Na današnji dan, 23. veljače 1923. rodila se jedna od najponosnijih majki u Hrvata

0

Na današnji dan, 23. veljače 1923. rodila se jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.).

[dropcap]S[/dropcap]vi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još četiri brata, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila četiri brata, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni.

Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu! Obitelj Šoljić prošla je i pakao u vrijeme komunizma.

Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju. Kata Šoljić nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena.

Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Predlažemo da se na razini Republike, pokrene akcija oko izgradnje spomenika hrvatskim majkama u Zagrebu i Vukovaru. Hoće li netko ćuti ovaj apel?

Mladen Pavković

U SPOMEN POKOJNOJ KATI ŠOLJIĆ

Tužno kuka majka stara na zgarištu Vukovara.

Ruke digla k nebu gore, usta plaču i govore:

”Ivo, Mijo, Niko, Mato, majke svoje suho zlato.

Sokolovi lijepi, mladi, moja radost, moji jadi.

Jesu l’ grozne muke bile, gdje vam trunu kosti mile?

Gdje li osta trag krvavi, ima l’ pusti grob u travi?

Majka bi mu dopuzala, prstima ga otkopala.”

Tužno kuka majka Kata, za srce se bolno hvata.

Tješila ju bijela ptica, sa Mitnice golubica:

”Ne jauči draga majo, Hrvatice, Šoljić Kajo.

Sinci tvoji junaci su, u suzama mrli nisu.

U oku im prkos sjao, svaki za dom život dao.

Poslovica veli stara, sloboda se krvlju stvara.

Uskrsnut će kosti njine na oltaru Domovine.

Prohujali dani rata, hrabro trpi majka Kata.

Srce boli, ponos žari, svijeće pali na Ovčari.

Tisuć’ svijeća titra, gori, a kroz plamen netko zbori:

”Tužna majko, nemoj plakat, nemoj više ruke sklapat.

De, podigni glavu gore, zastave se svud vijore.

Ne čuješ li himnu staru, u drevnome Vukovaru?

Sokolovi tvoji mili, slobodu su izvojštili.”

Brisbane 2009.

Marija Dubravac

facebook komentari