Na današnji dan 21.03.2014. je rođen Ivan Goran Kovačić

0

U selu Bunovu na desnoj obali Drine zločinački četnički revolver ispalio je 13. srpnja 1943. metak u velikog hrvatskog književnika Ivana Gorana Kovačića. Prestao je živjeti čovjek koji je o klanju, četničkom i ustaškom, i zločinu uopće, vrisnuo najznačajniji prosvjed, najdublju osudu mraka koju pamti europska literatura:

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža,
Jer do pasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

Goran se rodio 21. ožujka 1913. u Lukovdolu u Gorskome kotaru od oca Ivana i majke Ruže. Nižu pučku školu polazio je u rodnome selu, a realnu gimnaziju u Karlovcu i Zagrebu. Početkom listopada 1932. upisao se na zagrebačko Sveučilište, ali mučen siromaštvom i bolešću, studij nije završio. Nakon izlaska knjige novela Dani gnjeva 1936. zaposlio se u Hrvatskom dnevniku gdje je kao urednik kulturne rubrike radio sve do ljeta 1940. Te je godine početkom ožujka nastupio na Književnim večerima s nekolicinom hrvatskih književnika u Mariboru i tom se prigodom osobito sprijateljio s Vladimirom Nazorom. Dvije godine kasnije zajedno će otići u partizane sredivši prethodno, brižno, svoje rukopise. Ne računajući njegovu prvu zbirku Poezije, što ju je objavio s još dvojicom mladih pjesnika godine 1932., Ivan Goran Kovačić nije doživio izlazak svojih kasnijih knjiga. Sve njegove knjige: Ognji i rože, Sveti psovač, Eseji i ocjene, prijevodi strane lirike i Izabrana djela izlaze poslije Drugog svjetskog rata. Za prve Goranove radove, osobito za pjesme iz zbirke Ognji i rože, važna je privrženost zavičaju i ljudima koje je dao umjetnički snažno i odgovarajućim jezičnim sredstvima na kajkavskom narječju.

Vrhunac Goranova stvaranja i djela je poema Jama, nastala u ratnim danima. Klasična u kompoziciji, skladna u izrazu i bogata slikama, ta je poema umjetnički jedinstven prosvjed na sablasnu stvarnost zločina, no istodobno i himna slobodi i humanosti, koja nadmašuje sve što je u nas na sličnu temu lirski napisano. U biti Jama opisuje odnos žrtve i zločinca, a žrtvom je sam pjesnik koji u svoje ime kazuje jezovitu stvarnost tisuća žrtava. U njoj nema nijedne neskladne riječi, nijedne izravne parole ili verbalne osude. Uzvišenim i ljudskim riječima izražava sve:

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv…

I dok bude (kako je rekao Jure Kaštelan) posljenji čovjek govorio hrvatskim i ljudskim jezikom uopće, Jama će snagom umjetničkog dosega biti trajna osuda zločina i himna čovjekove slobode, istine i ljepote, himna ljudskog dostojanstva.

____

Čitanjem pjesama i nastupom zbora Čipkice u zagrebačkom VIP klubu sinoć je počelo 51. Goranovo proljeće, a danas su u Lukovdolu dodijeljene nagrade. Dobitnica Goranova vijenca je Gordana Benić, a nagrade Goran za mlade pjesnike Katja Knežević. Nakon dodjele nagrada pjesnici nastupaju u Rijeci.

Sutra pjesnici čitaju poeziju u Pazinu. Program završava u nedjelju u Zagrebu, u u kafiću ‘U dvorištu’ u 19 sati. Na manifestaciji sudjeluju pjesnici iz Hrvatske, Češke, Španjolske, Francuske, Srbije, Mađarske, Nizozemske, Slovenije, Izraela i Rumunjske. Ulaz na programe je besplatan.

HRT donosi intervju s dobitnicom Goranova vijenca Gordanom Benić.

Dosta dugo bili ste nezapaženi kao pjesnikinja. Upravo je zbog toga Vaš kolega, veliki pjesnik Delimir Rešicki i napisao da naša pjesnička i kulturna scena teško podnosi sve što je apartno i tako posebno kao što je Gordana Benić i njezina poetska beskompromisnost. No ovom nagradom Vaša poezija  dobiva priznanje. Kako to komentirate?

Dodjelu 51. “Goranovog vijenca” doživljavam  kao priznanje mojoj pjesničkoj posvećenosti koja se može opisati  kao traganje za slobodom, trajno nagnuće za davno izgubljenim osjećajima romantičnih ideala. Željela bih naglasiti da je ovogodišnji žiri Goranov vijenac dodijelio za poetski opus koji u mnogim dimenzijama nije u sustavu  jer ja pišem pjesme u prozi i  zaokuplja me svojevrsni svemirski utopizam, astralna putovanja kojima na poetski način prekoračujem u nesmjestivo, lebdeće između zemaljskog i kozmičkog prostora.

Kada u poeziju uranjate bez ostatka, s pouzdanjem, kao da se prepuštate najprostranijem moru u sebi, čini se da vaši potencijali ne poznaju granice i da bez prepreka možete misliti o svemu, sveobuhvatno i bez zadrške. Tada očekivanje nekih posebnih izvanjskih priznanja i nije najbitnija projekcija jednog pjesnika.

Pet minuta medijske pažnje može stvoriti privid nekakve razdjelnice, nešto kao prije i poslije nagrade, ali cijeli moj opus razvija se u jasnoj paraboli, sada već ne jenjava i ne posustaje. Mislim da je za ovako rubnu poeziju veoma važno unutarnje iskustvo, zreli zanos koji može podržati strujanje takve vrste kreativnosti koja se razvija hodom po rubu “proširene zbilje”.

Da se poslužim naslovima Vaših pjesama, Vi kao vremenski putnik tražite zagonetne šifre i neobjašnjive otiske. Hvatate neuhvatljive misli na rubovima kaosa. Je li to zapravo poslanje pjesnika danas?

Parabola moje poetike mogla  se povezati stihom iz knjige oblik duše: “Na granici neba slike se spuštaju u maglenu dubinu i svijet čudesnoga postaje sve veći”.  Time bih željela istaknuti snažnu i opsesivnu dimenziju  cjelokupnog opusa koja je povezan uz  osluškivanje kozmičkih rezonancija i uz slike rasuta svijeta u pokretu. Zamene je oduvijek bilo poticajno pitanje – koliko je uistinu ostalo prostora za unutarnje slike, za snove  i vizije, u svijetu preplavljenom vizualnim premetaljkama i spektaklima svih vrsta. Pokušavam slijediti vijugastu putanju otkrivanja novih poetskih svjetova i vidika. Mene u poeziji nadasve zanima neka tek naslućena vrsta svemirskog romantizma, ono što prekoračuje u malo poznati, latentni i skriveni svijet. Moja poetska putovanja najizravnije su povezana uz drevne taloge koji stvaraju novi pjesnički jezik. Zato je ovako ugledna nagrada i nekakav visak po kojem odmjeravam horizont tog pjesničkog putovanja, koje se okuplja pod geslom “Putnici iz budućnosti”.

U graničnim područjima ljudskoga znanja mnogi putokazi ukazuju prema našem unutarnjem svemiru, a poezija je nenadmašna u sposobnosti “osluškivanja” difuznih i fluidnih energija koje nam stižu iz tog povišenog registra svijesti ili kako je rekao Béla Hamvas otkrivaju se u trenucima “budnosti višeg reda”. Taj lebdeći svemir u nama tek čeka svoje psihonaute.

Moja prevratnička knjiga “Balada o neizrecivom” iz 2003. godine otpočela je stihom: “Počinje kaos, ne možeš zaustaviti smjer kretanja zvijezda”. Otada su se za mene otvorila nekakva zvjezdana vrata, i dugo očekivani portali u druge dimenzije. Takva se poezija grana iz uvjerenje da stalno putujemo „izmišljenom geografijom“, kružimo nad točkama kojih nema u atlasima, susrećemo se s bićima koja nikad nisu na istom mjestu.

Novo se pjesništvo pokorava zvukovima atoma, otvara se prema svemiru kvantnih čestica i nestabilnih dimenzija. Naravno, takvi opisi “novog” pjesništva suglasni su mom poetskom uvidu i nemaju nikavu ulogu preporuke ili recepta. U doba svekolikog ubrzavanja i  poezija mijenja svoj unutarnji naboj, linearni jezik pjesništva skoro neopazice se rasipa, pronalazi sitne crvotočine, slijedi vijugastu geografiju kojom se može stići do našeg unutarnjeg svemira gdje počinju i završavaju sve potrage.

Na pragu tog meta-svemirskog doba vjerujem da će doći i trenutak kada ćemo shvatiti da ni zvijezde  nisu više na istom mjestu, jer smo se mi promijenili.

Zanimaju Vas filozofske, metafizičke i mistične teme. I vaše knjige su uvijek posve začudne, kao da su s nekog drugog svijeta. Otkud dolaze?

U bunaru naše duše, kako kaže Michel Houellebecq, sva su najvažnija pitanja našeg doba, a poezija je najbliža tom difuznom prostoru tajne. Pjesništvu zato treba vratiti auru, jer je to forma u kojoj se na malenom prostoru sabija ogromna skala neprovjerljivoga unutarnjeg iskustva.

Mislim da smo u većini svjesni samo djelića pravih potencijala ljudskih umova, pa zato ono što se naziva duhovno ili mistično,  ostaje u zonama tajanstvenog ili neobjašnjivog. Baš to me oduvijek  privlači.

Cijeli moj opus u znaku je jedne, sažete ili nepotpune rečenice : metamorfoze i druga značenja. Jer svijet ne započinje niti se završava  na mjestima gdje smo počeli bilježiti svakodnevicu.

Ne postoji savršena karta svijeta na kojoj su upisane sve tajne, ali u današnjem vremenu živimo u gustim mrežama besmisla i poezija mora lavirati kroz pukotine, stići kroz crvotočine do svemira u nama. Takav kozmički romantizam umnogome može biti prevratnički, jer mijenja jezik i unutarnji naboj poezije.

U  toj igri nije samo riječ o nekakvoj pjesničkoj maštovitosti već je njena dublja potka povezana uz nove serije znanstvenih hipoteza i otkrića koja nam omogućavaju posve drugačiji pogled ne samo na fizički svijet, već i na svemir i na metafizičku sferu.

U Vašim posljednjim knjigama – Palača zarobljenih snova – imaginarni putopisi”, Ex libris, Zagreb, 2012.; Palača nezemaljskih snova – psihogrami, Ex libris, Zagreb, 2013. –ispisali ste jedinstveni spomenik Dioklecijanovoj palači u kojem ističite da bi u podlogu svakog razmišljanja o Palači trebalo uključiti i imaginaciju i fantaziju. Zbog čega? Što sve čuju i pamte njezini zidovi?

Čudesna simbioza Dioklecijanove palače i grada, oduvijek je modus vivendi mog pjesništva. Magično putovanje započelo je iz  podruma Dioklecijanove palače da bi se nastavilo kroz svijet trajno izložen iluziji. Postoji u poeziji svojevrsni paradoks, jer ona uvijek pokušava govoriti o onome što je neizrecivo, a Dioklecijanova palača za mene je vječni stroj za kreativnost. Već godinama Split promatram iz ptičje perspektive. To mjesto jake energije uselilo se kao živo biće u moj mentalni prostor, poprimivši posve virtualne dimenzije. Takva virtualna Palača alkemijsko je čudo, u njenoj arhitekturi obitavaju trajne iluzije, međuprostori u kojima snovi nadilaze tvarni svijet. Zato dvije knjige iz Triptiha o Palači povezane uz oniričko i uz orfički prostor.

Kada dugo, od svoga rođenja, živite u Gradu/Palači, takav zemljovid snoviđenja postaje proširena stvarnost,  čini vam se da je u toj magičnoj kutiji pohranjena cijela skala života koja se gomila u ispremiješanim fragmentima. Iz doba Dioklecijana i vremena gradnje splitske carske palače malo je dokumentiranih podataka te bi u podlogu svakog razmišljanja o Palači trebalo uključiti opširni atlas imaginacije, teritorij fantazije, svijet fantastičnog arhiva.

Kao opsesivni istraživač ponekad naslutite kako se Palača širi i udaljava, vibrira između zemlje i neba,  a njena topografija sačinjena je od rasutih krhotina i čudesnih zrcala. Fasciniraju me takve granične forme, međuprostori, urušavanja, premještanja i metamorfoze kojima se uvijek na drugačiji način aktiviraju skrivene energije.

Povezujete unutrašnjost Palače s Mliječnom stazom, tražite kozmičke tajne u hodnicima Dioklecijanove palače. No, posljednjih godina svjedoci smo kako se novim arhitektonskim i urbanističkim projektima  i političkim idejama u Splitu ide prema devastaciji te baštine i kulturnog identiteta  toga grada. Kako Vi to vidite? Kako to spriječiti?

Jedna od nedokučivih dimenzija jest i urastanje grada u carsku kasnoantičku palaču, u kojoj je Split učvrstio svoju imaginaciju. Splićani i njihov grad čine se kao vječni rivali. „Što ne učiniše barbari učiniše Splićani“, govorio je poznati arheolog don Frane Bulić.

Premda Dioklecijanova palača nije vremeplov, njezina arhitektura već stoljećima pohranjuje i zorno tumači skupnu povijest grada. Ako se pokuša utvrditi dubina topografije grada, njegova duhovna simbioza, ovakva građevina iskušava mnogobrojne mogućnosti inverzija u vremenu.

Čitava ta splitska kontradiktorna i čudna stvarnost dolazi zbog paradoksa povijesti, jer je grad spojio mnoge rubne pojave koje su kao prepleteni mikrosvjetovi ovdje zadobivale čudne slike i sudbine.

Radeći u novinarstvu, zajedno s arheolozima zalazila sam u podzemlje palače gdje se in situ otkrivala njezina milenijska matrica i skrivene tajne. Nakon dosta godina obnovila sam pješačke pohode Palačom, pokušavala evocirati njezinu mističnu potku. Međutim, Dioklecijanova palača sada je sve više grad duhova, odvija se veliko pospremanje, preuređivanje stoljetnih slojeva, čišćenje pročelja carske palače u maketu za japanske turiste i one s kruzera. Palača kao da više nije memorijska mapa već prostrti stol za turističku gozbu.

Prastaru priču o zidovima koji pamte glasove mrtvih Split je u među vremenu potrošio kao šagrensku kožu. Što je više želja, to je srce grada sve manje i manje.  U toj novorimskoj splitskoj realnosti legionari se pržeći  na suncu pod svojim kacigama i oklopima i naplaćuju 20 kuna za fotografiranje, svaki kutak pretvoren je u apartmane i hostele…Iz gradske  jezgre iseljeni  su svi živi gradski sadržaji i skoro svi  živi stanari…prazne kuće kupuju stranci … Poneki prizori i svakodnevni dramoleti kao da su preneseni iz zatajenih kronika i, što je ironično, realnost djeluje posve nestvarno.

Obje knjige opremili ste i sjajnim fotomaterijalom koji ste sami snimali. Kako je došlo do tog sljubljivanja poezije i fotoiluminacija, kako ih Vi zovete?
Željela sam kroz poeziju i fotoiluminacije prikazati alternativno viđenje Dioklecijanove palače, njenu paralelnu zbilju koja ovdje preuzima mnogostruke dimenzije, pokazuje se kao neka vrsta nadzbilje i vizionarskog iskustva.

Listajući knjigu “Unutarnje more”, izabrane pjesme iz 2006. ,vidim kako u zbirci “Dubina” iz 1994. pišem ciklus Zidanje, i kako me zanima t ono što je iza zida, i kako nadići tu vizualnu prepreku. Kasnije pišem o kozmičkom zidu i kako nadmašiti tu psihogeografsku zamku, vječnu uključenost u strujanja. Od početka razvijam taj odnos negativnog prostora koji je rezonancija, pozadinska jeka. Sada već pišem o zvjezdanim vratima i portalima koji se javljaju kao male laserske mrlje, kao cirkularna pisma iz nekih drugih dimenzija.

Međutim, moja magična putovanja započela su iz podruma Dioklecijanove palače da bi se potom nastavila kroz svijet trajno izložen iluziji. Nije to nekakve dekorativna metafizika već me ta splitska preeksponirana stvarnost još više približila prostoru između vidljivog i nevidljivog, gdje uistinu i počinje pravi teritorij poezije.

Zato fotografijama pokušavam zaustaviti trenutak , fokusirati se na to rubno području između zbilje i iluzije, na to iluzorno mjesto gdje se svjetlo i tama stvaraju nekakvu harmoničnu dvostrukost, koja je oduvijek davala posebnu metafizičku auru životu u Palači.

Gotovo su sva Vaša pjesnička ostvarenja napisana u obliku pjesme u prozi koja za Vas ima posebno značenje. Što je dakle za Vas pjesma u prozi? Kako je objašnjavate?

Oduvijek me zanimalo disanje cjeline i veoma rano shvatila sam da „prekidači promjene“ počinju s temeljitim pomakom u načinima kako spoznajem svijet oko sebe. Morala sam stvoriti vlastiti kontekst kojim ću otkrivati smisao svijeta znakova i novu „poetsku vidljivost“.

 Zanimljiv je taj pogled s druge strane, na pjesmu u prozi kao vrstu koju je skoro nemoguće uvesti u sustav. Ta gipka i sugestivna kartografija pjesama u prozi nadahnjuje me godinama, još od prvih knjiga “Kovači sjene”, “Dubina” ili “Trag Morije”.

Vodila me kroz nevjerojatne odraze, premještanja, rastakanja i preobrazbe, sve do polja proširene percepcije koja se pojavljuju na lelujavoj granici gdje vanjska pojavnost tone u unutarnji vid. Unutar tih krugova mnoge još neprerađene dimenzije mogu biti jako snažne vizije, međuprostori u kojima snovi nadilaze tvarni svijet.

Volim što nas poezija može tako anarhično i snažno uvući u svoj svijet, promijeniti poimanje svega sto nas okružuje. To je zapravo poetski koncept koji poprima temperaturu misli i jako me razočara kad oni koji prakticiraju ovakvu vrstu poezije ustvari ne poznaju magične raspone i moguća kodiranja unutar pjesme u prozi, svodeći  njezin značaj na formalne ili narativne okvire.

Volim reći kako pišem antipoeziju, ne da bih negirala pjesmu, već u težnji da je  uspostavim na drugačijoj podlozi. Temeljni credo takvog načina pisanja životni je stav, svojevrsni subverzivni element, jer pjesma u prozi izmiče svim kalkulacijama. Pokreće je svojevrsna anarhija koju odlikuje paradoks i sloboda imaginacije, te je po Rimbaudu osobito živa kada svijet tone u svoj iskonski kaos.

Riječ je o duljini dojma, o dinamici unutarnje gradbe koja mora biti jaka, napisana kao da je proza, kaže Ezra Pound, misleći na pjesmu u prozi. Kod pjesama u prozi nije presudno formalno pitanje razlika između proznog i poetskog pisma, već se u disharmoniji njezinih oblika pokazuje i promijenjen odnos prema ulozi pjesme. To je izmijenjeni osjećaj svijeta, duhovno iskustvo koje se grana i razvija u odmetništvu, nadmeće se sa svim mogućim stereotipima.

Pjesme su Vam prevođene na više svjetskih jezika. Pomažu li pritom kontakti ostvareni na spomenutim susretima i sajmovima? Kako poezija danas uopće može naći put do publike?

Teško je reći kako se to događa, valjda se u jednom trenutku razmaknu granice , ja nisam baš opremljena za vješto hodanje po zemlji pa se ipak čini kako se  informacije kreću na čudne načine…

Vaše su pjesme vrlo gusto pisane i zahtijevaju koncentraciju bez predaha –kako ih preporučujete čitati?

Moje su knjige bliske panpsihizmu arhaičnih umjetnosti koje oduvijek imaju snažne duhovne uvide u kozmičku povezanost. U tim duhovnim putovanjima oslanjaju se na fluide koji okružuju naš svijet čvrstih stvar, te vjeruju da su u graničnim stanjima duše membrane među svjetovima propusne.

Volim raditi prividne kronike, magične pastiše koji nemaju klasičnu radnju, glavni lik ili nekakav smisleni lirski tijek kakav bi interpretatori poezije ili čitatelji možda očekivali. Umjesto linearnoga promišljanja u priču se uvodi  bezvremenost kao modus za brisanje granica između vremena i prostora. U poeziji tada nastupa stanje„začaravanja svijeta“. Zrak je pun odjeka koje bi trebalo osluhnuti, i takva stanja pobuđuju osobitu ljepotu i sugestivnosti.

Pjesma u prozi je i pisana tako da su njene tenzije posvuda jednako raspoređene, u nju se može ili zakoračiti kao u san, izaći na bilo kojem mjestu…čarolija je u tome da u tim prostorima snažnih vibracija ništa ne treba objašnjavati. Možeš se možeš kretati slobodno i nesputano kao da hodaš kroz snove.

Pjesma Gordane Benić

SNOVI PROLAZE KROZ ZIDOVE

Možda još čekamo da se vrate izvanzemaljski bogovi koji slobodno lutaju svemirom. Njihovi snovi mogu usporiti podzemne vatre i pokrenuti nadzvučne sile; stvoriti himere od kemikalija i zvijezda, prava čudovišta iz vremena glasnika Apokalipse.

Osjećaš da živiš u doba kristala, dolje u ponoru mračno je kamenje. U velikoj ravnini bijele svjetlosti neukrotiva smrt sve dovršava. Sjajne kupole izviru iz dna. Potopljeni kipovi, ceste i mozaici rasuti kroz brze bujice.

Postoje stoljeća u kojima se ruševine podižu i spuštaju. O tome pišu knjige drevnim jezikom Biblije; lažne epifanije spominju čudan bljesak na nebu, nekakav komet iz četvrte dimenzije.

Kad Zemlju gledamo s neba tonemo ususret znakovima najstarijih fosila, lebdimo u sjajnim kuglama kao male utvare. Nepotrošivi zemljovidi i nedokučivi oceani spuštaju se do dna duše, stvaraju beskonačnu sferu.

hrt

facebook komentari