Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije točno 70 godina počelo je savezničko iskrcavanje u Normandiji. Ovo su priče Hrvata koji su sudjelovali u toj akciji

Objavljeno

na

Bilo je točno 6.30 sati, na današnji dan prije 70 godina, kada su prestravljeni njemački vojnici iz bunkera Hitlerova Atlantskog zida vidjeli prve američke, kanadske i britanske vojnike kako se iskrcavaju na normandijske plaže. Među tih 132 tisuće vojnika koje je u operaciji Neptune, poznatijoj kao Dan D, preko La Manchea prevezla najveća armada u povijesti sastavljena od 6939 brodova, bili su i mnogi hrvatskog podrijetla. Brojni američki Hrvati na francusko su tlo sletjeli nekoliko sati ranije, kao dio od 24 tisuće padobranaca iz dviju proslavljenih američkih divizija – 101. i 82.

Teško utvrdiv broj

Točan broj vojnika hrvatskog podrijetla koji je sudjelovao u savezničkoj invaziji na Europu vrlo je teško utvrditi, ponajprije iz razloga što se nisu službeno vodili kao Hrvati, nego, logično, kao Amerikanci. Stvari je dodatno zakomplicirala činjenica da je Nezavisna Država Hrvatska 14. prosinca 1941. godine objavila rat Sjedinjenim Američkim Državama, zbog čega su neko vrijeme bili pod posebnim povećalom, unatoč tome što je predsjednik Hrvatske bratske zajednice Ivan Butković odmah američkom predsjedniku Rooseveltu poslao brzojav kojim izražava bezrezervnu lojalnost tamošnjih Hrvata SAD-u. Prema podacima Ljube Babića koje je iznio u knjizi “Hrvati u Americi”, više od 15 tisuća članova u razne rodove američke vojske poslala je samo Hrvatska bratska zajednica (HBZ), ali nisu se svi borili u Europi, nego i na Pacifiku. Neke su obitelji, navodi Babić, u rat poslale i po pet ili šest sinova. Do kraja srpnja 1944. poginulo je 308 članova HBZ-a.

Slali i po 5-6 sinova

Čak ni brojni hrvatski povjesničari koje smo konzultirali nemaju podatke u hrvatskom sudjelovanju u “najdužem danu”.

– Vrlo malo naših povjesničara bavi se Drugim svjetskim ratom, a i ti, nažalost, ne odlaze dalje od ustaša – rekao nam je jedan od povjesničara s Filozofskog fakulteta. Ipak, ponajviše trudom Johna Kraljica, povjesničara iz New Yorka čiji su se roditelji u Ameriku otisnuli iz Rijeke, ostale su zabilježene pojedine sudbine vojnika i časnika koji su se iskrcali na plaže pod kodnim imenima Omaha i Utah ili pod okriljem noći iskočili iz vojnih trasnportera C-47 iza njemačkih linija. Jedan od njih bio je vojnik (Private First Class) Nikola Feretić, rođen 1907. godine, podrijetlom iz Omišlja na otoku Krku. Nije poznato je li se u Normandiju iskrcao u prvom napadnom valu, ali je, nažalost, izgubio život šest dana kasnije, 12. lipnja, upravo na dan kada su saveznici uspostavili svih pet planiranih mostobrana, nužnih za daljnje napredovanje u Francusku. U komemorativnoj knjižici društva Omišljana New Yorka, izdanoj 1997. godine, objavljena je Feretićeva fotografija, na kojoj u ruci drži odličje Purple Heart (Grimizno srce), koje se dodjeljivalo ranjavanim vojnicima. To sugerira da je i prije pogibije, u samo šest dana koliko se borio protiv njemačkog Wehrmachta, Nikola Feretić bio ranjen.

Izgubljen na plaži

Uz fotografiju je stajala posveta njegove obitelji: “Uvijek u našim srcima i mislima, naš muž, otac, djed i pradjed, kojeg smo zauvijek izgubili 12. lipnja 1944. tijekom invazije na normandijske plaže. Njegova supruga Dinka, kćeri Anica i Lucija te sinovi Anton i Stjepan sa svojim obiteljima”.

Jedan od najzanimljivijih hrvatskih Amerikanaca koji su sudjelovali u invaziji bio jeAugust Augie Mardesich. Rođen je 1920. u kalifornijskom San Pedru, koji do današnjeg dana ima vrlo brojnu i povezanu hrvatsku zajednicu. Otac mu je bio iz Komiže. Godine 1928. obitelj se preselila u grad Everett u saveznoj državi Washington, a August i njegov brat Tony prijavili su se u američku vojsku odmah nakon Pearl Harbora. Tony je otišao u mornaricu, a Augie u kopnenu vojsku, gdje je zapovijedao opskrbnom satnijom sastavljenom od afroameričkih vojnika (američka vojska tada je još bila segregirana). Mardesich je na plažu došao na Dan D plus 1, dakle 7. lipnja, i bio je zadužen za opskrbu američkih trupa. Nakon rata i Augie i Tony su završili pravo i postali političari, zastupnici u parlamentu Washingtona. Tony je poginuo zajedno s ocem i još trojicom muškaraca kada je potonuo brod kojim su otišli na pecanje. Na brodu je bio i Augie, koji je preživio, zajedno s još četiri čovjeka. Washingtonski guverner dodijelio je Tonyjevo mjesto u parlamentu Augustu, koji je proveo nekoliko desetljeća u oba zatupnička doma savezne države Washington.

August Augie Mardesich

 

Rudar i dobrovoljac

Walt Mainerich, rođen 1922., bio je jedno od devetero djece hrvatskih useljenika.

Odmah nakon srednje škole počeo je raditi kao rudar, ali se dobrovoljno prijavio u vojsku u prosincu 1942. godine. Nakon duge obuke, postao je padobranac u slavnoj 101. diviziji, konkretno u satniji I 501. padobranske pukovnije. Walt je bio jedan od prvih savezničkih vojnika na europskom tlu, padobranom se spustio pred zoru iza njemačkih linija postavljenih na plaži kojoj su saveznici dali kodno ime Utah.

Zajedno s ostatkom 101. divizije (čija je satnija E iz 506. pukovnije bila tema kultne serije “Združena braća”) kasnije se borio u svim ostalim bitkama u Europi, uključujući i onu mitsku u Bastognei.

Nakon povratka u Ameriku 1945. vratio se rudarstvu, da bi potom postao poštar.

Član druge padobranske divizije američkih snaga, 82., bio je Frank Bilich iz Chicaga. Služio je kao padobranac u satniji D 505. padobranske pukovnije, a kasnije je pričao da ga je od svega najviše impresionirala raznolikost nacionalnosti u njegovoj satniji.

Frank Bilich

 

“Imali smo ljude iz praktički svake američke države, a mogao se čuti skoro svaki jezik svijeta – poljski, hrvatski, njemački, talijanski, francuski – koji god hoćete”.

Baš kao i Mainerich, Bilich je nakon Normandije sudjelovao u desantima na Nizozemsku (neuspjeli Market Garden), bitki u ardenskoj šumi, koja je bila posljednja Hitlerova ofenzivna akcija na Zapadnom frontu, a ratni put je završio prelaskom rijeke Elbe u Njemačku. Nakon rata odlučio je ostati u vojsci još tri godine i iz nje je otpušten s činom narednika.

Katastrofalna operacija

Zna se za još jednog padobranca hrvatskog podrijetla koji je sudjeovao u Danu D –Edward Cavlovic, pripadnik 508. pukovnije 82. divizije. Iako je preživio Normandiju, poginuo je 17. rujna 1944. u za saveznike katastrofalnoj operaciji Market Garden, kada su padobranci izvršili desant u Nizozemsku 100-tinjak kilometara iza njemačkih linija, nikada ne dočekavši proboj kopnenih snaga. U invaziji je sudjelovao i Michael Paulson iz grada Gary u saveznoj državi Indiana, koji se među prvima iskrcao na plažu iz desantnog čamca. Jedini drugi put kad je posjetio Europu bilo je 1992., kada je otišao na hodočašće u Međugorje.

Zanimljivo je spomenuti i da su u “najdužem danu” sudjelovala i tri hrvatska broda, a sva tri su završila na dnu kanala. Naime, kada je Njemačka okupirala tadašnju Jugoslaviju 1941. godine, oko 80 trgovačkih brodova s jugoslavenskom zastavom ostalo je na pučinama širom svijeta. Većina od njih bila su u vlasništvu hrvatskih tvrtki i s većinskim hrvatskim posadama. Čak 40 od njih potopili su zloglasni “Morski vukovi”, njemačke podmornice, jer je većina tog brodovlja stavljena u službu saveznika kako bi u konvojima prevozili hranu, oružje i ostale zalihe. Nagađa se da je poginulo najmanje 150 hrvatskih mornara.

Njegoš, Istok i Ferić

Brodovi koji su sudjelovali u Danu D zvali su se Njegoš, Istok i Vicko Ferić. Prva dva bila su vlasništvo tvrtke Jugoslavenski Lloyd iz Splita, a potonji Brodarstva Ferić, također iz Splita. Njegoš i Istok Amerikanci su potopili odmah na Dan D kako bi ih pretvorili u lukobrane, kao što su učinili i s brojnim drugim starijim brodovima, s kojih bi skinuli sve što im je moglo koristiti, napunili ih pijeskom i pustili da potonu. Vicku Feriću isto su napravili nešto kasnije, pred Cherbourgom.

Što se tiče Hrvata na drugoj, njemačkoj strani, poznato je još manje podataka. Ono što se zna jest da je oko 48.000 građana tadašnje NDH služilo u Wehrmachtu i Waffen SS-u. Ako je netko od njih i bio na plažama Normandije na sam Dan D, prema saznanjima hrvatskih povjesničara, riječ je o zanemarivom broju.

– Imenom i prezimenom ne znam nijednog, bilo je nešto folksdojčera u SS diviziji Das Reich (koja nije bila u Normandiji na sam Dan D, nego je stigla tek sredinom lipnja, op. a.), ali i to je bilo nešto sitno. To bi bili jedini ljudi iz, uvjetno rečeno, naših krajeva koji su se borili u Normandiji, koliko ja znam. Da bi se ustanovili točni podaci trebalo bi otići u Münster gdje su personalni arhivi, proći osobnike svih divizija, što su, dakle, tisuće i tisuće ljudi, da biste možda našli dvojicu ili trojicu – kaže Mario Werhas, ravnatelj Vojnog muzeja MORH-a.

JutarnjiList

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati