brane i očuvaju komunističku Jugoslaviju, a nipošto radi neke ljubavi prema novoj Hrvatskoj, tisuće malih i velikih perkovića, tisuće bivših hrvatskih titića, odigrali su protiv svoje volje važnu ulogu u stvaranju Hrvatske.

https://i1.wp.com/www.vreme.com/g/images/1070986_30-01.jpg?resize=438%2C291

Uzde vanjske politike Hrvatske držali su 1991., i još drže, brojni bivši jugoslavenski diplomati, a sam kabinet u novoosnovanom ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske, po broju bivših jugoslavenskih novinara i bivših jugoslavenskih diplomata, više je kadrovski sličio na poslovnicu jugoslavenske komunističke novinske agencije Tanjug nego na kabinet jedne samostalne države.

I Tuđmanova odluka da zadrži Titino poprsje i da ne miče Titino ime s Kazališnog trga bila je želja da otupi kritike Zapada o navodnoj desničarskoj i ustašoidnoj orijentaciji rane hrvatske države. Je li ta Tuđmanova ikono-titoistička odluka bila fingirana ili stvarna? Nije mu pomogla. Od 1991., a manjim dijelom i danas, Hrvatska  u stranim medijima i akademskim diskusijama u inozemstvu slovila je i slovi kao „nacionalistička  država“, a Tuđman kao „povijesni revizionist“.

Nadrealističke objede Zapada na račun Tuđmana i Hrvatske bile su logičan odraz na hiperrealističko stanje Tuđmanovog  post-komunističkog okruženja i njegovog ad hoc reaktivnog stvaranja Hrvatske, stvaranja u kojeg niti sam Tuđman do 1991. nije vjerovao! Brojni Tuđmanovi ex-post-komunistički ministri i savjetnici nisu htjeli demantirati strane objede o nekoj nacionalističkoj Hrvatskoj jer bi u protivnom to značilo da oni jasno i glasno moraju priznati suprotnu istinu svojim stranim kolegama;

„Gospodo ne!, Nismo mi nacionalisti, niti je to ustaška Hrvatska. Pa mi smo svi od reda bivši udbaši i skojevci!“ Te riječi oni dakako nisu mogli reći u javnosti jer bi izgubili vlastitu vjerodostojnost.

(Svršetak u sljedećem broju)

Tomislav Sunić

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    ZVONKO BUŠIĆ HRVAT STOLJEĆA!

    Jest,
    Lilith. To sam ja “iz mlađih dana”. To je bilo na majčin dan, mislim 20
    svibnja 1979. godine u Federalnom zatvoru Lomp Pac, Cal. Taj dan se ne
    može i nebi trebao zaboraviti. Mene je često Zvonko zvao, naravno na
    telefon. Tako, jedne zgode, u prosincu 1978. godine me nazvao i pitao
    me: da šta radim? Kada sam mu rekao da nikada nebi mogao pogoditi šta
    radim, odmah me zamolio da ga ne “gnjavim” te da mu odmah kažem šta
    radim. Kada sam mu rekao da rakiju pečem, od zadovoljstva i želje
    zamolio me da kada slijedećeg puta budem kod njega dolazio u posjetu, da
    mu malo rakije, one naše “prave”, kako je Zvonko rekao, donesem. To sam
    i učinio prve posjete.

    Kako
    je bila velika strogoća i još temeljitiji pregled pri ulazu u zatvor,
    morao sam smisliti način kako to “prikrijumčariti”, pronijeti. Na
    zatvorskoj zgradi je bio toranj iz kojeg su stražari, čuvari preko
    zvučnika posjetiteljima govorili na koje mjesto će parkirati automobil.
    Pošto sam im dao moje ime i prezime, rekli su mi gdje ću parkirati te da
    se određenim pravcem uputim prema ulzanim vratima.

    Stavio sam
    plasičnu malu bočicu rakije unutar mojih gaćica, stiskao stegnima, pošao
    preko parkirališta prema ulaznim vratima; ali na nesreću, prilikom hoda
    bočica sa rakijom se počela klizati kroz nogavice i hoće ispasti. Kako
    sam ja nogama stegnuo bocu, očito se vidjelo da smiješno hodam, koracam.
    Kada sam unišao unutra, na hodniku, službujuća Gospođa me je odmah
    upitala: “zašto ja tako smiješno hodam? Dali sam bolestan”? Odgovorio
    sam da imam problema s mošnjama, skrotumom, i na svu sreću, uspijelo!

    Kada
    sam se sastao sa Zvonkom, to sam mu rekao. Začudio se je da sam uspio,
    te mi rekao da hodem u nužnik, ali da se pazim jer svugdje su
    postavljene kamere za snimanje. Stavio sam kaput na kameru, izlio rakiju
    u jednu plastičnu čašu koju sam za tu svrhu imao. Došao sam kod Zvonka s
    punom čašom “čiste vode”. Zvonko me je zamolio da mu donesem iz
    postavljenih za tu svrhu aparata za slatka pića, jednu bocu voćnog soka,
    što sam i učinio.

    Tako je naš dragi junak nad junacima Zvonko
    Bušić i u zatvoru, iz kojeg je svijedočio za Hrvatsku, imao “kapljicu”
    naše prave i prirodne lozovače rakije. Bili smo taj dan iznimno obadvoja
    vrlo veseli, zadovoljni i do mile volje se ispričali o našoj napaćenoj
    Hrvatskoj. Tako je i taj dan u zatvorskom dvorištu došlo de te slike.

    Dragi
    moj voljeni prijatelju Zvonko Bušić, tvoj suborac i zatvorski patnik
    Mile Boban ti ovog puta i na ovom mjestu ti šalje iskrene pozdrave s
    našim hrvatskim pozdravom:
    ZVONKO BUŠIĆ S NAMA JE!
    Počivao u MIRU BOŽIJEM!
    Tvoj prijatelj Mile Boban, Otporaš.
    ZDS!