Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

My Determination

Objavljeno

na

As a kid of 11 years of age, I had always been working with my dad in the field hearing so many stories from my father related to the beginnings of World War 2, the events during WW2, and the happenings after WW2 from 1945 to the 1950’s.  In my young brain in my head, there was a lot of wonderings why all of this has to happen.  When I ask my dad some specific questions about the missing Croatians from my village always the answer was “You are too young to understand this, my son.  Once you’re a little bit older you will know a lot of those answers.  Now I cannot tell you too much because you would not understand.”

[ad id=”93788″]

On Wednesday, May 31st, 1950, my father and I had been working in a vineyard called “Padina”. Around 6:30pm, with still a couple of hours of daytime left, three policemen came, passing through someone else’s land (trespassing on someone’s land), and walked straight to my father asking, “Are you Comrad Petar Boban?” As soon as my father answered, “Yes, I am Petar Boban”, they pulled out tie-wire from their belt and tied up my father’s hands behind his back.  When I asked those 3 policemen where are they taking my father, the answer was “You will find out.”

Petar Boban Gabrić house, where Milan Boban was born

Petar Boban Gabrić house, where Milan Boban was born

That evening, a score of Croatians from our village were arrested and were taken to the station of Posušje.  From that day on, the men’s job fell on my shoulders as an 11 year old boy.  My mom was pregnant.  My oldest brother, Jerko, was in school in Zenica while my oldest sister, Jakica, was in school in Sarajevo.  My mom did go as many times as it was permitted by the regime to visit my father in jail.  He was in jail as a “enemy of the state” and was released on Saturday, July 3rd, 1953.  During that time of 3 years, through my teenager’s head, went so many things and why’s; questions that I didn’t have the answer to.  During that time, I was working in the field, plowing and hoeing with men who were 25 years of age and on.  Maybe those 3 years did help me to sharpen my brain to be determined in my thinking.  During that time of 3 years, as a teenager, in my village going to church, going to the field, talking to the people, neighbors and friends, I became a rebel.  When I say “a rebel”, I did not mean to say “a rebel” to fight with the rifles against someone.  When I say, “a rebel”, with these words I try to say that I was not a “yes sir” man.  If I did not like something that is going around me caused by the communist regime of Yugoslavia, then I speak up my mind.  I knew very well that all those acts I did intentionally, boycotting the regime and its representatives (in this case, the police), I was not conscious, as a teenager, of the consequences of my behavior.  So, when I heard from my mom inside the house with closed doors, telling me about the Croats, our friends, relatives and neighbors, disappeared during WW2 and that we do not know their fate whether they’re alive or dead or missing.  And that the regime was particularly against any pronunciation of the word “Croats” and so on.  Then when I go out in the street in the evening or during the day when I work with the elders in the field, I feel very equipped and superior of them to talk about Croatia, Croatians, WW2, missing of 23 Croatians from my village of Bobanova Draga, then I start to talk about it. One man by the name of Ikan Boban (born in 1917) Mišin told me “Milan, I’m going to tell you something.  I was a soldier of the Croatian armed forces during WW2 and I know for a fact that Croatians armed forces with the civilians surrendered to the English army in Austria in May 1945. Then, the English army surrendered the Croatians to Tito’s army of Yugoslavia which slaughtered a few hundred thousand Croatians in Slovenia.” Then Ikan Boban (Mišin was his nickname) told me one song which is: Slovenia puna si borića i kostiju hrvastki mladića” which translates to “Slovenia, you are as full of trees as you are of Croatian soldiers bones.”  Then again during the dinner, Ikan (Mišin) told me one other song: “Mene moja naučila mati, pjevaj sine živjeli Hrvati” which translates to “My mother taught me to sing long life to Croats”.  That song, with my cousin and friend, Ante Grubisic, Lukin we started to sing through the village and through the region without thinking that this song might cause us problems.  When I say problems, I have to explain this that Yugoslavian communist regime did not allow to Croats to express their nationalistic feelings through any means whatsoever (cultural, folkloric, historical, singing, talking, etc.). There were some people who did approach us telling us that we shouldn’t sing that; it was forbidden and the police might stop us.  Ante and I, as teenagers, we didn’t think that a simple song would hurt someone’s feelings. We were naïve.

So, on Friday, June 29th, 1956, in my village of Bobanova Draga there was a celebration of St. Peter and Paul holiday.  As tradition dictates, after the mass which started at 11am, we went home for lunch and after lunch, around 2pm, we go to the main road which is about a few hundred yards away to meet with friends and neighbors at traditional croatian called Dernek (sort of Fair) to walk, talk and sing.  We celebrate St. Peter and Paul every year in our village on June 29th.  This particular day, my cousin Ante and I, we sang that song “Mene moja naučila mati, pjevaj sine živjeli Hrvati.”  Suddenly, here are three policemen came to us and stop us in the middle of the road.  One was named Đuro (a typical Serbian name); he was a commander of the station. The other one was Milan Šorman (also a Serb) while the third one was Hassan, a Muslim, from Bugojno.  The purpose of stopping us was that we couldn’t sing nationalistic songs because that is a provocation to the Brastvo i Jedinsvo (which means “Fraternity and Unity”).  Then I told those 3 policemen “I think that my song would not hurt anybody and I am just looking for someone who is going to forbid me to sing this song.”  As soon as I said this, one of the policemen slapped me.  As soon as he slapped me above my forehead, mostly on my hair, I grabbed Milan Šorman and threw him onto the ground by the side of the road.  As I was struggling with him, Jerko Boban (nickname: Kebić, 1919-2009) and Franjo Boban (nickname: Tuka) jumped to help us, telling the police, “Do you know through which village you are passing through?”  (This comment was meant to highlight the fact that many distinguished WW2 Croatian generals (such as General Ranko Rafael Boban) and other soldiers came from this village and the Yugoslavian communist regime knew this and feared them.)  They continued, “This is not 1945 that you can come with your guns pointed to the people, pulling them from bed during the night and executing them behind the walls wherever you find it!”

The next day, Saturday, June 29th, I was working with my father on the field around 10am here two policemen come.  One was Milan Šorman, the other was Hassan, from Bugojno, the Muslim.  They want to escort me to Sovići, a town 6km away, to the police station.  I told them “You will not escort me on this beautiful day in front of our village for 6 km that my neighbors see me going with you as a thief.  You go over there and I will be there.”  They took my word for it and left and I left too.  But, I didn’t leave to follow them.  I left to exile.

To be continued.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati