Pratite nas

Kronika

Na Kamešnici kod Husine jame održana komemoracija za nevine žrtve jugokomunističke vlasti

Objavljeno

na

H/ferata.hr

Oko dvije tisuće vjernika okupilo se u subotu na Vagnju između Sinja i Livna kraj Husine jame, gdje su krajem Drugog svjetskog rata i u poraću ondašnje jugokomunističke vlastiti ubile i u jamu bacile više stotina  neistomišljenika, a za taj masovni zločin do sada nitko nije odgovarao.

Inicijator i organizator komemorativne molitve koja se održava 18. godinu za redom, fra Božo Norac Kljajo rekao je da je prema dosadašnjim saznanjima u Husinu jamu  od listopada 1944. do razdoblja nakon završetka Drugog svjetskog rata bačeno između 500 i 1500 osoba.

Istaknuo je da je Husina jama 1968. godine bila duboka 170 metara, ali je deset godina kasnije njena dubina bila 50 metara, pošto su je ondašnje jugoslavenske komunističke vlasti zatrpale da bi prikrile “stravične razmjere ondje počinjenih zločina”  i žrtava bačenih u tu jamu.

Predvodeći Misu zadušnicu Vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan naglasio je da je nestanak stradalnika u Husinoj jami zabetoniran šutnjom sve do naših dana te je upitao kako to da nitko nije odgovarao za ove zločine.

“Kako se moglo dogoditi da je naša Domovina na kraju Drugog svjetskog rata postala jedno veliko stratište i groblje? Dobiva se dojam da imamo više masovnih grobnica i kostiju poslije Drugog svjetskog rata nego li u samom ratu dok su još trajali ratni sukobi,” kazao je vojni ordinarij Bogdan.

Pozdravio je rad državnih institucija koje, kako je rekao, u posljednje vrijeme ulažu velike napore da se istraže i iskopaju masovne grobnice nastale u Drugom svjetskom ratu i u poraću.

Bogdan: Čemu i zašto otpori osvjetljavanju komunističkih zločina, krvave stranice povijesti

“Što se to događa u ljudskoj psihi da čovjek udari na čovjeka jer je jači, jer je pobjednik ili je na strani pobjednika, do te mjere da slabijega želi uništiti?”, upitao je Bogdan.

Upitao je i kako je  moguće da ljudsko biće obuzme mržnja na svoga bližnjega sve do istrebljenja, te izrazio  čuđenje zbog otpora koji se pružaju u rasvjetljavanju zločina jugoslavenskih komunističkih vlasti.

“Čemu i zašto otpori osvjetljavanju ove krvave stranice iz naše povijesti, usprkos Rezolucije Vijeća Europe iz 2006. kojom se snažno osuđuju zločini komunističkih režima, Praške deklaracije od 3. lipnja 2008. godine i Rezolucije Europskog parlamenta od 23. rujna 2008., koje nas podsjećaju na moralnu obvezu suočavanja s teškim i bolnim naslijeđem svih zločinačkih ideologija koje su obilježile 20. stoljeće. Riječ je o – nacizmu, fašizmu i komunizmu,” istaknuo je Bogdan.

 

Vojni ordinarij ocijenio je da samo ljudi otupjele svijesti i bezbožnošću pomračena uma mogu priječiti da se ovakva stratišta istraže i mrtvi dostojno pokopaju.

“To vrijedi za sve jame i za sve žrtve, na bilo kojoj strani da su se dogodile. Ako smo mogli prokopati Velebit, Kapelu i Biokovo, možemo sigurno istražiti i sve ovakve jame i iz njih izvaditi kosti i dostojanstveno ih pokopati,” poručio je mons. Bogdan u propovijedi.

Također je upozorio da iako “duboko ranjeni u duši zlom masovnih ubojstava nevinih i dragih osoba u Husinoj jami, ne smijemo dopustiti da naše srce obuzme razorna sila osvete i mržnje.”
Mons. Bogdan je blagoslovio i fresku na Spomen kapelici kod Husine jame, koju je od kamena izradio restaurator i likovni umjetnik Miroslav Falak a kojom se ilustrira Isusova patnja na križu i odvođenje zarobljenih na likvidiranje u Husinu jamu.

Govoreći o svojoj freski Felak je rekao kako su nevino pobijeni u Husinoj jami veliki mučenici, a na njihova mrtva tijela je bačen otpad.

Inicijator i organizator obilježavanja mučkih stradanja u Husinoj jami, fra Božo Norac Kljajo je nazočne pozdravio riječima “Faljen Isus i za dom spremni.”
“Faljen Isus i za dom spremni su dva starokršćanska pozdrava, to su dobronamjerni, ljudski, kršćanski pozdravi kojima nema ni kapi mržnje i osvete,” rekao je fra Božo, dodavši da “riječi iz tog pozdrava nisu uperen ni protiv koga”.
“Oslobodimo se više tih nameta s istoka koje su nam nametnuli oni koji su nas željeli uništiti,” dodao je.

Fra Božo Norac Kljajo je također za nedavni prosvjed u Zagrebu, na kojem je izraženo protivljenje promjeni naziva Trag maršala Tita, rekao kako je to bio “vampirski slet na kojem su se vijorile zastave zatirača Hrvatske a nigdje Hrvatske zastave.”

Među nazočnima na današnjoj komemorativnoj molitvi kod Husine jame bila je i 80-godišnja Vinka Teklić, živuća svjedokinja zbivanja u Husinoj jami.

Ona je rekla da su se djeca među kojima je i ona bila, u studenom 1945. krišom približavala Husinoj jami te su čuli stravične krike iz dubine jame . “Okolo jame su se vidjeli ugrušci izgorjele krvi koju su polijevali benzinom i zapaljivali s namjerom da se ne vide tragovi zločina ,” rekla je Teklić.

Brojna izaslanstva lokalnih tijela vlasti Cetinske krajine i Livanjskog kraja položila su vijence u neposrednoj blizini Husine jame, a među njim izaslanik splitsko-dalmatinske županije Damir Gabrić, predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja i saborski zastupnici Miro Bulj (Most), Ivan Šikić (HDZ).

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

DUBROVNIK: NIKADA NEĆEMO ZABORAVITI: ODRED NAORUŽANIH BRODOVA

Objavljeno

na

Objavio

Slavni Odred naoružanih brodova bio je dragovoljačka postrojba čiji se početak djelovanja veže za 23.rujna 1991.i prvu plovidbu glisera Sveti Vlaho.

Odred su osnovali Aljoša Nikolić, Miljenko Bratoš i Rudi Butković. Zadatak odreda bio je probijanje pomorske blokade Grada i uspostava morskog koridora za dopremanje lijekova, hrane, naoružanja i streljiva za uspješnu obranu Dubrovnika.

Pripadnici ONB-a gliserima su prevozili i ranjenike, kao i branitelje koji su iz svih krajeva Hrvatske dolazili pomoći dubrovačkim braniteljima. U sastavu ONB-a bilo je 22 brodice raznih veličina koje su prevezli preko 5000 ljudi i više od 4000 tona različitog tereta. Ova ekipa, njih 117, pod vodstvom Aljoše Nikolića, držala je Grad na životu. Odred je bio jedan od najvažnijih faktora za održavanje obrane i preživljavanje stanovnika. Vozili su po najtežim vremenskim uvjetima, a zanimljivo je kako nisu izgubili niti jedan brod. Posljednji i očuvani primjerak jednog od naoružanih brodova, sveti Vlaho, restauriran je i izložen na Batali kao muzejski primjerak, piše Nportal

Nagrađeni su Plavom vrpcom Novog vjesnika, nagradom za hrabra i humana djela na moru 1992.godine. Odred je odlikovan 2006.Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu. Unatoč hrabrosti i požrtvovnosti, sudjelovanja u oslobađanju Slanog, i konačnog oslabađanja Konavala,zauzimanja HE Plat, nijedan pripadnik ONB-a nije dobio časnički čin ni ratno odlikovanje. Aljoša Nikolić je malo prije svoje smrti, 2010.

Plavu vrpcu i skulpturu Galeb donirao Muzeju Domovinskog rata, koja je izložena u tvrđavi Imperijal na Srđu.
Dubrovnik će se uvijek sjećati hrabrih pripadnika Odreda naoružanih brodova i nikada neće zaboraviti ni one koji su izgubili svoje živote tijekom Domovinskog rata: Miljenka Bratoša, Gorana Gojkovića, Đura Raguža Kanadera, Matka Soče i Zdenka Zorića.

facebook komentari

Nastavi čitati