Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan, 5. veljače.1905. god. umro je ANDRIJA (Andrijica) ŠIMIĆ

Objavljeno

na

Na današnji dan, 5.veljače.1905.god. umro je ANDRIJA (Andrijica) ŠIMIĆ , znameniti hajduk, zvan “kralj gorskih klanaca”. Svojim djelovanjem postao je legendom među Hrvatima. Najčešće je hajdukovao na potezu Imotski – Vrlika, na Kamešnici te po hercegovačkim mjestima gdje je napadao turske karavane, trgovce i kiridžije. Smatra se da je njegova hajdučija ohrabrila tamošnje pučanstvo na ustanak protiv turskih vlasti (ustanak u Gabeli).

Austrougarske vlasti 31. kolovoza 1872. osudile su harambašu Andrijicu Šimića i njegovu družinu, ukupno 25 hajduka, na dugogodišnje kazne zatvora. Nakon izdržanih 30 godina i 40 dana zatvora, na intervenciju mnogih znamenitih osoba, pušten je iz zatvora u 68 godini života. I nakon tolikih godina provedenih u zatvoru, kad je izašao, bio je živom legendom. U središtu Splita, na Rivi priređen mu je veličanstven doček, dok je on po selima bio tretiran kao živa legenda, pričajući svoje priče do kraja života.

U razgovoru za splitski “Pučki list” 1905. izjavio je: „’Bio sam griešnik, ali niesam odmetnik. Sirote niesam cvilio, siromaha sam pomagao, a žensku sam čast uviek cienio…Otimao sam onome tko ima, a davao onome tko nema’.

andrijica-simic-m1Andrija (Andrijica) Šimić, hercegovački Robin Hood i znameniti hajduk, zvan “kralj gorskih klanaca”, rodio se u siromašnoj obitelji u Alagovcu, nedaleko od Gruda, 2. listopada 1833. Imao je brata i pet sestara. Svojim djelovanjem postao je legendom među južnim Hrvatima, s obije strane granice (i austrijske i turske). Kao dječak radio je deset godina kmetovske poslove u age Tikvine u Mostaru. U hajduke se odmetnuo nakon što su mu turski poreznici opljačkali oca, a kadija, kojemu se obratio nije htio intervenirati nego je umalo i njega uhitio.

Najčešće je hajdukovao na potezu Imotski – Vrlika i zadržavao se na planini Kamešnici, gdje se i danas pokazuje njegova pećina: Povremeno se zalijetao i do Kupresa, Glamoča, Duvna i Mostara, čak Sarajeva i Travnika. Kada je oko 1870. boravio u Vranu, Čvrsnici i drugim hercegovačkim planinama i odande napadao turske karavane, trgovce i kiridžije, u narodu se, posebno među Muslimanima, počelo vjerovati da je neranjiv i da ima nadnaravne moći.

Ipak, kako su zaredale tužbe i s austrijske i s turske strane, raspisana je za Šimićem tjeralica uz pozamašnu nagradu. Izmoren od potjera i skrivanja jednoga dana sklonio se u Runovićima kod Ante Garca i njegove žene Kate.

Oni su mu dali tvrdu riječ da ga neće izdati. Kad je umorni Andrijica zaspao, Garac i njegovih šest susjeda na prevaru svezaše Šimića i predadoše ga vlastima. Vele da je tom prigodom Šimić prokleo svog izdajnika riječima: „Moje noge nad vašim glavama bile”.

Austrougarske vlasti 31. kolovoza 1872. osudile su harambašu Andrijicu Šimića i njegovu družinu, ukupno 25 hajduka, na dugogodišnje kazne zatvora. Teretilo ih se za pljačku, razbojstva, iznude, ranjavanja i otimačine, ukupno 86 kaznenih djela, uglavnom građana Austro-Ugarske iz Imotskoga i Sinja, premda je Šimićeva družina hajdukovala i u Hercegovini.

Izvedeno je čak 310 svjedoka. Šimić je osuđen na doživotnu robiju i poslan 1873. u zatvor u Kopar. Nakon izdržanih 30 godina i 40 dana zatvora, na intervenciju mnogih znamenitih osoba, od biskupa Paškala Buconjića do ljubuškoga gradonačelnika Sadikovića, pušten je iz zatvora u 68 godini života.

Kada je brodom došao u Split, dočekala ga neviđena masa svijeta. Nosili su ga na rukama od Rive do Marjana. Na putu za rodne Grude Andrijicu dočekuju i slave u svakom selu. Sinjani ga časte sedam dana, proglašavaju ga počasnim sudionikom Alke, čak naručuju fotografa koji ga slika u hajdučkoj odori. Ta je fotografija sačuvana do danas.

U razgovoru za splitski “Pučki list” 1905. izjavio je: „’Bio sam griešnik, ali niesam odmetnik. Sirote niesam cvilio, siromaha sam pomagao, a žensku sam čast uviek cienio…Otimao sam onome tko ima, a davao onome tko nema’. Umro je 1905. i postao nacionalna legenda.

Nakon raspada Jugoslavije njegovim imenom nazvane su mnoge ulice – u Imotskom, Kninu, Grudama, Ljubuškom. U Imotskome, uza zid gdje mu je pozlilo, postavljena je spomen-ploča s natpisom ‘Na ovom mjestu umro je 5. II. 1905. hrvatski hajduk Andrija Šimić’.

Kada je umro u džepu su mu našli jednu krunu i dvije pare. Ukopan je na groblju u Runovićima, i to u grob svoga izdajice, koji je umro dva dana prije njega. Tako se ostvarila Andrijina kletva “Moje noge nad vašim glavama bile”.

Andrijica Šimić opjevan je u epskim i lirskim pjesmama, središnji je lik je u dramama i romanima, HTV je 1995. godine prikazala dokumentarni film „Hrvatski hajduk Andrija Šimić” autora Ivana Jukića, a 1995., povodom 100. obljetnice smrti priređen je znanstveni skup o Šimiću i njegovu dobu. Nakon svečana dočeka u Splitu 1901., prema riječima prof. Josipa Baraća, nekoliko godina nakon njegove smrti čuveni splitski nogometni klub dobio je ime “Hajduk”.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

17. listopada 1990. – Prva postrojba hrvatskog ratnog zrakoplovstva

Objavljeno

na

Objavio

Iako je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo službeno osnovano u prosincu 1991., manje je poznato da je više od godinu dana prije, 17. listopada 1990. osnovana njegova prva postrojba.

Ona je nastala prema dogovoru tadašnjeg Općinskog sekretarijata za narodnu obranu u Zračnoj luci Sinj i članova Aerokluba Sinj i Splita a vodio ju je pilot Matko Raos.

Postrojba je u travnju 1991. ustrojena kao Samostalni zrakoplovni vod sastavljen od dva odjeljenja: zrakoplovnog i padobranskog.

Vod je od početka rata pa sve do veljače 1992. djelovao pri 4. gardijskoj brigadi kada je prvo odjeljenje ustrojbeno potpalo pod Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a drugo je ostalo s gardistima. Prva borbena akcija izvedena je u lipnju 1991. na neprijateljski kamp kod Crvene zemlje.

Borbena djelovanja izvođena su ultralakim zrakoplovima s bombama domaće izrade, s malih visina u sumrak ili noću. Nešto veći zrakoplovi Utve-75 naoružane su s četiri ručna raketna lansera Osa i raznim bombama.

Jedno od najznačajnijih borbenih djelovanja Utvom bio je napad na RTV odašiljač Ćelavac koji je privremeno onesposobljen.

Vrhunac improvizacije bile su kasetne bombe napunjene bombicama zaostalima nakon napada neprijateljevih Orkana, ozloglašenim zvončićima.

U kolovozu 1992. dobavljen je zrakoplov Antonov An-2 koji ubrzo u zadaćama prijevoza ranjenika leti i do tri puta dnevno na relaciji Dubrovnik-Split-Zagreb. Potkraj 1993. Samostalni zrakoplovni vod Split pripojen je Zrakoplovnoj bazi Divulje.

15. listopada 1992. – Zračni most iz Pleternice (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati