Pratite nas

Povijesnice

NA DANAŠNJI DAN 1991.: Napad na Split i pomorska bitka između Hrvatske i Jugoslavenske ratne mornarice

Objavljeno

na

U rano jutro 15. studenog 1991. godine s razarača “Split” Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) počela je jaka topnička paljba po gradu Splitu. Odabrani su ciljevi poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Pogođen je i trajekt “Vladimir Nazor” na kojemu su poginuli upravitelj stroja Dinko Maras i prvi časnik Jure Klapić. U napadu je ranjeno više splićana.

Plan JNA za hrvatsku obalu

14. i 15. studenog 1991. u splitskom akvatoriju vođena je bitka između malobrojnije i slabo naoružane Hrvatske ratne mornarice (HRM) i znatno naoružanije Jugoslavenske ratne mornarice.

U skladu sa planom vojske JNA da preuzme nadzor na dijelovima teritorija mlade hrvatske države, osobiti značaj imala je kontrola nad obalom Republike Hrvatske.

Otegotna okolnost za okupatorske snage je što na hrvatskoj obali nije bilo ‘pete kolone’ – domaćeg srpskog stanovništva koje je podizalo oružane pobune diljem Hrvatske. Na hrvatskoj obali živjeli su isključivo Hrvati, domoljubi vrlo motivirani za obranu svojih mjesta i domovine Hrvatske.

Zbog toga je plan osvajanja hrvatske Dalmacije trebao krenuti iz dva smjera: iz zaleđa s jedne strane i sa mora sa druge strane.

Boj u Splitskom kanalu,  ilustracija: MjurinSituacija u južnoj Hrvatskoj od rujna do studenog 1991.

Djelovanjem JRM-a u tom razdoblju uvjeti života u Dalmaciji, posebno na otocima, bili su na granici preživljavanja. Svi gospodarski kapaciteti su gotovo prestali s proizvodnjom, kopnene komunikacije su bile presječene, sve veće luke blokirane, a uzduž obalni i međuotočni plovni putovi pod stalnim nadzorom brodova JRM-a.

U uvjetima potpune prevlasti JRM-a na moru 12. rujna 1991. počela se stvarati Hrvatska ratna mornarica (HRM). U početku su se ustrojavale postrojbe koje su mogle učinkovito djelovati s obzirom na naoružanje i opremu s kojom se je u to vrijeme raspolagalo.

Oslobađanjem grada i luke Ploče (14. na 15. rujna), gdje su se, između ostalog, nalazila skladišta streljiva u Malim Barama i skladišta podvodnih mina u uvali Tatinje, HRM je došla do prvih moćnih oružnih sustava, a osvajanjem obalnih topničkih bitnica na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli, te preuzimanjem brodova iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku, stvoreni su uvjeti za stvaranje i opremanje snaga HRM-a.

Prvi dio bitke – 14. studeni 1991.

Zbog stalnih uznemiravanja od strane obalnih topničkih bitnica i diverzanata HRM-a,  JRM je 14. studenoga u područje Splitskog kanala poslala Taktičku grupu “Kaštela”. Većina se brodova rasporedila u kanalu između otoka Šolte i Čiova dok je patrolni čamac PČ-176 Mukos upućen nešto jugoistočnije kako bi nadzirao Splitska vrata.

Diverzanti HRM-a su tada u svom naoružanju imali i lako radio vođeno torpedo koje je izrađeno u Trogiru. Torpedo je usmjereno na patrolni čamac PČ-176 i oko 17,30 sati pogodilo brod u pramčani dio i teško ga oštetilo. Preživjela posada je u panici napustila brod (spasio ih je torpedni čamac TČ-224) ostavivši za sobom tri poginula mornara i važne brodske dokumente.

Oštećeni brod, u čije je oštećene pramčane prostore prodrlo more, ostao je plutati tako da su ga mještani Šolte ribarskim brodom doteglili i nasukali u uvali Stomorska, čime je spašen od potonuća. Kasnije je dotegljen u šibensko brodogradilište gdje je obnovljen i nakon toga uvršten u sastav HRM-a pod oznakom PB-62 Šolta.

Drugi dio bitke – 15. studeni 1991.

Nakon toga događaja Komanda Vojnopomorske oblasti JNA stavila je sve brodove u najviši stupanj borbene pripravnosti i poslala brodove Taktičke grupe Kaštela i Taktičke grupe Vis u splitski akvatorij.

Ratni brodovi iz sastava TG “Vis” su u 00,50 sati 15. studenoga 1991. godine otvorili topničku paljbu po otocima Braču i Šolti gađajući mjesta Milnu i Grohote te topničke položaje HRM-a. Kako im topništvo HRM-a nije odgovorilo, nastavili su paljbu do 1,20 sati po naseljenim mjestima Milnoj na Braču i Gornjem Selu na Šolti, pri čemu je nanesena znatna materijalna šteta.

Kad je brodovlje JRM-a ponovo otvorilo paljbu po naseljima, zapovjednik šoltanske bitnice Marinča rat (4 x 88 mm) naredio je uzvraćanje paljbe.

Nakon izmjene paljbe, koja je trajala do 5,00 sati, brodovi TG “Vis” su bili prisiljeni povući se prema otoku Visu.

Istoga dana, u 6,00 sati, zapovjednik velikog patrolnog broda VPBR-31 Split je dao zapovijed za djelovanje po unaprijed “odabranim ciljevima” u Splitu. Ista je zapovijed upućena i drugim snagama JNA razmještenima po vojarnama u Splitu i Divuljama.

Snage JNA iz vojarni u nisu djelovale odmah sve dok brodovi iz sastava TG “Kaštela” nisu započeli žestoki topnički udar na grad Split oko 6,30 sati iz Splitskog kanala. U tom združenom napadu snaga JNA pogađani su “odabrani ciljevi” poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Na trajektu Vladimir Nazor, koji je bio privezan u gradskoj luci, smrtno su stradali Jure Kalpić, vođa stroja i Dinko Maras, upravitelj stroja, koji su se u vrijeme napada zatekli u teretnom prostoru trajekta, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Osim tih žrtava u Splitu je bilo ranjeno još šest civilnih osoba.

Topničke posade sa splitskih Kašjuna, s položaja Vela Straža na Šolti i s položaja Golo brdo na Braču su odmah uzvratile paljbu. Nešto poslije 7,00 sati brodovi JRM-a su odustali od daljnjeg djelovanja po civilnim ciljevima i paljbu su preusmjerili na obalne topničke bitnice HRM-a. U međusobnoj razmjeni vatre HRM nije imala gubitaka, a pogoci obalnog topništva su bili sve precizniji i granate su padale sve bliže brodovima JRM, iako su to bili pokretni ciljevi.

Srušena dva zrakoplova JNA

U međuvremenu je i protuzračna obrana (PZO) HRM-a imala pune ruke posla. Nepovoljnim razvojem situacije za brodove TG “Kaštela” uSplitskom kanalu prisilila je JRM da im u pomoć pozove 6 zrakoplova tipa Jastreb.

Djelovanjem PZO-a s otoka Brača oborena su 2 zrakoplova.

Sve preciznijom paljbom topnici HRM-a su znatno jačeg protivnika uskoro prisilili na odustajanje od borbe i povlačenje. Naime, nakon što su se pogoci topničkih bitnica opasno približili vojnom patrolnom brodu VPBR-u i raketnoj topovnjači RTOP-u, zapovjednik TG “Kaštela” je oko 08,00 sati 15. studenoga zapovjedio povlačenje svih brodova iz Splitskog kanala.

S obzirom na prosudbu čelnika JRM-a da su svi prolazi iz Splitskog kanala prema Visu bili minirani, brodovi su se povlačili obilaznom rutom, odnosno Bračkim i Neretvanskim kanalom.

Značaj bitke u splitskom akvatoriju za Hrvatsku

Bitka u Splitskom kanalu je izuzetno značajna za noviju hrvatsku povijest. Naime, to je prva samostalna borba te velika i konačna pobjeda snaga Hrvatske ratne mornarice nad znatno nadmoćnijim pomorskim snagama Jugoslavenske ratne mornarice u Domovinskom ratu.

Tom je pobjedom Hrvatska ratna mornarica deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika.

Jugoslavenska ratna mornarica je bila prisiljena na povlačenje iz unutarnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu.

Narod.hr/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati