Pratite nas

Povijesnice

NA DANAŠNJI DAN: Crne mambe protiv elitnih srpskih paravojnih jedinica

Objavljeno

na

Hrvatska vojska i policija 22. siječnja 1993. Započele su ograničenu ofenzivnu operaciju kodnog naziva “Gusar”;. U samo tri dana oslobođena je tzv. ružičasta zona okupiranoga zadarskog zaleđa. Oslobođen je cijeli prostor na potezu Maslenica – Zadar, od Rovanjske, Maslenice, Posedarja, Novigrada, Pridrage, Škabrnje, Islama Latinskog, Kašića pa do Zemunika i tamošnje zrakoplovne luke.

Cilj akcije bilo je stvaranje uvjeta za nesmetanu gradnju novoga Masleničkog mosta, čime bi se prekinula dugotrajna prometna izolacija sjevera i juga Hrvatske, koji su dotada bili povezani preko Paškoga mosta i trajektnom linijom Prizna-Žigljen. Ipak, briljantna pobjeda vrlo se lako mogla pretvoriti u strašan poraz. Iako isprva iznenađene, snage pobunjenih Srba uz pomoć dobrovoljaca iz Srbije krenule su u žestoki protunapad. Sljedećih mjesec dana trajale su strahovite borbe, no hrvatski branitelji, posebice iz gardijskih brigada i jedinica Specijalne policije, rijetko su viđenom požrtvovnošću, usprkos znatnim žrtvama, uspjeli odbiti odlučne protuudare neprijatelja i nanijeti mu vrlo velike gubitke. Maslenica je po mnogočemu bila prekretnicom i jednom od najodlučnijih bitaka Domovinskog rata, piše Dogodilose.com

819888

Kako su pripadnici 4. GBR i 3.GBR uz veliki napor i gubitke uspjeli obraniti Kašić i zadržati velikosrpske snage na glavnom pravcu njihovog protuudara, neprijatelj uvidjevši da tu neće proći, pregrupiravši se prebacuje težište napada prema Novigradu. Pošto više na terenu nije imao odmornih snaga koje bi mogao ubaciti na taj slabo pokriven prostor Gotovina se odlučuje na ubacivanje prekaljene elitne postrojbe 1.pb 2. GBR „Crne mambe“. S „Crnim mambama“ Gotovina je u potpunosti „pogodio“ ne samo zato jer se imao priliku uvjeriti u njihove sposobnosti na Livanjskom bojištu već i stoga jer su „Mambe“ upravo prije akcije Maslenica povučene s Dubrovačkog ratišta. Višemjesečnim ratovanjem na Dubrovačkom ratištu „Mambe“ su bile naviknute na krševit teren djelujući u teškim i surovim uvjetima. Uvođenje postrojbe s takvim iskustvom bio je pun pogodak pogotovo nakon što se pokazalo da je postrojba nenaviknuta na takav teren (3.pb 3.GBR) uvođenjem u borbu odmah po dolasku pretrpjela iznimno velike gubitke.

Uistinu snage 2.GBR stigle su u posljednji trenutak za spas Novigrada. Zapovjedništvo 2.GBR 8.veljače izdalo je zapovijed o formiranju Taktičke grupe pod zapovjedništvom Borisa Jacovića. Nositelj Taktičke grupe bila je 1.pješačka bojna „Crne mambe“ ojačana izvidničkim vodom izvidničke satnije brigade, Vodom BVP-a i pješaštvom iz OKB-a brigade, Mješovitim protuoklopnim vodom , raketnim vodom brigadne protuzračne obrane i ojačanom satnijom 2 pješačke bojne „Banijska oluja“ iz Siska, dok im se po dolasku u Novigrad priključuju i Vange iz Pule. Dio opreme i ljudstva upućen je cestovnim putem prema Zadru, a 9. veljače većina ljudstva prebačena je u ranojutarnjim satima helikopterima iz Trstenika u zadarsko zaleđe. Odmah po dolasku održan je noćni sastanak s Gotovinom koji je Jacoviću prenio da se ide za Novigrad i da nije siguran kakvo je tamo stanje. O utjecaju dolaska „Mambi“ na moral premorenih i iscrpljenih sudionika akcije najbolje svjedoči izjava Danijela Kotlara zapovjednika 7. Domobranske pukovnije:“I tad sam ugledao dva defendera na čelu kolone vozila, a iz njih izlaze fino obučeni vojnici, čisti, obrijani, to je najljepši prizor u mom životu, dakle kao da su došli američki marinci“. Na upit njihovog zapovjednika Jacovića „kakva je situacija“, odgovorio sam: „crta samo što nije pukla, ukoliko odmah ne dođete preuzeti položaje ovo se neće sačuvati“. Položaji su preuzeti zaista u doslovno zadnji trenutak jer već nakon par sati grupa od 30-ak četnika ništa ne sluteći prilazi cestom prema Novigradu. Ta grupa je u potpunosti potučena od trojice „mambi“ i tada u stvari počinje pravi pakao za obje strane.

Novigrad-1993

„Mambe“ 11.veljače kreću u napad da bi ostali dijelovi Tg-a lakše preuzeli položaje i tada uviđaju koga zapravo imaju ispred sebe. Nisu to bili mobilizirani domaći četnici već sve ono najelitnije što je velikosrpska vojska u tom trenutku imala. U operaciji Maslenica prvi i jedini put sukobile su se najbolje i najelitnije postrojbe obiju vojski i u tom je sudaru velikosrpski neprijatelj polomio zube. Po dokumentima i izvješćima zarobljenima u „Oluji“ utvrđeno je da su na potezu od Kašića do Novigrada bile skoncentrirane sve najbolje srpske postrojbe: „Niški specijalci“ tzv. JSO , „Vukovi“ s vučjaka, Arkanovi „Tigrovi“,“Kninđe“ kapetana Dragana, Martićevci i mnogi drugi. Omjer snaga koje su se borile oko Novigrada bio je 10:1 u korist neprijatelja kojih je prema dokumentima bilo oko 5 tisuća.

U tom silovitom okršaju „Crne mambe“ su izgubile neke od svojih najboljih ljudi pogibijom zapovjednika 1. satnije Dragutina Naglaša, zapovjednika voda Vlade Brebrića, teškim ranjavanjem dozapovjednika 1. Satnije Ivice Šafarića i zapovjednika voda Ivice Mužića. U borbama slijedećih dana pogibaju pripadnik“mambi“ Marijan Mikulin i pripadnici OKB-a Boris Krivačić i Ivan Cindrić. Borbe su se intenzivno vodile gotovo danonoćno punih dva tjedna. Tih dana za „mambe“ nije bilo spavanja jer su četnici noću povremeno ispaljivali minobacačke projektile 120mm bez upaljača što je stvaralo neugodnu tutnjavu u zraku. Narednih dana lukavim potezom zapovjednika Jacovića „mambe“ su neprijatelju stvorile prividan koridor u koji su i ušli, a onda bili dočekani strašnom vatrom pješaštva, minobacačke bitnice i VBR-a, o čemu svjedoči jedan od četničkih zapovjednika :“Moji se ljudi nisu htjeli predati, izginuli su do zadnjeg“.

Izvještaji s neprijateljske strane o borbama

Nakon tog poraza neprijatelj je izgubio motiv ponajviše zato jer su preko svojih obavještajnih kanala već treći dan po dolasku „Crnih mambi“ saznali brojno stanje i čak poimence navedenu formaciju svih koji brane Novigrad. Nemogućnost napredovanja i porazi u direktnom sukobu su toliko demoralizirali velikosrpske najelitnije postrojbe da su se zbog strašnih gubitaka, pogibije i ranjavanja nekih zapovjednika, suočeni s dezerterstvom mobiliziranih snaga i međusobnim obračunima odlučile povući. Tim njihovim povlačenjem završene su teške borbe, a dostignute linije su se očuvale do vojno-redarstvene operacije „Oluja“. Uz dužno poštovanje svim postrojbama angažiranima u zaustavljanju velikosrpskog protuudara kojim je prijetila opasnost proboja skroz do Zadra, posebno su se nadljudskim naporima izloženi istaknuli pripadnici 4.GBR, 3.pb „Kobre“ 3.GBR i 1.pb“Crne mambe“2.GBR.

Povodom 20. obljetnice ovog događaja video uradak o “Gromovima” u obrani Novigrada izradio je  Stjepan Domjanić koristeći autentične VHS video zapise Željka Ćubele iz 1993. godine.

[mom_video type=”youtube” id=”Axb7uj_DgCs” width=”750″ height=”420″]http://youtu.be/[/mom_video]

[ad id=”40551″]

Ivica Jularić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati