Pratite nas

Kronika

Mustačev krug je otpisao Perkovića i Pratesa

Objavljeno

na

Bliži se 60 dana od kako su na snagu stupile izmjene tzv Lex Perkovića, odnosno kako je postao pravovaljan EUN Njemačke za izručenjem Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Na Perkovićevo izručenje primjedbi nije imao ni Ustavni sud, a Vrhovni razmatra žalbu odvjetnika Gizele Đureković kao oštećene na odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici da Zdravko Mustač ne bude izručen. Do isteka 60 dana od zaprimanja naloga trebali bi biti okončani svi postupci vezani za izručenje.

[dropcap]V[/dropcap]rhovni sud je pod pritiskom premijera Zorana Milanovića koji je više put izjavio da su sudovi koji su odobrili izručenje postupali suprotno zakonu kojeg da najispravnije tumači Vlada jer da ga je ona i donijela, a da je sud koji je odbio izručenje postupio ispravno. Neki promatrači procjenjuju da će Vrhovni sud usprkos pritiscima iz samog vrha izvršne vlasti odoljeti, da će prihvatiti oštećenu kao stranu u postupk, rješiti prema njenoj žabi preinačivši odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici, ondosno izručiti Zdravka Mustača Njemačkoj. Drugi, poput donedavnog odvjetnika Zdravka Mustača, Ante Nobila ponašaju se kao da Vrhovni sud i ne odlučuje o ničem. Nobilo je priznao da mu njemački sud do sada nije davao akreditaciju za zastupanje Josipa Perkovića, kojem je on preko medija poručivao da ne daje nikakve izjave dok on ne dođe i njih dvojica nasamo ne razgovaraju, jer je bio istodobno i odvjetnik prvooptuženog za ubojstvo Stjepana Đurekovića, Zdravka Mustača. Zato je on, izjavio je, obavijestio njemački sud da je povukao punomoć od Mustača jer da mu ni ne treba odvjetnik kad je njegov slučaj pravomoćno okončan. 

Iz Muenchena mi je ovih dana došla informacija kako je tužiteljima postao dostupan svjedok koji bi mogao iskazati da je Zdravko Mustač mimo Pavla Gažija s Mikom Špiljakom sudjelovao u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića. Izvor iz Zagreba, nekada važan dio policijske nomenklature kaže da je u policiji dugo nakon naprasne smjene Pavla Gažija kružila kuloarska priča da je Zdravko Mustač na slučaju Đureković izdao Gažija i okrenuo se Špiljaku te da mu je to bila karta za napredovanje u službi do šefa savezne UDBA-e. Treći izvor, isto zagrebački, tvrdi da su Vanja Špiljak i Zdravko Mustač bili i kućni prijatelji te da nije isključeno zanima li Nijemce koja je uloga Vanje Špiljka u inspiraciji za ubojstvo Stjepana Đurekovića.

U osvit vijesti s Vrhovnog suda o pravosudnoj sudbini Zdravka Mustača gornje vijesti ne slute na dobro za čovjeka kojeg se u Njemačkoj optužuje za poticanje i pomaganje u ubojstvu, ali ni za njegov krug zaštitnika, koji je, kako se čini prema mnogim pokazatelja, prestao pokazivati interes za sudbinu Josipa Perkovića.

Muenchenski me izvor uvjerava da Josip Perković nije s veseljem dočekao vijesti zašto Nobilo do sada nije već akreditiran u Njemačkoj, da ga je otpisao Zoran Milanović, ali i ratnoprofiterska ekipa iz sjene. Njemačke vlasti su učinile i presedan kako bi odobrovoljile Perkovića. Dopustile su ekipi državne televzije koju financira ministarstvo vanjskih poslova da obavi i emitira intervju s Krunoslavom Pratesom, osuđenim za pomaganje pri ubojstvu Stjepana Đurekovića, i karikom koja Perkovića povezuje s ubijenim. Njemačke vlasti su, dopuštenjem da osuđeni iznese javno sve čime će se Perkovićeva obrana poslužiti u postupku pobijanja optužnice, pokazale Perkoviću da će prema njemu biti maksimalno fer, a usput dobile informacije korisne za tužitelje. Osnovna Pratesova teza koju guraju i Ante Nobilo i Božidar Spasić jest da je Stjepan Đureković ubijen jer je bio suradnik BND-a. Ali, prema trenutnom stanju stvari, Prates je taj koji izravno utapa Perkovića, pa je Mustačev zaštitnički krug otpisao njih dvojicu koji su već iza rešetaka. Protiv Mustača, za sada, nema poznatog svjedoka.

Da Perković više nije u fokusu zaštite pokazao je intervju Vanje Špiljaka u Jutarnjem listu na 12 stranica, objavljivan u tri dijela. Na samo se jednom mjestu spominje Josip Perković kao osoba koju je Špiljak kontaktirao 2008. kad je donešena presuda Pratesu. Povjesničar Hrvoje Klasić vodi javnu kampanju protiv Pavla Gažija da je zajedno s Dolancem stajao iza neosnovanih napada na INA-u i Podravku početkom osamdesetih. Vanja Špiljak u Jutarnjem podastire dokumentaciju koju je on prikupio kako bi Klasićeva teza imala uporište. Pavla Gažija se proglašava KOS-ovcem koji je navijao za JNA i kad je rušila Vukovar. Mustačeva ekipa pušta u optjecaj i infoe iz istraga o INA-i koje su ispred tadašnje zagrebačke policije vodili Marijan Kraljević King i Zdravko Mareković. Priznaje se da je bilo kriminala u INA-i, ali ne da je za njega bio odgovoran Vanja Špiljak. Opet se zaključuje da je Pavle Gaži iz unitartističkih pobuda rušio INA-u i Podravku.

Strategija ocrnjivanja Pavla Gažija usmjerena je prvenstveno da se njega zastraši kao svjedoka jer bi njegovo svjedočenje u Muenchenu moglo nanijeti štetu Mustačevoj obrani. Perkovićevoj i ne, jer kako mi Pavle Gaži kaže on je imao službene kontakte s Mustačem, ali Perkovića ne zna je li sreo bilo kada. Iznenađenje je da do sada nismo čuli javno očitovanje Marijana Kraljevića Kinga o slučaju Đureković jer se on više puta u Novom listu i na HTV-u hvalio kako je degradiran u policiji jer je vodio istragu o sinovima narodnih heroja u kriminalu u INA-i. Umjesto da King poentira u ovoj situaciji kao žrtva u jednim uglednim novinama čitati “ekskluzivne informacije o pozadini ubojstva Stejpana Đurekovića, kao selektivnu kronologiju Kraljevićevih memorabilija. Jedno anonimno pismo koje sam i ja dobio, a koje je kako vidim bilo i predložak “ekskluzive” spomenutih uglednih novina, na svoje tri stranice kao najbrže provjerljive informacije nudi one iz biografije Marijan Kraljevića Kinga. Stručnjakinja i stručnjak za policijske poslove iz tog vremena i koji dobro poznaju Kraljevića, napominju da bi King trebao posvjedočiti da mu je Ognjen Krajačić, sin legendarnog Steve Krajačića, bio izvor za “kriminal Vanje Špiljka, Miše Broza i Milana Ujevića, djece narodnih heroja, u INA-i”.

Marijan Kraljević je u tom svom autobigrafskom uratku zaboravio napisati kako je u policiji odmah radio na odjelu koji je usko surađivao s UDBA-om, da nakon toga nije slučajno poslan za konzula u Stuttgart gdje je konzul Zdovc prije njega ubijen od strane Frane Gorete. Poslije je radio u tajnoj službi Saveznog Sektretarija inostranih poslova tzv SID-u (Službi informacija i dokumentaristike) i odatle mu valjda seže prijateljstvo s Budimirom Lončarem, tadašnjim šefom SID-a. Može ih se često vidjeti vikendom na kavi u hotelu Dubrovnik.

Perković ga nije mogao smisliti jer je zbog njega nekoliko puta procurilo u javnost da je Perković povezan s ubojstvom Marka Bezera, ali njeguje odnose sa Zdravkom Mustačem, rekli su mi izvori.

U operacija spašavanja Zdravka Mustača, bitno je izbaciti Perkovića iz bilo koje kombinacije, pa se tako forsira i vijest da je Perković lagao kad je u Večernjem listu izjavio da je on zaslužan zato što je Franji Tuđmanu kao prvom disidentu vraćena putovnica. Tvrdi se da je Tuđman putovnicu dobio zaslugom svog ratnog druga Mike Špiljaka.

Skori pravosudni rasplet na Vrhovnom sudu po svemu sudeći mogao bi priči o ubojstvu Stjepana Đurekovića dati neslućene dimenzije.

 

Željko Peratović /hrsvijet/ 45lines.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati