Pratite nas

Kultura

5. srpnja 1891. u Vrgorcu je rođen hrvatski pjesnik Augustin Tin Ujević

Objavljeno

na

Na današnji dan 1891. u Vrgorcu je rođen hrvatski pjesnik Augustin Tin Ujević, koji je svojom lirikom i boemskim životom, obilježio razdoblje između dva svjetska rata. Umro je 12. studenoga 1955. godine.

Tin Ujević se rodio u Dizdara kuli u Vrgorcu punim imenom Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, a majka Bračanka. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.

tinujevicbz2Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, a u Makarskoj završava osnovnoškolsko obrazovanje. 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. Maturira 1909. godine s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iste godine objavio je svoj prvi sonet “Za novim vidicima” u časopisu “Mlada Hrvatska”.

Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Rabbiem Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i dr. isticao kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, 1912. kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. 1913. je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseca.

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

Razočaran politikom unitarnoga jugoslavenstva zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom rastanku sa idejom jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi “Drugovima”: “Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu.”

Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku.

Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetitelja boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti.

Od važnijih objavljenih djela još za njegova života su: „Auto na korzu”, “Ojađeno zvono”, „Matica hrvatska“, “Skalpel kaosa” i “Ljudi za vratima gostionice”.

Tin Ujević za života nije dobio niti jednu književnu nagradu, ali se zato mnoge književne svetkovine danas nazivaju njegovim imenom. Njegovim je imenom nazvana najveća hrvatska pjesnička nagrada “Tin Ujević”.

Ova velikan hrvatske književnosti umro je 12. studenog 1955. godine u Zagrebu. Prema mišljenju brojnih književnih kritičara, Tin Ujević je svojim radom koji predstavlja pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti zauzeo ravnopravno mjesto s Krležom na vrhu hrvatske modernističke književnosti.

Sjećanje na Tina Ujevića uz pjesmu „Odlazak“ Arsena Dedića:

Veronika/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

HERCEGOVCI

Objavljeno

na

Objavio

Hercegovina zemlja svjetlosti

Kada pružiš pogled u daljinu
Ili gore prema nebu u visinu
Stavi svoju ruku na srce
I pozdravi drage Hercegovce

To su oni koji čekaju te
Kada pređeš granicu iz tuđine
Oni koji vole te,bez obzira
Od čije si loze

Oj moji dragi Hercegovci
Jeste li još uvijek veliki radnici
Ima li još duhana i smilja
Nije li zar stara loza presušila

Ima li još lijepih djevojaka
I poštenih,mladih momaka
Ili se to sve u grad skrilo
Da slučajno na selu ne bi bilo

Je li živa stara majka
Dal’ još svoga sina traži
Je li otac mi posjedio
I sa svojim bratom pomirio

Sviću li još najljepše zore tu
U mom dragom rodnom kraju
Grije li još zlatno sunce
Miluje li moje drage Hercegovce

Ponekad se svega ovog sjetim
Naviru suze i uspomene
Nema sreće u ovoj tuđini
U Hercegovini je pola mene
Duša mi za domom vene

Stihovi: Marija Glavinić

(Hercegovina zemlja svjetlosti)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati