Na kanabeu s predsjednikom

0

Nema ništa od toploga rujna, Miholjskoga ljeta, ili kako god već tko zvao ovo doba. Umjesto toga, kiša lijeva na Dalmaciju, na gorski dio Hrvatske, pa se stječe dojam da je sve otišlo k vragu, uključujući i vrijeme. K vragu je svakako otišla hrvatska ekonomija, a s njom i negdanje vjerovanje kako će to postati mala Švicarska. Dobro se sjećam riječi mog kolege s fakulteta, inače rođenog Splićanina, dok još nije bila na pomolu raspadnuta Jugoslavija: „Kad bi se Hrvatska nekako osamostalila, za kratko vrijeme postala bi mala Švicarska. Imamo more, planine, ravnicu, vrijedne ljude, brojno iseljeništvo, samo ne možemo sami odlučivati kud idu novci. Kad bi to mogli…“ Sad bih ga volio čuti što misli o ovoj ideji.

Kad već Hrvatska ide k vragu, nije na odmet pogledati u susjednu Srbiju, u kojoj također žive Hrvati. Preciznije ću reći: živimo mi, Hrvati. Čini se da i mi idemo k vragu, možda samo malo sporije, jer smo odvojeni od matice, pa nas događanja zatiču sa stanovitim zakašnjenjem. Tko živi ovdje, u Srbiji, znat će o čemu govorim. Ovaj post je naslovljen na sve ostale.hrvati_srijem

Ponovit ću tezu, za koju bih mogao čak ustvrditi da je činjenica, kako su Hrvati i Srbi dva susjedna neprijateljska naroda. Posljednji rat je samo to i dokazao. Ipak, mora se živjeti, a dio tog života jest i činjenica da u svakoj državi živi ona druga manjina. Srbi su u Hrvatskoj radili zločine, rušili ju i ni danas je mnogi neće priznati kao svoju domovinu, dočim Hrvati u Srbiji nisu radili ništa, osim vjerno služili, uključujući u tu službu i aktivno vojno angažiranje protiv svoga naroda. Dakle, nije nam uloga bila slična ni u jednom jedinom segmentu. Iako smo bili vjerni, odnosno lojalni, državi Srbiji, ona nas je protjerivala. Na razne načine. Najčešće otpuštanjem s posla, prijetnjama ubojstvom, te uistinu pravim ubojstvima. Vjerujem da je mnogima poznato da je 25 Hrvata ubijeno radi poticanja „dragovoljnog“ iseljavanja sa svojih pradjedovskih temelja. To se sve događalo u vrijeme za koje Srbi tvrde da nisu bili u ratu, a naročito da u Srbiji nije bilo rata. U to vrijeme, današnja srpska vlast imala je najznačajniju ulogu u rješavanju hrvatskog pitanja u Srijemu, iz koga je protjerano nekoliko tisuća Hrvata. Namjerno nisam rekao precizniju cifru (premda je ona poznata), da mi ne bi netko zamjerio kako prebrojavam žrtve radi usporedbe s drugima. Sve da je protjeran i samo jedan Hrvat, to bi za mene bio zločin. Neposredno pred ovaj egzodus iz Srijema, u Subotici je osnovana politička partija, koja je trebala zastupati interese hrvatske zajednice, a koja je imala i svoje podružnice u Srijemu. Jedna od snažnijih bila je ona u Slankamenu, tada većinskom hrvatskom mjestu. Ovo sam naglasio radi korištenja u nastavku. U prvom sazivu srpske skupštine, hrvatski je zastupnik bio Antun Skenderović, koji je hrabro iznosio primjedbe tijekom zasjedanja i skoro svaki puta bio počašćen povicima“ustašo“  kao i beskrupuloznim dobacivanjem. Nakon rata, u vojvođanskoj skupštini, upamtio sam trenutak kad je za govornicu izašao Bela Tonković i pokazao prijeratni plakat tiskovine koja se zvala Hrvatska riječ, a koja je upravo tih dana bila ponovno obnovljena. Svijetli trenutci. Antun Skenderović i Bela Tonković. Ubrzo nakon toga, Srbija je još jednom vojno poražena, te je Milošević i njegova ekipa morao s vlasti, a uskoro i u Haag. Milošević je otišao s vlasti, ali njegova ideja (koja i nije njegova) ostala je živjeti u Srbiji, samo je privremeno zatomljena nakon teških poraza. U tom svjetlu, dolazi do formalnog uspostavljanja diplomatskih veza Hrvatske i Srbije, pa su se stvorili uvjeti i za utemeljenje Hrvatskog nacionalnog vijeća, krovne institucije Hrvata u Srbiji, koja je trebala skrbiti o očuvanju nacionalnog identiteta. Godina je 2002. Dok su bili u tijeku pregovori oko osnutka HNV-a, politički vrh u Subotici ljuljao se od potresa. Mi u Srijemu, raseljeni, izmučeni i ekonomski uništeni, samo smo mogli promatrati (s gađenjem, doduše) što rade naši sunarodnjaci na sjeveru Bačke. Svaki iole angažirani Hrvat dobijao je „promidžbeni materijal“ iz Subotice, u kojem se objašnjavalo zašto treba smijeniti Belu Tonkovića i još neke iz vodstva DSHV-a, uz predočenje dokaza o bankovnim računima u inozemstvu i mnoge druge neprovjerljive gluposti. Iste godine, prva organizirana manifestacija u postradalom Srijemu, bila je upravo u Slankamenu, iz koga je do tog trenutka iselilo više od polovice Hrvata. Nekoliko Hrvata uspjelo je pravno formalizirati kulturnu udrugu koja je u kontinuitetu djelovala sto godina, te ozakoniti njezino daljnje djelovanje pod hrvatskim imenom, te organizirala proslavu stote obljetnice. Proslavi je nazočila hrvatska diplomacija, ali nitko od srpskih vlasti, možda i zato što je ispred zgrade Hrvatskog doma bio organiziran četnički dernek. Ipak, to je bio onaj trenutak za koji volim reći „prijesudni“ koji je otvorio oči Hrvatima da se ne trebaju bojati, da se mora krenuti dalje, da se mora njegovati vlastiti jezik i kultura, jer bi sve drugo vodilo u propast i nestajanje. Koncem te iste godine, konstituiran je prvi saziv HNV-a i izašao je prvi broj Hrvatske riječi.

Od tog trenutka, Kuntić i ljudi oko njega preuzimaju sve konce u svoje ruke, provode politiku koja je dovela do toga da danas predsjednik Srbije daruje udžbenike Bunjevcima, na bunjevačkom jeziku, pisane ćiriličnim pismom, a da je hrvatska zajednica jedna od rijetkih koja neće izravno birati svoje zastupnike. Hrvatska riječ postala je partijsko glasilo, a Petar Kuntić sjedio u skupštinskoj klupi izabran na listi Tadićeva DS-a. Na tom mjestu ostat će upamćen kao zastupnik koji je stalno šutio i glasovao onako kako je DS zapovijedio. Jednom prilikom, javio mi prijatelj: „Ej, uključi TV. Onaj naš govori!!“ I točno je tako i bilo. Zastupnik Kuntić govorio je o nekoj poljoprivrednoj temi, ako sam dobro zapamtio.

Nekima se čini kako samo pljujem po aktualnim dužnosnicima, bez argumenata. No, mnogima nije poznato kako je prvi sastav HNV-a nasilno mijenjan, kako su se nemilosrdno Kuntićevi ljudi obračunavali s angažiranim, ali neposlušnim pojedincima, sve dok nisu preuzeli sva mjesta s kojih se komotno može gledati na dolje. Očiti primjer je već spomenuti Slankamen, primjer Feniksa, uskrsnuća, kako već hoćete, u kome je izvršeno uklanjanje neposlušnih, a u kojem danas više nema hrvatske udruge niti bilo kakvog znaka organiziranog djelovanja Hrvata. To nije jedini zločin, ali je dobar dokaz da pljuvanje nije samo sebi bilo cilj. Kuntićevim ljudima cilj je bio uhljebljenje, bez mogućnosti dovođenja u pitanje kompetentnosti, pa su tako razni Jurakići postajali urednici na televiziji, a u profesionalnim institucijama se zapošljavalo po rođačkim linijama. Meni je dovoljno da pogledam sastav upravnog odbora Hrvatske riječi, pa da shvatim kako ne pljujem onoliko koliko bi trebalo.

I, što sad imamo? Uzurpatorko vodstvo HNV-a nastoji sačuvati ono što je „teškom mukom“ stečeno. Uzalud smo se upisivali u specijalni popis Hrvata (kao da već nismo na specijalnom popisu), kad Kuntićevi ljudi koriste svu raspoloživu infrastrukturu da na elektorskoj skupštini ne dopuste iznenađenje.  A iznenađenje je najavio Dr. Tomislav Stantić, liječnik, uz još nekoliko suradnika, koji je ponudio posve drukčiji koncept organiziranja Hrvata u cijeloj Srbiji. Ja sam odlučio podržati njega i njegovu listu, ako uopće budem bio u prilici, jer prikupljanje potpisa nije jednostavan niti jeftin posao, osobito ako nemaš financijsku potporu bilo koje države. Mislim da je ovakav DSHV pod Kuntićem, Bačićem i Groznicom zauvijek mrtav, te da se od mrtvaca ne može ništa očekivati. A još uvijek postoji respektabilan broj Hrvata kojima nije svejedno kako će živjeti oni i njihova djeca.

Ne treba zanemariti ni utjecaj hrvatske diplomacije. Na samom početku uspostave veza između dvije države, bio sam na jednom sastanku u veleposlanstvu kao gospodarstvenik i angažirani Hrvat koji to ničim nije nijekao. Predstavljali smo se veleposlaniku i njegovim savjetnicima. Pojavio se i jedan koga nisam poznavao koji je izgovorio doslovce ovo: „Moji prethodnici su rekli čime se bave i što proizvode, a ja živim od prodaje pameti!“ Pogledali smo čovjeka. Htio je reći da ništa ne proizvodi. Od tog doba prošlo je dvanaest godina, a on i dalje prodaje pamet. I uživa apsolutno povjerenje DSHV-a i hrvatske diplomacije! Ne znam koliko mu je ostalo za prodati, ali po rezultatima koje je ostvario čini se da su resursi odavna presušili. Na drugom sastanku, došlo je do susreta predstavnika hrvatskih tvrtki i srpskih gospodarstvenika, među kojima je bilo i Hrvata. Jedan od njih spomenuo je kako su Hrvati često bili u nemilosti glede zapošljavanja, da su otpuštani s posla, te da bi to trebalo svakako ispraviti na taj način da bi se napravila inventura raspoloživih Hrvata, a hrvatske tvrtke bi mogle konzultirati taj popis kod zapošljavanja. Ovaj je prijedlog prešućen. Na neformalnom dijelu sastanka,  čuo sam od djelatnika veleposlanstva da nije trebalo to niti spominjati, jer da je u delegaciji gospodarstvenika iz RH bilo više od polovice Srba! Jedan od hrvatskih gospodarstvenika mi je, u privatnom razgovoru rekao i ovo: „Zar vi mislite da bih ja prije zaposlio Hrvata? Meni ovdje treba Srbin, koji neće imati problema kakvih biste vi mogli imati!“

I tako, rujan polako protiče, ne kao one strašno nabujale rijeke po Hrvatskoj, a mi čekamo 26. listopada kako bi provjerili je li moguće da se ništa ne može mirno mijenjati, pa makar to bilo i HNV. Iskustvo mi govori da nema političke volje u Hrvatskoj da se ovdje bilo što mijenja, pa će po toj logici Petar Kuntić i dalje biti dobro uhljebljen, a uz njega i svi njegovi „suradnici“ i prodavači pameti. Bez političke volje Zagreba, nema promjena među Hrvatima u Srbiji, to je pravilo broj jedan. Ne želim obeshrabriti Dr. Stantića, ali šanse mu trenutno nisu velike. Nije još toliko moćan da može nekažnjeno ukrasti računalo, da može oklafravati ljude kod najviših dužnosnika obje države, da može krivotvoriti službene podatke u HNV-a, da može uposliti nezaposlenog tokara u upravnom odboru profesionalne nakladničke institucije, da može sjediti na kanabeu svakog srpskog predsjednika i izgovarati one glasovite rečenice kako su Hrvati u Srbiji prezadovoljni svojim položajem, da može čitavo jedno mjesto u cijelosti ugasiti. Tko bi se dragovoljno odrekao ovakvih božanskih moći?

izvor:Tinolovka.news, Autor: Dopisnik iz Zemuna A. J. J. Kumičić

facebook komentari